|
Elem, da preskočimo spamovanje (baš kao iz najboljih vremena Maran Ate) izmišljenim baljezgarijama "svetog" predanja, i da nastavimo naučno seciranje mitova i legendi vezanih za veliki paganski i hrišćanski praznik Dan Sunca, odnosno Božić:
Elem, o pobožnim kraljevskim hodočasnicima sa Istoka mogla bi se napisati posebna rasprava pod naslovom: "Neobična sudbina Triju kraljeva". Narodna je tradicija prepričavala razne zgode pune neobične fantastike. U tom pogledu posebnu pažnju zaslužuje naročito "Arapsko jevanđelje" u sirijskoj verziji. Dakle, jednog dana u Perziji se pojavio anđeo u obliku zvijezde koja je svojom svjetlošću obasjala čitavu zemlju. Ljudi su stajali na pragovima svojih kuća da se dive nebeskoj pojavi.
Poštovaoci vatre i zvijezda, kraljevi, vođe i sveštenici, obučeni u najljepše haljine, okupili su se na savjet. Sveštenici, upitani za značenje ove pojave, odgovorili su: "Kralj kraljeva se rodio, bog bogova, svjetlost svjetlosti". Spremili su na put tri kraljevska sina da odnesu darove božanskom djetetu.
Naracija koja slijedi tačno se drži kanonskih jevanđelja, osim jednog detalja. Marija im, naime, poklanja pelenu novorođenog djeteta. Kada su se kraljevići vratili kući, bacili su pelenu u vatru da bi dokazali da je to sveta relikvija. I, zaista, plamenovi se nisu hvatali pelene i na veliku radost čitavog naroda izvadili su je iz pepela neoštećenu.
Mnoge će iznenaditi uglavnom malo poznata činjenica da se broj maga ili kraljeva u ovoj legendi dugo vremena mijenjao. U rimskim katakombama vidimo na zidnim slikama grupe od dvojice, četvorice i šestorice maga, a kod Sirijaca i Jermena ima ih čak dvanaestorica. Tek se s vremenom ustalio broj trojice, vjerovatno u vezi s trojicom Noinih sinova: Semom, praocem Semita, Hamom, praocem naroda crne rase (zato je jedan od triju kraljeva Crnac) i Jafetom, praocem Evropljana. Manje-više u VIII vijeku magi se mijenjaju u kraljeve i postaju slavni pod imenima Gaspar, Melkior i Valtazar. Dodajmo još i to da se tobože posmrtni ostaci ovih kraljeva nalaze u katedrali u Kelnu. Relikvije su prenesene u IV vijeku iz Perzije u Carigrad, zatim u Milano, najzad 1161. godine konačno su smještene u Kelnu, što je zasluga cara Fridriha Barbarose.
Treba sada upitati na koji je način ova divna legenda, koja zahvaljuje svoj nastanak Starom zavjetu, bila naracijski vezana s Perzijom. Problem je, naravno, suviše složen, da bi ga bilo moguće predstaviti ovdje makar i najkraće. Moramo se, dakle, ograničiti da pokažemo samo neke aspekte te zagonetke.
Prije svega, treba pamtiti da je Kir oslobodio Jevreje iz vavilonskog ropstva i čak im je dosta pomogao u obnavljanju jerusalimskog hrama. Zbog toga su neki Jevreji propovijedali da je perzijski vladar u Svetom pismu najavljeni Mesija. Još važnije je ipak to što je perzijska religija imala duboki uticaj na judaizam. Spomenimo ovdje dualističku koncepciju svijeta koja vuče svoje porijeklo iz te religije, te vjerovanje koje iz takve koncepcije svijeta proističe: da se svijet sastoji od anđela i sotona, od neba i pakla, od stihije dobra i zla koji se međusobno bore, personifikovani kod Perzijanaca u likovima Ormuzda i Ahrimana.
Zaratustra, reformator iranske religije, najavio je dolazak velikog spasitelja čovječanstva od sile zla - Suasjanta, kojemu su prethodila dva spasitelja manjeg značenja (slično kao što Jovan Krstitelj prethodi Isusu). Ovu nasljednu simpatiju Jevreja prema Perzijancima preuzeli su judeohrišćani, čemu je dao izraz Matej, koji zamišlja da u odanom poštovanju božanskom djetetu nije mogla biti odsutna prijateljska Perzija. Bila je to valjda njegova lična ideja, jer Luka, drugi pjesnik Isusovog djetinjstva, ništa o tome ne zna, a da ne govorimo o Marku i Jovanu, koji potpuno ćute o djetinjstvu.
Treba imati na umu još jednu podlogu legende o trojici kraljeva. U I i u II vijeku, periodu procvata hrišćanske literature, neobično rastu u Rimskoj Imperiji uticaji religije Istoka i Egipta, posebno kult perzijskog boga sunca Mitre, koji je masovno pridobijao vjernike u vojsci i medu aristokratima, a čak je pridobijao privrženike i među carevima. Već za vrijeme vladanja Pompeja, 67. godine prije n. e., postojale su u Rimu zajednice Mitrinih poštovalaca, a u velikoj mjeri ovaj kult se proširio za vrijeme vladanja Antonija i Severa, sve dok krajem IV vijeka nije postao najvažnija religija poganskog svijeta. Dioklecijan je zvanično proglasio Mitru patronom obnovljene Rimske Imperije.
Mitra je - kao što mnogi znaju - bog perzijskog religioznog reformatora Zaratustre, a magi su bili sveštenici ovoga kulta. U Matejevoj ideji jasno se ocrtava apologetska tendencija koja proizilazi iz potrebe odbrane hrišćanstva od neprijatelja i podsmjevača, te iz želje da se dokaže da su Isusa priznali kao Spasitelja čak i predstavnici tako svemoćnog kulta kao što je bio u ono vrijeme mitraizam.
Neki istraživači skreću pažnju na izvjesno političko zbivanje koje je u svoje vrijeme imalo veliki odjek u Rimskoj Imperiji, a koje je vjerovatno postalo dodatni, direktni impuls koji je naveo Mateja na ideju o trojici kraljeva. Ovu epizodu opisuju rimski istoričari Plinije Stariji, Tacit, Svetonije i Dio Kasije. Eto, 65. godine stigao je u Rim Tiridat, kralj Jermenije, da se pokloni Neronu. Zlatom optočene nošnje kraljevske povorke i bogati darovi koje je poklonio egzotični vladar Neronu duboko su se urezali u memoriju naroda. Doduše, katolički biblisti poriču da bi opisan slučaj mogao uticati na Mateja, jer, prema njima, njegovo je jevanđelje napisano nekoliko godina prije 66. godine, to jest u godinama 51-60. Ipak su posljednja naučna istraživanja utvrdila da je ono nastalo tek oko 80. godine, dakle deset do dvadeset godina nakon dolaska Tiridata.
Nastaviće se...
_________________ Gdje se krije naš Radovan: http://tinyurl.com/29rf9j
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Dokazi, Damaskine, dokazi, a ne propovijedi...
