Vader je napisao:
Znam da ovde na forumu ima još osoba koje su vidjela ili osjetile prisustvo drage osobe nakon što je ona umrla.
Hm, razmisljala sam da li da pisem o svom iskustvu, ali zapravo nemam cega da se stidim. Dugo vremena sam imala problem da SHVATIM, jer sam inace racionalna osoba, nisam sklona vjerovanju u gatke, paranormalne moci isl. Ono sto vidim je u sustini ono sto za mene postoji. Izvinjavam se ako time necije misljenje ili stavove postavljam u pitanje, ali moj stav se nije promijenio ni do danasnjega dana. Mozda me zivot vremenom uvjeri u nesto drugo. Dakle, sigurna sam da nemam posebne "antene" za takve stvari, jer ih nisam nikad ni forsirala.
Moje iskustvo je vezano za oca, kojeg sam izgubila prije nekoliko godina. Otprilike dvije godine nakon njegove smrti se desilo nesto nenajavljeno i iznenada. Naravno da ne prodje dan da ne razmisljam o njemu, jer je velikim dijelom zauzimao (u pozitivnom smislu) moj zivot. Jednog jutra, sjecam se bila je subota ujutro, vani je sijalo sunce, lezala sam jos u polubudnom stanju, dobrog raspolozenja i razmisljala kako da provedem taj dan. U to vrijeme sam u tadasnjem stanu imala jednu vrstu zvoncica na balkonu, koji su se u blagim naletima vjetra pomjerali i davali zanimljive zvuke. U susini nista neobicno, te zvoncice sam "slusala" svaki dan. Melodija je bila ugodna, cak se ni komsije nikad nisu zalile

.
I tako, lezeci u jos toploj postelji sam razmisljala o neobaveznim stvarima i onda su zazvonili zvoncici. Meni se ucinilo na malo drugaciji nacin nego inace. U istom trenutku sam osjetila "punocu" u sobi. Kao u nekakvom filmu, kad osjetite povjetarac kao najavu neceg neobicnog. Tesko je objasniti kakav je osjecaj, kao kad bi jednu veliku posudu (mene uvijek asocira na recimo providne posude od pleksiglasa) u jednom momentu napunili vodom ili kao kad naduvate balon. Fizicki sam osjetila pritisak, ali blagi, savrseno rasporedjen u cijelom prostoru. Obuzela me toplina, iako je osjecaj bio neobican, nisam se plasila, niti mi je bilo neugodno. I ne znam iz kog razloga sam pomislila da je tata prisutan, ali sam ZNALA i OSJECALA. Soba je bila PUNA NJEGA. Iako sam u zivotu izgubila mnogo dragih osoba (mnoge i kroz prokleti rat), znala sam da je TATA tu. Ne sjecam se ni kako se sve vratilo u prvobitno stanje, mislim da je sve i trajalo jedan jako kratak trenutak. U sustini, kad sam ustala iz kreveta (moglo bi se reci da sam skocila iz kreveta, jer nisam mogla da vjerujem da je zaista onako kako osjecam

), sve je proslo. Moj racionalan mozak se suprostavljao dozivljenom, tako da sam instinktivno izasla na balkon da vidim sta je DRUGACIJE. Zvoncici su se i dalje povremeno njihali i sirili blag zvuk oko sebe, ali ustaljenim nacinom. Nikad vise nisu zazvonila na onaj jedan svojstven nacin koji bi najavio neobicnu ljepotu i toplinu...
Pokusavala sam da dozivljeno objasnim tim svojim polubudnim stanjem. ZNAM da sam vec bila budna, nisam nista sanjala i nisam se budila na rate. Nisam sebi nista umislila, to je sigurno. Kad sad pogledam unazad i pomislim na taj dozivljaj, uvijek me obuzme toplina, jer znam da na nekakav nacin ne ostajemo sami u zalosti za osobama koje nisu vise fizicki sa nama...