nisam musliman. moje slaganje ili ne slaganje sa ovim tekstom ili nekim njegovim dijelovima nije bitno.
želio bih samo da vam pokušam predočiti stvar iz drugog ugla.
tekst preuzet sa
http://www.dzemat-oberhausen.de/pages/t ... n-nasr.php
Sva slava svakom živom stvoru!
Džihād (jihād)
Možda u modernom razdoblju na Zapadu ne postoji riječ u rječniku o islamskoj religiji koja je bila tako izobličena, oklevetena, pogrešno razumljena i ocrnjena kao što je to riječ džihād (jihād), zahvaljujući ne samo zapadnjačkim medijima koji tragaju za demonizirajućim epitetima i stereotipima već jcdnako tako i onim ekstremnim muslimanima koji su ih rapidno opskrbili sa primjerima da opravdaju svoje propagiranje izobličene predodžbe ovog pojma. Međutim stvari su pogoršane na temelju činjenice da je riječ džihād zadobila komercijalnu dopadljivost u Evropi i Americi; stanovit broj autora, koji nastoje da privuku širu publiku i učine svoje knjige komercijalno uspješnima, uporno nastoji da koristi pojam u svojim naslovima na svaki mogući način. Neki su čak promijenili značenje džihāda u to da implicira bilo kakav lokalni otpor i "plemensku organizaciju društva" (tribalizam) protiv procesa globalizacije, dok se, zapravo, u samoj islamskoj historiji, naročito tokom ranih stoljeća, džihād počesto vodio protiv "tribalizma" i svih centripetalnih sila koje su ugrožavale jedinstvo islamske zajednice. A da bismo objasnili autentično značenje džihāda nužno je razjašnjenje liste skoro svih prevalirajućih nerazumijevanja, koja, nažalost, nastavljaju da se ovjekovječuju na zapadnjačkim medijima i većem dijelu zapadnjačke literature koja se bavi islamom.
U arapskom jeziku se pojam džihād izvodi iz korijena j-h-d, što znači "boriti se" ili "uložiti napor", a u kontekstu islama ova borba i nastojanje se podrazumijevaju da su na Božijem putu. Osoba koja vrši takvu zadaću naziva se mudžāhid (mujāhid), uobičajeno prevodeno sa "sveti ratnik" u zapadnjačkim medijima, pošto se džihād konvencionalno prevodi kao "sveti rat". Trebamo se samo prisjetiti da se, u sufijskoj kontemplaciji, stanje suzbijanja onog što onemogućuje koncentraciju duše također naziva mujāhidah kako bismo shvatili koliko je limitirajućc takovrsno prevođenje.
No, da bismo razumjeli značaj džihāda u islamu i njegovoj civilizaciji, moramo prije svega jasno napravitt razliku između općenitog, popularnog značenja pojma i teološkog i juridičkog smisla same riječi. U prvom smislu, ona se koristi da označi bilo kakav napor koji se smatra primjerenim, otprilike kao "križarski rat" u svojemu općenitom smislu u engleskom jeziku, a ne kao pojedinačno ukazivanje na religijske ratove koje je zapadno kršćanstvo vodilo protiv muslimana i jevreja u Palestini u medijavalnom razdoblju. Na isti način kao što u engleskom kažemo da takva i takva organizacija provodi križarski rat da iskorijeni neimaštinu i bolesti, a u islamskim jezicima da ta grupa ili vladina agencija provodi džihād, recimo, gradeći kuće za siromašne. Zapravo, danas u Iranu postoji pokret i organizacija koja se naziva jihād-i sāzaniagi (to jest džihād za "izgradnju"), čija je zadaća da ulaže napore na izgradnji kuća za siromašne i da provodi slične projekte. Jednako tako, na isti način kao što su vođeni određeni ratovi kroz zapadnjačku historiju u ime i u duhu križarskog rata, ali bez blagoslova pape, koji je naređivao srednjovjekovne križarske vojne pohode, u islamu su neki ljudi vodili bitke koje su proglasili džihādom, iako ove bitke nisu bile, tehnički govoreći, jihād sukladno islamskom Zakonu, niti su odobrene od strane `ulamā, ili religijskih učenjaka. Blago rečeno, Zapad ne posjeduje manje križarskog duha nego što islam posjeduje onog džihādskog, ukoliko se oba termina upotrebljavaju u svojemu popularnom smislu. Zapravo, tokom prošlog milenijuma Zapad je vodio mnoge ratove u stranim zemljama kao križarske pohode iz svih mogućih razloga - kao što su širenje kršćanstva, "civilizirajuće misije" (la mission civilisatrice na francuskom) te širenje modernih ideologija od komunizma do kapitalizma - više nego što je islam vodio džihād.
Međutim na isti način na koji moramo praviti jasnu razliku između srednjovjekovnih križarskih pohoda, koje je zapravo ispričavala i vodila Crkva i ove općenite upotrebe "križarskog pohoda" u evropskim jezicima, jednako tako ne smijemo pobrkati općenitu društvenu i kulturnu upotrebu pojma džihād sa njegovim striktno teološkim i juridičkim smislom u islamu. Iznad ove dihotomije, važno je da razmotrimo ono što džihād označava u islamskom kontekstu i praksama njegovih sljedbenika. Kako bismo razumjeli ovo egzaktnije i relevantnije značenje, nužno je da se vratimo korijenskom značenju pojma kao "napora i borbe na Božijem putu". Na ovoj osnovnoj razini moglo bi se kazati da cjelokupan život, sukladno islamu, jeste džihād, jer je on borba da se živi sukladno Božijoj Volji, da uložimo napor da se čini dobro i da se suprotstavimo zlu. Mi smo bačeni u svijet u kojemu postoji nesklad i nered izvanjskog karaktera i unutar naših duša. Da bismo uredili uravnotežen život utemeljen na podlaganju Bogu i slijeđenju Njegovih izričitih naloga koji uključuju konstantni džihād, na isti način kao što mornar na olujnom moru treba ulagati konstantan napor da bi primjereno držao čamac na vodi da se ne prevrne i da bi nastavio prema izabranom odredištu.
Ustajanje ujutro sa Imenom Božijim na našim usnama, obavljanje namaza, čestito i ispravao življenje tokom dana, ljubaznost i pažljivost prema ljudima te čak životinjama i biljkama koje nas okružuju tokom dana, dobro obavljanje posla te briga o našoj porodici i svom vlastitom zdravlju i blagostanju, sve zahtijeva džihād na ovoj elementarnoj razini. Budući da islam ne pravi razliku između sekularnog i religijskog područja, cjelokupan životni krug muslimana uključuje džihād, tako da je svaka njegova sastavnica i aspekt sačinjen da se prilagodi Božanskim normama. Džihād nije jedan od stupova islama (arkān), kao što su propisani namazi ili post. Međutim izvršavanje svih djela bogoštovlja (`ibādāt) svakako uključuje džihād. Klanjati redovno pet puta dnevno tokom našeg života jamačno nije moguće bez velikog napora, ili džihāda, sa naše strane, koji čuva bogougodnike, koji su uvijek u molitvi i u osjećaju da moraju da provode džihād da bi sebe silom rastavili od molitve kako bi obavljali svakidašnje poslove. Jednako tako, za običnog vjernika je post od zore do sutona jamačno džihād i on traži veliki napor od strane ljudske volje u ime Boga. Isto je tačno za druge bogoštovne radnje, ili `ibādāt.
Međutim džihād se također zahtijeva na području transakcija, ili mu'āmalāt, ukoliko namjeravamo da živimo pošten i ispravan život. Ne samo da bogoštovne radnje, koje se izravno tiču našeg odnosa prema Bogu, već jednako tako i druga ljudska djela utječu na dušu te moraju biti etički i pravedno obavljena. No, duša nije uvijek predana dobru i pravdi. Prema tome, da bismo bili čestiti i da bismo izvršavali svakidašnje poslove u suglasnosti sa Božanskim Zakonom i islamskim etičkim normama moramo provoditi konstantni džihād. Postoji puno običnih ljudi u islamskom svijetu koji nastoje čestito živjeti pod teškim okolnostima, a koji smatraju svoj svakodnevni posao džihādom. Čuo sam od tolikog broja vozača taksija u Perziji i arapskim zemljama kako kažu da su morali izdržavati višečlanu porodicu i raditi četrnaest sati dnevno da bi u tome uspjeli, dodajući da je svaki dan za njih bio džihād. Uravnotežen život u haotičnom svijetu i moralno uspravan život u društvu u kojemu se podliježe mnogim iskušenjima i participira u korupciji, jeste provođenje džihāda. Također, pokušati prevladati neznanje i zadobiti spoznaju, od koje je najviša vrsta spoznaja Boga, jeste glavni oblik džihāda i zapravo njezin najviši oblik. U svojemu najširem smislu, dakle, mogli bismo kazati da je za muslimana sami život džihād i da je mir koji tražimo rezultat uravnoteženosti stvorene kroz džihād u njegovom osnovnom smislu naprezanja na Božijem putu i borbe da se djeluje sukladno Njegovoj Volji. Poslanikov iskaz da "džihad ostaje validnim sve do Sudnjeg dana" mora biti razumljen u ovom univerzalnom smislu džihāda koji je inherentan u općoj ljudskoj uvjetovanosti na ovom manjkavom svijetu.
Iznad ovog općenitog razumijevanja džihāda, koje obujmljuje sam život, islamski autoriteti su stoljećima pravili razliku između manjeg i većeg džihāda na temelju poznatog Poslanikovog iskaza nakon velike Bitke na Bedru, koja je bila odsudna za tek nastalu islamsku zajednicu. Usprkos velikom značaju ove bitke, u kojoj su još uvijek mekanski idolopoklonici nastojali da poraze i razore novonastalu islamsku zajednicu u Medini, Poslanik, nakon što je izvojevao pobjedu je rekao: "Vratili smo se iz manjeg džihāda u veći džihād (akbar)." Kada su ga drugovi upitali koji je veći džihād, rekao je: "To je džihād protiv vaših strastvenih duša."
Veći, a mogli bismo također da kažemo najveći (u arapskom jeziku riječ akbar označava i "veći" i "najveći") džihād, koji je unutarnja bitka da se pročisti duša od svojih manjkavosti, da se isprazni duhovna posuda od ustajale vode zaboravljivosti, nehaja, sklonosti prema zlu i da se pripremi za prihvat Božanskog Eliksira Sjećanja, Svjetlosti i Spoznaje. Najveći džihād poduzimaju samo oni duhovni ratnici koji žele da prinesu kao žrtvu svoj ego pred Prijestoljem Jednoga. Na isti se način taj izvanjski džihād, kao bitka ili rat, ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su fizički i mentalno kvalificirani, kao što se ni duhovni džihād jednako tako ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su duhovno i mentalno sposobni - a u isto vrijeme sa duhovnim oni de slijediti Božiju stazu u ovom životu, ostajući doličnima. U svjetlu značenja al-jihād al-akbar, ili većeg džihāda, možemo kazati da su najveći "duhovni borci" u islamu bogougodnici, međutim njihov instrument u bici nije mač, već namaz i tespih. Sufizam se općenito bavi ovim većim džihādom, koji je sličan "duhovnom ratovanju" naširoko poznatom u pravoslavlju, a koji također spominju određeni zapadnjački kršćanski mistici te u duhovnim naporima hinduističkih i budističkih mudraca, u čijim riječima i djelima mogu biti pronađene mnoge usporedbe.
Što se tiče manjeg džihāda, u smislu izvanjske borbe i bitke, značenja džihāda onako kako ga zapadnjački mediji upotrebljavaju, mora se prije svega napraviti jasna razlika između borbe i bitke koja se odvijala u Arabiji protiv idolatrije u osvit islama i događaja u kasnijoj islamskoj historiji. U Arabiji je idolopoklonicima dat izbor prihvatanja islama ili borbe protiv muslimana, budući da, sukladno islamskom vjerovanju, Bog nije želio da takav krajnji oblik idolatrije preživi. Ovo je bilo slično argumentima koje je ponudilo kršćanstvo kada je silom iskorijenilo ono što je ostalo od dekadentnih grčko-rimskih i sjevernoevropskih religija, jednom kad je zadobilo dostatnu moć. Međutim čak ni u Arabiji džihād nije vođen protiv jevreja i kršćana da bi ih se prisililo da prijeđu na islam, niti je ova politika kasnije provođena protiv jevreja i kršćana izvan Arabije, niti protiv zoroastrijanaca ili hindusa, kao što je to ranije prispomenuto. Tokom islamske historije neki su vladari izvršili invaziju na nemuslimanske zemlje i čak pričali o džihādu, međutim rijetko da je kad izdat juridički edikt koji je davala `ulamā' da su takve bitke bile džihād kako bi ljudi prešli na islam. Stajališta zapadnjačkih orijentalista i višestoljetne kršćanske polemike u pogledu ovog pitanja naprosto nisu korektne. Princip: “U vjeru nema prisile...” (Kur’an, 2:256), ne dopušta džihād izvan Arabije tokom života Poslanika kako ne bi uključio prisilno religijsko preobraćenje "Ljudi Knjige". Jednako tako, zabranjeno je voditi džihād protiv drugih muslimana kako bismo im naturili naša najvlastitija uvjerenja.
Zapravo, ši'itski i većina sunnitskih pravnika, naročito u moderna vremena, vjeruje da je džihād legitiman samo kao odbrana (difā'i) i da ne može biti započet kao agresija (ibtidā'i). Što se tiče duodecimalnog ši'izma, stoljećima pa čak i danas, svi su eminentni autoriteti ustvrdili da je džihād, izuzev u slučaju odbrane, harām, ili zabranjen od strane islamskog Zakona u odsustvu ma'sūma, to jest, "nepogrešivog" (ili onog ko je besprijekoran u etimološkom smislu ovog pojma), što u ši'itskom kontekstu označava Poslanika i imame. U sunnijskom islamu, historijski su neki pravnici naređivali džihād na odbramben način utemeljen na argumentu koji bismo mogli nazvati "najbolja odbrana je napad", međutim od 1950-ih sa proglasom šejha Al-Azhara tog vremena, Mahmūda Shaltūta, koji je zauzimao mjesto onog što je najutjecajnija i najznačajnija religijska pozicija u sunnijskom svijetu, glavna tendencija sunnijske pozicije je bila poput one ši'itske. Ugledni religijski učenjaci sunnijskog svijeta se slažu da je jedino dopustiv džihād onaj odbrambenog karaktera, koji je obaveza po islamsku zajednicu kao cjelinu samo kad je njezino postojanje ugroženo. Međutim ovo ne znači da bilo koja ekstremna grupa može provoditi nasilje pozivajući se na potrebu odbrane islama, jer se u svakom slučaju autorizacija džihāda zahtijeva od strane poglavara islamske države i autoritativnih religijskih učenjaka, `ulamā'. Kur'anski ajet:
“I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj! (Kur’an, 2:190), priskrbio je kur'ansku osnovu i princip za prosuđivanje i legitimitet džihāda. Moramo se prisjetiti da su, tokom proteklih stotinu i pedeset godina, svi oni koji su se borili protiv stranih zavojevača ili okupatora, bilo da su bili u Zapadnoj Africi, Alžiru, Bosni, Kosovu, Palestini, Kašmiru, ili Filipinima, a koji su govorili o džihādu, radili tako u odbrambenom smislu. Tamo nije bilo muslimanskog džihāda u nemuslimanskim zemljama. Oni koji provode teror na Zapadu, ili bilo kamo drugdje u ime džihāda, ocrnjuju izvorni sveti termin, a njihovi napori neće biti prihvaćeni od strane ustanovljene i glavne struje religijskih autoriteta kao džihād u juridičkom i teološkom smislu ovog pojma. Deklaracije šejha Al-Azhara, najautoritativnijeg glasa u sunnijskom islamu, koji osuđuje u nepokolebljivim terminima terorističke napade od 11. septembra 2001. godine u Americi, jasan je primjer.
Ovo nas prirodno vodi važnom pitanju o tome ko može proglasiti džihād. Prema klasičnoj sunnijskoj teoriji koja se temelji na postojanju islamske države, suveren je bio taj koji je u konsultacijama sa religijskim učenjacima (`ulamā') mogao objaviti džihād u juridičkom i teološkom smislu. A bez postojanja autentične islamske države, to su vodeći religijski autoriteti, `ulamā , a još preciznije muftije, koji posjeduju takvu prerogativu. Iako svaki musliman stoji izravno pred Bogom, a u islamu ne postoji svećenstvo, niko ne može jednostavno proglasiti džihād na temelju toga što je nominalno musliman i što posjeduje neku političku ili vojnu moć. Razlika između proglašenja džihāda u islamskom smislu i svakodnevnog proglašenja od strane različitih ekstremističkih grupacija tu i tamo je kao razlika između objave o križarskom ratu protiv ovog ili onog zla od strane zapadnjačkih političkih ili društvenih lidera i proglašenja križarskog rata od strane pape Urbana II, 1095. godine.
Kada se džihād vodi legitimno, on ne smije biti utemeljen na gnjevu i mržnji koji će nas zaslijepiti da budemo pravedni. Kur'an upozorava muslimane nepokolebljivim terminima kada kaže: “...Neka vas mržnja koju osjećate prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete...” (Kur’an, 5:8 )
Tugovanje se može preokrenuti u gnjev i mržnja, ali ovo ne može biti osnova slijepe osvete. Džihād se ne može voditi protiv nevinih, a čak i neprijatelj mora biti tretiran pravedno i isto tako susretljivo. Trebali bismo razmišljati u smislu kur'anskog ajeta: “...Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati! (Kur’an, 41:34)
A iznad svega džihād mora biti vođen za istinu i samo istinu, a ne na osnovu gnjeva, mržnje ili osvete. Tradicionalno je čak i izvanjski džihād bio združen u muslimanskim umovima sa velikodušnošću, plemenitošću te objektivnošću, svim vrlinama koje su povezane sa viteštvom.
Pripovijest u Knjizi I Rumijeve Mesnevije o `Aliju ibn Abi Tālibu, princu koji vodi džihād samo za Boga, jeste samo otkrovenje u pogledu islamskog razumijevanja džihāda. U bici jedan po jedan sa velikim islamskim neprijateljem koji je bio sposoban ratnik, `Ali je smogao snage da svlada svog protivnika i da ga baci na zemlju. Kao posljednji čin mržnje neprijateljski ratnik je pljunuo `Alija u lice, nakon čega je `Ali odmah ustao sa neprijateljevih grudi i stavio u korice svoj mač. Ratnik je bio iznenađen i upitao je `Alija zašto je to učinio. `Ali je odgovorio da se borio za Istinu (al-Haqq), ali da je čim je bio pljunut u lice postao srdit; uvidjevši ovo, odustao je od borbe, jer nije želio da se bori na temelju osobnog bijesa i gnjeva. Kao što Rūmi ovo opisuje:
On je pljunuo na `Alijevo lice
Ponos svakog poslanika i bogougodnika...
A 'Ali je odgovorio,
Rekavši: "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."
Čin ovog prototipa svih autentičnih islamskih mudžāhida (mujāhidūn), koji je preokrenuo srce u njegovom neprijatelju, treba da posluži kao korisna ispravka za, prvo, one koji u islama provode akcije utemeljene na gnjevu, ali ih nazivaju džihādom i, drugo, one na Zapadu koji nastavljaju da govore o svetom ili sakralnom gnjevu među muslimanima, koji na temelju pravde nastoje da zaštite svoj dom i religiju. Kad pogledamo iznad sadašnjih odstupanja tzv. džihāda koji provode određeni ekstremisti prema dugoj historiji islama, vidjećemo brojne primjere viteške vrste dokazane primjerima u njegovom najvišem obliku pomoću `Alija, u takvim ratnicima herojima kao što je Saladin, čije je viteštvo bilo
poslovično čak među njegovim zapadnjačkim neprijateljima te u vremenski bližim likovima kao što su: Amir `Abd al-Qādir, `Abd al-Karim i `Umar al-Mukhtār u Sjevernoj Africi; Imam Shamil u Kavkaziji; Brelvis u sjeverozapadnoj indijskoj provinciji; te Ahmad Shāh Mas'ūd, koji je učestvovao u afganistanskom ratu protiv Sovjetskog saveza i koji je ubijen nešto prije tragičnih događaja od 11. septembra 2001. Sve takve figure nisu bile samo pobožne i hrabre već su bile povezane sa unutarnjom dimenzijom islama, a neki su bili bogougodnici. Nijedna nije bila proizvod uske, doslovne i ekskluzivističke interpretacije svoje vjere.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
zar to nije bio otvoreni pristup za mrznju i rat. Biblija isto o tome govori, S.Z. 
