banjalukaforum.com

BITI POPUT MALE DJECE


",,,,Sjećam se, bili smo jedina porodica s djecom u restoranu. Svoga dječaka postavila sam na visoku stolicu i primjetila kako svi jedu i piju u miru. Iznenada, moje dijete okrenu glavu i viknu:

“Zdravo, haloo!”

Svoje malehne, dječije ruke upinjao je prema jednoj od susjednih stolicâ. Oči su mu svijetlile dok se smijao i plazio jezik pokazujući zelenu boju koja se na njemu ufatila od lizala.

Pogledala sam oko sebe i primijetila čovjeka kojemu se javio. Bio je to muškarac srednjih godina, poluzatvorenoga šlica i poderanih cipela iz kojih bi provirio pokoji nožni prst. Majica mu bijaše prljava, kosa rasčupana i neoprana. Ono što je nosio ne može se nikako nazvati bradom. A tek izgled nosa… Bili smo podaleko od njega ali sam sigurna da je i smrdjeo.

Ruke toga čovjeka zamahnuše i lupiše po koljenima. Reče:

“Zdravo mala bebo! Vidim te mali vraže!”

Suprug i ja se pogledasmo:

“Šta ćemo sad?”

Naš dječak nastavio je smijati se i izgovarati riječi koje je znao:

“Zdravo, zdravo, haloo.”

Svi su nas u restoranu primijetili i počeli gledati u nas. Srednjovječni čudak počeo se glupirati zajedno s mojim divnim dječakom.

Stiglo nam je jelo koje poručismo. Čovjek poče dobacivati:

“Šta to hapiš? Znaš li šta je to ispred tebe, ha?”

Nikome se ovaj čovjek nije sviđao, vjerujte. Bijaše očito da je pijan. Suprug i ja čutasmo posramljeno. Jeli smo u miru. Samo se naš dječak vrpoljio i izmjenjivao zvukove zajedno sa strancem, čudakom kojeg smo zatekli.

Konačno smo završili s jelom i krenuli ka izlazu. Suprug je otišao platiti račun i rekao mi da ga sačekam na parkingu. Onaj čovjek sjedio je baš pored puta ka vratima.

“Dragi Bože”, pomislih, “učini samo da izađem prije negoli se ovaj obrati meni ili mom dječaku!”

Kako sam mu se približavala okrenuh leđa ne bi li izbjegla njegov pogled, čak i zrak oko njega jer vjerovatno bijaše pun neugodnih mirisâ.

No, noseći dječaka u naramku, on mi se najednom prope, nadvi preko ramena i mojih leđa i pruži ruke ka čovjeku kao da mu govori:

“Uzmi me u naramak!”

Prije nego sam uspjela išta uraditi moj dječak je već bio u naramku čudaka. Na čudđenje svih, mali dječak i srednjovječni čudak zagrliše se i počeše nešto šaputati jedan drugome. Moj dječak potpuno mu vjerovaše te ga s nekom ljubavlju jako povuće i još mu se jače privi.

Strančeve oči se zatvoriše i vidjeh suzu kako mu izmiče ispod kapaka i slijeva se niz obraz. Njegove ruke pune žuljeva i nabora grlile su moje dijete i tapšale ga po leđima. Mislim da se nikada dvoje ljudî nije tako zbližilo za kratko vrijeme. Stajala sam zapanjena.

Otvorio je suzne oči, pogledao me i rekao:

“Čuvajte ovo mâló.”

“Hoću”, jedva promrmljah.

Nevoljno je odvojio moga dječaka od svojih grudi, čežnjivo, kao da je sav u bolu. Kada sam prihvatila dijete reče mi:

“Da vas Bog dragi nagradi, gospođo. Dali ste mi najljepši dâr. Vidite, nisam dočekao da vidim moje dijete kako odrasta. Moji supruga i sin poginuli su u automobilskoj nesreći veoma rano. Nikada to nisam prežalio.”

Ništa nisam uspjela reći već:

“Žao mi je”, a i to jedva progovorih. Sa svojim dječak potrčala sam do auta. Plakala sam i stiskala svoje dijete jako. Moj suprug se čudio mome plaču i uzvicima:

“Bože oprosti mi, Bože oprosti mi!”¨

Bila sam svjedokom Božije ljubavi pokazane kroz nevino dijete, čisto od grijehâ, koje nemaše nikakve predrasude. Dijete, puno duše, i mati koja ne vidje ništa doli prljavu odjeću.

Bila sam vjernica ali slijepa, i držah dijete koje dobro viđaše. Osjetila sam da Bog dragi pita:

“Da li spremna podijeliti s nekim ljubav svoga djeteta, kao što Ja dijelim Svoju ljubav?”

Eto, taj čudni, srednjovječni, prljavi čovjek podsjetio me da moramo biti kao djeca želimo li Džennetu pristupiti."


Preveo i priredio: Samir Beglerović

I ja samo sto se nisam rasplakala citajuci ovu pricu...najezila sam se od glave do pete.

Danas, dok sam cekala autobus, iz suprotnog pravca je isao stariji gospodin, sa lijepim bijelim psom duge dlake. Mene su privukle malene psece oci ( mozda bih trebala napomenuti da se inace plasim pasa ) i osmjehnula sam se. Covjek je zastao primjetivsi moj osmijeh, i pas je priblizio glavu mojim koljenima. Pocela sam ga spontano milovati po glavici, i onda sam vidjela da su mu zjenice zamucene. Covjek je rekao kako je pas vec star. Ja sam ga pitala : 'A je li ne vidi dobro ?' On mi je rekao da je slijep, ali po kuci je naucio hodati oko namjestaja. I rekao je da nije 'on' nego 'ona', i da se zove Saffron. Ja sam ( od nelagode valjda ) ponavljala 'Bog te blagoslovio Saffron', negdje u sebi osjecajuci da su njih dvoje sami, stari gospodin i slijepi pas. Onda mi se on ljubazno zahvalio, i polako odsetao sa Saffron.

Eto, moja pricica nije tako dirljiva, ali se nadam da sam doprinijela temi.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Ja moje nisam zadržao pustio sam neka padaju.
Nikad ne znamo zašto neko izgleda kako izgleda...to i nije naše, ali jeste ljudskost.
Izvinite me ali setio bih se nekih ružnih momenata još dok sam imao TV a trajao je rat među mojim milim narodom...vidim negde oko Srebrenice nekoliko ljudi koje vode i ubijaju i jedan se moli ti ljudi su Muslimani suze su pošle jer znam ta stara radna siromašna odela koja su mukom hleb zarađivala i do zadnjeg branla Titovu izjavu:,,Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka...,,
Oni su to činili kad više niko nije mislim da je biila neka spotrska dvorana...Zetra...ili tako nekako.

A onda ide slika dece njih nekoliko a bilo ih je oko 40 što su ostali da brane svoje kuće. Najstarije muško mislim 12 god. a ostalo dečica i posle nekog vremena dolaze TV i nalaze samo jedno dete u životu kako brani svoju kuću...ni jedno od njih nije imalo roditelje niti gde otići...deca su bila Srbi.

Narode moj,nikad ali NIKAD nemojte nikog gledati kroz odeću ili narodnost ili veru već kao Božje stvorenje sa kojim bi lepo živeo da ste sami na zemlji.
Bog vas blagoslovio.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Tacno tako Lavicu. Samo ima i ona : pametnom savjet ne treba, a budala ga ne slusa. Bice bolje, jednom...valjda.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

KAKO SE MOŽE PRODATI ILI KUPITI

Još jedan sasvim običan utorak… Još jedna prilika za propuštanje prilike…
Ispričaću vam jednu priču. Ono što ćete čuti ni po čemu nije duboko, a još manje je originalno. Da li je tačno? Nije! Da li je Istina? Ne znam…

Godina je 1989. ili možda 1990. Rodiće se djeca i dobiće imena poput naših. Djeca će plakati. Vremenom će naučiti da se smiju i da hodaju. Odrasli će ih učiti da govore da bi im rekli šta je to u životu važno, a šta nevažno…

Nekako neprimjetno, ta djeca će početi da se pretvaraju u nas…

Godina je 2023. Putevi nekih odraslih osoba sa imenima poput naših su se razišli. Svako vodi svoju svakodnevnu utrku ka ciljevima koje su postavili drugi, težeći vrijednostima čiju vrijednost, po navici, niko ne dovodi u pitanje. Staze su zamršene da se ne primijeti da nikud ne vode.
Rekoh čudnu riječ: navika. Suviše sam se navikao na nju da bih ju istinski razumio. Ona je najbolje ili najgore što imamo. Jedino nas ona drži u životu. Kada uđeš u neku zaista smradnu prostoriju, isprva je nepodnošljivo, nezamislivo, užasno! Zaustavljaš dah! Ne možeš da dišeš! I baš kada pomisliš da ćeš se sigurno obeznaniti, primjećuješ olakšanje – vazduh se pročišćava, sve je u redu.
Život je uspinjanje na maglom ugušenu planinu. Ako vam ide lako, pogledajte bolje! Možda vam ide nizbrdo! Ako više ne osjećamo sopstveni trulež svuda oko sebe, nije on iščezao. Mi smo ti koji smo se prilagodili. Naviknuti na sebe, naviknuti na naviku, ne primjećujemo da ne primjećujemo. Nastavljamo živjeti zato što smo navikli i onako kako smo navikli.
Nekad se dogodi da nas negdje (ko zna gdje) na trenutak (samo na trenutak), dodirne laki nalet nekog čistog, neuhvatljivog vjetra. Tada navika načas otkaže, ali samo na čas vidimo kroz svoje krinke, slojeve koje godinama taložimo. Već sa prvim narednim udahom smo sasvim sigurni da nam se učinilo.

Ali kakve ovo veze ima i sa čim? Možda je bolje da se vratimo na priču. Tamo nas čekaju odrasle osobe koje su nekad, možda, bile djeca sa imenima poput naših. Jedna od tih odraslih osoba žurno korača kroz zimsku noć…

Izvinjavam se, znate li možda gdje se može otkupiti izgubljeno vrijeme? Ne znate? Ali ja sam siguran da je to ovdje. Ja bih, naime, kupio jedno djetinjstvo. Novac nije problem…

Vi gospodine, znate li gdje se može povratiti nevinost i neukaljanost? Čuo sam da je ovdje rijeka koja sapira grijehe. Ni Vi ne znate? Ali meni je rečeno da je to baš ovdje… Ja bih kupio jedno proljeće, gospodine. Jedan april, da budem precizan. Novac nije problem…

Ne! Ne! Ovaj je sasvim posivio. Ja neću sivi april! A ovo nebo je blijedo. Ne, ne, ne! Ja hoću jedan radostan april.

Gospođo, znate li gdje se stiče pravo na sreću? Ne znate? Pokušajte se sjetiti…
A pravo na tugu? Bilo bi lijepo moći osjećati tugu. To je tako plemenito osjećanje.
Ne, ne želim nesreću! Ali ako bih kupio malo čistote, mogao bih da osjetim tugu… Šta? Radno vrijeme je gotovo? Sutra, dakle…

Daćete mi jednu dušu. Koliko je to?
Kako ne možete?! Ali, Vi ne razumijete! Ja ne tražim ništa što nisam imao. Ja ne želim tuđu dušu, samo bih svoju nazad. Prodao?! Pa naravno da sam ju prodao! Ali sam u međuvremenu umnožio svoju zaradu i sad bih ju htio otkupiti. Evo, tu je moja kreditna kartica.
I dodajte jedno prijateljstvo, jednu ljetnu veče kraj jezera. (Za Ljubav, ipak, nemam dovoljno.) I jedan osmijeh, gospođo. Zamijenio bih podsmijeh za osmijeh… Ili za suze, svejedno… Kako sutra? Ali juče ste rekli!

Zakasnio?! Naravno da nisam zakasnio! To što govorite su gluposti…
Ne shvatate, meni je duša potrebna večeras jer, vidite, ja sutra neću željeti dušu, biću zauzet drugim stvarima. Molim vas, gospođo, pogledajte ove oči. Pogledajte… Nekad je u njima bio sjaj, gospođo. Ni sam ne znam zasigurno kad je nestao, ali ja moram vjerovati da je on nekad postojao. Vi ne razumijete. Juče je stiglo iznenada i zateklo me nespremnog, ali sutra uvijek stiže prekasno.
Gubim nit… Zaboravljam… Ja se moram oprati još ove zimske noći. Jer ću sa suncem sasvim izblijediti. Iščezavam, znam to. Sutra ću zaboraviti… Sutra će sve biti drugačije… Ne… Noć… Sutra…

Dobro jutro. Otkud ja ovdje?
Oh, podne! Kasnim!
Čekaj malo – šta sam sanjao?
Bilo je tu neko dijete…
Da, ali ko je to bio?
Neki snijeg, nemilosrdni snijeg…
Kakva glupost! Pa dan je sunčan!
Ali ovo je važno – je li to bio san?
Dijete je plakalo…
Da li je plakalo?
To je jako važno…
Glupost!
Kasnim. Šta može biti važnije od toga?
Kakva je korist od odsanjanih snova?
Već je jedan.
Ustajem…
Odlazim…

Godina je 2066. Putevi nekih starih lica sa imenima poput naših su se ukrstili. Ko je za to krivac – slučaj ili nužnost? Susret ih je zbunio. Oni ćutahu i gledahu u daljinu…

Kad bi mogli nešto da nam pošalju, šta bi to bilo?

Možda opomena da između svaka dva dana imamo samo konačan broj dana i da to moramo znati pri svakom izdahu.
Ili ohrabrenje da između svaka dva trenutka imamo beskonačno mnogo trenutaka i da za Put nikad nije kasno.
Možda upozorenje da vrijeme prodajemo bez prava na otkup ili nada da je sa dušom drugačije. Drhtava riječ utjehe koja, trudeći se da vjeruje u samu sebe, šapuće da dušu nismo mogli prodati, jer ona nikad i nije bila naše vlasništvo. A kako možemo prodati ili kupiti nešto što nikad nismo ni posjedovali.

Baš ništa nam ne mogahu reći. Oni samo ćutahu i gledahu u daljinu…

A možda, samo možda, je tako i bolje. Jer ovo je jedan sasvim običan utorak. Još jedna prilika za grijeh i za oplakivanje propuštenih prilika.
Prilika za neka druga imena. Imena čiji će nosioci možda osjećati razliku između vrijednosti za koje vrijedi umrijeti i ostalih za koje ne vrijedi živjeti…

_________________
Sve manje je razloga za dobro i sve više je opravdanja za zlo ako se čovjek svojom volјom odriče slobodne volјe; pa primi vladajuće sivilo, u kome su ’svijetlocrna’ i ’tamnobijela’ vodeće ’boje’, kao nešto prirodno.

http://www.youtube.com/watch?v=kbqAb3KBI-Q