banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 27 Jun 2025, 07:04

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 18 Posta ] 
Autoru Poruka
PostPoslato: 20 Jun 2007, 09:22 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Čitajući jevanđelja Marka, Mateja i Luke, bez veće poteškoće se primjećuje da ona pokazuju sličnosti i analogije u predstavljanju događaja i određivanju Isusovog lika, a čak i u stilu i frazeologiji naracije. Odmah se vidi da ih veže neka slična gledišna tačka na stvari koje opisuju, da je njihova osnova informacije iz identičnih ili barem veoma bliskih izvora. Činjenica da se neke informacije iz oblasti Isusove biografije, koje predstavljaju ova jevanđelja, mogu idenitifikovati i sastaviti u specijalne enciklopedije zvane konkordancije, navela je naučnike na ideju da se radi naglašavanja njihove srodnosti da ovim trima evanđeljima zajedničko ime. Na ovaj način biblijska nomenklatura obogatila se terminom "sinoptička jevanđelja", a u odnosu na njihove autore - terminom "sinoptici". Riječ iz grčkog jezika, "sinopsis" znači "zajednički pogled", "zajedničko gledanje".

Sto se tiče ovih podudarnosti, zna se da one ni najmanje ne svjedoče o tome da su ovo izjave vjerodostojnih svjedoka koji su nezavisno jedan od drugog poznavali Isusovu istoriju. Konačno je, naime, utvrđeno da su Matej i Luka naveliko pozajmljivali od Marka, da su njegovo jevanđelje u cjelini prenijeli u svoju relaciju. Dakle, to su sličnosti koje ne predstavljaju nikakav dokaz istine. To je isto kao da su pred sudom tri svjedoka davali potpuno iste iskaze, a zatim se pokazalo da su dva svjedoka mahinalno ponavljali to što je njima šapnuo treći svjedok. Nijedan sud ne bi izdao presudu na osnovu ovakve sličnosti iskaza.

Staviše, Matej i Luka su parafrazirali Marka, zavisno od svojih potreba, a uz to koristili su se i drugim izvorima. Kao rezultat toga u njihovim jevanđeljima, osim navedenih analogija, postoje ozbiljne nepodudarnosti i protivrječnosti, tvrdnje koje se ne mogu međusobno složiti. Zbog toga se danas termin "sinoptička jevanđelja" upotrebljava u drugom značenju, naime, radi naglašavanja kontrasta koji postoje između ova tri jevanđelja i jevanđelja Jovana, koje se potpuno razlikuje od njih posebnom relacijom, kako u odnosu na Isusov lik, tako i na njegovo životno poslanje.

Čak i u golim biografskim faktima nema među njima slaganja. Sinoptici tvrde da je javna djelatnost Isusova trajala samo godinu dana, a iz Jovanove naracije može se zaključiti da je Isus svoju učiteljsku misiju vršio čak tri godine. Sinoptici smatraju da je Isus djelovao pretežno u Galileji i Pereji, a u Judeju i Jerusalimu došao samo jednom. Uistinu, bilo je to njegovo posljednje putovanje koje se završilo raspinjanjem. Međutim, u Jovanovom jevanđelju Isus putuje tamo i nazad između Galileje i Jerusalima. Dakle, u ovim osnovnim i ne sitnim pitanjima u vezi sa životom obožavanog Učitelja, vladao je u svijesti hrišćana već u ono vrijeme haos.

Slične nepodudarnosti padaju u oči u hronologiji događaja. Prema Jovanu Isus istjeruje prodavače iz hrama na samom početku svoje učiteljske djelatnosti, dok se kod sinoptika to dešava na kraju njegove karijere, nekoliko dana prije njegove smrti. Za hrišćansku doktrinu tako bitna epizoda Tajne večere nema utvrđenog datuma: kod sinoptika ona je datirana na praznik Pashe, kod Jovana uoči tog praznika. Razlika, čini se, nije velika, ali, kao što ćemo kasnije vidjeti, nije ni sasvim beznačajna.

U Jovanovom jevanđelju susrećemo sasvim drugačijeg Isusa, koji nema ništa zajedničkog s Isusom sinoptika. Razlike su toliko drastične, da se možemo zapitati ko, ustvari, govori istinu. Ukoliko Marko, Matej i Luka govore istinu, onda u tom slučaju ne može govoriti istinu Jovan, i obratno. Poljski teolog Žigmont Ponjatovskio daje dvije statističke brojke koje najbolje govore o ovom stanju. Jovanovo jevanđelje samo je u 8 procenata identično sa sinopticima, a ostalih 92 % teksta isključivo je njegov lični doprinos relaciji o Isusu.

Isus sinoptičkih jevanđelja je lik od svagdanjeg života, sa svim osobinama čovjeka od krvi i mesa. Rijetko, a ponekad i nerado govori o samom sebi i, ustvari, nikad kategorički ne kaže da li je on Mesija. U tom pogledu je toliko suzdržljdv i tajanstven da je učenicima koji su bili ubijeđeni da je on Božji Sin, naredio da ćute.

Koliko drukčiji je Isus u jevanđelju po Jovanu! Već Jovan Krstitelj je priznao u njemu Božjeg Sina kojem nije dostojan razvezati remen na njegovim sandalama. Kada je primijetio da stiže, rekao je: "Evo Jaganjac Božiji, evo onaj koji oduzima grijehe svijeta". Jedan od prvih njegovih učenika, Natanijel, obrati se njemu riječima: "Rabbi, ti si Božji Sin, ti si izraelski kralj". A Isus nije nimalo odbijao od sebe otvoreno mu pripisivane atribute koji su ga uzdizali iznad smrtnika. Na svakom koraku podvlači svoje Božje sinovstvo i ne ostavlja nikakve sumnje u pogledu toga ko ga je i radi čega poslao na zemlju.

Nastavlja se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 21 Jun 2007, 08:05 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Autor četvrtog jevanđelja ne pokazuje ni najmanje interesa za istorijske činjenice. Njegova stalna težnja je da dokaže božanstvo Isusa, odbrani ove svoje vizije od rovarenja malovjernih i izrazi radost što Bog posredstvom svoga Sina poklanja čovječanstvu vječni život. Zato Jovanov Isus nema mnogo zajedničkog sa istorijom. U njegovoj interpretaciji Isusov lik je više bestjelesan, pojava sakrivena iza tajanstvenog zastora mistike.

Istaknuti francuski biblista Alfred Loisy, u djelu "Četvrto jevanđelje" ovako je okarakterisao ovu situaciju: "Autor je poznavao samo liturgijskog Isusa, predmet hrišćanskog kulta... U ovim fragmentima božanske biografije nema nikakvog odraza stvarnosti..." Liberalna kritika dovodi u pitanje istoričnost Isusovog lika iz Jovanovog jevanđelja. Njegovo stanovište u pitanju koje razmatramo ovako sažima prof. E. Dabrowski u svojoj knjizi "Jevanđelja, njihov nastanak i književna vrsta": "Ustvari, radi se u njemu... o nekoj mističnoj pojavi koja je više refleks teoloških razmatranja nego rezultat trezvenog odnosa prema činjenicama. Jovanov Hrist je izvjesna metafizička tvorevina, koja je produkt filozofskih nazora svoje epohe, a ne galilejski prorok koji ruci narod i pomaže mu... u osnovi Jovanovog opisa treba tražiti ne toliko historijske događaje koliko shvatanje prvobitne hrišćanske zajednice."

Ovaj nerealni i neistorijski Isus naravno je u Jovanovoj viziji lik skroz imaginaran. Svaka je riječ koju izgovara svečana, puna sakralnog dostojanstva, s tajanstvenim značenjem i s tonom neopozivog proročanstva. To je lik pozvan na fiktivan život jedino radi toga da se kroz njegova usta lansiraju određene teološke doktrine, lik jednodimenzionalni, raščovječen.

Ovaj Isus je produkt mističkih maštanja vjernika kojli su Isusa obožavali. Zato, kad govori o sebi, izražava se u enigmatskim metaforama, koje mistički zvuče, a njihov se smisao lako ne može odgonetnuti. Četvrto jevanđelje je prepuno ovakvog samoodređivanja. Evo ih nekoliko: "Ja sam svjetlo svijeta", "ja sam vrata ovcama", "ja sam pastir dobri", "ja sam prava loza", "ja nisam od ovoga svijeta", "ja sam početak" itd. Nemoguće je pretpostaviti da je ovaj jednostavni tesar iz galilejskog gradića, svakako jakim vezama spojen sa samorodnom imaginacijom svoga naroda, ovako mogao slaviti samoga sebe. Jasna stvar je da su ovo sve izabrani stilistički ukrasi koje su upotrebljavali u pripovjedačkom zanosu članovi nekadašnjih hrišćanskih zajednica, a jednostavno su ih stavljali Isusu u usta, da ga okruže nimbusom božanstva. U četvrtom jevanđelju izbrojeno je čak 120 deklarativnih fraza, što nam pokazuje koliko su one bile tada u modi i kako nije bilo mjere u njihovoj upotrebi.

Sličan odnos imao je autor prema fabularnom sadržaju svog jevanđelja. Epizode iz Isusovog života, kod sinoptika tretirane kao stvarne i vrijedne, to jest bilježenja istorijskih činjenica, u Jovanovom jevanđelju imaju potpuno drugačiju ulogu. One su samo pretekst za izražavanje neke teološke doktrine ili moralne maksime, dakle sredstvo za cilj, a ne cilj sam po sebi. Štaviše, čini se da je neke anegdotalne epizode Jovan komponovao "ad hoc" radi ilustracije svojih izlaganja i prodiranja na ovaj način u svijest svojih čitalaca. Ovakva pretpostavka se nameće zbog toga što ove epizode nisu poznate sinopticima. Jevanđelje Jovana, kao što iz ovoga slijedi, nije istorijska relacija, nego slobodna grupa alegorijskih priča završenih poentom u obliku nekog aforizma; kao cjelina - teološka rasprava u dramatičnoj formi priče o životu, mučenju i smrti Isusa Hrista.

Nastavlja se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 21 Jun 2007, 14:57 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Metod alegorizaciije možemo kod Jovana posmatrati u opisu razgovora koji je imao Isus s Jevrejima nakon izgona trgovaca iz hrama. Na njihovo pitanje da li je imao pravo da to uradi, Isus odgovara: "Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići". Jevreji na ovo odgovaraju s nepovjerenjem: "Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići za tri dana". I ovdje uzima riječ sam autor i kaže: "Ali je on govorio o hramu svojega tijela. Kada je vaskrsao od mrtvih, njegovi su se učenici sjetili da je to htio reći." Dakle ovdje imamo tipični primjer zahvata kojim se doslovno proročanstvo rušenja Jerusalima mijenja u metaforu koja nagovještava Isusovo vaskrsenje treći dan nakon njegovog raspinjanja.

Drugi primjer je čuvena, tako često korišćena u umjetnosti, scena susreta Isusa sa Samarićankom na Jakovljevom bunaru. U ovom razgovoru Isus, praveći aluziju na bunarsku vodu, svečano izjavljuje propovjedničkim stilom: "Ko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A ko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štaviše, voda koju ću mu dati postaće u njemu izvor one vode što struji u život vječni."

Tom prilikom, jer se incident dešava u Samariji, Isus rješava stari spor sa Samarićanima koji su poštovali Jahvea na brdu Gerazim, a ne u Jerusalimskom hramu, i koje su Jevreji prezirali kao jeretične. Isus, bolje rečeno Jovan, izjavljuje dosta borbeno i nepodnošljivo za Jevreje, da nije važno mjesto kulta, nego to da se Bogu oda počast "u duhu i istini". Kao što vidimo, fabularni element u ovoj priči ima sekundarnu ulogu, stvara samo podlogu na kojoj autor veze ornament svojih religioznih doktrina.

Do koje je mjere Isusov lik kod Jovana lišen svih realističkih osobina, vidi se iz razgovora odmah nakon scene na bunaru sa Samarićankom. Njegovi učenici se vraćaju iz grada s kupljenom hranom i mole Isusa da jede. A u odgovoru čuju uzvišenu, punu tajanstvenosti deklaraciju: "Moja se hrana sastoji u tome da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegovo djelo. Zar vi ne kažete: 'Još četiri mjeseca pa će doći žetva?' Evo velim vam: Podignite svoje oči te promotrite njive, kako se dovoljno bijele na žetvu! Žetelac prima platu i skuplja rod za život vječni da se zajedno raduju sijač i žetelac. Ovdje se obistinjuje poslovica: 'Jedan je sijač, drugi je žetelac'. Ja vas poslah da žanjete ono oko čega se niste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste ušli u plod njihovpg truda." (Jovan 4,34-38). Na kraju ove izjave pokazuje se sasvim otvoreno kao Mesija i Spasitelj.

Moglo bi se navesti znatno više ovakvih primjera. Bar onaj Isusov govor nakon ozdravljenja paralitičara i zamjerke što liječi u subotu. To je predavanje o odnosu Božijeg Sina prema Bogu, o povjerenoj mu vlasti da sudi ljudima i Posljednjem sudu. U Kafarnaumu, u vezi s čudom razmnožavanja hljeba, Isus, između ostalog, ovako kaže svojim vjernicima koji su ga tražili: "Zaista, zaista kažem vam, ne tražite me zato što ste vidjeli znakove, nego što ste jeli one hljebove i nasitili se. Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječni i koju će vani dati Sin čovječji". Najzad nemoguće je da se ne navedu nezaboravne Isusove riječi o blagovanju njegova tijela i pijenju njegove krvi. Ove riječi su postale predmet neprestanog teološkog spora među izvjesnim hrišćanskim zajednicama, o tome, naime, kako ih treba razumjeti: da li doslovno ili slično većini Isusovih izjava u četvrtom jevanđelju, dakle u prenesenom značenju.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 22 Jun 2007, 08:36 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Saglasno vodećoj tendenciji svoga jevanđelja, Jovan ima vlastiti, poseban pogled na čudesa koja je Isus činio. Kod sinoptika, podsjećamo, Isus je jednostavno dobroćudan učitelj, ljekar i čudotvorac koji ozdravlja i liječi isključivo zbog ljudskog osjećanja milosrđa i ljubavi prema bližnjemu. Dakle, on je duboko smješten u životu i običajima svog naroda, tipični jevrejski prorok kojih je tada mnogo kružio po gradovima i gradićima Galileje i Judeje.

Drugačiji je, međutim, Isus u Jovanovom jevanđelju. To je hijeratički lik, dalek od ljudskih problema, gotovo raščovječen i nerealan. Ukoliko govori, onda je to uvijek u sentencijama punih kićenih metafora i samo o velikim konačnim istinama. Jovan nastoji da nas uvjeri u Isusovo božanstvo, lišava Isusa zemaljskih osobina i stilizuje na uzvišen način. Zato je Isus više simbol izvjesnih teoloških koncepcija, a ne čovjek od krvi i mesa, kakav je Isus sinoptika.

U ovom kontekstu, naravno, i čuda poprimaju potpuno drugačije simbolično značenje. Jovan vidi u njima jedino samo manifestaciju božanstva, dokaz da je Isus Božji Sin. Prema mišljenju liberalne kritike, ona su - kako piše E. Dabrowski, "jedino ilustracija dogmatskih teza". I Jovana samo ona čuda interesuju koja odgovaraju njegovim doktrinalnim pretpostavkama. Slijepac od rođenja, kojega je Isus ozdravio, ovako kaže Jevrejima: "Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa učiniti" (Jovan 9,33). Možda upravo ovim stanovištem treba objasniti što je Jovan u poređenju sa sinopticima veoma uzdržljiv u nabrajanju čudesa. Ima ih samo osam, od kojih su dva, naime, hodanje po vodi i hranjenje pet hiljada ljudi, poznati takođe i sinopticima, a šest čuda predstavlja lični Jovanov doprinos Isusovoj biografiji.

Između ovih šest čuda najtipičnija za Jovana su dva: Kana Galilejska i vaskrsenje Lazara. Pozabavimo se prvo ovim posljednjim čudom zbog toga što je najbolja ilustracija Jovanovog stava. Već kod sinoptičara Isus vaskrsava mrtve. Luka javlja o vaskrsenju mladića iz Naima, sina udovice, a trojica njih pričaju kako je Isus vaskrsao kćerkicu princa, odnosno pretpostavljenog sinagoge, Jaira. Upadljivo je to što u svim trima jevanđeljima Isus kaže da "nije umrla djevojčica, nego spava". Kako to treba razumjeti? Da li je tačna teza nekih egzegeta da se ovdje radi o kliničkom slučaju katalepsije i letargije? Jedno je, međutim, upadljivo: ova čudesa vrše se nekako na prirodan i običan način, bez nekih dubljih potresa.

Međutim, uskrsavanje Lazara Jovan inscenira na veoma dramatičan način. Iz čitavog događaja izbija neka strahota s drugog svijeta, a onaj koji vaskrsava se pokazuje obdaren nekom kosmičkom silom. Jer sve što se dešava onog nezaboravnog dana u Betaniji je čuveno, grozno, prelazi ljudski razum. Evo Lazarov leš koji leži četiri dana u grobnici, sestre koje nad njim plaču, Isus koji zove gromkim glasom: "Lazare, iziđi iz groba!" i najzad uskrsnuli čovjek od mrtvih pojavljuje se iz mraka pećine čitav u lanenim zavojima i s glavom zamotanom maramom. Mora se priznati da je Jovan ovakvim dramatičnim opisom zaista postigao svoj cilj: naveo je dokaz koji intenziivno djeluje na imaginaciju da je Isuis Božji Sin. Jer samo neko ko posjeduje atribute božanstva, mogao je učiniti takvo čudo.

Već sama činjenica da vijest o Lazarovom vaskrsenju nije došla do ostalih jevanđelista, da mu uopšte niko sem Jovana nije posvetio ni opaske, valjda je dovoljan dokaz da ovdje nemamo posla s istinitim događajem, nego s očiglednom tvorevinom fantazije. Postoje čak izvjesne indicije koje nas vode izvoru ovog dirljivog doživljaja. Luka, autor dražesne scene Isusove posjete Marti i Mariji, ne zna da su navedene sestre imale brata Lazara. Da, pojavljuje se neki Lazar na drugom mjestu u njegovu jevanđelju, ali je on prosjak i junak sasvim druge priče, čovjek koji nema ništa zajedničko s vaskrslim Lazarom. Zato neki biblisti pretpostavljaju da je na neki način, nepoznatim putovima došlo kod Jovana do povezivanja ovih dviju priča i njihove prerade u sasvim novu fabularnu epizodu.

Gdje je i u kakvim okolnostima došlo do ovoga povezivanja, teško je danas saznati. Da li je Jovan lično čitav doživljaj izmislio da bi pažljivo potkrijepio svoju tezu o Isusovom božanstvu? Ili se to možda desilo na prirodan način kao rezultat slobodne igre narodne imaginacije u jednoj od brojnih brišćanskih sredina? Tradicija koja se možda stvorila na ovaj način morala je imati samo regionalni opseg, tako da nije došla do svijesti ostalih jevanđelista; to bi objašnjavalo ovu neshvatljivu činjenicu što oni ćute o toliko važnom događaju. Bilo kako bilo, sigurno je da ovo nema veze s istorijom, nego s jednim od brojnih mitova koji su se stvarali oko Isusovog lika.

Čudo u Kani Galilejskoj, iako iz temelja različito u svojoj atmosferi, ipak ima s Lazarovim vaskrsnućem zajedničko to da je takođe programirano u neobičnim razmjerima. Primjetimo da Isus mijenja u vino šest kamenih posuda vode. Ovdje se ipak radi o palestinskoj mjeri, naime o tzv. "metretes", mjeri koja iznosi oko 38 litara tečnosti. Kad se sve ovo uzme, pokazalo se da je Isus iščarao 228 litara vina. Bila je to, dakle, bogata svadba, pogotovo što su se gosti već prije toga častili vinom i morali su biti dobro veseli. Domaćin, naime, ovako kaže mladoženji: "Svako najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, slabije. Ti si čuvao dobro vino do sada" (Jovan 2,10).

Svadba u Kani, u kojoj je, uzgred rečeno, učestvovala Isusova majka, koja se rijetko pojavljuje u jevanđeljima, ima u ovom jevanđelju sasvim stilizovan i, u svečanom tonu, upadljivo drukčiji akcenat. Jovana, koji je smjestio u svojoj relaciji ovu više prizemnu svadbenu scenu, valjda je zavela prevelika gorljivost u predstavljanju Isusa kao neobično velikog čudotvorca. S druge strane, ipak se ne može isključiti eventualnost da je to Jovan uradio zbog izvjesnih određenih doktrinarnih razloga: pokazujući, naime, Isusa koji učestvuje u tipičnom narodnom svadbenom običaju, želio je naglasiti njegovu ljudsku, ovozemaljsku prirodu, da bi se suprotstavio nekim sektama o kojima će kasnije biti riječi.

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 23 Jun 2007, 13:44 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Jovan je namjeravao, dakle, dokazati da je Isus Božiji Sin stavljajući u njegova usta teološke doktrine koje su u ono vrijeme bile popularne. Niko nije uspio utvrditi da li je Jovan poznavao sinoptike. Interesantno je ipak obratiti pažnju na ono što on iz osnovne Isusove biografije prećutkuje ili preobražava tako da ne izloži opasnosti svoju tezu o Isusovom božanstvu. Ova očigledna retuširanja pokazuju do koje je mjere bio Jovan svjestan svoga cilja i kako ga je razborito realizovao.

Jovan, na primjer, prećutkuje Isusovo rođenje, vjerovatno namjerno da bi izbjegao bilo kakve aluzije o tjelesnoj Isusovoj prirodi. Pada u oči i to što, suprotno tome šta pišu sinoptici, Jovanov Isus ne podvrgava se obredu krštenja. Vjerovatno se radi o tome što Isus, kao Božji Sin, nije mogao biti opterećen istočnim grijehom koji se upravo briše krštenjem. Jovan Krstitelj pozdravlja ga, međutim, kao biće više od sebe i zove ga Božiji Jaganjac. Prije svega, u ovom jevanđelju upadljiv je nedostatak dirljive scene iskušavanja u pustinji. Jovan je bio ubijeđen (jer konačno kako objasniti ovu prazninu?) da je Isus kao Božiji Sin bio lišen ljudskih slabosti i zato nije mogao biti iskušavan od sotone. Navedena tendencija vidi se naročito jasno u sceni na Maslinskoj gori, u vrtu Getsemani. Svi sinoptici smatraju da je Isus proveo posljednje noćne časove prije hapšenja u velikoj patnji, da je bio trenutak kada je klonuo duhom i molio Boga da odstrani od njega namijenjenu čašu. Sliku užasa Luka produbljuje još detaljem nepoznatim ostalim sinopticima. Tvrdi, naime, da je Isus uoči mučenja koje se približavalo do te mjere patio da se na njegovom tijelu pojavio krvavi znoj.

Sve ove informacije, koje toliko sugestivno naglašavaju ljudsku Isusovu prirodu, Jovan je sasvim ignorisao, zbog čega je priča o zbivanjima na Maslinskoj gori nekako suva i bezlična u sadržaju, a kao cjelina stvara dojam relacije date u veoma skraćenoj formi. Ovo ima sigurno neku uzroču vezu s doktrinalnim stavom autora Jovanovog jevanđelja, sa stavom koji je od njega zahtijevao da vidi u Isusu iznad svega Božjeg Sina i umanjuje sve momente koji bi suviše jako podsjećali da je Isus bio takođe i čovjek. Jovan je u ovom pogledu dosta konsekventan, što potvrđuju još i druga simptomatična prećutkivanja i korekture izvršene u sinoptičkoj biografiji Isusa. Tako, npr., Juda ne ljubi Isusa u lice. Zašto je ovo prećutio? Valjda zato što je prema Jovanovom shvatanju teško bilo pomisliti da je izdajica okaljao Božjeg Sina svojim dodirom.

Na kraju, treba naglasiti najupadljiviji aspekt Jovanovog jevanđelja. Radi se o čuvenoj koncepciji logosa koju je autor izložio u prologu. On počinje sljedećim stihom: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog". Drugi stih, još više poznat, jer se radoismo razliježe u božićnim pjesmama, sadrži, u stvari, kvintesenciju hrišćanske doktrine: "I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama". Jasna stvar da je "Riječ", ili "Logos" sam Isus Hristos kao utjelovljenje Boga.

Ovo predstavlja sasvim novi elemenat koji je uveo Jovan u hristologiju, elemenat ne samo nepoznat sinopticima nego potpuno stran njihovim predstavama i pojmovima. Ovdje treba konstatovati da je ideja logosa doprinos isključivo samo autora četvrtog jevanđelja. On ipak nije tvorac ove apstraktne misaone konstrukcije. Njen rodoslov i dublje značenje treba tražiti u bogatoj filozofskoj pozadini, kako Istoka, tako i grčko-rimskog svijeta.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 24 Jun 2007, 13:23 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Da bismo shvatili pojavu "logosa" u hrišćanskoj teologiji, treba obratiti pažnju na sredinu u kojoj je nastalo četvrto jevanđelje. Naučnici se pretežno slažu u tome da je njegova kolijevka Efez, grad koji je pored Antiohije i Aleksandrije vršio ogromnu ulogu u intelektualnom životu Rimske Imperije. Kao rezidencija vladara bio je i važan politički centar. Svoju slavu ipak je dugovao, prije svega, kultu efeške Artemide i njenom hramu Artemiziju u koji su stizale iz čitave grčke Jonije hodočašća pobožnih vjernika. Artemizij se smatrao jednim od sedam čuda svijeta i 356. g. p. n. e. spalio ga je Herostrat. Obnovljen iz zgarišta, konačno je pao kao žrtva Gota 263. g. n. e. U Efezu je boravio tri godine apostol Pavle, gdje je, kao što znamo, doživio dramatični slučaj.

I u Efezu se rodio i živio grčki filozof Heraklit (oko 540-475. g. p. n. e.), autor pojma "logos". Svoje glavno filozofsko djelo o prirodi predao je na čuvanje u hramu i postavio uslov da se objavi tek nakon njegove smrti. Ono se sačuvalo samo u većim fragmentima. Heraklit je sahranjen na glavnom trgu grada i uz to kroz nekoliko vijekova bio je ovjekovječavan slikom na efeškim monetama.

Bio je u neku ruku, narodni heroj Efeza, a njegova nauka o logosu bila je tamo uvijek aktuelna i svugdje prisutna. Heraklit je kako se smatra, jedan od stvaraoca dijalektike. Osnova njegove filozofije je misao da se svijet nalazi u stanju neprekidnog stvaranja i uništavanja, da sve teče i podliježe preobražavanju, da je u borbi suprotnosti izvor razvoja i napretka. Ukoliko se ipak svemir ostvaruje u vatri borbe i suprotnosti, to ne znači da vlada njime haos. Jer ovaj iskonski dijalektički proces odvija se po određenim pravilima imanentne pravilnosti koju je Heraklit nazvao "logos". On uči da se sve u kosmosu dešava saglasno s logosom, da je logos inteligentan, vječit, suveren, jer je nezavisan od bogova, princip svega, nešto kao opšti razum.

Pojam logosa nalazimo, takođe, i kod Platona i Aristotela, ali manje preciziran i manje razvijen. Tek se neoplatonisti vežu uz Heraklitovu koncepciju, a stoici su preuzeli njegovu ideju logosa lidentifikujući ga s panteističkom dušom svijeta. Dakle, pojam logosa bio je u helenizmu opštepoznat i u sferama obrazovanih ljudi Efeza bio je vjerovatno u upotrebi kao što su u naše vrijeme neki termini iz psihoanalize ili nuklearne fizike. Helenističkom filozofijom bio je sigurno prožet i autor četvrtog jevanđelja i poslužio se njenom terminologijom da bi pomoću nje prodro u umove grčke inteligencije i učinio joj razumljivom ideju božanstva Isusa Hrista.

Ipak identifikacija Isusa s logosom možda ne bi Jovanu pala na um da nije bilo još drugih uticaja, direktnijih i svojstvenih. Radi se o brojnim naučnim radovima Filona iz Aleksandrije, jednog od najvećih jevrejskih mislilaca. Filon je odrastao u helenističkoj kulturi. Čitav život je posvetio studiranju grčke filozofije, a intelektualno naoružanje koje je iz ovog studiranja iznio, vješto je primjenjivao u egzegezi Starog zavjeta. Kao i većina Jevreja iz dijaspore nije poznavao maternji jezik i pisao je samo grčki, ali je ostao vjeran judaizmu. Istini za volju, Euzebije tvrdi da je Filon sreo u Rimu apostola Petra i navodi da je Filon postao hrišćanin. Kao i mnoge druge tvrdnje ovoga crkvenog pisca, nauka je odbacila i ovu informaciju kao nesigurnu.

Filon je bio poznat ne samo kao pisac nego i kao istaknuti društveni radnik. Četrdesete godine naše ere poveo je delegaciju Jevreja u Rim da uruči caru Kaliguli žalbu na grčke sugrađane zbog proganjanja Jevreja, a prije svega da postigne povlačenje naredbe da se u sinagogi smjesti careva statua i da mu se odaje čast kao bogu. Tok ove misije Filon opisuje detaljno i neobično slikovito. Poslužićemo se ovdje rezimeom Eugenija Dabrowskog u njegovom radu "Novi zavjet na tlu epohe":

"Upozoren na sve od svoje najbliže okoline, Kaligula se dugo kolebao da li da primi jevrejsku delegaciju koja je riješila da preda pismeno svoju žalbu. Car je dobio pismo i primio izaslanike na Marsovom polju, ali jedino radi toga da im izjavi da će s njima razgovarati drugom prilikom. Sam je uskoro otputovao u Puteolu, gdje je za njim krenula i delegacija. Tamo ipak nije došlo do susreta i tek nakon izvjesnog vremena Kaligula je odlučio da razgovara s delegatima u vrtovima Mecenasa za vrijeme razgledanja novopodignutih građevina. Samo saslušavanje vršilo se u neobičnim okolnostima. Kaligula je trčao od jedne građevine do druge razgledajući i dajući primjedbe, a iza njega je trčala delegacija u nadi da dođe do razgovora do kojega ipak nije došlo. Prema izaslanicima, palo je prvo simptomaitično pitanje: Jeste li to vi prezreli boga jer niste mene htjeli priznati kao boga, a počeli ste obožavati nekoga ko nema čak ni naziva, a osim vas svi meni odaju čast? I ne čekajući odgovor, potrčao je dalje i hulio boga Izraela tako strašno da Filon, koji opisuje čitavu scenu, nije smio ovo ponoviti u svome djelu. Kada je ipak neko iz carske pratnje primijetio da svi narodi odaju počast, a jedino Jevreji to izbjegavaju, izaslanici su odgovorili da su već tri puta donosili žrtve: prilikom intronizacije, njegovog ozdravljenja i pobjede nad Germanima. Na to je Kaligula odgovorio: 'Slažem se da ste donosili žrtve, ali kakva je korist od toga kad ste ih donosili za mene a ne meni'. I potrčao je dalje. A kada se opet zadržao na trenutak, jedino radi toga da ih upita uz veliku radost svih prisutnih: 'Zašto ne jedete svinjetinu?' - zatim je još dobacio: 'Htio bih znati na čemu se zasniva vaša ravnopravnost'" .
Ova ubrzana šetnja po vrtovima Mecenasa trajala je neko vrijeme, zato je delegacija odahnula kada se Kaligula oprostio s njima riječima: "Ovi ljudi mi djeluju manje dvolični nego glupi jer osporavaju moje božanstvo". Godinu dana kasnije Kaligula je ubijen, a njegov nasljednik Klaudije, prijateljski raspoložen prema Jevrejima, obustavio je proganjanje Jevreja u Aleksandriji.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 27 Jun 2007, 09:41 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Krajem VI i početkom V vijeka prije n. e. živio je i djelovao grčki filozof i pjesnik Ksenofon iz Kolofona. On je bio valjda prvi grčki monoteista i u zlobnim pjesmama borio se s politeizmom i grubim antropomorfizmom koji je vladao u vjerskim predstavama Grka.

Naročito je napadao bogove Homerove verzije; zamjerao im je da je njihova djelatnost u odnosu prema čovjeku niz sramotnih prestupa protiv moralnih principa, kao što su krađe, zavođenje, brakolomstva ili izdaje; kao posljedica takvog razmišljanja ostala je alternativa: ili odbaciti Homera kao izvor pravih informacija o bogovima ili inikriminisana mjesta eposa smatrati alegorijama iza kojih se krije drukčiji, uzvišeniji sadržaj. Grčki filozofi koji se nisu htjeli pomiriti s mišlju da je Homer bio bezvijerac, naravno, morali su da spase njegov autoritet i u vjerskim pitanjima pozvati se na alegorizam. Na ovaj način je nastala posebna škola egzegeta Homera čiji je centar najprije bio Pergamon, a zatim Aleksandrija.

U Aleksandriji je postojala veoma brojna i jaka kolonija Jevreja. Oni su bili potpuno helenizovani i govorili su isključivo grčki, tako da su svoje vlastite svete knjige čitali isključivo u prevodu Septuaginte. Pod uticajem aleksandrijske škole mnogi od njih su primjenjivali u interpretaciji Biblije metod alegorizacije da bi pomirili grčku filozofiju s Torom. U prvom vijeku n. e., znači u godinama nastanka jevanđelja, helenizacija judaizma dostiže vrhunac svog intenziteta iako se ona vrši uz otpor od strane Jevreja vjernih ortodoksnim tradicijama.

Najistaknutiji predstavnik alegorizima u biblijskoj egzegezi bio je upravo Filon iz Aleksandrije. Ovaj metod interpretacije tekstova tretirao je totalno, smatrajući čitav Stari zavjet isključivo jednom velikom alegorijom. Uopšte nije priznavao doslovni smisao sadržaja; riječi su bile za njega kao sjenke iza kojih se krije istina, a biblijski likovi gube kod njega svoju historijsku stvarnost i postaju jedino simboli koji izražavaju neke apstraktne pojmove. Tako je npr. Adam zemaljska inteligencija, Eva čulni osjećaj, Jakov je oličenje asketske praktike, Abraham predstavlja nauku, Izaak - milost.

Filon je htio na taj način ne samo da dokaže da je Biblija tajanstvena knjiga svih mudrosti i konačnih istina, nego i da odbrani sve ono iz njenog sadržaja što je ličilo na primitivan vjerski antropomorfizam i nije se slagalo s pojmovima etike i morala obrazovanih ljudi. Isto tako kao što su Ksenofonu smetali ekscesi i nestašluci Homerovih bogova, Jevrejima iz dijaspore, obrazovanim na lektiri Platona, Aristotela i stoika, moralo je smetati više fragmenata Starog zavjeta. Jedini je izlaz bio da se moralno sumnjivi događaji ili oni koji čak zaslužuju prijekor tretiraju kao alegorija koja izražava druge, duhovne sadržaje.

Filonizam je bio herojski pokušaj da se uzdigne stara religija Hebreja iz nizina prezira i poniženja u grčkorimskom svijetu, i da joj se doda dubina i ozbiljnost cjelovitog filozofskog sistema te da joj se na taj način izbori veći prestižu neprijateljskoj sredini. Zbog ovih razloga monizam je morao naići na širok i pozitivan odjek u sredinama jevrejske dijaspore, takođe i u Efezu. Zahvaljujući Apolu iz Aleksandrije, bliskom Pavlovom saradniku i Filonovom učeniku (Dj 18. 24-28; Tit 3, 13), filonizam je pronikao takođe i u hrišćanske sredine. Gotovo je sigurno da je autor četvrtog jevanđelja, interpretirajući Isusovu biografiju na alegorijski način, radio to pod uticajem Filona i njegove biblijske egzegeze. Ovo je još sigurnije i zbog toga što Jovan nije bio usamljen u tom pogledu. Pod Filonovtim uticajima bio je i Pavle, a kasnije i crkveni pisci: Klement Aleksandrijski, Origen i Ambrozije.

Nije ni čudo, dakle, što je Filon inspirisao Jovana i onda kada je ovaj u prologu svog jevanđelja predstavio svoju koncepciju logosa. Istina, prethodno je istaknuto da ga je na njenu formulaciju navela Heraklitova filozofija koja je u Efesu bila u modi. Iapk sad se mora reći da je snažniji, direktniji podsticaj bio Filon iz Aleksandrije, bar zbog popularnosti koju je imao u intelektualnom svijetu Jevreja i hrišćana, a takođe i zbog svog semitskog porijekla.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 30 Jun 2007, 09:11 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Filon je shvatio Boga kao transcedentnog Stvoritelja, beskrajno udaljenog od vidljivog svijeta. To je neka duhovna moć, bezlična, bestjelesna i neshvatljiva ljudskom razumu. Budući da je svaka materija zlo, kontakt Najuzvišenijeg sa životom može se vršiti samo uz pomoć posrednika, a ovaj posrednik kod Filona je logos. Logos je riječ Boga, emanacija njegovog duha, oruđe oblikovanja i rukovođenja materijalnim svijetom, logos je razium i uzor svega stvorenog, logos upravlja svijetom kao što duša upravlja ljudskim tijelom.

Filon ponekad personiifikuje logos i zove ga "Božji Sin" ili "Prvorođeni Božji sin". Pridavajući logosu karakter posebne ličnosti, Filon kao da je stvorio povoljan most koji je omogućio Jovanu đa pođe još dalje u pravcu istog rezonovanja. U četvrtom jevanđelju dolazi do potpune identifikacije logosa s Isusom Hristom kao inkarnacijom Boga. To što kod Filona ima odlike izdvojene spekulacije ili, već prema želji, filozofske metafore, kod Jovana poprima osobine konkretnog i jednokratnog istorijskog događaja: logos se utjelovljuje u sina siromašnog tesara iz Nazareta.

Postoji jedna okolnost koja, koliko Filonu, toliko i Jovanu olakšava asimilaciju ideje logosa, naime zajedničko drevno judaističko nasljeđe. Treba ipak znati da koncepcija logosa, iako, prije svega, potiče iz grčke filozofije, ima, takođe, svoj ekvivalent u vjerskoj tradiciji Jevreja. Od vremena vavilonskog ropstva na njihova vjerovanja snažno je djelovao uticaj perzijske religije (mazdaizima) čija je osnova bio dualizam u shvatanju svijeta. Prema ovoj viziji svijet se dijeli na duh i materiju, a budući da je materija grešna, Najuzvišeniji Stvoritelj ne može s njom kontaktirati i, konsekventno, ne može direktno upravljati sudbinom vidljivog svijeta, dakle i čovjekovom. U tome ga zamjenjuje posrednik, a ovaj posrednik je, kao što saznajemo iz Biblije, "Mudrost", zvana takođe "Božja riječ" (aramejiski "hohma" i "memra"). "Mudrost" je u biblijskoj koncepciji emanacija Stvoritelja i istovremeno samostalna ličnost. Nema sumnje da je ova daleko pomjerena personifikacija naknadno pomogla Jovanu da osvoji tada u helenskom svijetu popularnu ideju logosa i da je prilagodi potrebama hrišćanske teologije.

Ovo ipak ne obuhvata genezu ideje logosa. Treba još, naime, uzeti u obzir veoma bitnu činjenicu da je ideja logosa bila na neki način ideja epohe, da je bila duboko usađena u tradiciji i svijesti svih mediteranskih naroda, i to stotinama godina. Ovdje se radi o čitavom spletu mitova i teozofskih koncepcija, zajedno nazvanih gnosticizaim. Grčka riječ "gnosis" znači "znanje". U našem slučaju "gnosis" znači ipak mnogo više, naime, mističko znanje o tajni kosmosa koje je čovjek na razne načine stekao putem objave. Postoji mnoštvo mitova koji sačinjavaju osnovu gnosticizima, a u principu ipak sve ih veže jedna te ista vodeća misao. Bog je negdje daleko u svemiru, čovjekova je duša zbog istočnoga grijeha zatvorena u tijelo. Želeći da je oslobodi iz materijalnog ropstva, Stvoritelj je poslao na zemlju svoga sina koja se pojavljuje pod raznim imenima.

Izvanrednu definiciju gnosticizima daje filozof, prof. Jan Legowicz u svojoj knjizi "Filozofija Rimskog Carstva". U njoj čitamo između ostalog: "(Gnoza) poprima postojanje neobično komplikovane hijerarhije prelaza od božanstva do materije, koje se vrše posredstvom realizovanih božjih sila ili Eona, koje se takođe često shvataju kao ideje preko kojih se božanstvo objektivizuje i iz čega se zatim rađa svijet, priroda, pojedine stvari i čovjek, da bi se poslije preko čovjeka i Eona opet sve vratilo u božanstvo."

Teorija koja se u ovoj gnozi bavi metamorfozom Eona u Apsolut odgovara grčkoj filozofiji prirode, a teorija čiji je predmet preobražavanje stvari u Apsolut, obuhvata, prije svega, čitavu etičku problematiku koja se podrazumijeva kao oslobađanje od uticaja materije. Na ovaj način svemir, svijet, priroda i čovjek shvataju se kao miješanje dvaju elemenata, božanskog i materijalnog koji su međusobno u stalnoj opoziciji, što opet zahtijeva spasitelja koji će osloboditi dobro od zla koje ga ugnjetava. Radi oslobođenja čovjeka iz ove suprotnosti, potrebna je gnoza, objava i askeza, čime bi se duša zatvorena u materiju mogla vratiti svome prvobitnom dobru. Zbog toga će drukčije biti božanstvo-stvoritelj, a drukčije pak božanstvo-spasitelj koje oslobađa svijet iz sfere uticaja Demijurga materije.

Ljudski život je, dakle, trajno oslobađanje od zla. U takvom shvatanju čovječanstvo se sastoji od tri vrste jedinki: već oslobođenih i dobrih, onih koje se nalaze na putu samooslobođenja i onih koje su uronjene u materiju, izvan mogućnosti oslobođenja. Druge razlike među ljudima ova gnoza ne priznaje i ništa više ne naređuje čovjeku osim da se oslobodi veza sa svijetom, sa zamalj-skim životom — asketsko samouništenje. Čovjek sam svojom snagom ne može to izvršiti. Treba mu soter, spasitelj koji će ga primjenom raznih praktika "preporoditi za vječnost".

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 03 Jul 2007, 22:36 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Gnosticizam, od drevnih vremena ukorijenjen u umovima ljudi Bliskog istoka, silom prilika morao je prodirati i u hrišćanstvo. Stvarale su se različite vrste hrišćanskog gnosticizma, ali ako se radi o njihovoj definiciji, onda se sve one svode u principu na sljedeću pretpostavku: Božji Sin ili Eon, kao što su ga neki zvali, bio je duh, dakle nije se mogao tjelesno roditi, doživljavati fizičke patnje i umrijeti na krstu, jer je bijelo materija, a materija je znak zla i grijeha. Sveti Duh se uselio u Isusovo tijelo u momentu krštenja i napustio ga je za vrijeme raspinjanja. A dokaz da je stvar zaista ovako izgledala, bile su, prema gnosticima, posljednje riječi koje je Isus izgovorio prije smrti: "Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15, 34). U apokrifnoj "Istoriji Jovana" (170-180. g.) nepoznati autor tvrdi da se Isus javio Jovanu na Maslinskoj gori, dok je na suprotnoj strani doline na krstu visio samo njegov fantom.

Autor četvrtog jevanđelja se suprotsavljao takvim tendencijama koje su od Isusove drame činile izvjesnu igru čarolija i priviđenja. Kod njega je istorija Isusovog mučenja i smrti izuzetno predstavljena, čak i previše realistički. Uostalom, svoj odnos prema ovim stvarima ispoljava u prvom pismu Jovana Apostola. On polemiše u njemu s čuvenim u ono vrijeme efeškim filozofom Kertintom, koji je, prema dualističkom pogledu na svijet, tvrdio da je Hrist bio jedan od Eona koji je stupio u Isusovo tijelo tek u momentu krštenja, i da je tek od tog trenutka mogao biti nazivan Božji Sin.

Ipak, pored ovako negativnog stava konstatovani su u Jovanovom jevanđelju nesumnjivi gnostički uticaji, čiji je izraz, između ostalog, nama već poznata koncepcija logosa. Gnostički mitovi su fascinirali i Pavla, gotovo je sigurno da je on pod njegovim uticajem možda čak i nesvjesno formulisao neke aspekte svoje teologije. To se odnosi naročito na njegovu soteriologiju, dakle ideju spasitelja i spasenja.

Razne gnostičke sekte i njihova bogata književnost, čiji su ostaci sačuvani u apokrifnoj literaturi, predstavljaju dokaz koliko je snažan i širok uticaj vršio gnosticizam na hrišćanstvo onih vremena. On je bio tvar intelektualne spekulacije: rigoristički je razlikovao Isusa od Hrista, a ideju spasenja shvatao kao mističku pojavu. Ovo je ozbiljno ugrožavalo postojanje hrišćanstva, jer ga je udaljavalo od duhovnih potreba širokih masa vjernika i prijetilo mu da se raspline u opštem toku gnostičkog sektaštva. Rimski episkop Hipolit (III vijek) nabraja čak 33 vrste gnosticizma. Opasnost je bila spriječena tek od trenutka kada je Konstantin izravnao hnišćansku religiju s drugim religijama i pretpostavio je drugim religijama. Zbog proganjanja, gnostička jeres je nestajala i djelovala je još samo u podzemlju, ali njen odsjaj je još dugo zračio u narednim godinama, a između ostalog ostavio je izrazite tragove u islamu.

Udaljili smo se malo od glavne teme. Bilo je to ipak potrebno da bismo podsjetili čitaoce koliko je složen rodoslov Jovanovog jevanđelja. Na ovaj smo način saznali da je ideja logosa - toliko bitna u hrišćanstvu jer je postala začetak kasnije formulisane trinitarne doktrine - krajnji produkt sinkretičnog procesa u koji se slijevaju svi glavni idejni tokovi epohe.

Ništa manje nije komplikovano pitanje autorstva razmatranog jevanđelja. Od polovine drugog vijeka bilo je opšte ubjeđenje da je autor Jovan Apostol, Galilejac, koji se zajedno s ocem i braćom bavio ribolovom na Tiberijadskom jezeru, a zatim je postao Isusov učenik. Ovako smatraju crkveni pisci Papija, Kiement Aleksandrijski i Origen, naravno i pravoslavna i katolička Crkva te neke konzervativne frakcije protestantskih crkava. Prema njima, četvrto jevanđelje napisao je očevidac i zato predstavlja vjerodostojan historijski dokument.

Kakvi se argumenti iznose da se podrži ova teza? Iz Markovog jevanđelja znamo da je i Jovanu i njegovom starijem bratu Jakovu Isus dao nadimak "boanerges", što znači "sinovi groma" (Mk 8, 17), zbog njihove nagle i naprasite naravi. Jovan Apostol zanimao se ribarenjem i teško se može pretpostaviti da je imao bilo kakvo obrazovanje. U stvari, tradicija ga predstavlja kao jednostavnog neobrazovanog čovjeka. O njegovoj sudbini nakon Isusove smrti informišu nas vanbiblijski izvori. Tobože je išao od grada do grada i vršio apostolsku misiju koja mu je bila povjerena, sve dok se najzad nakon mnogih godina doživljaja i nezgoda nije nastanio zastalno u Efezu. U trenutku kada je počinjao da piše svoje uspomene, bio je već star čovjek. Memorija ga je izdavala u mnogim detaljima, pobrkao je datume i redoslijed događaja, a prije svega zbog godina, koje su stale između njega i onoga što je doživio u mladosti, vidio je Isusov lik maglovito, otjelotvoren u aureoli božanstva. Sto se tiče grčkih uticaja u Jovanovom jevanđelju, njihovo prisustvo lako se može objasniti njegovim dugogodišnjim boravkom u Efezu, gdje su razgovori i diskusije o raznim koncepcijama morali proći i kroz njegove uši.

Pristalice Jovana Apostola navode kao dokaz njegovog autorstva i niz tekstualnih kriterijuma. Iz jevanđelja, naime, može se zaključiti da je autor bio Jevrej. Izvjesne izraze vezane za judaizam on citira u originalnoj aramejskoj verziji, a stihovi citirani iz Starog zavjeta ne potiču iz Septuaginte nego iz hebrejskog originala. Osim toga, izvrsno se orijentiše u jevrejskim društvenim institucijama i običajima, a takođe i u topografiji jerusalimskog hrama i Palestine. Najzad, sudeći po realističkom opisu likova apostola, može se primiti za sigurno da ih je lično poznavao.

Ipak ova argumentacija nije bila svima dovoljna. Čak i u II vijeku bilo je hrišćana koji su posumnjali u autorstvo Jovana Apostola. Tako, na primjer, alogosovci, hiriišćanska sekta koja je odbacila doktrinu logosa kao jeres, pripisivala je autorstvo jevanđelja jednom od pristalica gnosticizma, izvjesnom Kerintu, a još u III vijeku sumnje u ovom pogledu morale su biti dosta rasprostranjene, ako je rimski episkop Hipolit smatrao potrebnim da nastupi u odbranu autorstva Jovana Apostola. Od početka 19. vijeka specijalisti iz biblistike naučno ispituju ovo pitanje i pretežno smatraju da autor nije mogao biti ribar iznad Tiberijadskog jezera. Problem ipak do sada nije riješen, sporovi i polemike i dalje se vode, ali čak i katolički pisac E. Dabrowski u već više puta citiranoj raspravi "Jevanđelja, njihov nastanak i književna vrsta" priznaje da "osim katoličke nauke samo mala grupa naučnika podržava tvrdnju o autorstvu Jovana".


Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 03 Jul 2007, 22:45 
OffLine
Majstorski kandidat
Majstorski kandidat
Korisnikov avatar

Pridružio se: 18 Dec 2006, 23:11
Postovi: 478
Lokacija: Zapadna granica Romeje, Banja Luka
Citiraj:
Јеретици нису схватали да се Свето Писмо мора читати и разумети у истом духу у коме је и писано, а то је под руководством Духа Светога Који живи у Цркви и упућује на истину.


Citiraj:
Свето Писмо – то је основа вере и живота хришћанина.

Нови Завет – то је глас Христа и Његових Апостола, оваплоћени у рукописима, глас који продужава да се чује у васељени за све народе.


И поред тога што је читање и размишљање о Библији
неопходно и обавезно за сваког верника (Дела 17,11; Јевр. 4,12),
ипак се Библија не може тумачити и користити независно
зато што је она само заиисани део светог апостолског Предања,
које је не само инстанца библијског тумачења
него је и богословски ауторитет.

_________________
ΘΕΟΔΟΥΛΕΙΑ

ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ ИЗ МЕРТВИХ СМЕРТИЈУ СМЕРТ ПОПРАВ И СУШЧИМ ВО ГРОБЈЕХ ЖИВОТ ДАРОВАВ.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 03 Jul 2007, 22:47 
OffLine
Majstorski kandidat
Majstorski kandidat
Korisnikov avatar

Pridružio se: 18 Dec 2006, 23:11
Postovi: 478
Lokacija: Zapadna granica Romeje, Banja Luka
„Нека се не раставља од уста твојих књига овог закона,
него размишљај о њему дан и ноћ,
да држиш и твориш све како је у њему написано;
јер ћеш тада бити срећан на путевима својим
и тада ћеш напредовати.“

(ИНав. 1, 8 )

_________________
ΘΕΟΔΟΥΛΕΙΑ

ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ ИЗ МЕРТВИХ СМЕРТИЈУ СМЕРТ ПОПРАВ И СУШЧИМ ВО ГРОБЈЕХ ЖИВОТ ДАРОВАВ.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 06 Jul 2007, 07:12 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Car Dusan je napisao:
Citiraj:
Јеретици нису схватали да се Свето Писмо мора читати и разумети у истом духу у коме је и писано, а то је под руководством Духа Светога Који живи у Цркви и упућује на истину.


Mora? Pa nije valjda Sveto Pismo neka partijska direktiva?

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 06 Jul 2007, 07:23 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Veoma razrađenu argumentaciju protiv Jovanovog autorstva zbog opširnosti možemo svesti na nekoliko tačaka:

1. Pretežno se uzima kao sigurno da je četvrto jevanđelje nastalo u godinama 95-100, znači 65-70 godina nakon Isusove smrti. Koliko je godina mogao tada imati Jovan Apostol? Ukoliko pretpostavimo da mu je u trenutku susreta s Isusom bilo 20-25 godina, u ovom slučaju jevanđelje je morao napisati starac od najmanje 85-95 godina. Vjerovatnost da je ovako star čovjek mogao napisati jevanđelje koje se odlikuje poletnom imaginacijom, dosta je mala. Štaviše, postoje izvjesne indicije da je Jovan Apostol poginuo kao žrtva jevrejskih proganjanja, dakle nije mogao doživjeti te godine.

2. Jovan Apostol je bio, kao što slijedi iz Markovog i Lukinog jevanđelja, Galilejac. Međutim, sve okolnosti pokazuju na to da je autor valjda morao biti stalni stanovnik Jerusalima ili njegove najbliže okoline, jer je veoma tačno poznavao topografiju ovih krajeva, dok mu je Galileja strana.

3. Ideja logosa je velika kozmološka koncepcija koja nastoji objasniti smisao svijeta, duha i materije, zla i dobra. Jovan Apostol, čovjek neobrazovan, mogao je nju, doduše, adaptirati za svoje ciljeve u ovoj pojednostavljenoj formi s kojom se susrećemo u jevanđelju. Jednostavno je uhvatio modni termin koji je tada kružio i shvativši ga površno, pridao mu je sadržaj koji nema ništa zajedničkog s Heraklitom i gnosticima.

Na žalost, stvar nije tako jednostavna jer je autor jevanđelja bio, ustvari, upoznat s platonskom terminologijom i s Platonovim načinom mišljenja, što pokazuje njegovo obrazovanje i helensku kulturu. Tako npr. pod uticajem Platona služi se ponekad u svojim relacijama dijalektičkom metodom. Isus postavlja svojim sagovornicima pitanja, pažljivo sluša odgovore, zatim pokazujući u njima suprotnosti baca novo, neočekivano svjetlo na predmet diskusije. Manje-više tako kako to radi Sokrat u Platonovim dijalozima. Ovdje se nameće pitanje: da li je jednostavan ribar iz provincijalne Galileje mogao usvojiti ovakvu visoku i rafiniranu tehniku pisanja? Većina ispitivača na ovo pitanje odgovara negativno.

Prema tome, bilo je pokušaja da se poistovjeti autora jevanđelja s nekim drugim Jovanom. Radi se o onon učeniku nepoznatog imena kojega je Isus volio. On se javlja nekoliko puta u jevanđeljima. Upravo se za vrijeme Posljednje večere naslanjao na Isusove grudi; on jedini nije napustio svoga učitelja u trenutku smrti, a ispod krsta Isus mu je povjerio brigu o svojoj majci.

Ovaj učenik ne samo što nije pripadao krugu dvanaestorice apostola nego se, osim toga, razlikovao od njih u mnogo čemu. Prije svega, može se konstatovati da je on bio imućan građanin Jerusalima. Kao poznanik velikog sveštenika (Jv 18,15), mogao je uvesti u dvorište palate Petra kojega prethodno vratar nije htio pustiti. Episkop Efeza Polikrat (kraj II vijeka) tvrdi da je Jovan, ljubljeni Isusov učenik, bio jevrejski sveštenik i da je sahranjen u Efezu. U 21. poglavlju Jevanđelja po Jovanu čitamo da je upravo onaj učenik kojega je Isus volio njegov autor i da je "njegovo svjedočanstvo istinito" (Jv 21, 24). Na žalost, 21. poglavlje je kasnija interpolacija koju su vjerovatno napisali redaktori jevanđelja, dakle njegova je vrijednost u dokazivanju sumnjiva.

Teza koja govori u korist voljenog Isusovog učenika za vjernike je dosta atraktivna jer podrazumijeva da četvrto jevanđelje, kao djelo jednog od najbližih Isusovih učenika, dakle očevica - ima neprocjenjivu vrijednost istorijskog dokumenta. Na žalost, ovakva teza ima odviše slabu dokaznu snagu, jer sve što se navodi u odbranu, nije ništa drugo no nagađanje i pobožna želja.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 06 Jul 2007, 17:55 
OffLine
Majstorski kandidat
Majstorski kandidat
Korisnikov avatar

Pridružio se: 18 Dec 2006, 23:11
Postovi: 478
Lokacija: Zapadna granica Romeje, Banja Luka
Blizzard je napisao:
Car Dusan je napisao:
Citiraj:
Јеретици нису схватали да се Свето Писмо мора читати и разумети у истом духу у коме је и писано, а то је под руководством Духа Светога Који живи у Цркви и упућује на истину.


Mora? Pa nije valjda Sveto Pismo neka partijska direktiva?

Свето Писмо је надахнуто БОГОМ, и самим тим је битно, али кад га тумачи човек који је Богонадахнут, а не нека тамо ЦИА секта!

_________________
ΘΕΟΔΟΥΛΕΙΑ

ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ ИЗ МЕРТВИХ СМЕРТИЈУ СМЕРТ ПОПРАВ И СУШЧИМ ВО ГРОБЈЕХ ЖИВОТ ДАРОВАВ.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 06 Jul 2007, 20:47 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Car Dusan je napisao:
Свето Писмо је надахнуто БОГОМ, и самим тим је битно, али кад га тумачи човек који је Богонадахнут, а не нека тамо ЦИА секта!


A ko to odlučuje ko je "bogonadahnut"? Ti? Ja? Moja komšinica Ceca? Po tebi, običan čovjek, dakle laik, nema pravo da izgradi svoje mišljenje o Svetom Pismu na osnovu vlastitog čitanja i istraživanja, nego mora slijepo da se drži teza nekog tamo svetog Nataknija Vjetropirca?

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 08 Jul 2007, 18:05 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 28 Dec 2006, 21:52
Postovi: 1007
Lokacija: Kinšasa
Zbog svih tih razloga većina ispitivača, nezavisno jedan od drugog uzima u obzir još jednog drugog Jovana kao eventualnog autora jevanđelja. Naime, Jovana Prezbitera, koji je navodno bio patrijarh Efeza i živio krajem prvog i početkom II vijeka. O njegovom postojanju saznajemo iz bilješke u "Istoriji crkve" Euzebija, koji ju je opet uzeo iz nestalih pisama Papije. Jovan Prezbiter bio je navodno mudrac i poznavalac grčke filozofije, imao je, dakle, sve što je bilo potrebno da napiše djelo kao sto je četvrto jevanđelje.

Ali i u ovom slučaju čitavo rezonovanje zasniva se na veoma lakonskoj opasci; uzgred rečeno, nije ni ona iz prve ruke. U vezi s tim iznesene su još dvije druge teorije. Prva se zove teorija dvojice autora. Njeni zastupnici tvrde da je, doduše, autor Jovan Prezbiter, ali je ipak iskoristio u svojem djelu pomemute materijale Jovana Apostola ili voljenog Isusovog učenika. Da se podrži ova teza, citira se, između ostalog, Euzebije, koji trvdi da su u Efezu postojali grobovi dvojice Jovana.

Najinteresantnija i najvjerodostojnija je teza da je četvrto jevanđelje kompilativnog karaktera, da je skup različitih materijala koje su redaktori povezali u cjelinu. To se pokazalo u 21. poglavlju. Pristalice ove teze stoje na stanovištu da u tekstu postoje jasne indicije kompilativnog rada. Tako npr. u jevanđelju nalazimo iznenađujuće suprotnosti; jednom je ono naklonjeno Jevrejima, drugi put izrazito antisemitsko. Mnoge scene i osobe potpuno nepoznate ostalim jevanđelistima, kao susret s javnom grešnicom, pranje nogu, Lazarovo uskrsnuće i enigmatski lik farizeja i "jevrejskog velikaša" Nikodima - mogu služiti kao dokaz da su tradicionalnoj Isusovoj biografiji dodane legende regionalnog opsega koji ne prelazi efešku okolinu.

Jedan od ovakvh sastavnih dijelova sigurno je posljednje poglavlje koje se i stilom i jezikom razlikuje od ostalog teksta. Nepoznati redaktori kasnije su ga pripojili jevanđelju. Takođe i prilog izaziva sumnju da je nekada bio posebno književno djelo. Napisan u stilu himne Hristu kao božanskom logosu i svjetlosti svijeta, liči, prema mišljenju nekih ispitivača, na onu himnu o kojoj u svome izvještaju caru Trajanu piše namjesnik Bitinije, Plinije Mlađi. Plinije javlja da su se hrišćani tamošnjih krajeva Male Azije skupljali u zoru i pjevali neku himnu Isusu Hristu, kojega su poštovali kao Boga.

Kako je četvrto jevanđelje nastalo u Efezu, dakle takođe u Maloj Aziji, ne može se isključiti da su autor i autori poznavali ovu himnu i iskoristili je u prologu, dajući joj odgovarajuću formu i doktrinarni smisao.

Na osnovu svega ovoga treba zaključiti da je pitanje utvrđivanja autorstva jevanđelja, u stvari, beznadno. Vjerovatno nikad nećemo saznati ko je bio njegov autor. Saznanje tajne možda treba tražiti u iskopinama Efeza, u njegovim ruševinama, jer grad danas više. ne postoji. Ostala su samo snažna uzvišenja koja je naslagala promjenjljiva i burna sudbina istorije. U ovim tužnim ruševinama otkrivene su već stare gradske zidine i ruševine zdanja iz narednih epoha: iz grčkih, rimskih i vizantijskih vremena, a takođe iz perioda krstaških ratova i islamske invazije. Otkriveni su ostaci čuvenog hrama Artemide, te gigantski korintski stupovi koji su nekoć ukrašavali hramove Kibele i Serapisa. Na uzvišenju koje se uzdiže iznad čitave okoline strše razvaljena uzvišenja krstaške tvrđave, a pored njih se vide otkriveni temelji crkve Svetog Jovana. Običan svijet smatra da se tamo do današnjeg dana nalazi sakriven grob Apostola. A možda su upravo u ovome hramu bila ona dva groba koje spominje Euzebije? Stvar komplikuje još i to što je i Smirna takođe ubijeđena da posjeduje grob svetog Jovana jevanđeliste.

Teško je danas o ovome bilo šta konkretnije reći, izuzev samo to da mašta pobožnog naroda ne poznaje granice. U Efezu su takođe pokazivali grob svetog Luke, koji je u stvarnosti bio dio ruševina paganskog hrama, te razvaline kuće u kojoj je navodno pod stare dane stanovala Djevica Marija.

Tamo su takođe pokazivali pećinu sedmorice usnule braće. Prema ovoj legendi rimski progonitelji su zatvorili sedmoricu mladih hrišćana u kamenu pećinu. Nakon dvanaest godina mladi mučenici su izašli iz jame, slavili su među začuđenim stanovnicima Efeza Isusa Hrista, a naveče istog dana bili su kao sveci na nebo uzneseni.

Kada je Efez prešao u turske ruke, sedmorica usnule braće prešla su u turski folklor, s tom razlikom što su im dodali psa Katmira, koji je kao nagradu za svoju vjernost stigao u raj zajedno sa svojim gospodarima. Braća su postali patroni moreplovaca, a osim toga su čuvali kuće od požara. Njihova slava je rasla i širila se po čitavom Bliskom istoku. U Tarsu su, npr. vjerovali da oni liječe žene od neplodnosti. Zato su oni postali predmet kulta kod hrišćana i muslimana.

(Kraj)

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 10 Jul 2007, 17:24 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 08 Jul 2007, 15:48
Postovi: 84
Lokacija: podgorica
Blizzard je napisao:
Car Dusan je napisao:
Свето Писмо је надахнуто БОГОМ, и самим тим је битно, али кад га тумачи човек који је Богонадахнут, а не нека тамо ЦИА секта!


A ko to odlučuje ko je "bogonadahnut"? Ti? Ja? Moja komšinica Ceca? Po tebi, običan čovjek, dakle laik, nema pravo da izgradi svoje mišljenje o Svetom Pismu na osnovu vlastitog čitanja i istraživanja, nego mora slijepo da se drži teza nekog tamo svetog Nataknija Vjetropirca?

Odlucuje Crkva Pravoslavna koja je tijelo BOZIJE .

Mir i svako dobro.

_________________
Ιησούς Χριστóς Θεoύ Υιóς Σωτήρ


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 10 Jul 2007, 19:26 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 25 Jun 2007, 12:00
Postovi: 2333
Pozdrav Bizardu!

Zahvalan sam na veoma iscrpnom opisu preseka zbivanja u jednom istorijskom vremenu jer ih nisam sve ruku na srce našao u onim koje sam ja čitao. Dobro je imati obilje podataka jer se nikad nezna za šta nam mogu zatrebati međutim o nekoliko nam se gledišta razlikuju po samom pitanju autentičnosti Jovanovog zapisa.

Saglasan sam da jedan običan ribar mlad i još neuk (možda nebi?)mogao napisati te redove međutim nemojmo gubiti iz vida da je Svetog Duha dobio i Jovan a znamo da nas Duh poučava svakoj mudrosti.

Jovan po nekim mojim saznanjima je bio još mlađi od navedenih godina kad je bio sa Isusom ali to nije toliko bitno koliko drugo nešto a to je da je taj isti Jovan prognan na Patmos dobio od Boga Otkrivenje pa ako je Jevanđelje kompilacija nekih drugih autora ko nam onda ponudi Otkrivenje?
Ako je Jevanđelje sporno šta tek sa Otkrivenjem da radimo?

Pokušajmo sad nešto logično razgledati kao ljudi ako je Marko (Petrov sin)takođe mlad čovek mogao napisati Jevanđelje koji nije bio stalno sa Isusom niti mu toliko blizak pa čak ni njegov učenik što bi njegov tekst bio tačniji od Jovanovog?

Ako treba već da u nešto sumnjam onda je to da su te tekstove na Grčkom prepravljali po svojoj filosofskoj dogmi neki ljudi iz tek formiranih crkvi u prvim vekovima.

Zahvalan sam još jednom na iscrpnim podatcima.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 18 Posta ] 

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs