|
Slijedi jedna veoma POUCNA prica o jednom djecaku, prica se zove "Istina o mom ocu". Malo je poduza, ali molim vas da je iskrenog srca procitate jer slijedi poruka na kraju:
------
Kad se rodio, nitko nije bio srecniji od njegovog oca. Uzeo je svog sina u narucje, zagrlio ga, i ucinio mu zavjet da ce uvijek biti uz njega kad bude trebao pomoc i kad god mu bude bilo tesko, da ce ga uvijek tjesiti, i da ce ga uvijek voljeti bez obzira sta se desi. Otac je po njegovom rodjenju spremio veliko slavlje, pozvao je i znane i neznane da se vesele sa njime, ali niko nije bio veseliji od njega medju prisutnima.
Njegova majka pak, postala je velika bludnica, veoma malo se brinula o djetetu, cesto ga je tukla i prijetila mu govoreci kako je opako dijete i da ce ga dati u sirotiste. Jednog dana, kad je dijete bilo jos veoma malo, majka je ostavila njegovog oca uzevsi dijete sa sobom, i otisla je sa jednim kriminalcem daleko u drugi svijet. Uskratila je djetetu svaki kontakt sa ocem, a ocu zabranjivala svaki moguci pristup djetetu. Djetetu je rekla da ih je otac napustio zato sto ih vise ne voli i da je umro, da ne postoji vise...
Za svoj 6. rodjendan djecak je pozelio svim srcem da dobije bicikl da moze biti jednak medju drugarima. Medjutim, njegova majka mu nije htjela kupiti bicikl lazuci da nema dovoljno novca, iako je ogroman novac trosila na najskupocjenije stvari nastavljujuci zivot u bludu i lazi. Tako, dok je jednom sjedio i gledao svoje drugare kako se voze svako na svom biciklu, zajecao je i zaplakao pokrivsi svoje lice rukama da ga njegovi drugari ne vide. U sebi je rekao: "Da je moj otac sada ovdje, on bi mi sigurno kupio jedan lijepi bicikl. Tata, tata, zasto si me napustio!?". U tom trenutku je osjetio neciju ruku na svojim malim ramenima, kroz suze je pogledao i ugledao covjeka koji ga sa blagim osmjehom upita: "Zasto places malisa? Tko te je toliko rastuzio da nekome svojim suzama srce slamas?". Djecak mu kroz suze isprica o svojoj neostvarenoj zelji da dobije bicikl, na sta mu taj covjek svojom rukom suze obrisa i odgovori: "Ja sam upravo danas kupio jedan bicikl za svoga sina u zelji da mu ostvarim san. Evo, poklanjam taj bicikl tebi!". Djecak nije mogao doci sebi od iznenadjenja i radosti kada je ugledao bicikl, u zivotu njegove oci nisu gledale ljepsi bicikl od tog. On i njegovi drugari potpuno su bili zauzeti divljenjem biciklu, i kad se djecak dosjetio da se zahvali nepoznatom covjeku i okrenuo se da ga potrazi pogledom, covjek je nestao.
Kako je dijete raslo, pocelo se pitati sta se desilo sa ocem, zasto je nestao njegov otac, i cesto je pitalo majku o njemu. Majka mu je pricala najvece lazi o ocu savjetujuci mu da ga izbrise iz pamcenja, rekla mu je da ga je otac napustio i zauvijek zaboravio, da ih je ostavio kada im je bilo najteze, i da je nakon odredjenog vremena umro zato sto je bio krvozedni zlocinac i zato sto je ljude zavadjao i tjerao da ubijaju jedni druge.
Djecak je poceo na taj nacin da mrzi svog oca, bio je toliko opsjednut mrznjom prema svome ocu da ga ja svaki dan proklinjao i psovao, poricao ga je neprestano govoreci kako nikad nije ni imao oca, da njegov otac nije nikad ni postojao. Za svaku zivotnu kob on je osudjivao svog oca. Svaka asocijacija sa njegovim ocem izazivala je gadjenje i lavinu ironicnih dosjetki, svako ko je o njegovom ocu fino govorio bio je u njegovim ocima fanatik i ludak, sve je to govorio iz svoje obijesti i mrznje prema svom ocu. Kad se svadjao, mislio je da se svadja iz nekog pravednog razloga, mislio je da promice istinu, a nije vidio da je zelja za svadjom dolazila iz dubokog nezadovoljstva. I dalje je samouvjereno slamao srca drugima...
Ipak, bio je nesrecan, u dubini svoga srca osjecao je veliku tugu, prazninu, nesto je nedostajalo u njegovom srcu, jedan veliki ponor je zjapio u njegovoj dusi. Ali on nikad nije htio da misli na to, nikad nije htio da se suoci sa tom prazninom, nego je trazio utjehu u drogi, alkoholu, brzim autima, zenama, titulama, pohvalama, u prolaznim ljubavima... Ali usamljenost je uvijek bila tu, osjecao se i dalje usamljen, ostavljen od svih. Kad je bio sam, cesto ja plakao i razmisljao o tome da okonca svoj zivot. Nije htio da prizna da sva mrznja, svadljivost, oholost, podmuklost, cinizam, licemjerje, dolaze iz te duboke tuge i nezadovoljstva u srcu sa kojima nije htio da se suoci. Svu svoju mrznju i oholost je pravdao i pravdao lazuci i sebe i druge. Mnogi ljudi su patili zbog njega, mnogima je slomio srce, ali on se nije mijenjao, i nije htio da se suoci sa pravim razlogom svoje nesrece... Bio je mnogo puta prevaren i razocaran, na kratko vrijeme je dozivljavao da bude voljen od drugih, u tome je vidio iskru smisla i ljepote, ali je razocarenje poslije uvenule ili lazne ljubavi bilo jos vece i produbljivalo je njegovu tugu.
Godine su prolazile, zavrsio je osnovnu i srednju skolu i htio da upise visu skolu i ostvari svoj san. Medjutim, njegova majka je odbila da mu finansira studij i ispuni zivotnu zelju, jer je strahovala da nece moci vise da uziva u raskosnom i bludnom zivotu, da nece moci vise da si priusti skupi nakit i bunde. On je otisao u svoju sobu, zakljucao se i gorko zaplakao. Njegove rijeci bile su: "Zasto sam ovako usamljen, zasto me je moj otac zaboravio, zar me je toliko malo volio da me napusti?". Iduce jutro saznao je da mu je ponudjena stipendija na koledzu koji je htio da pohodi, iz mase privatnih lica koja stipendiraju studente neko je odlucio da bas njega stipendira.
Godine su prolazile, zavrsio je i koledz. Jednog dana mu je dosla sljedeca misao na um: "Toliko sam slusao od razlicitih ljudi o mom ocu, a sve izjave su protivrjecne jedna drugoj. Zar ne bi bilo najbolje da ja licno iz prve ruke saznam kakav je bio, i da rijesim dilemu za citav zivot, da vidim kakav je moj otac zaista bio?". I tako je krenuo da ga trazi, u srcu je odlucio da upozna njegov pravi karakter. Nasao je neke njegove dalje rodjake koji su mu pricali o njemu, kako je pravedan i pun ljubavi bio, kako je bio saosjecajan, i kako je uvijek oprastao kada neko nesto lose ucini, toliko je milosti u svome srcu imao. Nasao je oceve stare prijatelje koji su mu pricali kako je njegov otac bio presrecan kada mu se sin rodio, kako je bio najsrecniji covjek na svijetu kad mu se sin rodio.
Isao je tako kroz grad, i ne mogavsi da izdrzi naviruce emocije, sjedne na klupu i pocne da place. Srce mu se steglo od tuge, pozelio je da umre, ogroman teret je osjetio u grudima, nista mu vise nije bilo vazno na ovome svijetu, nista vise nije htio od zivota, samo da zauvijek ode. Rekao je poluglasno izmedju jecaja: "Oce moj, citav moj zivot zivio sam u lazima, okruzen lazovima, koji su mi pricali lazi o tebi, da si me napustio, da me ne volis. A sada, kada sam te iskrenog srca potrazio sa zeljom da saznam kakav si bio, nasao sam istinu o tebi, sada sve razumijem, u mom srcu vise mrznje nema. Sada znam zasto sam bio nesrecan, sada znam odakle mrznja u meni - jer ti si nedostajao u mome zivotu, onakav kakav si zaista. A ja sam te citavo vrijeme gledao ocima onih koji su te mrzili, koji su te prezirali."
U tom trenutku jedna ruka se spusti na njegova ramena, i rece mu jedan poznati glas: "Zasto places mladicu? Tko te je toliko rastuzio da nekome svojim suzama
srce slamas?". I podigao je pogled, i prepoznao covjeka koji mu je na njegov 6. rodjendan poklonio bicikl. Covjek mu je rekao ove rijeci: "Sine moj ljubljeni,
kad si se rodio, dao sam ti zavjet da te nikada necu napustiti, da cu uvijek biti tu kad me budes trebao, da te se nikad necu odreci. I odrzao sam svoje
obecanje, samo zato sto te ljubim svim svojim srcem, i sto sam te oduvijek ljubio.". Mladic je spoznao da je to bio njegov otac, da je on njegov koledz stipendirao,
da je sve njegove na neobjasnjivi nacin ispunjene zelje njegov otac ispunio, i rekao mu je: "Oce moj, sad kad sam te upoznao, kad znam kakav si zaista, vjerujem
ti, u mom srcu nema vise sumnje. Ti si moje snove ostvarivao, ti si uvijek bio uz mene, nikada me nisi napustio, ni kada sam te svim srcem mrzio, nisi me se odrekao".
Pali su jedan drugome u zagrljaj i plakali dugo suze radosnice. Bas zato sto ga je toliko mrzio, sada ga je toliko volio, vratio se svome ocu, sam od sebe, bez nagovaranja, bez prisile. I to nije bio san...
-----------------------
Ne gledajmo na Boga ocima drugih, potrazimo naseg pravog Oca sami, upoznajmo naseg pravog Oca kroz Njegovu rijec koju nam je dao, naucimo kakav je Bog zaista, uzmimo njegovu rijec u ruke i citajmo od pocetka, razgovarajmo s njime u tisini svoje sobe. Tek kada ga zaista upoznamo, moci cemo da mu vjerujemo. Ne treba vam nikakva zajednica, nikakva sekta, nikakav guru ili ucitelj. Spoznacete da je On taj koji vase snove u tajnosti ostvaruje, da je On taj koji vas ljubi ljubavlju vjecnom, da je on taj koji suze sa vasega lica svojom rukom otire, da je On ono sto u nasim zivotima nedostaje. Dace nam On to sve ako ga iskrenog srca potrazimo.
"Moze li zena zaboravit svoje dojence,
ne imat sucuti za cedo
utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti necu" (Izaija, 49.15)
Bratski pozdrav od Drazena
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
