|
UJEDINIMO SE, VOLIMO SE
Neprijatelji islama su hiljadu i tri stotine godina bili neuspješni u svojoj borbi protiv islama. Svi njihovi napadi su samo njima nanosili štetu. Islam se raširio nadaleko i naširoko. Oni su na kraju shvatili da su prsa muslimana, napunjena imanom, pretvrda da se u njih zabije nož. Oni su počeli razmišljati kako da udare na muslimane s duhovne (manevi) strane, to jest, kako da im pokvare vjerovanja (imane) i ponašanja (ahlake). Oni su zamijesili planove kako da - iznutra - unište islam.
Dok se u vrijeme hazreti Omera i hazreti Osmana islam brzo širio po Aziji i Africi, jedan lukavi židov iz Jemena, Abdullah bin Sebe’, je dok se pretvarao da je tobože musliman, prevario grupu Egipćana i naveo ih da učine hazreti Osmana šehidom. Ovako je izbila jedna ozbiljna i katastrofalna fitna (smutnja) u kojoj su milioni muslimana prolili međusobnu krv. Ovi sljedbenici Abdullaha bin Sebe’ (Sebe’džije) su sebe nazvali u osmom stoljeću po hidžri hurufijama. Njihove kolovođe su napisale knjige u kojima su prepravili i pokvarili vjerovanja (i’tikad) i ponašanja (ahlak) koja islam propisuje.
Kasnije se, 1737/1150 godine po hidžri, pojavila i raširila po Arabiji jedna druga krivovjerna grupa čiji je glavni cilj bio iskorjenjivanje mezheba islama [Pogledajte knjigu Confessions of a British Spy]. Englezi, koji su se u Prvom svjetskom ratu borili protiv muslimana su 1351/1932 g.n.e., nakon rata, osnovali u Hidžazu novu državu. Oni su oteli od Osmanlija dva sveta islamska grada, Mekku i Medinu, i dali ih ovoj novoj državi. Ovako se počela širiti još jedna fitna i iznutra najedati islam. Ovaj katastrofalni potop fitne su uspjeli da prežive samo oni muslimani koji se čvrsto držali knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta.
Vidimo da se u našoj zemlji (Turskoj) u novije vrijeme štampaju izvjesne pokvarene knjige koje su izvor nesloge. Radi toga, mi smatramo da je prikladno da otkrijemo laži i klevete koje su izmišljene i koje se nalaze u ovim knjigama i koje su pripremljene s ciljem da izbrišu iman omladine, da im se stave pod nos, kao vuk u jagnjećoj koži i otrovni med. Uzdajući se u Allahov teala lutf i pomoć mi smo iz ovih knjiga izdvojili citate koji su jako štetni, i opovrgli ih ispravnim dokazima i tako napravili knjigu koju smo nazvali Ujedinimo se, volimo se. Neka je vječna hvala (hamd i sena) našem Rabbu što nam je omogućio štampanje ove knjige! Mi se nadamo da će naša mlađa braća proćitati ovu knjigu i jasno vidjeti šta je ispravno a šta neispravno i čvrsto se uhvatiti za put koji nam pokazuju alimi ehli sunneta. Mi činimo dovu Allahu džellešanuhu da ih blagoslovi ovom najvećom srećom.
UJEDINIMO SE, VOLIMO SE
1 -- Neprijatelji islama pišu svakakve knjige da obmane djecu muslimana. Vehabije ne vjeruju mezhebe. Oni kažu da naša vjera u sebi ne sadrži ni jednu zapovijed koja opravdava parčanje u razne mezhebe. Kada bi oni znali šta je mezheb oni ne bi ovako govorili. Ništa ne može gore ocrniti lice od neukosti. Njihova neukost ih toliko zaslijepljuje da oni kritikuju i islam i Kur’ani kerim. U poglavlju knjige Muslimana Nasihat (Savjet muslimanu) i u knjizi Kijamet ve Ahiret (Sudnji dan i onaj svijet) je detaljno odgovoreno na ova vehhabijska pisanja.
2 -- U vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, među muslimanima nije bilo sporova. Zadnji ajet sure Feth nas izvještava da su se ashabi kiram stalno i puno međusobno voljeli. Allahu teala nas izvještava da je ova njihova ljubav takođe nastavljena i nakon Resulullahovog prelaska na ahiret. Dok je on preseljavao na ahiret, pored njega je bila uplakana hazreti Ajša. Kada je Resulullah umro nijedan od ashaba kiram se nije otimao za položaj. Oni nisu čak ni mislili na to da se dočepaju moći. Neprijatelji islama porede izbor četvorice halifa s grabljenjem moći, i izborima kafirskih kraljeva, diktatora i revolucionara. Međutim, slučaj sa četvoricom halifa je potpuno drukčiji. S obzirom da je svaki od njih bio dokument primjera muslimanima o kritici nema ni govora. Resulullah je rekao, “Čvrsto se držite puta mojih četvorice halifa!” Među Umejjidima i Abbasidima je bilo zalima i fasika. Ali nijedan od njih nije bio kafir. Nijedan od njih nije bio neprijatelj islama. Oni su svi bili halife koje su ispravno izabrane po islamu. Oni nisu izabrani u skladu sa, recimo, zakonima predsjedničkih kampanja Francuske, već na način koji Allahu teala propisuje. Ko ne vjeruje Njegov način, sigurno neće voljeti ni procedure koje su slijeđene u njihovim izborima. Hazreti Mu’avija, radijallahu teala anh, je dao toliko slobode da se isti nivo nježnosti (hilm) i strpljenja (sabr) ne može nikada vidjeti u diktatorskom vladanju takozvanih demokratskih socijalističkih država. Pjesnik, kojeg je nešto lično ogorčilo, se nije ustručavao da prigovori halifi:
“O Mu’avija! Mi smo ljudi kao i ti. Ne skreći s pravde!” Čak su i guverneri i komandanti, koje su postavili Pejgamberi alejhimusselam, nepravedno proljevali krv muslimana. Ne možemo kriviti hazreti Mu’aviju, radijallahu anh, za neko pogrešno ponašanje koje je egzibirao guverner kojeg je on postavio!
3 -- Kur’ani kerim je Vahj-i metlu. To znači da ga je melek Džebrail, alejhisselam, saopštio riječima i slovima koja su nama poznata i da ih je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naučio napamet čim ih je čuo i da ih je on onda proučio ashabima. Ova činjenica nam je saopštena u mnogim ajeti kerimima. Ne smijemo vjerovati knjigama koje su napisali separatisti koji izvrću značenja ajeti kerima.
4 -- Izvjesni ljudi tvrde, “U Kur’ani kerimu je originalno bilo 6666 ajeta. Današnje kopije u sebi sadrže 6234 ajeta. Osman je poništio 432 ajeta. On nije htio da se u Kur’ani kerim zabiolježe ajeti koji govore o vrlinama Hašimovića. On je promijenio Kur’an s dijalekta Hašimovića na dijalekt Kurejševića.”
Oni iznose svoje knjige kao dokumente kojim potvrđuju svoje tvrdnje. S druge strane, hazreti Alija nas je informisao da Kur’ani kerim u sebi sadrži šest hiljada dvije stotine trideset i šest (6236) ajeta. Ovo je napisano na stotinu četrdeset osmoj stranici knjige Bostan-ul-arifin koju je napisao veliki alim Ebullejs-i Semerkandi.
U nekim kopijama mushafa je nekoliko kratkih ajeta napisano kao jedan dugi ajet. Zbog toga, izgleda, da broj ajeta varira. Ovo brojčano variranje ni u kom slučaju ne pokazuje nikakvu interpolaciju ajeta.
Kako piše u knjizi Tuhfe-i isna ašerijje, Allahu teala daje najbolji odgovor na ovu klevetu koja je usmjerena prema trojici halifa. Značenje devetog ajeta sure Hidžr glasi, “Mi smo ti objavili ovaj Kur’an. Mi ćemo ga zaštititi.” Može li čovjek pokvariti ono što Allahu teala štiti? Njihove gore pomenute riječi pokazuju da oni smatraju hazreti Osmana moćnijim od Allaha teala. S druge strane, ovi ljudi kleveću tri halife, kada god za to dobiju priliku. Ipak, u ovoj situaciji, oni uzdižu hazreti Osmana na nivo ortaštva s Allahom džellešanuhu.
Kulejni, vjerski čovjek u Iranu kaže da su Hišam bin Salim i Muhammed bin Hilal rekli da je Kur’an promjenjen. A alimi ehli sunneta pišu da je Allahovo teala značenje (meal), “Kur’ani kerim ne može niko promijeniti.” Značenje četrdeset drugog ajeti kerima sure Fussilet glasi, “Kur’an neće dohvatiti nikakva promjena ni sa jedne strane. Jer, njega je objavio onaj čije je svako djelo hakim i mahmud.” Ko može promijeniti nešto što je Allahu teala zaštitio? Našem Pejgamberu je vadžib da prenese Kur’ani kerim tačno kako je objavljen. U vrijeme Resresulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kada je neko postao musliman on je prvo naučio Kur’ani kerim. I svako ko je naučio Kur’ani kerim ga je podučavao drugima. Bilo je na hiljade muslimana koji su u Resulullahovom prisustvu naučili Kur’ani kerim napamet. U knjigama istorije piše da je u izvjesnim svetim ratovima preko sedamdeset hiljada hafiza Kur’ana postalo šehid. Do danas je u muslimanskim zemljama obučeno na stotine hiljada hafiza. Njihovo učenje Kur’ana je veliki ibadet. Svaki musliman uči Kur’ani kerim i u namazu i izvan namaza. Svako muslimansko dijete čim dođe u školsko doba prvo nauči dijelove Kurani kerima napamet. Kur’ani kerim nije kao knjiga koju je napisao Kulejni, ili kao knjiga Tezhib koju je napisao Ebu Dža’fer Tusi, koje se drže pod ključem - u sanduku - i koje potajno čita jedan ili par ljudi! U stvari, u svim šijiskim knjigama piše, da su svi pripadnici Pejgamberovog ehli bejta i dvanaest imama čitali upravo ovaj Kur’ani kerim. Oni iznose kao dokaz, i prijateljima i neprijateljima, baš ovaj Kur’ani kerim. Oni su protumačili baš njegove ajete. Tefsir koji oni čuvaju kao tefsir imama Hasana Askerija je tefsir (tumačenje) upravo ovog Kur’ana. Dvanaest imama su podučavali svoju djecu i svoje žene i svoje učenike upravo ovaj Kur’ani kerim. To je razlog zašto šijiski alim šejh ibni Babevejh kaže u svojoj knjizi I’tikadat da je po ovom pitanju pogrešno napadati hazreti Osmana, radijallahu teala anh.
5 -- Jedan zindik [vrsta kafira] je godinama izučavao Kur’ani kerim. On je vidio da se riječ salat pojavljuje na preko šezdeset pet mjesta. On je rekao da riječ salat znači dova, i da je možemo stalno činiti, i danju i noću. On je pobrkao riječ salat, koja u stvari znači namaz, s riječi dova. U knjizi Durr-i jekta šerhi, koja je na turskom jeziku, ovako piše na trideset osmoj stranici, “U novije vrijeme izvjesni zindici u tekijama sebe predstavljaju kao šejhove i tako zavode omladinu. Oni predstavljaju izvjesna vjerovanja koja izazivaju kufr kao islam. Oni tvrde da riječ salat, koja je napisana u ajeti kerimama i hadisi šerifima, ne znači ruku i sedžda. Oni kažu da ova riječ znači zikr i murakabe. To jest, oni kažu, da ona znači spominjanje Allahovog teala imena sjedeći, sklopljenih očiju, i meditiranje o Allahovom teala postojanju i veličini. Zikr, odnosno srčano sjećanje na Allaha teala, je jako težak posao. Obavljanje namaza olakšava zikr. Murakaba je razmišljanje o tome da Allahu dželle-šanuhu vidi i zna čovjekov svaki momenat. A tim se može baratati samo ako obavljamo namaz. Ovaj zindik iznosi duhovne zrelosti koje će se steći putem namaza, a onda poriče namaz. Ko porekne namaz postaje kafir. Ko ga vjeruje, ali ga iz ljenosti zanemari, je grešnik. Njega treba zatvoriti dok ne počne klanjati. Svaki musliman mora da, prije svega, prvo nauči farzove, vadžibe i mufside pet dnevnih namaza. Ako ima namaza, koje je bez uzura propustio, on ih mora što prije naklanjati. Odlaganje klanjanja propuštenih namaza (koji se zovu kaza) je jednako grešno. Kada dijete navrši sedam godina potrebno ga je naučiti kako se klanja namaz, na taj način što će ga pred nama klanjati.
A kada navrši deset godina, ako ne klanja, trebamo ga natjerati da ga klanja. To možemo učiniti na taj način što ćemo ga, ako je potrebno, blago rukom udariti.” Dove se mogu uvijek proučiti. Međutim, za svaki od pet dnevnih namaza postoji izvjesno propisano vrijeme. O ovom nam je podrobno ispričano u hadisu u Buhariji, koji nas izvještava o Mi’radžnoći. Postoji mnoštvo hadisi šerifa koji nam naređuju da klanjamo beš vakat namaz (pet dnevnih namaza). Naš dragi Pejgamber je čak i u vrijeme najteže nevolje klanjao pet dnevnih namaza, na primjer, za vrijeme rata, i naređivao svima koji su bili oko njega da slijede njegov primjer. On je bio na samrtnoj postelji kada je s teškom mukom ustao i otišao u džamiju i odredio da hazreti Ebu Bekir, radijallahu teala anh, bude imam umjesto njega. On je klanjao namaz za hazreti Ebu Bekirom.
Kur’ani kerim i hadisi šerifi kažu da se dove mogu činiti i javno i tajno. Međutim, zapovijed za pet dnevnih namaza je da se klanjaju sa džema’atom u džamiji. Neprijatelji islama citiraju ajeti kerime koje kažu da se dove čine u tajnosti i pokušavaju da iskorijene klanjanje namaza s džema’atom u džamiji. Dok oni u jednu ruku kažu da samo slijede Kur’ani kerim oni u drugu ruku citiraju Indžil i Tevrat (Bibliju) da dokažu da je namaz izlišan. Ukazujući na izmišljene riječi i izjave u prepravljenim (ujdurmisanim) indžilima koji danas postoje na svijetu, oni pokušavaju da ukinu klanjanje pet dnevnih namaza. Farz namazi se moraju klanjati u džamijama čak i ako postoji opasnost od hvalisanja i uobraženosti. Džamije se prave da se u njima klanja namaz. Muslimani ne vjeruju u ujdurmisane (prepravljene) knjige koje su napisali krivovjernici, skorojevići i neprijatelji vjere. Oni ibadete ispravno, onako kako su naučili od svojih očeva i djedova - iskrenih muslimana. Kafiri i jeretici slijede krivi put koji su naučili od svojih očeva. Allah džellešanuhu u Kur’ani kerimu kritikuje ove kafire. On naređuje muslimanima da nauče što ne znaju na taj način što će o tome upitati one koji to znaju.
6 -- Svi oni koji ne slijede jedan izvjesni mezheb napadaju četiri mezheba ehli sunneta kao da su se međusobno dogovorili da to tako čine. Oni nikako ne mogu da shvate šta je to mezheb.
U znanju koje se treba vjerovati nema podjele na mezhebe. Vjerovanje muslimana u cijelom svijetu mora biti u skladu sa vjerovanjem Resulullaha i ashaba kiram. Ko god vjeruje drukčije je ili krivovjernik (jeretik) ili kafir. Izvjesna učenja koja pravovjernici trebaju izvršavati u svojim ibadetima i svakodnevnim poslovima nisu jasno izražena u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima. Ova prikrivena učenja se moraju uzeti od alima islama, onako kako su ih oni razumjeli. Na ovaj način, osoba koja se prilagodi razumjevanju jednog dubokog alima je u njegovom mezhebu. U stvarima koje nisu jasno objašnjene u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifima muslimanima je u svakom slučaju prikladnije da slijede duboke alime islama, koji se pokoravaju Kur’ani kerimu u svemu što rade i čine, nego da slijede izmišljotine jeretika i neprijatelja vjere.
Oni koji su se prilagodili mezhebu ibadete ispravno. S druge strane oni koji ne slijede jedan izvjesni mezheb griješe i u vjerovanju i u djelima. Oni će skrenuti na razne puteve. Oni će izazvati podjelu (nifak) u društvu. Oni će u narodu podstaći jedne protiv drugih. Oni će - umjesto da slijede Muhammedov, alejhisselam, islam - slijediti svoje lične neodgovarajuće poglede ili će krenuti pokvarenim i štetnim putevima koje su izmislili jeretici i židovi i neprijatelji vjere.
Muslimani vole jedni druge. Oni ne vole separatiste. Kur’ani kerim i hadisi šerifi kažu da je nevoljenje ovakvih ljudi veliki ibadet. Dušmani vjere, čestitosti (namusa), života i naroda se sigurno ne smiju voljeti. Kafiru se ne klanja dženaza namaz.
Muslimani ne nazivaju kafirom nekog ko je nehajan prema namazu i postu. Ali, onaj ko poriče da je klanjanje namaza pet puta dnevno farz postaje kafir. Naš efendija, Resulullah, proklinje takve kafire, bez obzira bili oni živi ili mrtvi. Musliman se ponosi slijeđenjem Pejgambera, sallallahu teala alejhi ve sellem. Kafiri se ponose napadima na alime islama.
Šta mi hoćemo da kažemo napadačima na alime islama je sljedeće: Alimi islama su u svakom poslu koji su radili žudili za Allahovim teala zadovoljstvom. Oni su, sve što su radili, radili radi Allahove ljubavi i zadovoljstva (rizaluka). Oni su vršili svoju dužnost emr-i marufa i nehj-i anilmunkera prema vladarima. Drugim riječima oni su ih savjetovali radi Allahovog zadovoljstva. Oni se nisu nikoga plašili kada su upućivali na pravi put. Hazreti imam Ebu Hanifa, najveći od svih alima islama, je postao šehid (žrtvovao svoj život) na tom putu. To je činjenica koju svako zna. Isto tako se i svi drugi alimi islama nisu nimalo ustručavali da kažu istinu. Milioni knjiga koje su oni napisali sa sidkom i ihlasom su raširili ilum i ahlak po cijelom svijetu a njihova mubarek imena su postala čuvena nadaleko i naširoko. Oni su odražavali nur Kur’ani kerima na sve narode. S druge strane, bid’at sahibije - oni koji ne pripadaju nijednom izvjesnom mezhebu - koje su se miješale s vjerskim ljudima su skrenule s puta Kur’ani kerima i nastojale da zataškaju istinu. Jer, ovi ljudi su potpuno nesvjesni duhovne (ma’nevi) odgovornosti. Alimi ehli sunneta, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, nisu prekrili i sakrili nijednu vjersku činjenicu. Međutim, oni, koji su zalutali, planiraju da budu potpuno sigurni da mlađe generacije budu potpuno neuke u tom pogledu. Da bi to postigli oni se trude da iskorijene činjenice koje alimi ehli sunneta podučavaju. Ovakve nemezheblije se nazivaju zindik.
7 -- Klanjati svaki dan pet puta dnevno je zapovijed koju nam Kur’ani kerim i hadisi šerifi naređuju. Značenje sedamdeset drugog ajeti kerima sure Ahzab glasi, “Mi smo bez sumnje ponudili nebesima, Zemlji i planinama emanet. Oni su se ustegli i pobojali da ga preuzmu na sebe. Oni su se tresli od straha. Čovjek ga je preuzeo i tako učinio zulum svom nefsu. Nisu znali kako će se to završiti.” (33-72) U Bejdavi tefsiru piše [Ovaj ajeti kerim označava količinu sreće koja je obećana u prethodnom ajeti kerimu čije značenje glasi, “Oni koji se pokoravaju Allahovim teala naređenjima i zabranama će biti sretni i na dunjaluku i na ahiretu.” (33-72) Ovdje spomenute zapovijedi i zabrane se porede s emanetom (povjerenjem, svetinjom). Pošto se emanet vraća njegovom vlasniku ovo poređenje izražava važnost obavljanja molitvi (ibadeta). Izvjesni alimi su rekli da emanet u ovom kontekstu znači pamet (akl) i islam. Jer, ko je pametan slijedi islam.] Bez obzira kako se upotrebljena riječ emanet tumačila, kao pamet ili duša (ruh), ovaj ajeti kerim ističe važnost izvršavanja ibadeta, na primjer klanjanja beš vakat namaza. Značenje pedeset osmog ajeta sure Nisa glasi, “O vjernici! Pokoravajte se Allahu džellešanuhu i Njegovom Resulu! (4-5 Allahov Resul je shvatio riječ emanet, koja je upotrebljena u ajeti kerimu, kao ibadet i stoga naredio muslimanima da klanjaju pet puta dnevno. Oni koji hoće da budu pokorni Allahovom Resulu trebaju klanjati pet puta dnevno. Muslimani moraju da pridaju najvišu važnost namazu bez obzira šta kažu oni koji ne klanjaju namaz.
U tefsiru Bejdavi, jednom od najcjenjeniji tefsira, piše, “Hazreti Abdullaha ibni Abbasa, radijallahu teala anhuma, su upitali: Koji ajeti kerim Kur’ani kerima naređuje da klanjamo pet puta dnevno namaz? On je odgovorio: Pročitajte sedamnaesti i osamnaesti ajet sure Rum. Značenje ova dva ajeti kerima glasi, ‘Činite tespih Allaha u vremenima akšama i sabaha. Šta oni na nebesima i oni na zemlji čine i hamdovi koji se obavljaju u ikindiju i podne su za Allaha.’ (30-17, 1 Tesbih koji se čini u akšamsko doba su namazi akšama i jacije. Tesbih koji se čini u sabahsko doba je sabah namaz. Hamdovi (zahvale) koji se čine u podne i u ikindiju su namazi podneva i ikindije. Ajeti kerimi naređuju pet puta dnevno klanjanje namaza.” Oni koji poriču pet dnevnih namaza se iznenade kada se spomenu ova dva ajeti kerima. Oni kažu da ovi ajeti ne sadrže u sebi riječ salat. Kada im se navedu ajeti kerimi koji naređuju salat i kada im se kaže da ima preko šezdeset pet takvih ajeti kerima oni se okrenu za stotinu osamdeset stepeni i kažu da riječ salat znači činiti dovu. [Oni kažu] mi se pokoravamo ovim ajetima i u samoći činimo dovu. [Oni kažu] namaz nije islamska zapovijed.
Dvije stotine trideset deveti ajet (239) sure Bekara glasi, “Zaštitite salate i vustu salat! [to znači stalno obavljajte namaz.] Pokoravajte se Allahu i stalno činite salat!” “Zaštitite salat” znači “Klanjajte pet dnevnih namaza u njihovo određeno vrijeme i ispunjavajte njihove uslove (šartove).” Hadisi šerif koji se nalazi u imamovoj Ahmedovoj knjizi Musned i imamovoj Munavijinoj knjizi Kunuz-uddekaik glasi, “Vusta salat je ikindija namaz.” Hazreti Alija, kerremallahu vedžheh, je rekao, “Naš Pejgamber je rekao u Bici na hendeku (rovu), “Neprijatelj nam nije dao da klanjamo vustu [ikindiju namaz]. Neka im Allahu teala napuni njihove stomakove i grobove vatrom!” Riječ salat znači oboje, i namaz i dova. Stoga, riječ salat, koja je upotrebljena u ovom ajeti kerimu, znači namaz kako ga mi znamo. Ajeti kerim kaže da klanjamo salate (namaze) i ikindiju salat (namaz). Prema gramatici arapskog jezika riječ “salati” znači “najmanje tri salata”. Pošto se ikindija namaz (salat) zove vusta, što znači namaz (salat) u sredini), broj salata na koje se ovdje misli ne može biti samo tri. Moraju biti najmanje četiri salata, pored ikindije, tako da ikindija bude tačno u centru to jest, između drugog i četvrtog namaza (salata). Kemaleddin Širvani, rahmetullahi teala alejh, u svojoj knjizi Miftah-us-se’ade navodi pedeset deveti ajeti kerim sure Nur da dokaže da je broj salata (namaza), koje moramo svakodnevno klanjati, pet. U pedeset devetom ajetu sure Nur, salat-i fedžr i salat-i iša, odnosno sabah i jacija, su jasno napisani.
Značenje stotinu drugog ajeta sure Nisa glasi, “Muslimanima je farz da u određeno vrijeme klanjaju namaz.” (4-102) Hadisi šerif koji se nalazi u knjigama Rijadun-nasihin i Hulasatud-delail kaže, “Ja sam bio kod vrata Ka’be. Džebrail, alejhisselam, je kod mene došao dva puta. On je sa mnom klanjao podne namaz dok je sunce napuštalo zenit.” U jednom drugom hadisi šerifu, koji je zapisan u Ebullejs Samerkandijevoj knjizi Mukaddime-tus-salat koja se nalazi u Sulejmanijje biblioteci, u odjeljenju Es’ad efendi, pod brojem [701], i u knjizi Feth-ul kadir koja se nalazi u odjeljenju pod imenom Ajasofija, naš Pejgamber, sallallahu teala alejhi ve sellem, kaže, “Džebrail, alejhisselam, me je primorao da kod vrata Ka’be dva dana klanjam namaz. Mi smo prvi dan klanjali sabah namaz dok se fedžr-i sani [bjelina] pojavljivao, podne namaz dok je sunce napuštalo zenit, ikindiju namaz kada su sjenke bile duge koliko i predmeti koje predstavljaju, akšam namaz kad je sunce zašlo i jaciju dok je sumrak iščezavao. Drugi dan smo klanjali sabah namaz u svanuće, podne namaz kada je sve imalo sjenku svoje dužine, ikindiju namaz kada je sjenka svega bila dva puta duža od predmeta, akšam namaz u vrijeme prekidanja posta i jaciju namaz nakon što je jedna trećina noći istekla. Onda mi je on rekao: O Muhammed! Ovo su namaska vremena za tebe i za prethodne Pejgambere i za tvoj ummet.” Kako Sulejman bin Beride prenosi od svog oca, u knjizi Muslim, neko je upitao Resulullaha o namaskim vremenima. On je rekao, “Klanjaj sa mnom namaz dva dana!” Kada je sunce krenulo sa zenita on je naredio Bilalu Habešiju da prouči ezan. Mi smo klanjali podne namaz. Hadisi šerif kaže, “Ikindija namaz se klanja prije zalaska sunca.”
Hadisi šerif koji prenosi Džabir bin Abdullah, radijallahu anh, u Buhariji i Muslimu glasi, “Kao što nećemo biti prljavi ako se pet puta peremo u rijeci koja teče ispred naše kuće, tako Allahu teala oprašta grijehe onih koji pet puta dnevno klanjaju namaz.” Hadisi šerif kaže, “Namaz je stub vjere. Ko klanja namaz on ojačava svoju vjeru. Ko ne klanja namaz on ruši svoju vjeru.”
Hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji i Muslimu, i koji je svrstan kao mešhur, glasi, “Islam ima pet temelja. Prvi temelj je izgovoriti kelime-i šehadet. Drugi temelj je klanjati namaz.” Jedan drugi hadisi šerif, koji nam prenosi Ebu Davud i koji se takođe nalazi i u knjizi Halebi, kaže, “Allahu teala nam je naredio da klanjamo namaz svaki dan pet puta dnevno. Allahu teala će oprostiti onima koji ispravno uzmu abdest i klanjaju ovih pet namaza u njihova određena vremena i pažljivo izvrše njihove ruku’e i sedžde.”
Jedan drugi hadisi šerif ovako glasi, “Allahu teala je učinio da je klanjanje namaza svaki dan pet puta dnevno farz za Njegove robove. Lice onoga ko fino uzme abdest i ispravno klanja namaz će na kijametu sjati kao pun mjesec i on će brzo, kao munja, preći preko Sirat ćuprije.” Autor knjige Rijad-un-nasihin, rahmetullahi alejh, kaže, “Ja sam izučavao knjige hadisa. Ja sam vidio da se kaže, u raznim hadisi šerifima, koje prenose preko dvadeset sahaba, “Osoba koja bez uzura (vjerski odobrenog razloga) propusti jedan namaz postaje kafir.”
Hadisi šerif koji prenosi hazreti Alija, radijallahu anh, i koji se nalazi u knjizi Tarih-i Buhari i Kitab-ul-iman glasi, “Ko napusti namaz postaje kafir.” To znači, ko nije žalostan zato što je zanemario namaz i ne osjeća se za to posramljen pred Allahom teala će ispustiti dušu bez imana.
U knjizi Se’adet-i ebedijje koja je na turskom jeziku se o ovom opširno govori.
Hadisi šerif koji knjiga Buhari prenosi od Ebu Sa’ida Hudrija glasi, “Sevab koji se daje za namaz koji se klanja u džema’atu je dvadeset pet puta viši od onog koji se daje za namaz koji sami klanjamo.” Međutim prema hadisi šerifu koji prenosi Abdullah ibni Omer se kaže “dvadeset sedam puta viši.”
Hadisi šerif koji nam prenose Dar-i Kutni rahmetullahi alejh i knjiga Kunuz kaže, “Ko živi blizu džamije treba klanjati namaz u džamiji.”
Hadisi šerif koji se nalazi u knjigama Firdevs-ul-ahbar i Rijad-un-nasihin glasi, “Čuti ezan i ne otići u džamiju u džema’at je munafikluk.”
Hadisi šerif koji se nalazi u imamovoj Ahmedovoj, rahmetullahi alejh, knjizi Musned i u knjizi Kunuz glasi, “Ko nešto zaboravi u namazu, neka učini još dvije sedžde!”
Značenje četrdeset trećeg ajeta sure Bekara glasi, “Klanjajte namaz i dajite zekat i činite ruku’ zajedno sa onima koji čine ruku’.” Bejdavijev tefsir i svim drugi tefsiri kažu da ovaj ajeti kerim naređuje da klanjamo pet dnevnih namaza u džema’atu. Cilj predstavljanja namaza sa riječi ruku’, u ovom ajeti kerimu, je da se on izdvoji od židovskog namaza i da se naglasi da je to namaz muslimana. Jer, namaz jevreja u sebi ne sadrži ruku’. U knjizi Hulasa-tul-fetva piše, “Mujezzinu se odaziva nogama a ne ustime.. Ko čuje ezan i samo ponavlja za ezanom, a ne ode u džamiju, on nije primio mujezzinov poziv.”
8 -- U vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba kiram je bilo džamija U ovim džamijama su bili imami. Namaz se klanjao u džema’atu. Imam ne mora biti bezgrešan (ma’sum). Jer, osim Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat, niko drugi nije ma’sum. Allahu teala naređuje gradnju džamija. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Allahu teala će dati u Džennetu palatu onom ko napravi džamiju.”
Značenje zadnjeg ajeta sure Džum’a glasi, “O vjernici! Kada čujete da ezan za namaz zauči na dan Džum’e prestanite s trgovinom i požurite da Allaha činite zikr! Onda, kada se salat završi, raziđite se!” Ovaj ajeti kerim nam takođe pokazuje i to da riječ salat znači namaz. Namaz se zove zikr. Jer, muslimani se u petak, koji se zove džum’a, okupljaju u džamijama.
Nemezheblije kažu, “Nema ilahi (božanskog) naređenja koje nam zapovijeda da gradimo džamije. Nakon što su džamije porušene bolje je, i cjenjenije (makbul), ibadetiti kod kuće.” Ova njihova tvrdnja je jedna jako odvratna laži zla kleveta. Njihovo pogrešno tumačenje ajeti kerima da bi dokazali muslimanima da govore istinu je kufur i jeres, otpadništvo. Istorije koje oni navode kao svoje dokumente je napisao jedan hurufija iz Širaza.
Kada se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, iselio iz Mekke u Medinu on je prvo odsjeo, više od deset dana, u selu Kuba. On je tu, u tom selu, napravio džamiju koja se zove Kuba mesdžid. On je svojim mubarek rukama donijeo veliki kamen temeljac i stavio ga pod mihrab džamije. O ne onda rekao, “O Ebu Bekir! Donesi još jedan kamen i stavi ga pored mog kamena!” On je onda naredio hazreti Omeru i hazreti Osmanu da svaki od njih stavi kamen. Hazreti Omer i hazreti Osman, radijallahu teala anhuma, su ranije došli u Medinu. Resulullah je klanjao namaze u ovoj džamiji. On je za vrijeme svog boravka u Medini dolazio ovdje svake nedjelje i klanjao dva rek’ata tehijjetulmesdžid namaza.
Mesdžid-i dirar: U vrijeme priprema za bitku kod Tebuka, neki munafici, kao što su Hizam bin Halid i Ebu Džejbini i Ibni Amirovi sinovi, Medžma i Zejd, kao takođe i skitnice, Tebtal, Tedžrudž, Bedžad, Abad i Vedia, koje je izazvao Ebu Amir, su u selu Kubi odredili mjesto gdje će se sastajati i nazvali ga Mesdžid-i dirar. Ebu Amir, poglavar munafika, je bio sin Abdullahove ibni Ebijeve tetke. Oni su zamolili Resulullaha da klanja namaz u toj džamiji. On im je rekao da će klanjati kada se vrati iz rata. Kada se vratio iz rata oni su opet došli i počeli ga preklinjati. Allahu teala je informisao Svog Pejgambera da su ovi ljudi munafici, i rekao mu da ne ide tamo. Resulullah je poslao Malika bin Dehšema, Sa’da bin Adija i njegovog mlađeg brata Asima bin Adija da poruše to mjesto. Danas se ne zna tačno gdje se to mjesto nalazilo. Za vrijeme gradnje ovog mesdžida hazreti Ebu Bekir, Omer i Osman su bili sa Resulullahom u Medini. Oni su pomagali Resulullahu u pripremama za bitku kod Tebuka.
Mesdžid-i Džum’a: Ovaj mesdžid se nalazi u dolini Ranona između Medine i Kube. Ovo je mjesto gdje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao svoju prvu Džum’u.
Mesdžid-i Fadih: On se nalazi istočno od Kube. U Beni Nadir ratu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je negdje oko ovog mjesta ulogorio vojsku i naredio ashabima da klanjaju u ovom mesdžidu šest noći.
Mesdžid-i Beni Kurejza: Naš efendija, Resulullah, je u ovom mesdžidu klanjao namaz kod minareta.
Mesdžid-i Ummi Ibrahim: On je istočno od Beni Kurejza mesdžida. On je takođe i u njemu klanjao namaz.
Mesdžid-i Beni Zafer: On je istočno od Baki’ groblja. Resulullah je klanjao namaz u ovom mesdžidu a onda je, sjeo na jednu stijenu i slušao nečije učenje Kur’ani kerima.
Mesdžid-ul-idžabe: On je sjeverno od Baki’ groblja. Resulullah je u njemu činio dovu, nakon obavljanja namaza sa ashabima, da ummet ne zahvate katastrofe kao što su glad i potop.
Mesdžid-ul-Feth: Ovaj mesdžid se nalazi na vrhu brda kom se može prići jednim stepenicama. Resulullah je u ovom mesdžidu, u Bici na Hendeku, od ponedjeljka do srijede puno činio dovu za pobjedu.
Mesdžid-ul-kibletejn: Ovaj mesdžid je blizu Mesdžid-ul-fetha. Dva mjeseca prije Bitke na Bedru, dok je klanjao podne ili ikindiju namaz, oni su se na ruku’u drugog rek’ata okrenuli od Jerusalema (Kudusa) prema Ka’bi.
Mesdžid-i Zuhabe: On se nalazi na brdu, s lijeve strane, negdje na putu od Damaska do Medine. Oni (Resulullah i ashabi) su ovdje logorili i obavljali namaz.
Mesdžid-i Džebel-i Uhud: Na povratku iz Bitke na Uhudu Pejgamber je ovdje klanjao podne i ikindiju namaz. Ovdje je takođe objavljen i ajeti kerim koji hvali vjerske alime.
Mesdžid-i Džebel-i Ajnijje: Ovo je mjesto gdje je hazreti Hamza (Resulullahov amidža) postao šehid. Ovdje je Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek tijelo bilo naoružano kada je klanjao namaz.
Mesdžid-ul-vadi: Resulullah je ovdje klanjao sabah namaz i hazreti Hamzinu dženazu.
Mesdžid-ul Baki’: Ovaj mesdžid se nalazi s desne strane na izlasku iz Baki’ groblja. Resulullah je ovdje klanjao mnoge namaze.
U knjizi Mir’at-i Medine su detaljno opisana imena i mjesta trideset osam drugih mesdžida u kojima je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem klanjao namaz.
Mesdžid-un-Nebi: Ovo je najveći mesdžid u Medini munevveri. To je mjesto gdje je Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, deva legla kada se prvi put iselio u Medinu. On je bio prvo sedam mjeseci gost kod hazreti Halida bin Zejda Ejjuba el-Ensarije. Oni su, sa deset zlatnika koje je Ebu Bekir darovao, kupili komad zemlje i poravnili ga. Gradnja mesdžida je završena u mjesecu Saferu druge godine. On je pokriven granama i hurminim lišćem. On je imao tri kapije. Mihrab je bio gdje se danas nalazi (ulaz) Bab-i Tevessul. Džema’at je ulazio i izlazio kroz ulaz gdje se danas nalazi mihrab. Temelj je dubok tri aršina [jedan i po metar], isto kao i debljina zidova. Temelj je napravljen od poredanog kamenja a zidovi od ćerpića. Mesdžid je stotinu aršina dug i sedam aršina visok. On je svojim mubarek rukama stavio prvi kamen temelja. Oda je naredio, po redu, hazreti Ebu Bekiru, Omeru, Osmanu i Aliji, da svaki od njih stavi po kamen kod njegovog kamena. Kada su ga upitali za razlog toga on je rekao, “Ovo pokazuje red njihovog hilafeta!” S desne i lijeve strane mesdžida je napravljeno devet dodatnih soba za njegove mubarek žene. Soba najbliža mesdžidu je dodijeljena hazreti Aiši.
On je od mjeseca Safera pa do svog prelaska na ahiret, kad god je bio u Medini, klanjao sve svoje namaze u džema’atu, u ovom mesdžidu. Usprkos očiglednoj činjenici da su Resulullah i njegovi ashabi klanjali namaz u gore navedenim džamijama, ovi komunisti tvrde da salat znači dova, i da islam u sebi ne sadrži nijedno naređenje koje se odnosi na klanjanje namaza. Ovo je jedna jako zapanjujuća tvrdnja.
Značenje stotinu dvadeset i petog ajeti kerima sure Bekara glasi, “U Mesžid-i Haramu obavljajte namaz kod Mekam-i Ibrahima! Mi smo naredili Ibrahimu i Isma’ilu: ‘Očistite Moj bejt (Moju kuću) za one koji ga budu tavaf činili (obilazili), (u njemu) ruku’ činili, sjedili i sedždu činili!’” (2-125) U ovom ajeti kerimu Allah dželle-šanuhu naziva Ka’bu Moja kuća. Ka’ba se radi toga naziva Bejtullah (Allahova kuća). A u suri Hud Allah dželle-šanuhu naziva Salihovu, alejhisselam, devu Naka-tullah (Allahova deva). Ova imena ne znače da je Allah dželle-šanuhu u Ka’bi niti da je deva sa Njim. Čak ni najneukiji idiot ne bi nešto tako glupo zaključio. Kao i Ka’ba, sve džamije se zovu Bejtullah. Ovo imenovanje je s namjerom da istakne vrijednost i čast džamija.
Značenje trideset šestog ajeta sure Nur glasi, “Allah dželle-šanuhu je naredio da neke kuće imaju jako visoku vrijednost. On je naredio da se u ovim visoko cijenjenim kućama spominje Njegovo ime. U njima se Allah dželle-šanuhu tespih čini sabahom i akšamom.” (24-36) S druge strane, u ajeti kerimu koji smo ranije naveli, Allah dželle-šanuhu zove namaz zikr. Dakle, ovaj ajeti kerim pokazuje da se u džamijama klanja namaz. Hazreti Abdullah ibni Abbas je rekao, “Džamije se zovu Bejtullah. Prema tome, protumačiti riječ ‘kuće’ u ovom ajeti kerimu kao ‘njihove kuće’ bi značilo promijeniti ajeti kerim.”
Značenje stotog ajeta sure Nisa glasi, “Kada putujete po zemlji možete skratiti salat!” (4-100) Nakon objave ovog ajeti kerima Resulullah je u putovanju kratio svoj namaz na dva rek’ata. Poslije ovog ajeti kerima jedan drugi ajeti kerim, čije je značenje, “Kada ti i tvoji ashabi klanjate salat u borbi neka ga jedna džema’ata klanja naoružana s tobom. Kada se završi jedan rek’at oni trebaju ponovo zauzeti svoje položaje protiv neprijatelja. Onda, neka oni koji nisu klanjali salat (zato što su ratovali) dođu i neka s tobom nastave salat!” pokazuje vrlo jasno da riječ salat znači namaz, a ne (samo) dova.
Hadisi šerif koji nam prenose Taberani i Munavi glasi, “Ne pravite mesdžide prolazom (kraticom, mjestom kroz koje prolazite)! Ulazite u mesdžide (samo) radi zikra i salata!”
Jedan drugi hadisi šerif koji glasi, “Savršenstvo salata je ovisno o pravim safovima,” ističe da salat znači namaz, i da farz namaz treba klanjati u džema’atu.
Hadisi šerif koji se navodi u Ibni Abidinu, na kraju poglavlja koje govori o mekrusima namaza, glasi, “Vaš salat koji klanjate u vašoj kući je vrijedniji od salata u mom mesdžidu. Ali, to nije slučaj s farzovima.” Ovaj hadisi šerif nam kaže da je salat namaz, i da je bolje klanjati farz namaz u džamiji a sunnet namaz kod kuće. U jednom drugom hadisi šerifu se kaže, “Salat koji se klanja u mom mesdžidu donosi hiljadu puta više sevaba od namaza koji se klanja na drugom mjestu. A salat koji se klanja u Mesdžidil haramu donosi stotinu puta više sevaba od onih koji se dobivaju u mom mesdžidu.”
Ella mezhebijje (nemezheblije) i zindici ne klanjaju namaz. Oni kažu: “Salat je zapovijeđen. Ali, to znači dova. Islam ne preporučuje gradnju džamija i lijeno izostavljanje svega drugog. Pejgamberi nisu rekli da se ide u džamiju već da se molimo Allahu u džamiji srca.” Ajeti kerimi i hadisi šerifi koje smo gore naveli su jasni dokazi, koji pokazuju da su ovi ljudi lažovi, čiji je cilj zavođenje muslimana.
9 -- Izvjesne nemezheblije tvrde da takođe i ezan znači dova. Naprotiv, naš Pejgamber je podučio Bilala Habešija, njegovog muezzina, kako da uči ezan. On mu je naredio da se popne na visoko mjesto i da uči ezan. Značenja ajeta, “Kada do vas dopre poziv na salat (kada ga čujete),” i, “Kada na dan Džum’e odjekne poziv na salat,” se odnose na ezan. Hadisi šerif koji nam prenose Hakim i Munavi glasi, “Namaz onih koji ne dođu tamo iako čuju poziv (nida) neće biti kabul.” Riječ “nida” (koja je upotrijebljena u ova dva hadisi šerifa) znači učenje ezana. Hazreti Selmetbeni Halef, jedan od ashaba, je u Egiptu sagradio prvu munaru (minaret) na džamiji. On je bio u vrijeme hazreti Mu’avije guverner Egipta.
Činiti zikr Allaha dželle-šanuhu tihim glasom je ibadet. Pripadnici (mensubi) grupe turuk-i alijje iz ovog razloga čine zikr. Međutim, ako bi se ovaj zikr pobrkao s ezanom to bi bila neukost i zindikluk. Naš efendija, Resulullah, je hvalio muezzine i rekao, “Na Sudnjem danu (Kijametu) će muezzini imati duge vratove.” To znači, oni će na Kijametu biti proživljeni sjajnih čela i velikih prsa. Jedan drugi hadisi šerif, koji nam prenose Dejlemi i Munavi, kaže, “Ne izgovarajte početni tekbir salata (ne započinjite namaz) sve dok muezzin ne završi s’učenjem ezana!” Ebu Davud i Munavi prenose hadisi šerif koji glasi, “Ne učite ezan prije zore!” Hurufi upoređuju muezzinovo učenje ezana s rikanjem magarca. Oni koji ovakva poređenja postaju kafiri. Sljedeća generacija će se s kletvom (la’netom) sjećati ovih zindika.
10 -- Pravi muslimani, Ehli Sunnet muslimani, dobro razumiju vrijednost Ehli Bejta, ridvanullahi teala alejhim edžma’in, našeg Pejgambera. Oni jako puno vole dvanaest mubarek imama. Oni nastoje da slijede Ehli Bejtov bereketli put koji vodi nurli sreći. Same riječi nisu znak ljubavi. Mi se njima moramo prilagoditi.
Hazreti Ebu Hanifa, rahmetullahi teala alejh, najveći alim i uzvišeni imam Ehli Sunnet muslimana je napustio sve dunjalučke poslove, studente i dužnosti, kako bi prisustvovao dvije godine sohbetu hazreti imama Dža’fera Sadika. On je puno naučio iz imamovog Džaferovog Sadikovog okeana znanja. On je dobio fejzove iz njegovog mubarek srca koji su odražavali nurove koji su dolazili od Resulullaha. On je rekao, “Da ja nisam služio hazreti imama Dža’fera Sadika dvije godine ja ne bih ništa znao.” Hazreti imam a’zam Ebu Hanifa je sazrio kroz znanje i fejzove koje je dobio od imama Dža’fera Sadika. On je došao na visoke stepene koji nisu bili nasib drugim ljudima.
Ehli Sunnet imami su od imama Ehli Bejta naučili večinu svojih učenja koja se odnose na iman i fikh, većinu njihovih ma’rifeta koji se odnose na tesavvuf pa čak i znatan dio njihovog znanja koji se odnosi na tefsir i hadis. Oni su sazreli pod njihovim nadzorom. Oni su njihovim tevedždžuhom došli na visoke stepene. Oni su od njih dobili vesele vijesti. Tu činjenicu takođe priznaju i knjige ši’ija. Šijiski alim Ibni Mutahhir Hulli piše u knjigama Nehdžulhak i Minhedžulkerame da su imam a’zam Ebu Hanifa i imam Malik učili od imama Dža’fera Sadika, rahmetullahi teala alejhim, i da su oni u njegovom društvu postigli visoke stepene. Imam a’zam Ebu Hanifa je takođe učio i od imama Muhammeda Bakira i Zajda Šehida. Zašto šije kažu da je ibadet poštovati šijiske šejhove koji nisu nikada ni vidjeli ove velike imame ehli bejta dok se pogrdno izražavaju o alimima ehli sunneta koji su od ovih mubarek imama, radi svog dugogodišnjeg služenja njima, dobili ilum i fejz? Zar nije i ši’ijama farz da slijede ove alime koje su ovi plemeniti imami ovlastili da izdaju fetve i čine idžtihad? Šejh Hulli, ši’ijiski imam, kaže da su, imam Bakir i Zejd Šehid i imam Dža’fer Sadik, ovlastili imama a’zama (dali mu idžazet) da izdaje fetve. Dvanaest bezgrešnih (ma’sum) imama svjedoči da je imam a’zam imao uslove idžazeta. Klevetanje imama a’zama je ravno poricanju svjedočenja dvanaest bezgrešnih imama. A to je, prema ši’ijama, kufr. Pošto danas ne postoji bezgrešan imam, zar posebno ši’ijama ne bi bio farz da slijede imamov a’zamov mezheb, odnosno ehli sunnet?
Ši’ijiski alim, šejh Hulli, kaže: Ebulmuhasin Hasan bin Ali kaže da je Ebulbuhtur rekao: Ebu Hanifa je posjetio Ebu Abdullaha Dža’fera Sadika. Kada je imam Dža’fer Sadik vidio Ebu Hanifu on mu je rekao, “Ti češ raširiti po cijelom svijetu sunnet moga oca. Ti češ pokazati pravi put izgubljenim. Ti češ pomoći prestrašenim. Ti češ biti rehber (vodič) spasa. Neka ti Allah dželle-šanuhu pomogne!” Skoro sve ši’ijiske knjige prepričavaju sljedeći događaj: Ebu Hanifa je došao kod Dža’fera Mensura, abbasidskog halife toga vremena. Tu se takođe bio zadesio i Isa bin Musa. Kada je on vidio Ebu Hanifu on je rekao, “O halifa! Ovaj što je došao je najveći alim na svijetu!” Mensur je upitao, “O Nu’man! Od koga si naučio svoje znanje?” On mu je odgovorio, “Naučio sam ga od Alije preko njegovih učenika i od Abbasa preko njegovih učenika.” Na to je halifa rekao, “Dokumenti koje si naveo su vrlo jaki.” Druga epizoda koja se navodi u ši’ijiskim knjigama ovako teče: Ebu Hanifa je sjedio u Mesdžid-i haramu. Oko njega je bilo puno ljudi koji su mu postavljali razna pitanja na koja je on odgovarao. On je kao iz rukava odgovarao na pitanja, kao da ih je imao u džepu. Imam Abdullah Dža’fer Sadik je kod njega iznenada zastao. Čim je Ebu Hanifa vidio imama on je ustao i rekao, “O Resulullahov unuče! Da sam znao da si ti ovdje ja ne bih ni pokušao ono što sada radim.” Hazreti imam Dža’fer Sadik je odgovorio, “Sjedi o Ebu Hanifa! Nastavi s podučavanjem muslimana što ne znaju! Poduči svakoga onim što si naučio od mojih praočeva.” Ova dva, ovdje navedena primjera su uzeta iz Ibni Hullijevog objašnjenja knjige Tedžrid.
Pitanje: Ši’ije bi se mogle upitati zašto su Ebu Hanifa i drugi imami ehli sunneta, iako su bili učenici dvanaestorice imama rahmetullahi teala alejhim edžma’in, davali fetve koje nisu u skladu s vjerovanjima dvanaestorice imama? Kako se ovo može objasniti?
Odgovor: Odgovor na ovo pitanje je napisan u knjizi Medžalisulmu’minin, ši’ijiskog alima Kadije Nurullaha Šušterija. On kaže, “Abdullah ibni Abbas je bio hazreti Emirov (Alijin) učenik. On je pod njegovim nadzorom došao na stepen idžtihada. On je pred njim činio idžtihad. Njegov idžtihad se u većini slučajeva nije slagao s idžtihadom njegovog učitelja. Pa ipak, hazreti Emir, kerremallahu teala vedžheh, je primao (priznavao, uvažavao, prihvatao) ove njegove idžtihade. Dakle, mudžtehid odgovara (na vjersko pitanje koje zahtijeva objašnjenje) u skladu sa svojim ličnim zaključcima. Naravno, idžtihad nije potreban za ajeti kerime i hadise šerife čija su značenja jasna. Drugim riječima, ne složiti se sa ovim jasno izraženim učenjima je haram. Ali, razumijevanje učenja koja nisu jasno izražena zahtijeva idžtihad. S tim što ovakav ma’sum imam neće nikada pogriješiti u svom idžtihadu. Drugi mogu. Međutim, oni će za ovo ovo njihovo griješenje će biti nagrađeni a ne kažnjeni. To znači oni će dobiti sevab.” Isto ovako piše i u ši’ijiskoj knjizi Me’alimul-usul. Učenja koja su pronađena idžtihadom ne smiju biti oprečna (muhalif) s Kur’ani kerimom i hadisi šerifima i idžma’om ummeta (saglasnošću sahaba).
Kada bi bilo grijeh izdati fetvu koja se ne slaže s idžtihadom Ehli Bejta hazreti Husejn bi bio pod grijehom. Kako kaže alim ši’ija Ebu Muhnel Ezdi, hazreti Husejn nije volio što se njegov (stariji) brat Hasan pomirio s hazreti Mu’avijom. On je rekao svome bratu da je pogriješio. Kada bi odbijanje idžtihada jednog od dvanaest imama i govor da je on pogriješio u svom idžtihadu značio neprijateljstvo prema njemu hazreti Hasan bi onda bio hazreti Husejnov neprijatelj. Ovo je još jedan dokaz da su oni, koji kleveću hazreti Mu’aviju, radijallahu anh, i koji protiv njega vode kampanju omalovažavanja na jednom krivom i pokvarenom putu.
Ehli Sunnet alimi Hadisa i mudžtehidi, rahmetullahi alejhim, su čuveni po svojoj takvi, pravednosti i pobožnosti. Ši’ijiska mržnja prema ovim alimima ehli sunneta potiče iz činjenice što se iman ovih alima ne slaže s njihovim vjerovanjima. Oni ne mogu reći da su oni grešnici, lažljivci, ili da su se zaljubili u dunjaluk. S druge strane, oni osuđuju izvjesne ljude koje oni nazivaju alimima.
Najraniji ljudi koji su sebe nazvali ši’ijama su bili komandiri jedinica u hazreti Alijinoj vojsci u Bici kod Siffina. Sve hazreti Emirove izjave i ponašanja koja su navedena i opisana u ši’ijiskim knjigama potiču od ovih ljudi. S druge strane, opet u ši’ijiskim knjigama piše, na primjer u knjizi Nehdžulbelaga, da su ovi ljudi bili neposlušni Emiru, izdajice, grešnici, i asije. Emir, kerremallahu teala vedžheh, je rekao da su oni munafici. Vjerovanja i ibadeti svih stanovnika grada Kufe je u skladu s izvještajima koje su dali ovi ljudi. Ma’sum imami su ih uvijek kleli i proklinjali. Oni su ih uvijek odbacivali. Jedan od njih je Kesai za kog se ne zna pouzdano ni je li on uopšte bio musliman. Jedan drugi je Zekerijja bin Ibrahim. Ebu Dža’fer Muhammed bin Hasan Tusi i drugi su napisali ono što su od njih čuli. Međutim, ovaj Zekerijja je bio kršćanin.
Abbasidski vladari su strpali imame Ehli Bejta u tamnice. Bilo je zabranjeno posjećivati ih i s njima razgovarati. Nikom nije bilo dozvoljeno da im ode i da ih vidi. Alimi ehli sunneta su se izlagali opasnosti i posjećivali ih. Oni su od njih sticali ilum i fejz. U svim knjigama istorije piše da su Musaa Kazima rahmetullahi alejh, kada je bačen u tamnicu, često posjećivala dva alima Ehli Sunneta, Muhammed bin Hasan Šejbani i kadija Ebu Jusuf, rahmetullahi alejhima, da su ga pitali, i od njega učili što nisu znali. hrabrost koja je bila potrebna da se u jedno tako kritično vrijeme posjeti hazreti imam je zahtjevala veliku ljubav i ihlas. Ove činjenice su takođe napisane i u ši’ijiskim knjigama. Alim koji pripada grupi ši’ija koji se zovu imamijja je napisao knjigu pod naslovom Fusul u kojoj govori o kerametima hazreti imama Musaa Kazima. Jedan od njih, kojeg pripovijeda od imama Muhammeda i imama Ebu Jusufa, ovako teče: Harun Rešid je zatvorio hazreti imama Musaa Kazima u zatvor. Nas dvojica smo ga jednoga dana posjetili. Mi smo s njim sjedili. Jedan čuvar je ušao i rekao, “Ako ti šta treba reci mi! Ja ću to sutra sa mnom donijeti.” Hazreti imam je rekao da mu ništa ne treba. Kada je čovjek izašao, imam nam se okrenuo i rekao, “Ovaj me čovjek iznenađuje. On me pita da li mi šta treba i kaže mi da će mi to donijeti sutra. Međutim, on će večeras iznenada umrijeti.” Kasnije smo čuli da je on umro te noći.
U knjizi Kamus-ul-a’lam piše, “Imam Džafer Sadik je unuk hazreti Alijinog unuka. Njegova majka, Ummi Ferve, je bila kćerka Kasima, Ebu Bekirovog unuka. Imam, rahmetullahi alejh, nije samo stekao kemalet (zrelost, savršenstvo), vilajeta koji dolazi od hazreti Alije već takođe i kemalet Nubuvveta koji dolazi kroz hazreti Ebu Bekira. On je darovao imamu a’zamu puno od oba kemaleta. Imam Dža’fer Sadik je dobro znao džefr, hemiju i druge prirodne i tehničke nauke. Džabir, čuveni islamski hemičar, je bio imamov Sadikov učenik. Ebu Muslim Horasani koji je podsticao pobuni protiv umejjida je htio da, da bi bio uspješan u svom pokušaju, proglasi imama Dža’fera halifom. Hazreti imam je odbio ovu sugestiju. U stvari, on je spalio sva Ebu Muslimova pisma. Isma’il, najstariji od njegovih sedam sinova, je umro prije oca. Prema tome imama je naslijedio njegov drugi sin Musa Kazim, rahime-humullahu teala. Jedna grupa ši’ija je krenula drugim putem i priznala Isma’ila i njegove sinove kao nasljednike imama. Ovi ljudi se zovu isma’ilijje. U knjizi Esma’ulmuellifin piše da je imam Dža’fer Sadik napisao tri knjige koje se zovu Taksim-i ru’ja, El-Džamiatu fil-džefr i Kitab-ul-džefr. Džefr znači jagnje od četiri mjeseca. U naučnom smislu ta riječ predstavlja granu nauke koja se bavi pogađanjem događaja koji će se desiti u budućnosti. Platon i stari Indijci su napisali knjige o džefru. Prvu islamsku knjigu u ovoj nauci je napisao hazreti Alija. Pošto su knjige Džami’ i Džefr napisane na jagnjećoj kožici naučna disciplina o kojoj se govori u ovim knjigama se zove džefr. Ovaj podatak je napisan u knjizi Kamus.
Imam Dža’fer Sadik nije napisao nijednu knjigu o vjerskim učenjima i ibadetu. Knjigu Imam-i Dža’fer Buyugu (Imam Džafer naređuje) koju ši’ije danas posjeduju je napisao Dža’fer bin Husejn Kummi. On je umro u Kufi 340/951. g.n.e. Čuvena knjiga Mundžid nas obavještava da je ovaj čovjek napisao prvi fikh ši’ija o vjerskim praksama. U knjizi Kamus-ul-a’lam piše da je knjigu, Risale-i Dža’ferijje, koju ši’ije danas posjeduju napisao Ebu Dža’fer Muhammed Tusi. On je umro 460/1068. g.n.e. Njegov tefsir ima dvadeset dijelova. Ši’ije iznose ove dvije knjige koje su napisala ova dva Dža’fera, i sebe nazivaju dža’feri. Oni pokušavaju da dokažu da oni slijede imama Dža’fera Sadika. Oni iskorištavaju sličnost koja postoji između riječi Dža’fer i džefr i tvrde da je hazreti imam Dža’fer Sadik napisao i ove dvije knjige.
11 -- Da bi iznutra srušili islam hurufije napadaju velikog alima islama, hazreti imama Ebu Hanifu, rahmetullahi alejh, stub vjere, i zjenicu oka Ehli Sunneta. Oni se ne stide da pišu svakakve ogavne klevete i odvratne laži u svojim naporima da okleveću i ukaljaju ovog uzvišenog imama.
Biografija ovog uzvišenog imama je napisana u knjigama na turskom jeziku Se’adet-i Ebediyye, Faideli Bilgiler i Eshab-i Kiram. Mi smatramo da je potrebno da pozajmimo još koju riječ iz knjige na arapskom jeziku Hajrat-ul-hisan koju je napisao veliki alim islama Ibni Hadžer-i Mekki, rahmetullahi teala alejh, i iz knjige na persijskom jeziku Tezkire-tul-evlija koju je napisao Ferideddin Attar i iz knjige na turskom jeziku Mevdu’at-ul’ulum koju je napisao Taškopru zade, i da ih ovdje navedemo.
Imamovo a’zamovo ime je Nu’man, rahmetullahi teala alejh. Ebu Hanifa znači otac muslimana Pravoga puta. Nasuprot izvjesnim izmišljenim glasinama on nije imao kćerku Hanifu. Niti je ime pripadalo njegovoj majci. Da je ime njegove majke bilo Hanifa on bi se zvao Nu’man ibni Hanifa isto kao što se Isa alejhisselam zvao Isa ibni Merjem. Svako ga je zvao, i prijatelji i neprijatelji, Nu’man bin Sabit. Ime njegovog oca je napisano u svim knjigama, osim onih koje su pisali neprijatelji Ehli Sunneta koji su skovali odvratne priče o njemu i koji tvrde da je ime njegove majke bilo Hanifa.
Djed hazreti imama a’zama Ebu Hanife, rahmetullahi teala alejh, se zvao Zuta. To je napisano mnogim knjigama kao na primjer, u knjizi Džami’ul-usul velikog alima Ibni Esira Džezrija. On je bio rob. Većina alima fikha je bila od robova. Roditelji imamovog oca Sabita su bili muslimani. Sabit je bio u hazreti Alijinim sohbetima. On je dobio mnogo fejza od hazreti imama (Alije). Imam Ali je učinio za Sabita i njegovu djecu hajr i bereket dovu. Zutino drugo ime je bilo Nu’man. Ovaj Nu’man je na dan Nervuza ponudio hazreti Aliji paluze. Hazreti imama a’zama je obrazovao imam Ša’bi a onda, kada je on 104. godine po hidžri preselio na ahiret, Hammad. Kada je Hammad preselio na ahiret 124. godine, zaljubljenici ilma su iz svih islamskih država pohrlili da budu kod njega. On je tako počeo da obrazuje učenike. U to vrijeme nije postojao alim koji se zvao Šaddar. U islamskim knjigama ne piše da je on učio od ikog ko se tako zvao.
Sve što je imam a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit rekao ili učinio je bilo u skladu sa Kur’ani kerimom i hadisi šerifima. U knjizi Mizan-ul-kubra piše, “Ako neko razumno i bez tvrdoglavosti i predrasuda prostudira riječi imama četiri mezheba on će vidjeti da su oni svi kao zvijezde na nebu. On smatra njihove klevetnike imbecilima koji misle da su odsjaji zvijezda na vodi u stvari zvijezde. Imam a’zam je rekao, ‘Gdje postoji nass [odnosno ajet ili hadis] kijas ne važi. Mi ne činimo kijas bez zarureta. Kada se suočimo sa nekim zagonetnim pitanjem mi na njega prvo potražimo odgovor u Kur’ani kerimu. Ako na njega ne mognemo naći mi ga onda potražimo u hadisi šerifu. Ako još uvijek nemamo mi ga potražimo u riječima ashaba kiram. Ako ni tamo ne mognemo naći odgovor, mi ga potražimo kroz kijas.’ On je jednom ovako rekao, ‘Kada se susretnemo s pitanjem na koje ne možemo da nađemo odgovor u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima, i ako su odgovori sahaba na to pitanje različiti mi kijasom izabiremo jedan od tih odgovora.’ On je jednom ovako rekao, ‘U stvarima za koje ne možemo naći odgovor Kur’ani kerimom i hadisi šerifima, mi odabiremo jedan od odgovora koje su dali hazreti Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum. Hadisi šerifi koji nam dolaze od Resulullaha su najvažniji. Mi ne možemo reći ništa što im se suprotstavlja.’ Kada je imam a’zam činio kijas po pitanju nečega za što nije našao odgovor ni u jednom od izvora, on je, ako je po tom pitanju čuo riječi hazreti Ebu Bekira, odustajao od svog idžtihada i davao odgovor u skladu s tim njegovim riječima. On je slijedio istu proceduru kad god su bile u pitanju riječi bilo kog ashaba kiram. Ebu Muti’ je rekao da su jednoga petka Ebu Hanifa i on bili u Kufa džamiji. Sufjan Sevri i Mukatil i Hammad bin Muslim i Dža’fer Sadik i još neki drugi su došli i počeli ispitivati Ebu Hanifu: ‘Čuli smo da ti u vjerskim stvarima uvijek odgovaraš na postavljena pitanja kijasom. Plašimo se za te.’ Imam a’zam je s njima razgovarao do podne. On je detaljno objasnio svoj mezheb. On im je rekao da on, prije nego što odgovori na pitanje, prvo potraži odgovor na njega u Kur’ani kerimu zatim u hadisi šerifu i na kraju u jednoglasnim izjavama ashaba kiram. Oni su svi ustali, poljubili imama u ruku, i rekli, ‘Ti si sejjid alima. Molimo te da nam oprostiš! Izvini što smo te nepotrebno uznemirili.’ Imam im je odgovorio, ‘Da se Allah dželle-šanuhu i na nas i na vas sažali i da nam oprosti!’ Svi mudžtehidi hanefi mezheba su slijedili svog vođu, i nisu činili idžtihad, sve dok za to nije postojala jaka potreba da se tako učini (zaruret). Isti je slučaj i sa drugim mezhebima. Oni se nisu bavili kijasom po pitanju stvari koje su objašnjene nassom (ajetima i hadisima).
Svi hadisi šerifi koje nam imam a’zam saopštava su njemu saopšteni - od ashaba kiram - preko jedne grupe (džema’ata). On je svaki hadisi šerif zabilježio zajedno sa imenima njegovih prenosilaca. Oni koji se bune protiv imamovog idžtihada su oni koji ne razumiju suptilnost njegovog mezheba. Ili, oni su jeretici i neprijatelji Ehli Sunneta. Postoji otprilike dvadeset mes’ela po kojima se hanefi i šafi’iji mezhebi međusobno razlikuju. Ova razlika između ova dva mezheba potiče iz razlika u metodama (usul) i propisima (ka’ide). Ja sam proučavao sve hadisi šerife koje je imam a’zam, rahmetullahi alejh, iznijeo kao dokumente (sened). Ja sam vidio da su svi njegovi dokazi, i dokazi njegovih studenata (delili), logični i tačni. Ja ovo ne govorim olako ili iz učtivosti kao što to rade izvjesni ljudi već kao rezultat dugog i marljivog posmatranja. Ja sam zapazio da su svi hadisi šerifi koje imam a’zam saopštava preuzeti od eminentnih tabi’ina, koji su, kako se vidi iz (lanca prenosilaca) hadisi šerifa, svi bili hajirli i dobri ljudi.
Hazreti Tadžeddin Subki, rahmetullahi teala alejh, piše u svojoj knjizi Tabakat-ul-kubra ‘Mi moramo dobro paziti kako se ponašamo prema imamima mezheba! Mi ne smijemo pripisivati nikakvu važnost glasinama i klevetama o velikanima vjere! Ko se javno izjasni protiv vjerskih imama njegov kraj je u nesreći. Njihova svaka riječ se temelji na dokazu i dokumentu. Oni koji nisu na njihovom nivou ne mogu shvatiti ove dokaze. Mi ih (imame mezheba) moramo veličati. Mi ne smijemo diskutovati o njihovom neslaganju po pitanju izvjesnih stvari. Njihovo neslaganje je slično međusobnom neslaganju sahaba. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nam je zabranio, i naredio, da ne osuđujemo ashabe kiram zbog njihovog međusobnog neslaganja. On nam je naredio da ih sve veličamo.’
Ko hoće da shvati da su, hadisi šerifi koje imam a’zam, rahmetullahi alejh, saopštava i njegov mezheb, tačni treba da krene Ehlullahovim tarikatom (putem onih koji su se potpuno uzdali u Allaha i koji su se posvetili islamu). Napreduj u znanju i amelu s ihlasom! Postigni hakikat (islamovu krajnju bit)! Tada češ saznati, i vidjeti da su imami četiri mezheba i alimi koji su ih slijedili na hak putu, i da su njihove riječi u skladu s islamom.
Hazreti Šakik Belhi je rekao da je Ebu Hanifa imao puno vera’a, znanja, bio veliki abid [puno ibadetio], jako plemenit (kerim) i vrlo marljiv u vjerskim stvarima. On nije nikada rekao po pitanju vjerskih stvari svoje mišljenje. Kada mu je bilo postavljeno pitanje on je sazivao svoje učenike, diskutovao sa njima postavljeno pitanje, i kada su svi došli na isti zaključak on je rekao Ebu Jusufu ili nekom drugom učeniku da ga zapiše na tu i tu stranicu izvjesne knjige. Abdullah ibni Mubarek je rekao, “Ja sam otišao u grad Kufu. Ja sam posjećivao razne alime i pitao ih ko je među njima najveći alim. Oni su mi uvijek isto odgovarali, imam a’zam Ebu Hanifa. Ja sam ih pitao, ko ima najviše vera’a. Oni su mi odgovarali Ebu Hanifa. Ja sam ih pitao ko je najveći zahid (ko se potpuno okrenuo od dunjaluka). Oni su mi rekli Ebu Hanifa. Ja sam ih upitao ko najbolje radi po svom znanju. Svaki od njih je rekao Ebu Hanifa.’” Ovdje se završava prijevod iz knjige Mizan-ul-kubra.
Značenje stotinu pedeset devetog ajeta sure En’am glasi, “O Moj Pejgamberu! Ti nemaš ništa sa onim koji su se u svojoj vjeri podijelili na razne grupe. Allah će ih kazniti. Allah dželle-šanuhu će ih podsjetiti o onom šta su radili na dunjaluku.” Razne raskomadane firke koje se u ovom ajetu spominju su firke jeretika, nemezheblija. Ovaj ajeti kerim jasno kaže da su ti ljudi izvan islama i da će umrijeti bez imana. Pošto između mezheba četiri imama Ehli Sunneta, rahmetullahi teala alejhim, u vjerovanju (imanu) nema razlike, očigledno je da ovaj ajet govori o jeretičnim bid’at firkama (sedamdeset dvije dalalet firke).
12 -- U knjizi koju je napisao jedan nemezheblija se tvrdi da dan Kurban bajrama, odnosno dan kada je hazreti Ibrahim pokušao da zakolje svoga sina, nije sigurno poznat, i da je on klao Ishaka a ne Isma’ila.
Ali Zejnel’abidin i Muhammed Bakir i Abdullah ibni Abbas i Hasan Basri kažu da je namjenjeni sin bio Isma’il. Naš Pejgamber je rekao, “Ja sam dijete dva (namjenjena) kurbana.” Ovaj hadisi šerif nam kaže da je Isma’il osoba koja je bila namjenjena da se zakolje, zato što je naš Pejgamber hazreti Ismai’lov potomak.
Hadisi šerif kojeg nam prenosi Abdullah ibni Abbas, radijallahu anhuma, a koji se nalazi u Buhariji i drugim knjigama hadisa glasi, “Ne postoji cjenjeniji ibadet od onoga koji se obavlja u prvih deset dana mjeseca Zilhidždže.” U jednom drugom hadisi šerifu se kaže, “Post na dan Arefata je kefaret (obeštećenje) za grijehe prethodne i naredne godine.” To znači, post na deveti dan Zilhidždže služi da naše tevbe, koje smo učinili u prethodnoj godini i koje ćemo učiniti u narednoj godini, budu uslišane (kabul).
Iznoseći falsfikovane židovske Tevrate oni pokušavaju da dokažu da je hazreti Ishak bio namjenjena žrtva (kurban). Međutim Kur’ani kerim nas informiše da su postojeće kopije Tevrata pokvarene i prepravljene. Kur’ani kerim nam kaže da je Isma’il, alejhisselam, bio namjerena žrtva. Značenje stotog i narednih ajeta sure Saffat glasi, “Ja Rabbi! Daj mi od čestitih sina. I Mi smo ga obradovali o halim [jako blagom] sinu. Kada je dijete odraslo da hoda s Ibrahimom, alejhisselam, Ibrahim mu reče, ‘O moj dragi sine! Ja sam vidio u snu da te trebam zaklati. Šta ti veliš na to?’ ‘O moj dragi oče, uradi onako kako ti je naređeno! Vidječeš, inšaallah, da ću biti strpljiv.’ i njih dvojica se predaše Allahovoj zapovijedi i Ibrahim ga položi čelom prema zemlji. [Nožnije mogao klati dječaka] Mi ga zovnusmo, ‘O Ibrahime! Ti si se iskreno odazvao snu. Mi ovako nagrađujemo one koji se lijepo ponašaju.’ Ovo je bilo pravo iskušenje. Mi smo mu dali velikog ovna [da ga zakolje] umjesto sina.”
“Kasnije smo ga obradovali Ishakom pejgamberom i dobrim čovjekom. Mi smo blagoslovili i njega i Ishaka. Među njihovim potomcima ima i dobrih i onih koji svom nefsu nanose zulum.”
Ovi ajeti kerimi jasno pokazuju da je Isma’il, alejhisselam, bio tobožnja žrtva. Jer, kada je Ibrahim, alejhisselam, rekao, “Ja ću otići gdje god mi moj Rabb naređuje,” i kada se iselio, on je prvo bio bio blagoslovljen Isma’ilom, alejhisselam. On je kasnije bio blagoslovljen s Ishakom, alejhisselam. Mi ne razumijemo zašto oni nastoje da prikriju ovu činjenicu.
U knjizi Mirat-i Mekke piše, “U vrijeme Omera bin Abdul’aziza, rahmetullahi teala alejh, je jedan židov postao musliman. Halifa Omer bin Abdul’aziz ga je upitao, ‘Ko je bio tobožnji kurban, Isma’il ili Ishak?’ Novi musliman je odgovorio, ‘O halifa! Židovi znaju da je hazreti Isma’il namjeren kao kurban. Ali pošto je Ismail, alejhisselam, Muhammedov, alejhisselam, predak oni kažu da je njihov predak - Ishak alejhisselam - bio namjeren kao kurban.” Oni sada slijede put koji su zacrtali židovi i kršćani, i poriču činjenicu da je Isma’il, alejhisselam, bio namjenjen kao kurban.
U islamu, morati znati koji je od Ibrahimovih alejhisselam sinova bio namjenjen kao kurban, nije jedan od osnovnih temelja vjerovanja. Međutim, ovi ljudi, sa ciljem da napadnu alime ehli sunneta, iznose ovu stvar kao da je to nešto važno. Oni osuđuju umejjide, abbaside i turke osmanlije. Jer, umejjidi, karmiti (carmatians) su uništili Muhtara Sekafija, abbasidi fatimide, Timur han hurufije a turci osmanlije Safavija. Na kraju pete knjige Ibni Abidina piše, “Muslimanima nije dozvoljeno da diskutuju o vjerskim stvarima koje ih se ne tiču. Pitanja kao što su, ‘Ko je viši, Isma’il ili Ishak? Ko je trebao biti zaklan? Ko je viši, hazreti Aiša ili hazreti Fatima?’ Mi ne moramo znati odgovore na ova pitanja. Allah dželle-šanuhu nam nije naredio da te podatke moramo znati. Da Allah dželle-šanuhu dadne ovim nemezheblijama razum i hidajet i da se okane rušenja islama iznutra.
13 -- U jednoj knjizi se tvrdi da su navodno umejjidi promjenili islam. Ova tvrdnja je jedna teška kleveta. U vrijeme umejjida su postojali Alimi Ehli sunneta. Ispravni put koji nam ovi alimi pokazuju je put Resulullaha i ashaba kiram. Knjiga obmanjuje muslimane na taj način što naziva Resulullahov put umejjidska izmišljotina.
14 -- U Kur’ani kerimu je jasno otkriveno nekoliko svetih noći. Naš Pejgamber je o njima sve rekao ashabima kiram. Naši vjerski imami su to sve naučili od ashaba kiram i zapisali u svoje knjige. Umejjidske halife nisu napadale islamsku vjeru. Današnji islam je isti onaj islam kog je naš efendija Pejgamber podučavao. Nazivanje svetih noći bid’atom, kao što to izvjesni ljudi rade, je nazivanje hadisi šerifa našeg efendije Pejgambera bid’atom. Islam nećemo sačuvati i zaštititi vjerovanjem u riječi ahmaka i džahila. Islam ćemo sačuvati i zaštititi slijeđenjem knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta. Oni su u ovim knjigama zapisali ono što su oni naučili od ashaba kiram.
15 -- Reći, “Oni su zapostavili Resulullahovu dženazu,” je teška kleveta protiv hazreti Alije. Kada se žalosna vijest pročula, hazreti Alija je bio, kao i drugi, duboko potišten i nije nije znao šta da radi. On se zatvorio u kuću i jeo od žalosti.
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je imenovao hazreti Ebu Bekira, radijallahu
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
