banjalukaforum.com

Sve što smatram korisnim za Hrišćane preporučujem da pročitaju na sledećim adresama:
(neka svako ovaj prostor koristi za krisne predloge )

http://siont.net/u-hristu/knjige/7znakova.php

http://siont.net/sys/indeks/search/go.p ... oro%F0enje

http://www.scribd.com/doc/21427684/Vavi ... a-religija

http://www.scribd.com/doc/17746370/Pror ... -Glava-531


http://cog21.org/beastofrev.html


Biće ode materijala poprilično na ovoj temi.
Malo za čitanje:


NEAUTENTIČNOST STAROG I NOVOG ZAVJETA

/evo ovdje ukratko (za potrebe poznanika...) privremenog materijala koji ukazuju na neautentičnost starog i novog zavjeta, stvar je dosta nesređena,kratka,ali uvjerljiva....


Tako crkveni spisatelj Epifanije u svom znamenitom spisu 'Panarion', čineći osvrt na neke judejske slijedbe, iznosi za posvećenike zvane nazorei, koje je sinagoga proklinjala, da oni priznaju Mojsija i vjeruju da je on primio zakone _ no ne biblijski zakon, već dakako neki drugi. I tako, oni, iako Jevreji koji drže mnoge jevrejske običaje, nisu hteli međutim da žrtvuju ili da jedu meso. Oni su, dakle, smatrali nezakonitim smatrali krvne prinose. Tvrdili su da su tzv. Mojsijeve knjige izmišljotina, i da nijedan od krvnih žrtvenih običaja nije bio ustanovljen od očeva. (haer. 29, 7) _ Prakrišćanima nazoreima je, dakle, bilo potpuno jasno da krvne žrtve i mesna ishrana nema utemeljenja u redigovanim 'Mojsijevim knjigama', što ukazno provejava još kod nekih proročkih zapisa, npr. u 'Knjizi proroka Jeremije' (7:22, 11:15).

Nešto slično i za osene, esenima srodnu judio-hrišćansku slijedbu koja je se prijelila u samsonite, koja je takođe odbacivala krvne prinose i jedenje mesa, Epifanije izveštava: »Oni su pristigli, kako kaže predanje koje je došlo do nas, iz Nabateje, Itureje, Moabitske i Arielitidske oblasti. Rod osena, po tumačenju njegovog imena, označava rod revnosnih.. /.../ Čine sve što traži Zakon, a odbacuju samo, kao i nasarei /Mojsijeve/ knjige.« (Panarion, haer.19, 1.5) I doketisti kerdoniani, nisu prihvatali starozavjetne spise, za koje se držalo da su došli kroz Mojsija i Proroke (haer. 41, 1)
Znameniti jevrejski historik Josip Flavije u De bello iudaico ukazuje za esene koji su velikim djelom živeli u celibatu da su uvažavali duboko svoje svete spise: »S naročitom ljubavlju proučavaju spise starih da bi doznali šta je za tijelo i dušu spasonosno. /.../ /Posvećenik/ se mora zavjetovati /.../ da će se groziti pljačkanja po putevima, da će knjige Reda i imena anđela čuvati u tajnosti. /.../ ... Među njima ima i takvih koji tvrde da predskazuju budućnost, postigavši to svojim proučavanjem od mladosti svetih spisa, izrijeka i proroka, te raznim čišćenjima.« (II, 8, 6.7.12)
Neposredno prije 805. godine patrijarh Selutije, u pismu jednom svećeniku, iznosi da su deset godina unatrag, blizu Jerihona (dakle blizu ključnih esenskih nastambi), u jednoj pećini pronađene neke knjige od strane Jevreja, i to na osnovu naznaka nekog Arapina čiji lovački pas je pratio neku lovinu: »... Pas jednog arapskog lovca je pratio neku životinju u pećinu i nije se vratio. Nakon toga je ušao i Arapin i našao malu pećinu u kojoj su bile brojne knjige. Arapin je potom otišao u Jerusalim i saopštio to tamošnjim Jevrejima koji su onda u velikom broju izašli i našli knjige 'Starog Zavjeta' i ostale knjige napisane jevrejskim pismom. Kako je onaj koji mi je ispričao priču bio obrazovan čovjek /.../ pitao sam ga za mnoge odrednice u 'Novom Zavjetu' za koje se iznosi da potiču iz 'Starog Zavjeta', ali se tamo ne mogu pronaći. /.../ On mi je rijekao: 'One postoje i mogu se naći u knjigama iz pećine'.« _ U Lukinim 'Djelima', Pavlovim i sabornim poslanicama se tako mogu naći verzi kojih uopće nema u kanoniziranim judejskim knjigama, ali ni u kanoniziranim 'Evanđeljima' (npr. 'Djela', 20:35), što ukazuje da potiču iz odbačenog i zanemarenog 'Evanđelja po svetoj Dvanaestorici' i iz nezabeleženih Isusovih pouka, tzv. agrafa. I sam Isus Nazaren je se prije svega služio autentičnim nazarenskim kanonom.



pored ljudske nemarnosti i ratna previranja; tako su nestali spisi i zapisi: 'Knjiga Zakona', 'Knjiga Jehovinih bojeva' ('Brojevi', 21:14), 'Knjiga pravednika' ('Samuel', II, 1:18), izvorne kronike izraelskih i judinih kraljeva ('Kraljevi', I, 11:41; II, 26:22;'Letopisi', I, 29:29, ...), 'Knjiga Jehovinih vojni' ('Brojevi', 21:14), ...U egzotično-apokaliptičkoj 'Četvrtoj Ezrinoj knjizi', iznosi se da je prekoproroka Ezre, od strane pet pisara, tokom četrdeset dana, zapisano devedesi četiri knjige diktata Svete Mudrosti; "A kada je prošlo četrdeset dana,Preuzvišeni mi se obratio i rekao: 'Objavi dvadeset i četiri knjige koje su prvo zapisane, da bi ih čitali i oni koji su toga vrijedni i oni koji to nisu, ali zadrži sedamdeset knjiga koje su posljednje zapisane, i njihov sadržaj prenosi mudrim ljudima u tvome narodu, jer u njima je izvor Razumjevanja i vrelo Mudrosti i tok Saznanja." (14:45-48) - Ovaj ukaz nam svjedoči da su od davnine postajale i ezoterične knjige, namjenjene i za okrepu i duhovnu podršku Božijih posvećenika

Da se primjetiti da su službeni kultovi tek mrvicu drevnih spisa sačuvali. U 'Enohovoj knjizi' ('Enoh II'), izričito se navodi da je patrijarh Enoh po diktatu andjela Bretila zapisao mnoštvo knjiga: "A on mi je opisao sve stvari na nebu, na zemlji i u moru, tokove mjesta svih elemenata, godišnja doba, smjenu dana i noći, zapovjesti i nauke. Bretil mi je govorio trideset
dana i noći; njegove su usne govorile bez prestanka. Bez odmora sam i ja zapisao sav sadržaj. Kad bijah gotov, napisah 360 knjiga."

Dok su pomazani proroci i njihovi učenici nastojali sve od Boga objavljeno vjerno da zapišu i prezentuju, dvorsko-hramski pisari su u interesu degradiranog kulta često falsificirali i izvrtali riječi Duha proroštva. U 'Drugoj knjizi ljetopisa' ukazuje se za ljetopisnu preduzimljivost proroka Isaije: "Ostala Izajina djela, od prvih do posljednjih, opisao je Amosov Isaija." (26:22) - Prorok Jeremija takodjer se zalagao da uz pomoć svoga pisara Baruha sve što mu je Bog rekao za narod i pokolenja bude pretvoreno u slovo: "... Jeremija dozva Baruha, sina Nerijina, i Baruh napisa na svitak, po kazivanju Jeremijinu, sve riječi koje mu Jehova bijaše objavio." ('Jeremija', 36:4) - Taj isti Jeremija (koji je djelovao u posljednjim decenijama južnog kraljevstva: 625.-587.), za vrijeme čijeg života, i u vrijeme vladavine judejskog kralja Josije, pri popravci Hrama, 621. godine, pronadjen jedan primjerak Mojsijeve 'Knjige Zakona' ('Kraljevi', II, 28:8), jasno ukazuje da je još u njegovo vrijeme zapisana Božija riječ pretrpjela grubi ljudski redaktorski upliv: "Kako možete tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jehovin!' Zaista, u laž ga je pretvorila varljiva pisaljka pisara!

No već u vrijeme kralja Solomona, na bazičnoj knjizi svete Zbirke, na 'Knjizi Zakona', izvršene su prve ozbiljnije izmjene, tako što su Mojsijevi ustupci pretvoreni u 'vječne uredbe'; na to navode redci l7:18-19 iz 'Ponovljenog Zakona', u koji je i najviše teksta iz 'Knjige Saveza' (Sefer ha-Berith) unijeto: "A kad /kralj/ sjedne na kraljevski prijesto, neka sebi
na svitak prepiše ovaj Zakon, od svećenika Levijevaca. Neka ga drži uza se; neka ga čita sve vrijeme svoga života, ..." - Umjesto da sveta 'Knjiga Zakona' bude pred očima naroda ('Jošua', 1:8, 23:6), ustanovljeno je da se ona tek svake sedme godine, o hodočasnički Praznik sjenica, čita življu ('Ponovljeni Zakon', 31:9-11), čime je ona lako mogla da se zametne i
falsificira. Za vrijeme asirskog vazalnog kralja Manašea (693.-639. god. Pre n. e.) ona je ostala potpuno skrivena. Tek u vrijeme Ezre, svećenika i književnika upućenog u Mojsijev Zakonik ('Ezra' 7:6.10.21.25-26), redigovana 'Knjiga Zakona' je opet počela da bude dostupna javnosti ('Nehemija', 8:2-3), odnosno poslužila je za obnovu Saveza Izraela sa Bogom. U vrijeme pustošenja sirskog tiranina 'Antioha IV Epifana' svi Judejci kod kojih bi bio pronadjen svitak 'Knjige Zakona' bili su brutalno pogubljeni ('Makabejci', I, 1:56-57). Vidimo da je kataloška revizija sprovedena nad starozavjetnim pismima u Javneu od strane judejskih učenjaka u biti potvrdila kolekcioni profil 'Tanaha' iz Nehemijinog vremena. Jedan dobar dio teologa poapostolske Crkve bio je mišljenja da kolektor knjiga 'Staroga Zavjeta' nije bio namjesnik Nehemija već svećenik i književnik Ezra. Taj pogled djelili su tako Irinej (Adversus haeresis, III, 21), Klement Aleksandrijski (Stromata), Tertulijan (De hab. mul., I, 3), Vasilije Veliki (Epist. ad Chison.), Eusebije,... Tako ovaj posljednji u svojoj Ecclesiastical History iznosi da je Ezra, svećenik iz Levijevog koljena "ponovo sazdao sve riječi drevnih proroka i ustanovio Mojsijevo zakonodavstvo" (V, 8, 15). Atanasije Veliki (Athanasios,
295.-373.) iz Aleksandrije, veliki Arijev protivnik, u svome spisu Sýnopsis ('Nacrt'), iznosi da je u vrijeme ropstva i stradanja judejskog naroda Ezra sačuvao kodeks svetih knjiga i potom ga obnarodovao. Ko god da je sastavio judejski, palestinski kodeks od 22 knjige, učinio je to pod velikim uticajem babilonskih kultova i krvnih prinosa koji su bili potpuno strani izvornom Mojsijevom poštovanju Boga.

Pogrešno je smatrati da je i medju samim jevrejskim vjersko-političkim grupacijama postojala neka izričita saglasnost po pitanju relevantnog kanona. Vegeterijansko-asketske sljedbe nazarena i esena (koji su imali i solarni kalendar, kakav se u 'Enohovoj knjizi' preferira, za razliku od judejskog lunarnog) su raspolagali posebnim katalozima svetih knjiga. Tako crkveni spisatelj Epifanije u svom znamenitom spisu 'Panarion', čineći osvrt na neke judejske sljedbe, iznosi i slijedeće za nazarene, čije središte je bilo na gori Karmel, blizu Nazareta, gde je odrastao Isus Nazaren: "Oni priznaju Mojsija i vjeruju da je on primio zakone - ne ovaj zakon, dakako, već neki drugi. I tako, oni Jevreji koji drže sve jevrejske običaje, medjutim neće da žrtvuju ili da jedu meso. Oni smatraju nezakonitim da jedu meso ili da prave žrtve s njim. Oni tvrde da su ove knjige izmišljotine, i da nijedan od ovakvih običaja nije bio ustanovljen od očeva. (Panarion, 1:18) - Nazarenima je, dakle, bilo potpuno jasno da krvne žrtve i mesna ishrana nema utemeljenja u redigovanim 'Mojsijevim knjigama', što se ukazno ističe još kod nekih proročkih zapisa, npr. u 'Knjizi proroka Jeremije' (kod proroka Jeremije (7:22, 11:15).

Nešto slično i za nazarene kraj Slanog (Mrtvog) Mora, za esene (koje on naziva i Ossaeanes) Epifanije izvještava: "Izvorno dolaze iz Nabateja, Itureja, Moabitisa i Arielisa, zemlji preko bazena koju sveti spisi zovu Slano More . . . Iako se razlikuju od preostalih šest od ovih sedam sekti, izazivaju raskol jedino po zabranjenim Mojsijevim knjigama slično
Nazarenima" (Panarion 1:19) - I znameniti jevrejski povjesničar Josip Flavije u 'Judejskom ratu' (De bello iudaico) ukazuje za esene koji su živjeli u celibatu da su uvažavali duboko svoje svete spise: "S naročitom ljubavlju proučavaju spise starih da bi doznali šta je za tijelo i dušu spasonosno.

Uz 'Knjigu Zakona' u prakršćanskom popisu svakako je najvažniji tekst bio 'Evandjelje po (svetoj) Dvanaestorici', iz koga su napravljena i izvedena i četiri novozavjetna kanonska evandjeljska teksta. U svojim blažim tekstualnim modifikacijama, 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici' je poznato i kao 'Evandjelje po nazarenima', 'Evandjelje po Jevrejima', 'Evandjelje po ebionitima', 'Aramejskji Matej', te 'Evandjelje po Egipćanima'. Koristili su
ga, citirali ga i spominju ga mnogi crkveni bogoslovi poapostolskog kršćanstva: Jeronim, Origen, Eusebije, Klement Aleksandrijski, historik Hegesip, Epifanije Kiparski, ... Hieronymus koji je 'Evandjelje po Jevrejima' preveo na grčki i latinski (De viris illustribus, cap. 2) u svome polemičkom spisu 'Protiv Pelagija' ukazuje da je u njegovo vrijeme izvorni
tekst datog Evandjelja postojao u biblioteci koju je utemeljio Origen, u Cezareji: "U 'Evandjelju prema Jevrejima' koje je dakako na haldejskom i sirijskom /dakle na aramejskom/ govoru, a u zapisu na jevrejskom pismu, koje Nazareni koriste do današnjeg dana, prozvano /takodje/ 'Prema Apostolima', ili, kao u njegovo najstarije vrijeme 'Prema Mateju', koje je i bilo vidjeno u Cezarejskoj biblioteci, pripovedanje kazuje ..." (III, 2) - A Epiphanius
osvrćući se na nazarensko 'krivoverje' (Heresy, XXX - 9, 4) iznosi: "Oni koriste 'Evandjelje prema Mateju' sasvim kompletno, u hebrejskom /tačnije u aramejskom jeziku/, jer njihovo Evandjelje je svakako još uvjek sačuvano medju njima kao što je najprije zapisano jevrejskim slovima." - 'Evandjelje po Mateju' koje je Crkva kanonizirala samo je jedan transkripcioni iskvareni izvod iz izvornog 'Evandjelja po Nazarenima', odnosno 'Evandjelja po
Dvanaestorici',... Upravo to 'Evandjelje po Dvanaestorici' i kasnije kanonizirano 'Evandjelje po (Pseudo) Mateju', napravljeno od strane nekog iz Jakovljevog okruženja, poslužilo je kao baza za nastanak 'Evandjelja po Marku', 'Po Luki' i 'Po Apolosu', koje je, u nepoznavanju njegove geneze, pogrešno nazvano 'Evandjelje po Ivanu'.

Tako historik Eusebije u svojoj 'Crkvenoj historiji' prenosi Papijeve rijeci koje je ovaj cuo od Presbitera Ivana, rijeci izlozene u njegovom izgubljenom spisu 'Objasnjenja rijeci Gospodnjih':

A o Mateju ovo kaze: "Matej pak jevrejskim jezikom napisao je reci /Gospodnje/, a izlozio ih je kako je mogao svaki /od Apostola/.' Vidimo da Papije tvrdi da je Matej samo zapisao ono sto su izlagala Dvanaestorica, odnosno ono sto im je Duh davao da govore. 'Evandjelje po Mateju' u svom izvornom, neprekrojenom obliku, napisano na aramejskom
jeziku, je zapravo 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici', koje se u blazoj modifikaciji pojavljuje i pod nazivom 'Evandjelje po Jevrejima'.

Istorik Eusebije svjedoči da su prvi kršćani u Egiptu, poznati kao terapeuti, osnovani još za Isusovog života, koristili Evandjelja. Tako on citira Filona (O kontemplativnom životu ), pa kaže:

"Dalj? ?n /Filon/ piš?: 'Vrij?m? ?d jutra (z?r?) pa d? v?č?ri, t? j? vrij?m? za duh?vn? p?dvig?. Čitaju Pism?, rasudjuju ? mudr?sti
pr?daka i tumač?nju ?n?ga šta su g?v?rili; p? njih?v?m mišlj?nju, rij?či ?značavaju skriv?n? i ?n? št? j? d?stignut? um?m. K?d njih
p?st?j? ruk?pisi dr?vnih muž?va, ?snivača njih?v?g društva (zaj?dnic?), k?ji su ?stavili mn?štv? al?g?rija ? sv?m uč?nju. Tu ?ni
nalaz? ?brasc? k?j? su zatim sl?dili sv?jim živ?t?m...'. ?vak? j? m?ga? g?v?riti č?vj?k k?ji j? sluša? tumač?nja Pisma. Vj?r?vatn?,
knjig? dr?vnih muž?va, za k?j? g?v?ri da p?st?j? k?d njih, j?su Evandj?lj? i ap?st?lski zapisi i tumač?nja na dr?vn? pr?r?k?, kakva
p?st?j? u P?slanici J?vr?jima i mn?gim drugim P?slanicama ap?st?la Pavla. Zatim Fil?n piš? ? t?m? da su ?ni sastavljali pj?sm? i
himn?, slav?ći B?ga i da s? k?rist? raznim m?l?dijama i (ritmičkim) mj?rama, v??ma sv?čanim." (Istorija Crkve, II, 17) - Treba znati
da je Filon umro negdje izmedju 40 i 50 godine prvog stoljeća. Kršćani u Egiptu su već dosta ranije koristili Evandjelje, čak više,
kako se vidi, sastavljali su u nadahnuću i mnoge nove psalme.

Rana, apostolska, nazarenska Crkva, u svome kanonu imala je i 'Enohovu knjigu', koju je Sinagoga odbacila u svome sljepilu i nepriznavanju Mesije i Suvladara Neba koga ona prikazuje i najavljuje. Tako latinski crkveni pisac Tertulijan (otprilike 150.-230. godine) u svome spisu 'O ženskoj haljini' ukazuje za judejski kataloški previd oko 'Enoha': "Kao što je Enoh govorio u istome Gospodnjem zapisu, a svaki poučan spis je od Boga nadahnut, ne
odbacujemo ništa što nam pripada. U svojoj 'Poslanici' Jakovljev brat Juda se poziva na spis 'Mojsijevo uznesenje' te citira jedan verz iz 'Enohove knjige' koji osudjuje hulnike: "... Za ove prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreći: 'Gle, dodje Gospod sa svojim svetim miriadama, da sudi svima i da izobliči sve bezbožne za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše, i za sve drske riječi koje bezbožni grešnici izgovariše protiv Njega." (1:14-15) U etiopskom 'Enohu' dati ukaz nalazi se u drugom poglavlju.




Usporedba sa Q evanđeljem:


Da li je Isus ovo bas ovako rekao:
"Nista ne ulazi spolja u covjeka sto ga moze opoganiti; nego sto izlazi izcovjeka - to cini covjeka necistim.!" (Marko, 7:15)

Nije li Isus zapravo ovako rekao:
Ne samo ono necisto sto dospjeva u tijelo covjeka, da pogani covjeka, vec mnogo vise rdjave i prljave misli, koje doticu iz covjekovog srca pogane unutarnjeg covjeka, a uz to i druge. Zbog toga pazite na svoje misli i cistite svoja srca, i neka vasa hrana bude cista.< Ulazi li alkohol na usta?Ne pogani li covjeka alkoholna pica,ne prave li od
njega svinju koja moze seksualno opciti i sa svojom kcerkom? Sto kaze biblija o alkoholu?

Je li Isus ovo rekao:
"... Nacinite sebi prijatelje pomocu nepravednog bogatstva, da bi vas primili u vjecne stanove - kad ono nestane." (Luka, 16:9) Mozda je rekao nesto sasvim drugo, sto ima i logicku i eticku osnovanost, a sto su redaktori izvrnuli: "Ne cinite sami sebe prijateljima mamona nepravednosti, da vas on cim padnete ne preuzme u svoja zemaljska stanista; vec radije /budite prijatelji/ istinskog Bogastva, same Mudrosti Bozije, da tako mozete biti primljeni u vjecite dvorove koji ne iscezavaju na drugoj strani.<

Koliko ima istine u izvestaju da Je Isus, Gospod Blagodati i Blagoslova
prokleo smokvu i ona se osusila?
"A kada se ujutro vracao u grad, ogladne. I vidjevsi jednu smokvu kraj puta dodje do nje, i ne nadje na njoj nista do samo lisca, i rece joj: ne bilo od tebe nikad vise ploda dovjeka. I odmah se osusi smokva.." (Matej, 21:18-22)

Zar je Isus bio toliko naivan da nije znao kada je vrijeme smokvama, nego ih prije vremena trazi? Zar Isus, koji je citao ljudske misli i vidio iznad vremena i prostora, i bez prilazenja smokvi nije mogao da vidi da li na njoj ima plodova ili ne? Da li redaktor i kopista koji je htio 'proslaviti' Isusa kao cudotvorca, u stvari Ga prikazao kao 'naprasitu budalu' koji proklinje bIljku. Cak i da nije bila plodna,nema li smokva i druge funkcije (kisik,hladovina),treba li je zbog toga proklinjati? Treba li neplodnu zenu proklinjati da umre? Nije li Isus svoja cuda mogao na bolji i svrsishodniji nacin pokazati (kao sto i jeste)?

Pogledajmo kako je to islo i ko je stvarno prokleo smokvu:
>A ujutro kad bijahu dosli iz Betanije, Petar bi gladan, pa opazivsi iz daleka smokvino drvo sa liscem, podje radostan ne bi li nasao rod na njemu. A kada dodje, ne nadje nista osim lisca, jer jos ne bijese vrijeme smokava. 2. I rasrdi se Petar, i prozbori mu: >Prokleto drvo, ne jeo nijedan covjek roda od tebe do vjeka!< - A neki od ucenika cuse ovo. 3. I sutradan kad Isus
i Njegovi ucenici prolazise onde, Petar rece Isusu: >Majstore, gle, smokvino drvo koje prokleh se zeleni i siri. Zbog cega moje rijeci ne postigose uspjeh?< - 4. Isus rece Petru: >Ti ne znas od kakvog Duha si. Zasto proklinjes ono sto Bog nije prokleo?< - A Petar rece: >Evo, Gospode, ja bejah ogladneo, i nasavsi lisce a ne i rod, rasrdih se, i prokleh ovo drvo.< - 5. A Isus rece: >Sine Jonin, zar ne znas da vrijeme smokvama jos nije? Pogledaj zito sto je u polju, koje raste prema svojoj snazi: najprije zeleni izdanak, onda stabljika, potom klas. Hoces li se rasrditi da dodjes u vrijeme neznih izdanaka ili stabljike, i ne nadjes zrno u klasu? A ti hoces
prokleti drvo koje, puno pupoljaka i cvijeta, nema jos sazrio plod!< (Evandjelje po svetoj Dvanaestorici, 70:1-5)

Da li je Isus i ovo izustio i nalozio ucenicima:
"...Idite i nacinite sve narode Mojim ucenicima, krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha."
ILi:
>I zapovjedi da ih krste u Ime Isusa Krista.< (Djela, 10:48) >Kad to cuse, krstise se u Ime Gospoda Isusa.< (Djela, 19:5)

Da li je moguce da je Isus i ovo rekao:

. >Ako te tvoje desno oko sablaznjava, iskopaj ga i baci od sebe; jer ti je bolje da propadne jedan od tvojih udova i ne bude cijelo tvoje tjelo baceno u pakao. I ako te desna ruka tvoja sablaznjava, odsjeci je i baci od sebe; jer ti je bolje da propadne jedan od tvojih udova i da cijelo tvoje tijelo ne ode u pakao..< (Matej, 5:29-30)
>Ako te tvoja ruka ili tvoja noga sablaznjava, odsjeci je i baci od sebe; bolje ti je da udjes u zivot kljast i hrom, nego sa dvije ruke ili dvije noge da te bace u oganj vjecni. A ako te oko tvoje sablaznjava, izvadi ga i baci od sebe; bolje ti je da s jednim okom udjes u zivot, nego s dva oka da te bace u pakao ognjeni..< (Matej, 18:8-9)

Ako zlo izvire iz srce, iz nutrine, koje 'istinsko i trajno rjesenje' je odstraniti oko ili ruku koja je u sluzbi zla?! Da li treba da odsjecemo svoje negativne zudnje ili ruke da bi izmakli Paklu? Da li čovjek griješi samo djelima ili i zudnjom,mislima? Da li u raj ulazimo sa tijelom? Da li
u pakao ulazimo sa tijelom materijalnim ili ono propada u zelji a u pakao idemo dusom?

Da li je istina sto pise Pseudo-Iovan za Isusovu bracu:
"... Ni braca Njegova nisu vjerovala u Njega." (Ivan, 7:5)
Da je Isusova porodica smatrala Isusa 'bezumnikom', a ne prorokom, zar bi Ga ona svo vrijeme Njegovog djelovanja u Palestini, od Kane Galilejske (Ivan, 2:1.12) do Golgote vjerno pratila? Da nisu vjerovali u Njega zar bi se zajedno molili za silazak Duha Sile s Bratstvom u Gornjoj Odaji Markove kuce nakon Njegovog Uaznesenja (Djela, 1:14). Da Njegov Brat Jakov nije vjerovao u Isusa kao u Spasitelja i Mesiju, zar bi nakon Njegovog Uznesenja postavljen za prvog episkopa Crkve u Jerusalimu?

Da li je Isus Svojim Ucenicima, saljuci ih da propovjedaju u Izraelu, dozvolio da jedu sve sto se iznese pred njih, kao sto stoji u 'Evandjelju po Luki':
... Jedite i pijte sto imaju; radnik je naime dostojan svoje plaće. /.../ I ako udjete u koji grad - pa vas prime - jedite /sve/ sto je izneseno pred vas.< (10:7-8)

Da li bi Apostoli i Ucenici jeli i necistu hranu koju regulise tzv. Mojsijev Zakon, i stvarali tako sablazan?
Ne kaze li mnogo kasnije i sam apostol Petar: >... Nikad nisam jeo sto je pogano i necisto.< ('Djela', 10:14)


Da li je moguce da je Isus slagao ucenike kada je najavio svoj najskoriji duhovni Dolazak saljuci ih u misiju
propovjedanja: >Uistinu vam kazem: necete svrsiti sa gradovima Izraelovim dok ne dodje Sin Covjeciji.< ('Matej', 10:23; vidjeti i: 16:28; 'Marko', 9:1) - U 'Evandjelju po svetoj Dvanaestorici' Svoj Slavni Dolazak sa svetima Zivotom, kroz usta nekog jerusalimskog
proroka, Gospod prenosi za daljnja vremena, za pocetak Novog Doba, za pocetak ere Vodolije: >... Preko Krista Bog treba spasiti covjecanstvo, koje je danas uistinu kao gorko more; medjutim, ono ce se ipak preokrenuti u slatkocu. Ali ovome narastaju Nevjesta
nece doci na vidjelo, sta vise niti u nastupajucem Dobu.< (6:5)


Da li je Isus uistinu ubio krdo svinja tako sto je utjerao demone u njih ('Matej', 8:28-34) ? Da li je Isus istjerivao demone ili ih utjerivao u Bozija stvorenja? Zasto zloduhe nije otjerao u Bezdan, gdje im je mjesto, nego u zivotinje?! Koja bi svrha bila da demoni nakratko budu u svinjama? Samo da ih nateraju na bjeg i ubiju ...? Jer poslije njihove smrti oni jasno nisu bili u tjelu svinja. Zasto bi Krist Boziji, koji je zivio po Bozijoj volji, uvazio volju demona gdje da ih istjera? Nije li i ova epizoda jedan potpuno nakaradni redaktorski umetak?


Pseudo Pavao:

Tko je biblijski Pavao? Pravi Pavao ili pseudo Pavao?, kod biblijskog Pavla imamo proturjecnosti koje ne stoje na liniji mnogih ukaza biblijskih proroka i Isusa.

Biblijski Pavao nametljivo uci da Zakon dat preko starozavjetnih proroka i Mojsija ne uvodi u Zivot, tj. da njegovo revnosno ispunjavanje navodno ne ozivljava i ne opravdava poboznika. Ako se Zakonom, odnosno ostvarivanjem Zakona Zivota moze ozivjeti, samim tim se pokazuje da se Zakonom i zakonitim zivotom moze i opravdati, da se svjetlim i cistim djelima mogu ubjeliti duhovne haljine. Biblijski Pavao pak suprotno tvrdi: "Da je dat Zakon koji moze o z i v l j a v a t i, zaista bi od Zakona bila pravednost." ('Galacanima', 3:21)

Svako tko pazljivo citalacki prati starozavjetne tekstove, bez obzira na njihove brojne redakcije i kolizije, moze uociti da se Bog, Zivot, predstavlja kao Zakonodavac koji je dao svoj Zakon.
"Zato drzite Moje zakone i moje zapovjesti: tko ih vrsi u njima ce naci z i
v o t." ('Levitska', 18:4-5

"Nasa ce, dakle, pravednost biti drzati i vrsiti ove zapovjesti pred Jehovom, Bogom nasim, kako nam je zapovedio." ('Ponovljeni Zakon', 6:25)

"Ti si ih opomenuo da se vrate Tvome Zakonu; ali se oni uzjogunise, nepokorni Tvojim zapovjestima; grjesili su protiv odredbi Tvojih, a covjek zivi kad ih drzi." ('Nehemija', 9:29)

Rece mu Isus : 'Pravo si odgovorio; cini to pa ces zivjeti'." ('Luka', 10:25-28) - Slicno ukazuje i bogatome covjeku: "I gle, jedan mu pristupi i rece: 'Ucitelju, kakvo dobro da ucinim da imam zivot vjecni'? - A On mu rece: 'Sto me pitas za dobro? Jedan je Dobar; ako pak hoces da udjes u zivot, drzi zapovjesti'. - Rece mu: 'Koje'? - A Isus rece: 'Ne ubij, ne cini preljube, ne kradi, ne svjedoci lazno, postuj oca i majku, i ljubi bliznjega svoga kao samoga sebe'." ('Matej', 19:16-19)

Apostola Pavla su judejci predstavljali i dozivljavali kao kolovodju nazarenske sekte (Djela 24:5). Ali kakav je to nazarenski kolovodja koji je u mnogo cemu ucio suprotno od nazarena? Da li je to istinski Pavle Tarsanin ili Pseudo-Pavle?

-Istinski nazareni, istinski krscani, rani krscani, odbacuju mesnu ishranu; Pseudo-Pavle uci da se moze bez ispitivanja jesti sve sto se kupuje na trznici.
- Istinski nazareni odbacuju falsifikovan Mojsijev Zakon. Pseudo-Pavle uci da su sva Pisma Bogom nadahnuta i korisna zausavrsavanje.
- Istinski krscani drze do dana odmora; Pseudo-Pavle uci da su svi dani jednaki.
- Istinski krscani odbacuju ropstvo i drzanje robova; Pseudo-Pavle ne ustaje protiv ropstva,vec uci da svako ostane u onome u cemu je pozvan (Efescima, 6:5).
- Medju nazarenima muskarac i zena su bili ravnopravni pred Bogom; Pseudo-Pavle podredjuje zenu muskarcu, i uci da ona nesmije govoriti u Crkvi. Cudno, - kako su onda u Crkvi mogle uciti zene koje su bile proroci...?
- Nazareni odlucno odbacuju paljenice i krvne zrtve, a Pseudo Pavle poslije kultnog ciscenja prinosi zrtvu u Hramu (Djela, 21:26).

,... Taj Pseudo-Pavle, koji je zivio izgleda krajem prvog stoljeca, nezna da su svi svecenici u krscanstvu, ako su imali kosu na glavu, nosili obavezno dugu i duzu kosu. To najbolje ilustruje Filon (De vita contemplativa) opisujuci podrobno prve hriscane u Egiptu i ukazujuci da su medju njima zene ravnopravno svecano sluzile sa muskarcima.

Koga slijede danasnji 'krscani', ciju rijec ostvaruju: rijec Isusa Nazarena i nazarena Pavla Tarsanina, ili riijec Pseudo-Pavla?!
Nije li ono sto u NZ-u stoji kao Pavlova rijec obicna mjesavina istinske Pavlove rijeci i rijeci njegovih redaktora i nterpolatora?!
Pavle i pseudo-Pavle, redaktor Pavlovih poslanica, stoji često u kontradikciji. Najbolji primjer zapetlavanja Pseudo-Pavla je 11 glava Prve Korinćanima, gdje ženi zabranjuje da govori u crkvi, što je glupost nad glupostima, jer mnoge žene su bile proroci, i itekako su govorile i učile u crkvi. Zatim kaže da je ženi duga kosa umjesto pokrivala, i da ne treba da ima sa dugom kosom platneno pokrivalo. No zatim se zapetljava pa kaže da je za ženu sramota da semoli bez pokrivala za kosu. Pa ako ima dugu kosu kao 'pokrivalo' što će joj, po toj logici, posebno pokrivalo?! Pa još jedna glupost Pseudo-Pavla: za muškarca je navodno sramota daima dugu kosu,... Taj Pseudo-Pavle, koji je živio izgleda krajem prvog stoljeća, nezna da su svi svećenici u kršćanstvu, ako su imali kosu na glavu, nosili obavezno dugu i dužu kosu. To najbolje ilustrira Filon (De vita contemplativa) opisujući podrobno prve kršćane u Egiptu, i ukazujući da su medju njima žene ravnopravno sveceno služile sa muškarcima.

Isus nam kaže da na zemlji nikoga u duhovnom smislu ne nazivamo ocem. Zašto Pseudo-Pavle govoreći pred judejskim narodom upotrebljava termin 'oci' u duhovnom smislu: "Braćo i oci, saslušajte sada moju odbranu,..." (Dela, 22:1)

.[8]

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

JOŠ PROTURJEČNOSTI UNUTAR SZ

Unutar samog starog zavjeta ima proturjecnih ukaza naprimjer po pitanju krvnih zrtava. Naime po laznom Mojsiju Bog je naredio krvne zrtve, dok taj isti Bog u Jeremiju 7:22,88,Psalam 51:18 govori da nije naredio krvne zrtve,da je njegova rijec iskrivljavana od pisara,krivotvoritelja Pisma. Isus nije "dokinuo" krvne zrtve jer ih jednostavno plo Bog nije niti bilo. Nadalje

naprimjer,nasuprot svecenickim izmisljotima u 10 "bozijih" zapovjedi da djeca ispastaju grijehe otaca do 3 i 4 koljena, proroci su ucili da svako ispasta svoj vlastiti grijeh (Ezekilj 18:20, Mudrost,11:16, Jeremije,31:29, Galacanima 6:5,..)

Crkveni spisatelj Epifanije u svom poznatom spisu 'Panarion', cineći osvrt na neke judejske sljedbe, iznosi i slijedeće za Nazarene, cije središte je bilo na gori Karmel, blizu Nazareta, gdje je odrastao Isus Nazaren: "Oni priznaju Mojsija i vjeruju da je on primio zakone ? ne ovaj zakon, dakako, vec neki drugi. I tako, oni Jevreji koji drze sve jevrejske obicaje, medjutim nece da zrtvuju ili da jedu meso. Oni smatraju nezakonitim da jedu meso ili da prave zrtve s njim. Oni tvrde da su ove knjige (ZVANIČNA HEBREJSKA BIBLIJA) izmisljotine, i da nijedan od ovakvih obicaja nije bio ustanovljen od oceva. (Panarion, I, 18) ? Nazarenima, je, dakle, bilo potpuno jasno da krvne zrtve i mesna ishrana nema utemeljenja u izmjenjenim 'Mojsijevim knjigama', sto ukazno prolazi i kod proroka Jeremije' (7:

. U glavnoj struji židovstva postojala je u davno vrijeme sekta koja se nazivala "Nazareni" ili "Nazirejci". Prema Knjizi Brojeva (6,1-21) sektu je osnovao Mojsije po direktnim uputama Boga, koji je dao pravila. Tako je specifično naglašeno da ti Nazirejci moraju biti potpuno posvećeni Bogu, što je i značenje riječi nazir na hebrejskom, kao i da se moraju suzdržavati od intoksikacija i upuštanja u djelatnosti običnog svijeta.

Nazirejci su se slobodno družili i sa židovskom sektom Esena (pobožni) s kojima su dijelili mnoga slična obilježja. U istoj knjizi (vel. Blund) o Esenima piše ovo: "Drevna židovska sljedba koja je odbacila hramsko obožavanje (koje se sastojalo uglavnom od žrtvovanja životinja) i levitsko svećenstvo, te su (usvojili) asketske i mistične elemente židovske religije ... Filon o njima govori da nisu žrtvovali Bogu nikakva živa bića. Radije su izabrali da svoje umove učine svetim, tako da ih mogu žrtvovati Njemu". Među spisima Mrtvoga mora nađenih u Qumranu, je ovakav izvadak iz "Priručnika discipline" (8,6-9)
Za aramejsko 'Protoevanđelje' Gidion Ouseley tvrdi da je se našlo na udar cara Konstantina Velikog (vladao: 306.-327. g.), koji je kao rimski prvosvećenik sazvao Prvi ekumenski sabor u Nikeji (325. godine), te da je on pokrenuo potrugu da se svi prijeostali primerci i prijepisi ovog svetog teksta eliminišu. Od spaljivanja njega su, po Gidionu, sačuvali eseni sklonivši ga van Rimske Imperije, na Tibet, u nekom budističkom monastiru. Stoji nepobitna činjenica da je Konstantin Veliki, koji u svojim obraćanjima i krišćanima izbegava da spomene Kristovo ime, i koji je se križio tek nekoliko dana pred smrt, bio sklon spaljivanju 'nepodobnih' knjiga. Tako Sokrat Sholastik prijenosi Konstantinov ukaz iz njegove Druge poslanice protiv Arija: »... Kao što je Porfirije radio na tome da se Bog ne proslavlja, i pisao sve sama bezakonja protiv službe Božije, pa je na kraju i dobio platu za djelo svoje, a koja se sastojala u tom što je bio i ostao uvijek nemio i mrzak, i što mu se jednako rugaju svi i što je nestalo njegovih nečastivih knjiga, isto se to dogodilo i sa Arijemi onima koji misle poput njega. Zbog toga, naređujemo da se u ognju spale svi oni spisi koji su nastali od Arija da bi se na taj način ne samo uništila ova sumanuta nauka, nego da se više ne bi ni pominjala. Dajem na znanje još i to da ako neko bude zatečen da je sačuvao nešto od onoga što je napisao Arije, taj neka bude ubijen, odnosno neka mu se odrubi glava čim se dokaže da je kriv.« (‘Historija Crkve', I, 9


U SZ-u se čak i veliki prorok Ilija prikazuje kao koljač: on navodno na Karmelu kolje 450 Balovih proroka (I Kraljevi, 18:40). Istorijski gledano pokolj Balovih proroka nije Ilija učinio već kralj Jehu (841.-814.) koji je na vlast došao državnim udarom protiv Jorama, i to tako što ih je na prevaru sakupio u Hram u Samariji (II Kraljevi, 10:18 i dalje).

Da li je Mojsije ovo mogao da zapiše: "Evo kraljeva koji su kraljevali u edomskoj zemlji pre nego je zavladao kralj kralj sinova Izraelovih." (Postanak, 36:31, cp.: II Sam., 8:13-14) - Dakle ne kaže se: "...pre nego što će zavladati..." nego "pre nego što zavlada". Dakle, stvar je pisana mnogo posle Mojsija, i mnogo posle posle Saula, prvog izraelskog kralja.



Što je preuzeto iz Hamurapijevog Zakonika u Toru

Hamurapi je bio jedanaesti vladar prve starobabilonske, amorićanske dinastije. Vladao je od 1792. do 1750. god. stare ere. Svoj Zakonik je dao da se ukleše na stelu od diorita, visoku 2,62 m. Na samome vrhu stele nalazi se prikaz kako bog sunca Šamaš nadahnuje Hamurapija svojom mudrošću, kako bi ovaj što bolje sastavio zemaljske zakone. Dosta Hamurapijevog odredbi, sa manjim ili većim modifikacijama, preuzete su i u tzv. Mojsijev Zakonik, tj. zakonik judejskog klera pripisan Mojsije. Uporedno pogledajmo samo nekoliko članka i uredbi:

"Ako čovek izbije oko pripadniku imućnije klase, da se izbije njegovo oko." (Ham. 196)

"Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku,..." (Izlazak, 21:24)

***

"Ako žena nekog čoveka bude hvaćena u ložnici sa drugim čovekom neka ih vezane bace u vodu." (Ham. 129)

"Ako se koji čovek zateče gde leži sa ženom udatom za drugoga, neka oboje /.../ budu smaknuti." (Ponovljeni Zakon, 22:22)

***

"Ako čovek u svadji udari po licu čoveka i povredi ga, taj čovek da se zakune: Nisam ga namerno udario, - i da mu plati lečnika." (Ham. 206)

"Ako se ljudi posvade, pa jedan od njih udari drugoga kamenom ili šakom, ovaj ne pogine, ali bude vezan za postelju ... da mu plati lečnika." (Izlazak, 21:24)

"Kad pastir napasa ovce po polju bez pristanka, da nadoknadi dvostruko." (Ham. 57)

"Ako neko napasa u polju ili u pašti i pusti da stoka ide kud hoće, pa ona pase na tudjem polju, nadoknadiće onim što najbolje nadje na svojem polju ili u bašti."

"Ako čovek udari po licu kćer drugog čoveka i ona usled toga izgubi plod, za njezin će plod platiti deset šekela srebra." (Ham. 109)

"Ako se ljudi pobiju i udare noseću ženu, te ona pometne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž." (Izlazak, 21:22)

Ne samo da su iz Hamurapijevog Zakonika crpeli judejski sveštenici i klerici, već je to činio i Muhamed (s obzirom na podneblje na kojem je živeo to ništa nije čudno).

Za najamnika Hamurapijev Zakonik u 253 članu ukazuje:

"... Ako taj čovek pokrade seme ili stočnu hranu i nadje se kod njega, da mu se o d s e č e ruka."

"Kradljivcu i kradljivici o d s e c i t e ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili ..." (Quran
Svaki simbol, pa i simbol ‘zmije’ treba bivalentno i polivalentno tretirati i uzimati. Kada Isus kaže svojima “Budite lukavi/mudri kao zmije”, to ne znači “budite podli kao Stara Zmija”, Satana. Gmižuća zmija je simbol niskosti, paklenog lukavstva, umešnosti za zlo, podupiranja i razgorevanja zla. Krilata i uspinjuća zmija je simbol isceljujuće mudrosti. Takva zmija je bila ognjeno-medena zmija koju je Mojsije u pustinji podigao, a koja je simbolisala uzdignutog Krista Spasitelja; bila je simbol duhovnog puta Njegovih pravednika koji trebaju raspeti starog čovjeka, koji pokajničkim životom trebaju isceliti svog unutarnjeg čovjeka. Kundalini je eterična, ognjeno-reproduktivna energija u čovjeku. Ako je čovjek budi zakonitim životom biće mu u službi blaženstva. Ukoliko je pogrešno pokreće, sa lošim pobudama, njome će hraniti ono nisko u sebi, i postaće plen gvozdenih kandži Stare Zmije, Satane, Krvnika ljudskog

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Hoće li Bog još poslati proroka prije Kraja stare Zemlje?
Zašto proroci i na Kraju stare Zemlje dolaze?

Izvorno i autentično kršćanstvo je religija i kult Otkrivenja: to znači da su njegovi proroci i učitelji došli iz Neba, bili pokrenuti i vođeni iz Neba, donijeli riječ iz Neba, Riječ koja vodi u Nebo, Živome i Istinitome Bogu. Kristova Crkva je utemeljena na ljudima Neba, Božijim ljudima; tako Spasitelj, ukazuje prvome Apostolu Simonu, Steni izvađenoj iz Velike Stene: »Blažen si, Simone, sine Jonin, jer ti to ne otkri tijelo i krv, nego Otac moj koji je na Nebesima. I ja ti kažem da si Petar, i na toj Steni sazidaću Crkvu Svoju, i vrata Hadova neće je nadvladati.« ('Matej', 16:17-18)

Crkvu dakle može da gradi, uzdiže i reformiše samo prorok i Duh proroštva: »... Ko prorokuje - uzdiže Crkvu.« ('Korinćanima', I, 14:3, v.: 14:22) Crkvu ne mogu da vode ljudi bez duhovnih darova, koji nisu izabrani Božiji proroci i učitelji. Kada su u Kristovoj Crkvi vodstvo preuzeli ljudi bez Duha proroštva i lažni karizmatici, ona je se i paganizirala, i od svetog bratstva postala kruta i otuđena institucija.

Mnoge „kršćanske“ sekte i hereze, sluteći autoritativno značaj profetstva i ne želeći ništa novo da nauče, obnarodovale su da su njihovi osnivači bili i 'posljednji Božiji proroci': to su manihejci učinili sa Manijem, muhamedanci sa Muhamedom, mormoni sa Josepom Smitom. Takva utaborenost ukazuje i na strah od proboja neugodne istine. iz takvih tabora će doći oni koji će i huliti na Duha Svetoga, odbacujući Njegove zvučnike. Druge sekte, osnovane od takođe lažnih proroka i lažnih učitelja, kao što su adventisti, manje-više otvoreni su da prihvataju kojekakve 'proroke'; naravno, pošto ne umiju da razlikuju duhove, jer i sami čisto i sveto ne žive i ne mole za Istinu, to i prihvataju i uzdižu samo lažne proroke. Dobar primjer za to je sumanuti i militantni teksaški 'prorok' Dejvid Koreš, osnivač adventističke sekte 'Davidov rod'.

Već mnogo Eona Zemlja je poprište velike borbe Dobra i Zla. Stara Zmija, otkada je se survala na Zemlju, nastojala je da Zemlju zadrži kao svoje uporište u borbi protiv Boga i Neba. I za tu borbu joj je trebala energija, energiju koju je crpila od zavedenih ljudi, svojih žrtvi i pomagača. Da bi protiv Boga vodila sveobuhvatniju borbu, Stara Zmija i njena Hijerarhija Laži i Zla, u utijelovljenje je slala svoje duše, svoje duhove. Tako su se na Zemlji pojavljivali veliki zavodnici, veliki lažni proroci i učitelji poput Simona Gatara i Menandra, i mnogih 'gnostika'. U teškim i previrućim vremenima Svoju djecu na Zemlji Gospod nije ostavljao bez zaštite i vodstva: slao je i podizao je proroke, pojačavao zračenje Svoga Duha prema ljudima koji čeznu za Istinom, koji ne žele da ih niko zavodi i nikog da zavode, koji su željeli da žive u Bogu i za Boga Istinitog. Tako su se na Zemlji pojavili mnogi Božiji proroci i učitelji, često kao pratnja utijelovljenog Logosa Božijeg. Oni su djelovali i prenosili svetu riječ među mnoge narod, plemena, rodove i jezike. U Izraelu, gde je se Sveti Jedan po posljednji put utijelovio, Nebo je poslalo i podiglo najveći broj profeta; zato se i za stari Izrael kaže da je izabrani Božiji narod. Izrael je imao i najače svete redove: terapeute, nazarene i esene, nosioce istinskog nazirejstva. No Izrael je bio i najveći progonitelj Božijih proroka, i krivotvoritelj njihovih zapisa. I ta nakostrešenost na Nebo tokom stoljeća nije ostajala bez kazne.

Mnoge protestanske sekte demagoški i bubnjarski najavljuju kraj ovoga i ovakvog svijeta, najavljuju veliku i konačnu borbu između Dobra i Zla, sinova Svjetla i sinova Tame, borbu koju patmosko 'Otkrivenje' naziva Harmageddon. Vrijeme pred kraj staroga svijeta, svijeta Stare Zmije, Gospod najavljuje kao preteško vrijeme. Zar bi u tom previrućem vremenu Gospod svoju djecu gladnu Istine i Pravednosti ostavio bez Svoje podrške i svoga vođstva preko Duha proroštva?! Protestanski sadukeji i licemjeri umišljavaju da će im njihovo 'nepogrešivo' tumačenje mnogo puta mijenjanih biblijskih spisa omogućiti da se u potpunosti efektivno suprostave lažnim prorocima, čiju poplavu Krist Istiniti potvrđuje i najavljuje: »Čuvajte se lažnih proroka, koji vam dolaze u ovčijem ruhu, a iznutra su grabljivi vuci. Po plodovima njihovim poznaćete ih. Zar se grožđe bere s trnja ili smokve sa čkalja? Tako svako dobro drvo rađa dobre plodove, a rđavo drvo donosi rđave plodove. Ne može dobro drvo doneti rđave plodove, niti rđavo drvo doneti dobre plodove. Svako drvo, koje ne rađa dobra ploda, odsjeca se i u vatru baca.« ('Matej', 7:15-19) – »... Pojaviće se mnogi lažni proroci i zavešće mnoge; i zbog mnogog bezakonja ohladiće ljubav mnogih.« (24:11-12) – Nema uspešnog suprostavljanja lažnim prorocima bez Božijih proroka i bez proročkog Duha, bez žive Božije riječi, živog vodstva.

U 'Otkrivenju po Ivanu', za Babilon Veliki, himeričko-novodopsku Crkvu otpadničku koja će se podići u vrijemenu Posletka. iznosi se: »... I u njemu se nađe krv proroka, i svetih, i svih koji su zaklani na zemlji.« (18:24) Ako će i u vrijeme Babilona pustošnog biti ubijani i progonjeni Božiji proroci, znači da će oni i tada zamašno djelovati. Babilon Veliki se opija krvlju svetih svjedoka i proroka (17:6), on proliva krv Božijih proroka: »Jer oni proliše krv svetih i proroka.« (16:6) Nad propašću Babilona Velikog raduju se svi Božiji služitelji: »Veselite se nad njim, nebo i vi sveti, i vi apostoli, i vi proroci, jer vas Bog osveti na njemu.« (18:20)

Patmosko 'Otkrivenje', najavljujući pustošenje glasnika Tame, ukazuje i na djelovanje Božijih glasnika koji će široko djelovati. Ono govori o djelovanju, tokom 3,5 godine, koliko će i Zvijer vladati Planetom, dva Božija proroka Preobraženja, koji će nastupiti u preobražiteljskom Mojsijevom i Ilijinom Duhu: »I daću dvojici Svojih svjedoka pa će obučeni u kostrijet prorokovati tisuću dvjesta i šezdeset dana. Ovi su dve masline i dva svjećnjaka što stoje pred Gospodom zemlje. I ako ko hoće da im naudi, vatra izlazi iz njihovih usta i proždire njihove neprijatelje. I ako ko zaželi da im naudi, mora ovako da bude ubijen. Ovi imaju vlast da zatvore nebo, da ne pada kiša u dane njihovog prorokovanja, i imaju vlast nad vodama, da ih pretvaraju u krv, i da udare zemlju svakom nedaćom, koliko god puta zažele.« (11:3-6)

Prakršćansko Bratstvo činilo je nekih 120 duša ('Djela', 1:12): 12 Apostola, 36 njihovih pratilaca (Proroci, Pastiri i Evangelisti) i 72 Učenika. Svome svetome Bratstvu Gospod Ljubavi, Bog proročkih duhova, najavio je da će opet, u vremenu Kraja, vremenu najveće Borbe, morati biti rođeni, i uzeti udjela u završnoj pobjedi nad Tamom. Jer oni predstavljaju predodređene duše koje stoje u Božijem Nalogu, koje su se zavjetovale da će do kraja služiti Svjetlu i boriti se protiv Tame: »Tada će vas predati na muke i ubijaće vas, i svi narodi će vas mrzeti zbog moga imena.« ('Matej', 24:9). – Veliki Božiji Apostoli i Proci u vremenu Kraja i moćnog probijanja Svjetlosti Kristovog Doba, objaviće novome Izraelu, na dvanaest plemena Božijeg Izraela koji će doći iz svih naroda, plemena, rodova i jezika, Zakon Spasenja, koji je i Sud za neposlušne duše: »A Isus im reče: zaista vam kažem da ćete vi, koji pođoste za mnom, u Novome Sijvetu, kada Sin Čovječiji sjedne na Prijestolje Slave Svoje, i sami sjesti na dvanaest Prijestolja i suditi nad dvanaest plemena Izraelovih.« ('Matej', 19:28) – Apostolu i proroku Ivanu Duh Kristov najavljuje da opet mora nastupiti kao Božija truba: »Treba ponovo da prorokuješ o mnogim narodima, i plemenima, i jezicima, i kraljevima.« ('Otkrivenje', 10:11)

U proročkom 'Otkrivenju po Ivanu' Kristovo Bratstvo Kraja se slika kao Žena obučena u Sunce, u sjajnu Pravednost: »I pokaza se veliki znak na nebu: Žena obučena u sunce, i mesec pod njenim nogama, a na glavi joj vjenac od dvanaest zvijezda, i biješe trudna i vikaše od porođajnih bolova i muka. I pokaza se drugi znak na nebu, i vidi: velika aždaja, crvena kao vatra, sa sedam glava i deset rogova, a na njenim glavama sedam kruna, i njen rep povuče trećinu nebeskih zvijezda, te ih baci na zemlju. I aždaja je stajala pred Ženom koja je imala da rodi, da joj proždere Djete - kad rodi. I rodi muško Djete, Sina, koji će svima narodima biti pastir sa gvozdenom palicom. I njeno djete bi uzeto k Bogu i njegovom Prijestolju. A žena pobježe u pustinju gde je imala mjesto koje joj je Bog pripremio, da je ondje hrane tisuću dvjesta i šezdeset dana.« (12:1-6) – Od velikih Božijih apostola i Proroka, u vremenu Kraja, duhovno se rađa Novi Izrael, dvanaest plemena Novog Izraela, 144.000 sinova i kćeri Svjetla, podignutih iz mnogih naroda, koji će biti jedno sa Krist-Božijim Duhom. Među 144.000 novih Izraelaca dakako će biti i mnogo manjih proroka i manjih učitelja, koji će djelovati u lokalnim crkvama, koji će stajati pod sedam Snaga Duha Svetoga.

Mnoge nazovi crkve, zato što nemaju duhovne darove, između ostalih i proročki, obznanjuju da su duhovni darovi bili samo u ranoj Jeruzalemskoj crkvi, i da su se oni morali ugasiti. Da li je to baš tako?! Pritom se oni pozivaju na ukaz apostola Pavla koji navodno ukazuje na nestanak duhovnih darova: »Ljubav ne prestaje nikada. Ako je dar proroštva - biće okončan, ako je dar jezika - prestaće, ako je znanje - nestaće. Jer /sada/ djelimično saznajemo i djelimično prorokujemo; kada pak dođe ono savršeno, prestaće ono djelimično. Kad sam bio djete, govorio sam kao djete, mislio sam kao djete, zaključivao sam kao djete. A kad sam postao čovjek, prestao sam s detinjarijama. Jer sad gledamo kao pomoću ogledala - u zagonetki, a Onda ćemo licem u lice. Sada saznajem djelimično, a onda ću saznati potpuno, kao što sam i sam potpuno poznat. Sada pak ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; a ljubav je među njima najveća.« ('Korinćanima', I, 13:8-13) – Ko hoće vidjeti, može da vidi, kako apostol Pavle ukazuje da će nekadašnje djelimično prorokovanje prestati, a doći će vrijeme savršenog prorokovanja i savršene spoznaje. Upravo će takvo biti vrijeme Kraja, kada će Gospod podići najveći broj Svojih proroka, i najveće Svoje proroke.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

EVO JOŠ ZA ČITANJE:



Станислав Будисављевић PRETERANI AUTORITET RIMSKIH BISKUPA SE ZASNIVA NA FALSIFIKATIMA

(Dijelovi iz knjige “Vjera je novac”, Frane Barbieri, izdavač “Kultura” Zagreb, 1956.)

Crkvena vlast rimskih biskupa temelji se na tradicionalnom predanju, prema kojoj je Hristos imenaovao apostola Petra glavarom nove hrišćanske crkve, koji je, također po Hristovom uputstvu, došao u Rim, da udari temelje i osnuje glavni centar novog vjerskog pokreta. Nasljednici apostola Petra, prvog glavara katoličke crkve, bili bi, prema toj tradiciji, jedini zakoniti i ovlašteni poglavari hrišćanstva. Sv.Petar trebao bi da bude prvi rimski papa, kako se to prikazuje u bazilici sv.Pavla u Rimu, gdje u nizu ikonografija vatikanskih »Hristovih namjesnika« stoji na prvom mjestu slika apostola Petra, s naznakom: vladao od 42.do 67.godine.

Falsifikat Petrovog papinstva

O tvorcu Rimske crkve, pape, nasljednici Petrovi svake godine u službenoj publikaciji »Annuario Pontifico« kažu: »Sv.Petar, iz Vitsaide u Galileji, glavara apostola, izabrao je Hristos za najveću pontifikalnu vlast, s time da je prenese svojim nasljednicima. Stolovao je najprije u Antiohiji, a zatim u Rimu, gdje ga je zatekla mučenička smrt. Crkva je slavila osamnaestu stogodišnjicu njegove smrti 29. juna 1867. Na rimskoj katedri stolovao je 25 godina.«

Ovi navodi o Hristovom namjesniku na zemlji uporno se ponavljaju u »Papinskom godišnjaku« svake godine kao kamen temeljac vlasti i prava rimskog pape, premda već odavno postoji vrlo malo ozbiljnih crkvenih istoričara, koji tvrde, da su ti navodi tačni. Već je gotovo sva moderna crkvena istoriografija pokazala, da sv.Petar nikada nije bio u Rimu, da prema tome nije mogao po Hristovim punomoćima osnovati rimsku crkvu ni predati joj u naslijeđe vatikanskim papama. Čak i službeni katolički istoričari već su odavno priznali, da se u najmanju ruku ne može nikakvim dokumentima dokazati, da je Petar osnovao rimsku stolicu kao jedini centar katoličanstva. (Štrosmajerov poznati govor protiv donošenja dogmata o papskoj nepogrešivosti sadrži i dio koji navodi ove stavove
http://www.facebook.com/?ref=home#!/top ... opic=12959 )
O tome, uostalom, nema nikakvih tragova u Svetom Pismu, što je najkarakterističnija idnikacija. Da su temelji vlasti Rimske crkve bili zaista postavljeni u Rimu i predani rimskim papama, sigurno bi o tome činu, koji je toliko važan za katoličku crkvu, bilo nešto i u novozavjetnim spisima.

Prve sumnje da je Petar boravio u Rimu i da je osnovao rimsku papinsku stolicu, pojavile su se u XVI stoljeću. Crkveni istoričar Bellarmino u svom traktatu »De Romano Pontifice« već tada priznaje, da se ne može dokazati, da je apostol Petar boravio u Rimu, a još manje, da je na rimskoj papinskoj stolici sjedio 25 godina. Bellarmino je bio službeni istoričar Rimske kurije. Njegove sumnje – samo određenije – pokazuje u kasnijim periodima sve veći broj katoličkih istoričara. Ovim pitanjem bavi se naročito protestantska istorijska crkvena literatura. No ova se eventualno može prihvatiti s rezervama zbog antivatikanskih motiva, koji bi je mogli inspirisati. Međutim, o neosnovanosti tobožnje tradicije o postanku rimske crkvene vlasti govori i jedan od najautoritativnijih modrednih katoličkih istoričara. Mons. Luigi Duchesne, koji ističe da je Petrov boravak u Rimu »eventualno moguć, ali da se ne može dokazati«.

»O njegovoj (Petrovoj) apostolskoj aktivnosti u svojoj sredini nije poznat nijedan detalj. Kanonski i drugi spisi, koji su do nas došli pod njegovim imenom, ne sadrže u tom pogledu nikakvih vijesti i nikakvih indikacija« - kaže istoričar Duchesne u svojoj knjizi »L Historie ancienne de l Eglise«. Na osnovu toga Duchesne formalno isključuje mogućnost, da je osnivač Rimske crkve mogao uopće da bude apostol Petar. A prema tome, isključuje i mogućnost da rimske pape mogu da budu jedini ovlašteni glavari hrišćanskog vjerskog pokreta.

Na čemu se zapravo temelji tobožnje tradicionalno pravo rimskih papa, da gospodare katoličanstvom? Prvi i glavni dokaz, koji Vatikan navodi, da bi potvrdio svoja tradicionalna prava, jest »PISMO SV.PETRA HRIŠĆANIMA MALE AZIJE« (prva Petrova poslanica, glava 5,13) u kojem apostol Petar govori kao glavar u ime »Crkve Vavilona«. Vatikanski pravnici i istoričari žele da uvjere, kako ime Vavilon u ovom slučaju znači Rim, što objektivniji istoričari sve teže prihvaćaju s obzirom na to, da je mnogo vjerovatnije, da je apostol Petar boravio u stvarnom Vavilonu, u Aziji, koji je tada još postojao (iako staru slavu gubi još prije Hrista) i bio najveći jevrejski centar.

Drugi »dokaz« o osnivanju Petrove crkve u Rimu željeo bi se izvući iz posljednjeg poglavlja Jovnovog enavđelja, koje govori o smrti apostola Petra. U ovom poglavlju, u najstarijim izdanjima, ne govori se u stravi ništa drugo, već da je apostol Petar umro pribijen na krst. Međutim, na krst se, prema istorijskim dokumentima, pribijalo kažnjenike u svim dijelovima Rimskog carstva, te je prema ovome nemoguće dokazati, da je apostol Petar umro u Rimu. To manje, što crkveni istoričari tvrde, da je Petar bio na krstu okrenut glavom prema zemlji, a taj način mučenja prema analima, nije nikad bio upotrebljivan u Rimu, već u Maloj Aziji.

Ovo bi bili jedini »dokazi«, kojima raspolaže Vatikan, a koji se vremenski kreću oko perioda života apostola Petra. Istoričari imaju običaj, da kao argumentaciju činjenicama uzimaju prvenstveno DOKUMENTE, koji su najbliži događaju, o kojem se radi. U pitanju boravka apostola Petra u Rimu i osnivanja Rimske crkve, Vatikan upotrebljava upravo obratnu metodu: savremena svjedočanstva i ona bliža vremenu kada je živio apostol Petar, su nijema, pa su Vatikanu potrebne vještačke montaže i dijalektičke dedukcije, da bi iskrenuo značenje nekih blijedih rečenica; dok se, međutim, sto godina poslije smrti apostola Petra počinju pojavljivati neke određenije tvrdnje o ovoj sumnjivoj činjenici, tvrdnje, koje se s vremenom sve više razvijaju, da bi se na kraju razvile u minuciozne opise Petrove djelatnosti u Rimu i romansirane događaje iz njegova života.

Prvi eksplicitni »dokaz« o osnivanju Petrove crkve u Rimu pojavljuje se tako tek sto godina poslije Petrove smrti u PISMU PAPIJE, EPISKOPA JERAPOLJA U FRIGIJI. Frigijski Episkop piše, kako je u vrijeme cara Klaudija Avgusta došao Petar u Rim, da bi propovijedao hrišćanstvo. Papije, međutim, ne govori o utemeljivanju Rimske crkve. O Pismu Papija kaže u svojim analima Jevsevije Kesarijski, istoričar iz IV stoljeća: »Papije je bio vrlo slab i neodređen u svojim namerama, vrlo nepouzdan u svojim mislima, kako se to može zaključiti i iz nesuvislosti njegovih zapisa.« Jevsevije je bio episkop i ostavio je niz vrijednih djela o istoriji crkve. (Pročitao sam to djelo i nigdje ne nađoh podatak da i Papije pominje Petra u Rimu)

U nedostatku istorijskih dokumenata Vatikan koristi mnoštvo arheoloških »dokaza«, koje ne prihvaća otvoreno ni jedan crkveni istoričar, ali ih zato crkva upotrebljava na pobožne mase vjernika i hodočasnika: to je niz arheoloških spomenika, kao na primjer dva stupa o koja su »bili privezani apostoli Petar i Pavle«, otisak jednog stopala u kamenu, koji je tobože ostavio Petar u času, kada mu se »prikazao« Hristos, LANCI NEOBIČNO NOVOG I SAČUVANOG IZGLEDA, kojima je Petar bio tobože vezan, rupa u kojoj je navodno bio zabijen Petrov krst, zatvor gdje je boravio Petar, i mnogo sličnih »dokaza«, koji nisu u stanju da pobude ništa više od turističke senzacije ili sujevjernog strahopoštovanja.

Kao nepobitan dokaz osnivanja Rimske crkve smatra Vatikan navodni PETROV GROB U RIMU. TOLIKO NEPOBITAN, DA NIJEDNOM ISTORIČARU, UČENJAKU I ARHEOLOGU NIJE DOPUŠTENO, DA OTVORI SARKOFAG I DA GA ISPITA, PREMDA SU TO POJEDINCI ZAHTIJEVALI SVE OD 1592. kada je papa Kliment VIII postavio sarkofag u novu baziliku sv.Petra. Već tada je »NEPOBITNOST« DOKAZA BILA SUMNJIVA ISTORIČARIMA, JER JE SARKOFAG NA SEBI NOSIO KRST IZ KONSTANTINOVE ERE, tj. 300 GODINA POSLIJE PETROVE SMRTI. Postavljajući grob apostola Petra u novu baziliku, Kliment VIII dovukao je u podnožje papinskog oltara JEDAN SARKOFAG, za koji se tvrdilo, da su U NJEMU KOSTI APOSTOLA PETRA, PREMDA SU TADAŠNJI ISTORIČARI ZNALI, DA JE PRVI GROB, KOJI SE PRIPISIVAO SV.PETRU (koji je također bio izmišljen), NESTAO JOŠ ZA VRIJEME SARACENSKIH NAJEZDA, 700 GODINA PRIJE PAPE KLIMENTA. Sami vatikanski anali govore vrlo kontradiktorno o porijeklu sarkofaga, koji se nalazi u centru vatikanske bazilike. Isti je slučaj i s tobožnjim postojanjem katedrale, t.j. papinskog prijestolja sv.Petra, koji bi sada trebao da se nalazi u istoj bazilici na »prijestolnom oltaru«. O istorijskoj vjerodostojnosti ovoga dokaza opširno govori u svojoj knjizi istoričae Luigi De Santis.

Gotovo svi istoričari koji bi pokušali da napišu koju riječ o Vatikanu i papama, svoje tekstove su započinjali OTKRIVANJEM LAŽI NA KOJIMA SE TEMELJE OVLAŠĆENJA I PRAVA KOJE VATIKAN SAM SEBI DODJELJUJE. Mada je od XV vijeka istorijski jasno da je u pitanju NJAVEĆI SVJETSKI FALSIFIKAT I ORDINARNA LAŽM VATIKAN SVAKODNEVNO ISTRAJAVA NA LAŽIMA. Dakle, crkveno-svjetovni primat, koji sebi dodjeljuje Vatikan, zasnovan je na bezočnim lažima, ali ako neko svoje postojanje i poziciju opravdava lažima, onda ne čudi što laž i pokvarenjaštvo predstavljaju stil rada i djelovanja Vatikana i njegovih papa.

Uvijek su prilikom zvaničnih i javnih kontakata sveštenika i vjernika RKC sa teritorije bivše Jugoslavije sa Jovanom Pavlom Drugim, ti sveštenici u prvi plan isticali primat i namjesništvo Jovana Pavla Drugog, koje se zasniva na najvećoj laži. Dakle, laž se patolopki čuva i razvija, što ukazuje na SKLONOST KORIŠĆENJA LAŽI I U DRUGIM SITUACIJAMA I POVODOM DRUGIH PITANJA. Moglo bi se reći da je laž ne samo osnova, nego i vjekovni stil rada Vatikana.

Lažna darovnica cara Konstantina

U zbirci službenih vatikanskih dokumenata opata Isidora pojavljuje se i dokument, koji nesporno označava jednu od prelomnih tačaka razvoja vlasti (Novi Zavjet poziva episkope da se ne ponašaju kao da vladaju nad stadom, u stilu Bogu božje, caru carevo. Ipak je papa pretendovao da bude i Car i Bog, tj nije se nikada odricao svjetovne vlasti koja mu ne dolikuje, a i danas je predsjednik države koja ima banku i ambasade, politiku, pregovore...a i u 19.vijeku su nad građanima Rima vladali, pa ljudi nisu nakon 22 ili 23 (?) sata smjeli izlaziti iz kuća...), a naročito tendencija i interesa rimske kaste, koja se nametnula hrišćanskom pokretu. Radi se o »DAROVNICI CARA KONSTANTINA VELIKOG PAPI SILVESTRU II«. U Isidorovu tekstu Konstantinove carske darovnice stoji:

»Car Konstantin, tri dana poslije svog krštenja, izjavljuje: zajedno s našim satrapima i čitavim senatom, plemićima i čitavim rimskim narodom, koji je podvrgnut Rimskoj crkvi, smatramo korisnim, da kako je sv.Petar potavljen za Kristova vikara na zemlji, lako i PAPE DOBIJU OD NAS I NAŠEG CARSTVA VIKARIJAT PRINČEVA APOSTOLA I SUVERENU VLAST, KOJA JE MNOGO ŠIRA OD ONE KOJA JE NJIMA DODIJELJENA.

ODLUČUJEMO, DA PAPA DRŽI PRIMAT NAD SVIM SJEDIŠTIMA ALEKSANDRIJE, ANTIONIHE, JERUSALIMA I KONSTANTINOPOLJA, kao i nad SVIM CRKVAMA ČITAVE ZEMLJE.

Svetome papi Silvestru predajem odmah Lateransku palaču našeg carstva, zatim dijadem, tj. Krunu s naše glave zajedno s frigijskom kapom i superhumeralom, tj. onom vrpcom koja okružuje vrat cara, k tome još purpurni ogrtač i tuniku sa svom carskom odjećom, predajući mu također carski skiptar i zastave i carske ukrase zajedno sa svim što proističe iz dostojanstva CARSKE VLASTI, KAO I SLAVU NAŠE MOĆI. Određujemo da pripadnici raznih redova, poštovani klirici, koji služe svetu Rimsku crkvu, DOBIJU VRHUNAC POSEBNE VLASTI I UGLEDA, KOJIM SE SADA KITI SENAT, TJ. DA POSTANU KONZULI I PATRICIJI. Odredili smo još, da se oni ukrase svim visokim carskim dostojanstvima. (sve da je ovo Konstantin i napisao i predložio, pape, ako bi da sljede Hrista bi ovo elegantno odbile kao ono što im nije predano od Boga, ali ne samo da su ovu vlast htjele nego su i, eto, pravili falsifikate da do nje dođu!) Odlučili smo, da klir svete rimske crkve bude uređen znakovima carske milicije.

Da bi uzvišenost papinstva bila cijenjena više od dostojanstva, slave i moći zemaljskog carstva, prenosimo i ostavljamo u posjedu blaženoga pontifeksa i univerzalnog pape Silvestra, kako našu palaču, TAKO I GRAD RIM I SVE PROVINCIJE, MJESTA I GRADOVE ITALIJE I ZAPADA te određujemo pragmatskom odredbom, da on i njegovi nasljednici raspolažu ovim zemljama, KOJE ĆE BITI PODVRGNUTE SVETOJ STOLICI.« (dakle, duhovna papina vlast se ovim rasprostire u cijelom svijetu, a svjetovna vlast samo na Italiju i Zapad!)

Darovnica nosi datum: »Datirano u Rimu, 30.marta za vrijeme četvrtog konzulata Konstantinova i četvrtog konzulata Galikanova.«

NA OSNOVU DAROVNICE rimska je kurija ISTICALA SVOJE PRETENZIJE I NA SVJETOVNU VLAST EVROPSKIH ZEMALJA i prisvajala sebi pravo, da postavlja i kruni careve. Tek god. 1440., poznati italijanski istoričar i humanist LORENCO VALA – poržavajući otpor Alfonsa Aragonskog protiv vlasti pape Eugenija IV – OTKRIO JE U JEDNOM POLITIČKOM SPISU, DA JE DAROVNICA CARA KONSTANTINA FALSIFIKAT. On je najprije DOKAZAO, da opat Isidor NIJE NIKADA POSTOJAO i da je njegova zbirka vatikanskih dokumenata VJEŠTO MONTIRANI FALSIFIKAT, ČIJI JE CILJ BIO DA UČINI ISTORIJSKI VJERODOSTOJNIM LAŽNI AKT, KOJIM RIMSKE PAPE PRISVAJAJU SVJETOVNU VLAST. U svijetlu Valinih neoborivih istorijskih dokumenata simbol svjetovne vlasti rimske kurije – »tijara«, koju papa nosi na glavi - pokazao se kao FALSIFIKAT CARSKE KRUNE I FRIGIJSKE KAPE, koje je tobože car Konstantin predao rimskom papi. Bilo bi preopširno navoditi sve Valine argumente. On najprije dokazuje misterijskim činjenicama, da je vatikanski dokument KRIVOTVOREN, zatim lingvističkim i na kraju logičkim argumentima. Car Konstantin, koji je vladao do god. 337, bio je prvi pokršteni rimski vladar. U drugom periodu svoje vladavine preselio je prijestolnicu u novoizgrađeni Konstantinopolj. On uopće nije imao 4 zajednička konzulata s Galikanom, niti je ikada upravljao zajedno sa senatom i patricijima, koji bi bili pokršteni i podvrgnuti Rimskoj crkvi. KONSTANTINOPOLJ, KOJI SE SPOMINJE U APOKRIFNOM VATIKANSKOM DOKUMENTU, U VREME KOJE SE PRIPISUJE IZDAVANJU DAROVNICE NIJE JOŠ NI POSTOJAO. Analizom jezika i formulacija, kojima je ispisana tobožnj darovnica, Vala je dokazao, da je ona FALSIFIKOVANA U MNOGO KASNIJEM PERIODU OD KONSTANTINOVA. Snaga Voline dokumentacije bila je toliko uvjerljiva da su je prihvatili svi kasniji, čak i službeni crkveni istoričari. (Vatikan se od tada više ne poziva na ovaj dokument). KADA SU ISTORIČARI ZATRAŽILI, DA IM SE DADE NA UVID ORIGINALNI TEKST DAROVNICE, U RIMSKOJ KURIJI SU IM NAJPRIJE ODGOVORILI, DA ONA NIJE NAPISANA NA BRONZI, KAKO SE TVRDILO, VEĆ NA PAPIRU, a zatim da se DO TOG PAPIRA NE MOŽE DOĆI, JER JE SKRIVENO ZAJEDNO S KOSTIMA SV.PETRA U SARKOFAGU, KOJI SE NE SMIJE OTVARATI.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Fenomenalni argumenti, sve laži na jedmom mjestu! A zašto se ne smije otvarati nisu objasnili. Razlog je jasan, da se ne vidi istina, jer laž uvijek voli mrak, tamu, maglu, da se ne vidi jasno! U ovom slucaju laz se predstavlja za istinu, pa ne smije na vidjelo, jer bi bilo ocigledno da nije istina. Eto kako Vatika pociva na lazima, pa jedne lazi izazivaju druge. Tako su potoci krvi bili na Balkanu, porodice su se odvajale, mnogi odnarodjavali samo ako bi presli na rimokatolicizam i postajali su odmah papini krizari, borci za njegove interese. Pakleni duh inkvizicije je i danas na snazi, iako su metodi suptilniji, licemjerniji, skriveniji.)

Pojava apokrifne Konstantinove darovnice poistovjećuje se s infiltracijom aparata rimske crkvene kaste u pore civilnog, ekonomskog i političkog života. Kad je rimska država propala pred naletom varvarske invazije, crkvena hijerarhija nastoji postepeno preuzeti u svoje ruke društvenu i političku vlast. U vrijeme Karla Velikog ona već pokazuje tendenciju izdizanja crkvene nad civilnom vlašću. To je ujedno i period, kada se pojavila LAŽNA DAROVNICA, koja je trebala jednim tobože carskim aktom OZAKONITI SVJETOVNU VLAST crkve na čitavom Zapadu i podrediti joj careve i kraljeve, koji bi trebali da ovise o papinoj investituri. Vodeća crkvena kasta, izrasla na falsifikatu Petrove stolice u Rimu, prerasta već u društvenu klasu sa sasvim određenim materijalnim, ekonomskim i političkim tendencijama i interesima.

Ova laž je omogućila da Vatikan vijekivima razvija ideju o pravu na upravljanje svjetovnim pitanjima, na miješanje u politička i državotvorna pitanja, pa čak u jednom periodu i da vladari to pravo stiču samo ako ih papa kruniše. Pod takvom dogmom, u Vatikanu je gotovo uvreženo mišljenje i stav da on ima legitimno pravo da politički djeluje i kreira život. U toliko konzervativnoj instituciji formira se stav i osjećaj koji ne može da se promjeni i prilagodi savremenom svijetu. Jovan Pavle Drugi je u potpunosti prihvaćao tu dogmu i smatrao je ne samo da je pozvan, nego i dužan da kreira život, kako svojim vjernicima, tako i nevjernicima. Naravno, ovo možda ,ože imati neko crkveno obrazloženje prihvatljivo rimokatoličkim vjernicima, ali ono je pasolutno neprihvatljivo sa gledišta Povelje Ujedinjenih nacija i svih međunarodnih dokumenata o bezbjednosti i ljudskim pravima. NE MOŽE SE NA OSNOVU ISTORIJSKI DOKAZANIH LAŽI IZVLAČITI SVOJEVRSNO AMNESTIRANJE JOVANA PAVLA DRUGOG za sve ono što je naredio, podsticao i pomagao, a posljedica su ratni zločini na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991.godine. Da je i Jovan Pavle Drugi odgovoran za aktivnosti, koje su kao posljedicu imale ratne zločine, dokazuje i činjenica da su kroz istoriju Vatikan i njegove pape kreirale politiku kja je bila praćena najtežim krivičnim djelima, a nisu odgovarali samo zato što međunarodno humanitarno pravo nije postojalo ili nije moglo da se primjeni. (Thompson je nezavnično pjevao pjesmu Jasenovac i Gradiška stara gdje monstruozno veliča najgore ustaše i njihova nedjela, a istovremeno ima pjesmu Ivane Pavle Drugi. Primljen je u Vatikan kod Benedikta XVI, kao i nekada Pavelić što je spašen preko Vatikana i sporveden u Argentinu. Benedik XVI je Hrvate pohvalio: uvijek vijerni! A da bi bio vijeran nekome ko je imao inkviziciju i krstaške ratove moraš i sam ukaljati ruke u krvi, što su ustaše najvjernije odradile, u zatiranju pravoslavlja i širenju rimokatolicizma. Otuda se i danas crkva u Hrvata prikirveno identifikuje sa ustaštvom, na sopstvenu moralnu propast! Papa kao ni Tito nikada nisu posjetili Jasenovac, ali papa je posjetio Aušvic.)

Danas u savremenom društvu i međunarodnim odnosima potpuno je neprihvatljivo da neko ko zasniva svoj položaj i status na najvećoj planetarnoj prevari i lažima ne bude odgovoran za krivična djela. Jovan Pavle Drugi, a sada i Benedikt XVI su vjerski poglavari, ali i najodgovornija lica države Vatikan, te moraju da snose odgovornost kao svi drugi državnici. To što Vatikan u svojoj strukturi nema demokratske institucije, ne znači da njegovi državnici nisu odgovorni.

U svojim međunarodnim odnosima i politici Vatikan se u toku istorije vezao s raznim državama i tendencijama, podupirao ekspanzije i imperijalizme, ubijek i po pravilu u skladu s ekonomsko-političkim interesima svoje hijerarhijske kaste. Međunarodne operacije vatikanske Kurije bile su tek prividno uvjetovane vjerskim motivima. Isto se tako može reći i to, da te opercije nisu pokretale – kako se to često tvrdi – uske nacionalističke predrasude. Oslanjajući se na feudalni društveno-ekonomski sistem, Vatikan je povezivao svoju politiku uz Austro-Ugarsku monarhiju, boreći se PROTIV NOVE ITALIJANSKE DRŽAVE. Uz italijanski ekspanzionizam povezao je svoju politiku tek onda, kada se on izjednačio s ekonomsko-političkim interesima vatikanske kaste. U svoje vrijeme Vatikan je suzbijao širenje uticaja carske pravoslavne Rusije, prividno zbog religioznih motiva. U stvari, radilo se o zaštiti pozicija Austro-Ugarske imperije, uz koju su bili vezani i vatikanski ekonomski-politički interesi. To se najbolje potvrdilo u času Oktobarske revolucije, kada je Vatikan s političkih i ekonomskih antisocijalističkih motiva odmah postao saveznik ruskih carskih i pravoslavnih antirevolucionarnih grupa. Iste movense vatikanske diplomatske politike možemo pronaći i u svim međunarodnim akcijama Rimske kurije između dva rata, za vrijeme svjetskih sukoba, kao i u današnjem i poslijeratnom periodu.«

U ovom tekstu autor navodi konstataciju da je Vatikan bio nezaobilazan u SVIM SUKOBIMA i da je pored INTERESA VATIKANSKE KASTE, koja se odavno izdigla, uvijek prisutan i INTERES ŠIRENJA RIMOKATOLICIZMA NA TERITORIJAMA KOJE TRADICIONALNO PRIPADAJU PRAVOSLAVLJU. Ovaj vatikanski instinkt sljedio je i Jovan Pavle Drugi, i to jasnije nego većina papa – njegovih prethodnika.

Vatikan sada ima ogromnu svjetsku moć, jezuiti drže 51% Bank of America, General Motors, kontrolišu veći dio industrije čelika...Uvijek u istoriji papstvo je iza sebe imalo neku državu. Do 1527. to je bila Ugarska, čiji kaljevi su nosili titulu »apostolskog vladara«. Tu funkciju nakon 1527. vrši habzburški car u Beču. Od kraja XIX vijeka Njemački car, iako prvosveštenik luteranske crkve u Njemačkoj (»summus episcopus«), preuzeo je na sebe oreol katoličkog apostolskog vladara. Konačno je tek papa Vojtila, na nevidljiv način, to preneo na moderne američke predsjednike. Iako je jedan prethodni papa osudio masoneriju, kada se vidjelo da se protv njih ne može onda su napravili pakt i s njima (američkim i njemačkim masonima). Masoni su joj inspirisali istorijski cilj stvaranja »Svjetske religije«, koja s epolako uzdiže iz porecesija iz Asizija pod vodstvom pape Vojtile, a pozvani su predstavnici svih vjerskih zajednic ai crkava, od muslimana, budista, do afričkih animista.

KARLHAJNC DEŠNER je studirao književnost, filosofiju i istoriju i autor je brojnih knjiga, od kojih su najborjnije one o kriminalnoj istoriji zapadnog hrišćanstva. »S Bogom i fašistima«, »Jedan vijek istorije spasenja«, a kod nas je prevedena »Politika rimskih papa u 20. vijeku«. Pošto je pisao samo činjenice, kao i Viktor Novak, isključen je od Svetih tajni 5.septembra 1951. a kasnije i sam napušta RKC.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

geneza biblijskog kanona

Evo zanimljivog materijala mog prijatelja.... pa ko voli nek izvoli. Ne da mi strukturalno dotjerivati tekst....

~ Geneza biblijskog kanona ~

Sakupljanje i odabiranje, selektovanje Biblije (grč.: biblion; lat.: scriptura = 'knjiga', 'spis') kao zbirke, egzaktnog (lat.: exactus = 'tačan', 'brojno odredjen') i sakralnog (sacer = 'svet', 'nepovrediv') korpusa (lat.: corpus = 'ukupnost', 'telo'), njeno kanonizovanje, ima svoju dugu povesnu liniju. Iako nam je termin kanon poznat ponajprije iz helenskog (kanMn) i latinskog jezika (cănon), on ipak ima svoj semitski koren, odnosno posredstvom Feničana je pozajmljen. U starohebrejskom jeziku data reč glasi kaneh, te nosi bukvalno značenje 'mera', 'trska', 'stabljika' i 'prav štap', a prenosno značenje 'pravilo' (po kome je jedan spis nastao, sastavljen) i 'sadržaj'. Apostol Pavle upotrebljava ovu reč tako da ona označava pravilno ispravnog, hrišćanskog življenja i verovanja. Tako Crkvi u Korintu piše i ukazuje: "A mi nećemo da se hvalimo preko mere, nego samo u meri pravila /- toů kanĚnos/ koje nam je Bog kao meru odredio _ da dospemo do vas." (II, 10:13) _ A vernima u Galiciji ukazujući na izlišnost obrezanja naznačuje i sledeće: "I koji god po ovom pravilu /- to kanĚni/ budu živeli, mir i milost na njih, i na Izrael Božiji." (6:16) _ Kod pisaca helenizirane Aleksandrije sa rečju 'kanon' su se označavale knjige klasičnih pisaca, koje su trebale da posluže i budu model čistog jezika i visoko ugladjenog sastava.
Kod crkvenih otaca, počev od Irineja (episkop u Lionu od 178. god.) koji je ukazivao na gnostička zastranjivanja i izvrtanja, kanon označava duhovnu (religijsku, moralnu) nauku kao pravilo kojim treba meriti ispravnost pobožnikovog življenja. Odluke ekumenskih (vaseljenskih) Sabora su nazvane kanonima. Tako se u 17-oj odredbi čuvenog Prvog vaseljenskog sabora održanog 325. god. u Nikeji iznosi: "Pošto su se mnogi ogrešili o kanon i zavedeni bogastvom i dobitkom, zaboravivši na božansko Pismo koje kaže "Srebro svoje ne dade pod kamatu" /'Psalmi', 14:5/, i dajući traže postotak, zato sveti i veliki Sabor smatra za pravedno da, ako se ko nadje da posle ove odluke uzima kamatu na pozajmljeno, ili na drugi način to čini uzimajući jedan i po put, ili što drugo izmišlja radi nečasne koristi, neka bude izbačen iz klera i tudj popisu sveštenika."
Reč 'kanon' se pojavljuje i u značenju 'zbirka'/'zbornik' (lat.: cMdex) inspirisanih biblijskih pisama. Kod crkvenih otaca se tako sakralna Pisma nazivaju kanon istine _ kanMn al_theías (Irinej: 'Protiv hereza', I, 9), kanon vere _ kanMn písteMs (Eusebije: 'Istorija Crkve', V, 24; Tertulijan: 'O znamenitim muževima', I), kanon Crkve _ kanMn ekkl_sías (Klement Aleksandrijski: 'Ćilima', VII, 16, 105; Origen: 'Počela', IV, 9). Kanon se dakle pojavljuje i kao termin kojim se označava lista, kolekcija od Boga inspirisanih i datih knjiga, katalog spisa koji sadrže duhovne istine, pouke koje su u službi spasenja duše.
Kataloško kanonizovanje tzv. sakrosanktnih spisa poznavali su i mnogi paganski narodi. Stari Egipćani su svoj skriptuarni katalog imali u 'Velikoj Knjizi mrvih', stari Persijanci u 'Avesti', stari Hindusi u 'Vedama' a stari Rimljani u 'Sibilinim knjigama'. Otmeni i ostareli istorik Tacit (otprilike 55. do 116. god. n. e.) u svome kapitalnom spisu Annales ab excessu divi Augusti izveštava podrobno o kanonizovanju jednog Sibilinskog spisa od strane senata i najvažnijeg svešteničkog reda, kvindecimvira, koje je palo 32. godine n. e.: "Narodni tribun Kvintilijan izvestio je, dalje, senat o jednoj Sibilinskoj knjizi. Naime, Kaninije Gal, jedan od kvindecimvira tražio je da se ta knjiga unese medju ostale knjige te proročice i da senat donese odluku o tome. Predlog bude prihvaćen i usvojen discesijom, bez diskusije. Na to Cezar napiše pismo u kome blago prekori tribuna što kao mlad čovek ne poznaje staru tradiciju, ali Galu prebaci što je kao stari poznavalac religije i obreda prezentirao senatu, koji čak nije imao kvoruma, jednu knjigu nepoznatog porekla, i što je nije, kako običaj zahteva,dao najpre na čitanje i ocenu stručnjacima. Podseti pri tom da je i Avgust, baš zato što su mnoga beznačajna proroštva kružila pod slavnim Sibilinim imenom, odredio rok u kome knjige proroštva treba predati gradskom pretoru i zabranio da ih gradjani drže kod sebe. I naši stari su doneli takvu odluku kada je za vreme Savezničkog rata izgoreo Kapitolij: Sakupili su se po Samu i Iliju, Eritreji i Africi, Siciliji i italskim kolonijama, sva proroštva Sibile, bilo da je postojala samo jedna proročica ili više njih, i zadužili sveštenike da, koliko je to u ljudskoj moći, izdvoje autentične izmedju njih. Stoga su i ovu knjigu imali da ispituju kvindecimviri." (VI, 18) _ Sibilinski spisi su se, što je interesantno primetiti, sastavljali i pojavljivali i medju hrišćanima, na koje je uticala orakulska antikna fama.

Praksa da se sabiraju književna dela odavnine je postojala i medju Jevrejima. Tako se u 'Mudrim izrekama' iznosi: "Ovo su mudre izreke Solomonove: sabrali su ih ljudi ¬Ezekije, kralja judejskog." (25:1) U službenom judaizmu sakupljanje, odabiranje i kanoniziranje sakralno-letopisnih spisa je počelo je da se zahuktava posle asirskog i babilonskog sužanjstva, kada je naciju trebalo 'vratiti' mojsijevskom kultu. Postojeće duhovne knjige (hebr.: sifra = 'knjiga'), proročke govore i hagiografije, ovlašćeni dvorski i hramski pisari (sofr+m; saf_r = 'brojati'), koji su činili poseban društveni red, sveštenici (kohan+m) i leviti ('Letopisi' II, 19:11), te zakonodavci i pravobranioci, su delimično umišljeno a delimično uzgredno naknadno menjali, emendirali, tako da je standarni i autenticni tekst i ukaz velikim delom izgubljen i pokriven. Izvornici (autografi) knjiga su uništavani i gubljeni tokom stoleća, dok su se uglavnom zadržavali samo neki interpolirani prepisi (apografi), prevodi i fragmenti, redakcije na aramejskome, hebrejskome, helenskome, koptskome, jermenskom, latinskome, arapskome ili slavenskome jeziku.

Može se reći da tzv. palestinski kanon knjiga Staroga Zaveta u V. stoleću stare ere dobio svoju prepoznatljivu emanacionu redakciju. Namesniku Nehemiji i književniku Ezri predaja pripisuje prvo enciklopedičko i zborničko-kanoničko uoblikovanje onoga što se (u helenskome) zovu 'svete knjige' _ ta biblia ta hagia ('Makabejci', I, 12:9) U pismu iz 124. godine stare ere jerusalimskih Jevreja upućenom onima u Egiptu, ukazuje se za Nehemiju: "... Sastavljajući knjižnicu, sakupio je knjige o kraljevima, o prorocima i o Davidu, a tako i darovnice kraljeva. Isto tako je Juda sabrao sve knjige razasute zbog rata koji se vodio protiv nas, i sad su u našim rukama." (Ibid., II, 2:13-14, vidi i: 2:2; 'Nehemija',

Ipak, mnoge drevne knjige, medju kojima mnoge i proročke, sa palestinskog sakralno-književnog podneblja, ako nisu bile prekrojene, bile su izgubljene, čemu su pogodovala, pored ljudske nemarnosti i ratna previranja; tako su nestali spisi i zapisi: 'Knjiga Zakona', 'Knjiga Jehovinih bojeva' ('Brojevi', 21:14), 'Knjiga pravednika' ('Samuel', II, 1:18; 'Jošua', 10:13), izvorne hronike izraelskih i judinih kraljeva ('Kraljevi', I, 11:41; II, 26:22; 'Letopisi', I, 29:29, ...), 'Knjiga Jehovinih vojni' ('Brojevi', 21:14), ... Za izraelskog kralja Solomona, koga je predaja ogrnula plaštom mudraca izveštava se da je bio plodotvoran spisatelj: "Izrekao je tri hiljade mudrih izreka, a njegovih je pesama bilo hiljadu i pet. Zborio je o drveću: od cedra što je na Libanonu pa do isopa što klija na zidu; raspravljao je o životinjama, o pticama, o gmizavcima i o ribama." ('Kraljevi', I, 5:12-13) _ Starozavetna 'Pesma nad pesmama' (Šir haširim), koja ima jak metaforicki naboj, se takodje pripisuje Solomonu.

U egzotično-apokaliptičkoj 'Četvrtoj Ezrinoj knjizi', iznosi se da je preko proroka Ezre, od strane pet pisara, tokom četrdeset dana, zapisano devedeset i četiri knjige diktata Svete Mudrosti; "A kada je prošlo četrdeset dana, Preuzvišeni mi se obratio i rekao: 'Objavi dvadeset i četiri knjige koje su prvo zapisane, da bi ih čitali i oni koji su toga vredni i oni koji to nisu, ali zadrži sedamdeset knjiga koje su poslednje zapisane, i njihov sadržaj prenosi mudrim ljudima u tvome narodu, jer u njima je izvor Razumevanja i vrelo Mudrosti i tok Saznanja." (14:45-48) _ Ovaj ukaz nam svedoči da su od davnine postajale i ezoterične knjige, namenjene prevashodno za okrepu i duhovnu podršku Božijih posvećenika. Takva je npr. i patmoska 'Apokalipsa' ('Otkrivenje', 1:1). _ I u 'Prvoj Enohovoj knjizi' ukazuje se na problem izvrtanja Božije reči i svedoči se za spise namenjene unutarnjem krugu ljudi: "Mnogi će se grešnici okrenuti protiv pravedne reči. Govoriće zlo i lažno svedočiti. Stvoriće veliko delo i sastavljati vlastite knjige. No, kada sve Moje reči ispravno zapišu na svojim jezicima, neće ih ni izmeniti ni obezvrediti, nego će tačno zapisati sve sve što sam od početka o njima kazivao. Otkriću još jednu tajnu. [/b]Pravednima i mudrima biće dane knjige radosti, dostojanstva i velike mudrosti[/b]. Njima će biti dane knjige u koje će poverovati." (104, 7-10) _ I uistinu, i u pojedinim judeohrišćasnskim granama, kod ljudi čije su duše postale otvorene knjige riznica mudrosti, revnosno su prepisivane i čuvane drevne duhovne knjige.


[color=red] ~ Geneza biblijskog kanona ~


[color=darkred] Da se primetiti da su službeni kultovi tek mrvicu drevnih spisa sačuvali. U slavenskoj 'Enohovoj knjizi' ('Enoh II'), izričito se navodi da je patrijarh Enoh po diktatu andjela Bretila zapisao mnoštvo knjiga: "A on mi je opisao sve stvari na nebu, na zemlji i u moru, tokove mesta svih elemenata godišnja doba, smenu dana i noći, zapovesti i nauke. Bretil mi je govorio trideset dana i noći; njegove su usne govorile bez prestanka. Bez odmora sam i ja zapisao sav sadržaj. Kad bejah gotov, napisah 360 knjiga." _ Stilski profil današnje 'Enohove knjige' najbolje ilustrativno pokazuje da je i taj spis sastavljena i izveden iz više drevnih literalnih izvora.

Mnogi aktuelni sakralni spisi nastala su sa mnogo starijih predložaka, njihovom preradom i doradom, prekrajanjem dakle. Tako na primer autor 'Druge knjige o Makabejcima', koja govori o povesti Jude Makabeja i njegove braće, ukazuje za svoj izgubljeni literalni izvor: "... Sve je to Jason Kirenac ocrtao u pet knjiga, a mi ćemo pokušati da zbijemo u jedno delo." (2:23)

Medju redaktorima i kopistima drevnih spisa često se dešavalo da se od izvadaka iz sasvim žanrovski različitih svitaka (hebr.: megillMth), iz apokalipsi, letopisa, hagiografija, proroštva, ili himni, grubim eklektičarsko-redaktorskim zahvatima pravi nova knjiga. Mnoge himeričke prerade donele su veliku ukaznu anahronost i faktografsku nepovezanost, nepotrebna ponavljanja, ... Najbolji primer za to su 'Knjiga o Danijelu', 'Isaija', 'Jeremija' (čiji hebrejski tekst se dosta razlikuje od grčkoga), ...

Dok su pomazani proroci i njihovi učenici nastojali sve od Boga objavljeno verno da zapišu i prezentuju, dvorsko-hramski pisari su u interesu degradiranog kulta često falsifikovali i izvrtali reči Duha proroštva. U 'Drugoj knjizi letopisa' ukazuje se za letopisnu preduzimljivost proroka Isaije: "Ostala Uzijina dela, od prvih do poslednjih, opisao je Amosov Isaija." (26:22) _ Prorok Jeremija je se takodje zalagao da uz pomoć svoga pisara Baruha sve što mu je Bog rekao za narod i pokolenja bude pretvoreno u slovo: "... Jeremija dozva Baruha, sina Nerijina, i Baruh napisa na svitak, po kazivanju Jeremijinu, sve reči koje mu Jehova bejaše objavio." ('Jeremija', 36:4) _ Taj isti Jeremija (koji je delovao u poslednjim decenijama južnog kraljevstva: 625.-587.), za vreme čijeg života, i u vreme vladavine judejskog kralja Josije, pri popravci Hrama, 621. godine, pronadjen jedan primerak Mojsijeve 'Knjige Zakona' ('Kraljevi', II, 28:8), jasno ukazuje da je još u njegovo vreme zapisana Božija reč pretrpela grubi ljudski redaktorski upliv: "Kako možete tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jehovin!' Zaista, u laž ga je pretvorila varljiva pisaljka pisara! 'Mudraci' će biti osramoćeni, prestravljeni i uhvaćeni u zamku. Gle, oni prezreše reč Jehovinu!" (8:8; vidi i: 2:8, 7:22, 18:18; 'Cefanija', 3:3-4). Sveštenici, pisari i pravobranioci umesto da budu svetao uzor zakonitog življenja i moćno da tumače narodu Zakon Nebeski ('Ponovljeni Zakon', 17:8-12), postali su najbeskrupulozniji kršitelji i falsifikati zakonske reči.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Neobuzdani pisari su se usudili čak da izmene i Mojsijevu 'Knjigu Zakona' (Sefer ha-Tôra), koja je uz Dekálogon na kamenim pločama nošena kao svetinja u Kovčegu Svedočanstva ('Ponovljeni Zakon', 31:24-26; vidi i: 'Jošua' 1:8; 'Nehemija', 8:3), pa su od nje, originalne 'Knjige Geneze', Mojsijevog 'Dnevnika Izlaska' ('Brojevi', 33:2; vidi: 'Izlazak' 17:14) i popisnih listi napravili Pentateuh – Petoknjižje (od grčkog pente: 'pet' i teuhos: 'ono u što se pohranjuju svitci', što je izvedenica za označavanje pet knjiga pripisanih u predaji Mojsiju). Mojsijev naslednik u proročkoj službi, prorok Jošua, koga je predaja napravila i predstavila kao krvožednog radnika, priključio je Mojsijevim zapisima Odredbe i Zakone koje je Bog preneo izraelskom narodu u Šehemu ('Jošua', 24:25-26). Po predaji prorok Samuel je tu prvu zbirku svetih Knjiga proširio spisom 'Prva Kraljevstva' _ Mischpat hammeluchâh, koji je kazao narodu u Mispi: "... Samuel objavi narodu kraljevsko pravo i zapisa ga u knjigu koju položi pred Jehovu." ('Samuel', I, 10:25)

No već u vreme kralja Solomona, na bazičnoj knjizi svete Zbirke, na 'Knjizi Zakona', izvršene su prve ozbiljnije izmene, tako što su Mojsijevi ustupci pretvoreni u 'večne uredbe'; na to navodi redci 17:18-19 iz 'Ponovljenog Zakona', u koji je i najviše teksta iz 'Knjige Saveza' (Sefer ha-Berith) uneto: "A kad /kralj/ sedne na kraljevski presto, neka sebi na svitak prepiše ovaj Zakon, od sveštenika Levijevaca. Neka ga drži uza se; neka ga čita sve vreme svoga života, ..." _ Umesto da sveta 'Knjiga Zakona' svaga bude pred očima naroda ('Jošua', 1:8, 23:6), ustanovljeno je da se ona tek svake sedme godine, o hodočasnički Praznik senica, čita življu ('Ponovljeni Zakon', 31:9-11 cp.: kumranski spis 'Pravilnik zajedništva', 6:7), čime je ona lako mogla da se zametne i falsifikuje. Za vreme asirskog vazalnog kralja Manašea (693.-639. god. pre n. e.) ona je ostala potpuno skrivena. Tek u vreme Ezre, sveštenika i književnika upućenog u Mojsijev Zakonik ('Ezra' 7:6.10.21.25-26), redigovana 'Knjiga Zakona' je opet počela široko da bude dostupna javnosti ('Nehemija', 8:2-3), odnosno poslužila je za obnovu Saveza Izraela sa Bogom. U vreme pustošenja sirskog tiranina 'Antioha IV Epifana' svi Judejci kod kojih bi bio pronadjen svitak 'Knjige Zakona' bili su brutalno pogubljeni ('Makabejci', I, 1:56-57).

Sva tragedija judejskog naroda bila je u tome što nije shvatio da su glavni neprijatelji svetog 'Zakona' upravo pisari i sveštenici sa vlastitog podnevlja, oni koji su nad svetim tekstovima primenjivali najveće nasilje i najbrutalnije skriptuarne zahvate, redakcije. No ipak sam Isus u 'Besedi na Gori' potvrdjuje da se Zakon Njegovog Oca ne može sakriti, da se on mora ispuniti, potvrdjuje da je 'Knjiga Zakona' u nekim posvećeničkim krugovima sačuvana u svom originalnom tekstualno-ukaznom vidu: "...Uistinu vam kažem: dok ne prodje nebo i zemlja, neće ni jedna jota ili jedna crtica od Zakona nestati, dok se sve ne zbude." ('Matej', 5:18) _ Time Gospod svakako ne svedoči za 'Petoknižje' nastalo na brojnim izmenama, već za izvorni 'Zakon', ukazuje da se protiv Boga, Zakona Života, ništa ne može učiniti, da se Njegovo Svetlo ne može nadvladati iz uporišta Tame.





~ Geneza biblijskog kanona ~

[color=darkred]U 'Jošuinoj knjizi' nalazimo izveštaj da je ovaj Mojsijev naslednik u proročkoj službi na gori Ebalu izraelskom narodu pročitao Mojsijevu 'Knjigu Zakona' u kojoj figurišu pre svega ukazi o mogućim blagoslovima i prokletstvima: "Tada pročita Jošua svaku reč Zakona, blagoslov i prokletstvo, sve kako je napisano u 'Knjizi Zakona'." (8:34; v.: 'Danijel', 9:11-13; 'Ponovljeni Zakon', 32-33) _ U vreme makabejskih ratova Eleazar čita svetu 'Knjigu' ('Makabejci' II, 8:23) _ U 'Drugoj Knjizi letopisa' nalazimo izveštaj da je judejski kralj Jošafat (918.-893.) po Judinim naseobinama uputio pet svoja kneza, sa učenim levitima i sveštenicima, kako bi narodu približili Mojsijev Zakonik: "Poučavali su po Judeji noseći sa sobom 'Knjigu Zakona' Jehovina i obilazili sve judejske gradove učeći narod." (17:9) _ Kada je jedan kralj, koji je ustao na Božijeg proroka Miheja, nalagao da se poučava iz 'Knjige Zakona', jasno je da su njegovi glasnici posedovali samo kopije preradjenog originalnog spisa, dakle ne verno tradiran izvornik.

I u kumranskom spisu 'Damašćanski savez' (Brith Damesek) ukazno se aludira na stvar da je Mojsijeva 'Knjiga Saveza' bila skrivana i zanemarivana i u dobu sudaca, sve do Davidovog sveštenika Cadoka: "... David nije čitao zapečaćenu 'Knjigu Zakona' koja beše u Skrinji, koja nije otvarana u Izraelu od dana smrti Eleazarove i J'hošuine [i Jošuine], i staraca koji su služili Aštartu, i bi skrivena [i nije] otkrivena sve dok se ne pojavi Cadok." (5:2-5) _ Čak i u Qur'an-u postoje ukazi kojima se osudjuje nemaran odnos Jevreja prema Mojsijevoj Knjizi: "A ko je objavio Knjigu koju je doneo Mks_ kao svetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete, _ a mnogo i krijete -, i poučavate se onome što ni vi ni preci vaši niste znali?" (V, 91)

Komparativna tretiranja starozavetnih spisa pokazuju da su pojedini proroci-pisci i pre Nehemijinog ustanovljenja palestinskog kanona 'Starog Zaveta' poznavali dela drugih Božijih proroka, odnosno da su već u njihovo vreme postojale neoficijelne sakralne zbirke. Tako na primer prorok Danijel koji je još kao mladić nakon prve Nevukadnezarove opsade Jerusalima sa brojnim judejskim življem 605. god. s. e. odveden u Babilon, koji je u tudjini proveo nekih 77 godina, pominje spise proroka Jeremije, koje je svakako imao u prepisima kod sebe: "Ja, Daniel, razumeh iz Knjiga broj godina, koje beše rekao Gospod Jeremiji proroku da će se navršiti razvalinama Jerusalimskim, sedamdeset godina." ('Danijel', 9:2) _ Radikalni prorok Jeremija je inače, po navodima hrišćanske tradicije, postradao kamenovan od Judejaca u Egiptu, u Tafnesu, pete godine po razrušenju Jerusalima koje je se desilo 587. god. s. ere. I iz objava proroka Ezekijela da se nazreti da je on bio upućen u spise drugih Božijih ljudi. _ Prorok Mihej, pominjući izraelsko putovanje od Šitima do Gilgala, pokazuje da poznaje 'Knjigu o Jošui' ('Mihej', 6:5; 'Jošua', 3:1; 4:19)

Ako bi htelo da se sveti Spisi održe, oni su u davnini čuvani umotani u platno i smešteni u pokrivenim ćupovima; u jedan ćup je moglo da stane po 5-6 svitaka. O takvom čuvanju dokumenata svedoči se i u 'Jeremijinoj knjizi' gde se u 32. poglavlju pripoveda kako je prorok Jeremija ugovore o kupovini njive u Anatotu predao svom učeniku i zapisničaru Baruhu, sinu Nerijinom, uz reči: "Uzmi ove isprave, ovaj kupovni ugovor, zapečaćeni i overeni, i stavi ih u glinenu posudu da se zadugo sačuvaju." (r. 14) _ U apokrifu 'Uzašašće Mojsijevo' (1:17) govori se o tome da su u Jošuino vreme spisi čuvani u glinenim posudama. _ I znameniti papirusi sa Elefantine iz V stoleća s. e. sa neznatnim oštećenjima nadjeni su u glinenom sudu. Episkop cezarejski Eusebije (umro oko 339. god.) u svojoj 'Crkvenoj istoriji' (VI, 16, 3) kazuje kako se šesti (seksta) ili sedmi (septima) grčki prevod Origenove 'Heksaple' našao za vreme cara Karakale (Caracalla, 211.-217.), "Antonina sina Severovog", nedaleko od Jerusalima u jednom ćupu (pithos). U svome spisu Peri métron kai stathmMn (18) Epifanije Kiparski (umro 403. god.) slično prezentuje: da je nadjen peti (kvinta) grčki prevod Heksaple, zajedno sa drugim jevrejskim i grčkim rukopisima.

Gde su pohranjivani sveti spisi? Ponajpre u Jerusalimskom Hramu, gde su ih sveštenici upotrebljavali u oltarskoj službi, verovatno u svetilištima kao što su Rama, Betel i Gilgal, u arhivama dvorskih pisara (cp.: 'Jeremija', 36:20), kasnije u brojnim sinagogama. Hram je trebao da ima originale svih knjiga, prema kojima su pravljene kopije, no to su u konkretnozbiljskom okviru ipak bile ponajprije svešteničke redakcije.

Za vreme judejskog kralja Josije (640.-609. g. pre n. e.), prilikom popravke Hrama, 621. godine, prvosveštenik je pronašao Mojsijev kodeks: "Veliki sveštenik Hilkija reče pisaru Šafanu: 'Našao sam Knjigu Zakona u Domu Jehovinu'. _ I Hilkija dade knjigu Šafanu, koji ju je pročitao." ('Kraljevi', II, 28:8) Pronadjen redigovan tekst 'Knjige Zakona' poslužio je u improvizovanoj obnovi Saveza izraelskog naroda sa Jehovom (23:1-3). _ Prvosveštenik Kajafa je kao ishod Isusovog učenja, koje je govorilo protiv izvrtanja Božijeg Zakona, video u kradji iz Hrama (redigovane) 'Knjige Zakone', od strane dvojice razbojnika, i to baš uoči Hristovog raspeća ('Dvanaestorica', 76:28).

Ako je Jerusalimski Hram bio temeljno opljačkan i razrušen 587. god. s. e. od strane babilonskog cara Nevuhadnezara ('Jeremija', 52:12-14), jasno je da su tom prilikom stradali i mnogi svešteno-proročki zapisi, koji su bili onamo pohranjeni. Po drugom mišljenju, iznesenom u 'Drugoj Knjizi o Makabejcima', prorok Jeremija je spasio sakralne spise: "...Prorok je po Božijem nadahnuću poneo sa sobom Šator i Kovčeg Saveza, pa se uspeo na goru na koju se bio popeo Mojsije i odakle je motrio Božiju baštinu. Stigavši onamo, Jeremija nadje stan u pećini, unese u njega Šator i Kovčeg i kadioni žrtvenik, a ulaz zagradi. Neki od njegovih pratilaca došli su zatim da označe put, ali ga nisu mogli naći." (2:4-6) Ako je Jeremija tokom dugotrajne opsade Jerusalima bio u Gradu, nameće se pitanje kako je on sa sakralnim predmetima i spisima (svicima) mogao sam izaći neopažen iz grada, kad ni sam kralj Sidkija nije uspeo sa zaostalom vojskom pobeći iz Jerusalima , već je uhvaćen u jerihonskom polju ('Jeremija', 52:9)? Dokumenti, pominjući opljačkano blago u Hramu, ne pominju posebno i Kovčeg Saveza ('Letopisi', II, 36:18-19; 'Jeremija', 52:17-23). Takodje ne može se prenebregnuti ni činjenica da je od strane Sidkije i njegovih dvoranina prorok Jeremija u to vreme dvaput bacan u tamnicu, da je ostao zatočen sve do zauzeća Jerusalima ('Jeremija', 38:28). Iz trema tamnice i Jeremija je bio odveden u ropstvo, da bi u Rami, po naredbi babilonskog cara, bio oslobodjen okova, te se uputio u Mispu kod Godolije, sina Ahikama, Nevuhadnezarovog zapovednika nad Judinim gradovima (40:1-6).

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

~ Geneza biblijskog kanona ~

U 'Prvoj makabejskoj knjizi' možemo naići na indikativan podatak da je u 153. godini od Grčkoga carstva zapovednik Alkim, koji je poticao iz Aharonova roda, srušio je zid unutrašnjeg dvorišta Svetilišta: "Tako je uništio dela Prorokâ i počeo razaranje." (9:54)

Po eminentmom jevrejskom istoriku Josipu Flaviju (koji je rodjen nešto posle Isusovog Raspeća), autoru kapitalnih 'Judejskih starina', Jevreji su se navodno marljivo starali da se svete knjige sačuvaju od propasti, kao i od tekstualnih povreda. Te su stoga, kako on veli, imali običaj da posle ratova i pobuna u vlastitom narodu, pregledaju do tada sakupljene sakralne spise. Flavije kao Bogom dane i priznate uzima dvadeset i dve knjige (pri čemu treba znati da su tzv. Dsvanaest malih proroka _ Trej asar, predstavljali jednu knjigu), koliko i ima slova u hebrejskom pismu: "... Nema pravo svaki da piše po svom nahodjenju, već to pravo pripada jedino prorocima, koji su po Božijem nadahnuću pouzdano zapisali stvari iz prošlosti i dogadjaje svoga vremena. Otuda nemamo hiljade spisa, koji jedan drugome protivreče i uzajamno se pobijaju, već samo dvadeset i dve knjige u kojima je zapisano šta se dogodilo od postanka sveta i koje se s pravom smatraju božanske. /.../ Od Artakserksa /V stoleće stare ere/ pa do našeg vremena sve je doduše takodje opisano ali to nije tako verodostojno. /.../ Koliko visoko cenimo naše spise, vidimo iz toga što se tokom dugog vremena nije našao niko ko bi nešto dodao, ili oduzeo, ili izmenio." (Contra Apionem, I, 7. _ Flavije u ovom segmentu govori kao farisejski konzervativac, ne shvatajući i ne priznajući da mnoge biblijske spise nisu pisali proroci, Božiji ljudi, a one koje su i napisali, bile su velikim delom tekstualno i ukazno izmenjene i interpolirane. Sinagoga je tek tako izmenjene knjige, tek sa nastankom tzv. Svešteničkog kanona oko 444. godine s. e. uzela ove zadrto da brani kao 'svete spise'.

Po judejskoj tradiciji Malahija je poslednji Božiji glasnik koji je se pojavio posle izgnanstva, sa kojim se kompletiraju izveštaji o najavi dolaska Mesije i proroka Ilije ('Malahija', 3:1.22-24). Pozivajući se često na verz 1:11 iz (redigovane) 'Malahijine knjige', verz koji ukazuje na značaj čiste, beskrvne i miomirisne žrtvu, Isus takodje ukazuje na judejsku oficijelnu podelu kanona, što ne znači da je i On priznaje kao ispravnu i valjanu; tako vernima ukazuje: "... Ne zaboravite da sa svojim molitvama, i molitvenim zauzimanjima, i zahvaljivanjima, prinesete tamjan, kao što su zapisano kod poslednjeg od vaših Prorokâ reči: 'Od sunčeva izlaska pa do njegova zalaska, u Moje Ime, na svim mestima, biće prinošen tamjan uz čistu žrtvu, da Moje Ime bude veliko medju neznabošcima'." ('Dvanaestorica', 93:9)

I u apokrifnoj 'Drugoj Ezrinoj knjizi' Malahija, čije ime dolazi od hebrejskog Mal'ahi _ 'moj glasnik', se smešta kao poslednji u nizu dvanaestorice opusno malih proroka: "A sada, Oče, pogledaj me blaženo, i vidi narod koji dolazi sa istoka, kome ću dati predvodnike: Avrahama, i Isaka, i Jakova, i Hošeu, i Amosa, i Miheja, i Joela, i Ovadju, i Jonu, i Nahuma, i Habakuka, Cefanju, Hagaja, Zahariju i Malahiju, koji se zove i Glasnik Gospoda." (1: 38-40) Iz 'Malahijine knjige' je jasno da on deluje kada je Hram obnovljen. Iako je 'Malahija' smešten na kraju palestinskoga kanona, vremenski on svakako nije poslednji ni u nizu dvanaestorice proroka, jer se Joel, koji pominje nakaradnu pedofilsku trgovinu decom sa Grcima (3:3-6) pojavljuje nešto posle Malahije. I u samom jevrejskom narodu posle Malahije i Joela bilo je još proroka i videlaca, o kojima i Flavije uzgred svedoči, najčešće pominjući esene, ali oni u plimi bujanja raznih sekti i revolucionarnih stremljenja nisu bili prepoznati i prihvateni. Tako se u Knjizi Ben Sire' iznosi: "A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove, jer su utešili Jakova i izbavili ga verom i nadom." (49:10)

Po judejskom predanju Malahija je, uz književnika Ezru i namesnika Nehemiju, bio prvi i glavni član Zbora koji je 444. godine stare ere zaključio palestinski kanon (Mišna, trakt. Eruvin, fol. 204 B; 109 B). U 'Talmudu' se Malahija naziva "pečat proroka" (Sota, fol. 486; Nazir, fol. 53 B i drugde). Malahija, Hageja i Zahariju se uzimaju kao "poslednji proroci, s kojima je se Sveti Duh udaljio iz Izraela." Makabejske knjige ostavljaju mogućnost da će se jednom pojaviti verodostojan prorok u Izraelu: "...Kamenje staviše na prikladno mesto na hramskoj gori, dok ne dodje prorok koji će o njemu odlučiti." (I, 4:46; v.: l4:41; cp.: 9:27;)

Treba znati da ni posle kanonizovanja palestinskog kanona 'Staroga Zaveta', nakon što je Nehemija rekonstruisao zaturene knjige, nije postojao standardni, odnosno autorizovani tekst sakralnih spisa, već su se pojedine knjige pojavljivale u više verzija, i različite jevrejske zajednice koristile su i različite rukopise, one koje su htele i koji su im bili dostupni. Samarjani su npr. samo 'Petoknižje' i 'Jošuinu knjigu' smatrali svetima, iako su pre datih redakcija još neke druge knjige nastale ('Suci', 'Kraljevi').

>>

~ Geneza biblijskog kanona ~

Samarjani, koji su u svoj kult uneli i brojna paganska obožavanja, su i posle prelaska Jevreja na kvadratno pismo svoju verziju 'Petoknižja' prepisivali starohananskim pismom. Samaritansko 'Petoknižje' sadrži nekoliko hiljada varijacija na hebrejski tekst.

U razdoblju nakon oslobodjenja Jevreja iz Babilona, kada je u svakodnevnom govoru hebrejski jezik zamenjen aramejskim jezikom (koji je najpre bio jezikom Aramejaca u Siriji a kasnije se proširio Bliskim istokom kao medjunarodni jezik), sakralni spisi su sa hebrejskog jezika prevedeni na aramejski za one kojima je taj jezik bio bliži. Takav prevod nosio je naziv thargum ('prenos'), i nosio je, osim kod 'Petoknižja' (prevod Onkel) dosta prevodilačke slobode i improvizacije. Postoje targumi gotovo svih starozavetnih knjiga, osim 'Ezre', 'Nehemije' i 'Daniela'.

Prerada starozavetnih sakralnih spisa fiksirana i poznata kao Sveštenički kodeks, podeljena je na tri dela:
- 'Zakon' (Thorâh),
- 'Proroci' (Neviîm) i
- Hagiografi' (Ketuvîm).

Jevrejski službeni kanon 'Starog zaveta', Zbornik Biblia hebraica, se skraćeno, prema početnim slovima naslova pojedinih delova, naziva i 'Tanah' (Thanakh). Prvi deo 'Tanaha 'sadrži tzv. pet 'Mojsijevih knjiga', 'Petoknižje' (od grčkog Pentateuhos _ 'pet svitaka') u hebrejskom nazvane po početnim rečima:
- Berešith _ 'U početku' ('Knjiga Postanka' _ u 'Septuaginti' Genesis),
- Šemoth _ 'Imena' ('Knjiga Izlaska' _ Exodos, polatinjeno Exodus),
- Vajikra _ 'I zovnu' ('Knjiga Levitska' _ Leviticus),
- Badmidbar 'U pustinji' ('Knjiga brojeva' _ Numeri), i
- Devarim _ 'Reči' ('Ponovljeni Zakon' _ Deuteronomium).

Druga skupina Tanaha se podeljuje na 'Prve proroke' (Nevi'im rišonîm) i 'Poznije proroke' (Nev'iîm aharonîm). U 'Prve proroke se smeštaju sledeći spisi:
- 'Knjiga o Isusu Navinu' (Jhošua),
- 'Knjiga o sudijama' (Šoftim),
- 'Prva knjiga o Samuelu' i 'Druga knjiga o Samuelu' (Šmuel),
- 'Prva knjiga o kraljevima' i 'Druga knjiga o kraljevima' (Melahim).
'Pozniji proroci' su podeljeni na 'Velike proroke' (Nevi'îm gedolim): 'Knjigu proroka Isaije' (Ješajahu), 'Knjigu proroka Jeremije' (Jirmijahu), 'Knjigu proroka Ezekiela' (Jehezqiel) i 'Male proroke' (Nevi'îm katonîm ili 'Dvanaestoricu' _ Trej asar):
- 'Knjiga proroka Hošee' (Hošea),
- 'Knjiga proroka Joela',
- 'Knjiga proroka Obadije' (Ovadja),
- 'Knjiga proroka Jone',
- 'Knjiga proroka Miheja' (Miha),
- 'Knjiga proroka Nahuma',
- 'Knjiga proroka Habakuka' (Havakuk),
- 'Knjiga proroka Cefanije' (Cefanja),
- 'Knjiga proroka Hagaja',
- 'Knjiga proroka Zaharije' (Zeharja), i
- 'Knjiga proroka Malahije' (Malahi).

Treću skupina Tanaha čine 'Svitci' (Megilloth) :
- 'Psalmi Davidovi' (Tehlim),
- 'Izreke Solomonove' (Mišle),
- 'Knjiga o Jovu' (Ijov), te spisi poznati kao 'Pet svitaka' (Hameš megilloth) koji su se čitali na judejske praznike: Pedesetnicu, Pashu, Praznik senicâ, na Dan razaranja Hrama i Purim:
- 'Knjiga o Danilu' (Daniel),
- 'Knjiga o Ezri' i 'Knjiga o Nehemiji',
- 'Prva knjiga letopisa' i 'Druga knjiga letopisa' (Divre hajamim).

U toj podskupini spadali su i 'Pisma':
- 'Pesma nad pesmama' (Šir haširim),
- 'Knjiga o Ruti' (Rut),
- 'Jeremijin plač' (Ejha),
- 'Knjiga propovednikova' (Kohelet), te
- 'Knjiga o Esteri' (Ester),
Interesantno je zapaziti da ovaj standardizovani spisak knjiga 'Knjigu o proroku Danilu' ne svrstava u proročki odeljak. 'Ezra' ('Prva Ezrina') i 'Nehemija' ('Druga Ezrina') se stavljaju tako da čine jedinstvenu knjigu.

Po sistematizaciji aleksandrijskih Jevreja i istorika Flavija Sveštenički kanon ima 22 knjige, koliko i hebrejskih slova, dok pozniji i palestinski Jevreji barataju sa navodom 24 knjige. Po tom razvrstavanju 'Knjiga o Ruti' je odvojena od 'Knjige o sucima', a 'Jeremijin plač' je odvojen od 'Jeremijine knjige'. Deobom svih složenih knjiga dobija se broj od 39 'Pisma' po grčkom kanonu. Kasnije ćemo videti da sva ova razvrstavanja ne odgovaraju onome kojega je se držao Isus Hrist, najveći prorok.

>>


~ Geneza biblijskog kanona ~

Osnovavši Aleksandriju u IV stoleću stare ere, makedonski osvajač Aleksandar Veliki poveo je sa sobom mnogo Jevreja, koji su tokom stoleća priobalni sredozemni grad učinili da postane i jak kulturno-privredni centar vanpalestinskog jevrejstva. U helenizovanoj Aleksandriji grčki je, jasno, postao i govorni jezik tamošnjih Jevreja, koji su naseljavali čitave ulice i četvrti blizu mora baveći se trgovinom, te isposlovali mnoga prava za sebe. Tako je se javila potreba da se starozavetni spisi sa hebrejskog prevedu na grčki, za potrebe tamošnje brojne jevrejske zajednice, za potrebe Jevreja 'helenista' (cp.: 'Dela', 6:1; 9:26).

Izuzetnu blagonaklonost prema Jevrejima pokazivao je Ptolomej II Filadelf (285.-246.), drugi kralj Egipta iz ove dinastije, koji je bio ljubitelj umetnosti i nauke, i koji je na svom dvoru ustanovio muzej i biblioteku. U toj biblioteci je sakupio i pohranio mnoštvo spisa iz celog civilizovanog i dostupnog sveta. Želeći da upotpuni svoju biblioteku, na podstreh svoga bibliotekara Dimitrija, Ptolomej je zamolio Eliezera, ondašnjeg jerusalimskog prvosveštenika, da u Aleksandriju uputi izvestan broj učenih ljudi koji bi preveli 'Petoknižje' sa hebrejskog na grčki.

U stilu helenističkog putopisnog romana, u 'Aristejevom pismu (bratu) Filokratu' (koje je sadržano u Prokopijevim katenama, a koje kasnije prepričava i Epifanije Kiparski u 'Sedamdeset tumača ...'), nastalom medju Jevrejima u Aleksandriji u I stoleću stare ere, opisuje se kako su 72 jevrejska književnika došla iz Jerusalima u Aleksandriju i preveli 'Stari zavet' na grčki, nakon što je Aristej, činovnik na Ptolomejevom dvoru, sa Eleazarom u Jerusalimu dogovorio prevodilački posao.

Prispele jevrejske učenjake bibliotekar Dimitrije smestio je u jednoj vili na ostrvu Faros u blizini Aleksandrije, i svakome dodelio posebnu ćeliju za rad. Svaki od učenih književnika preveo je puni tekst 'Petoknižja' (Tore), i kada su završeni prevodi uporedjeni, pokazalo je se da su navodno svi oni bili istovetni, u čemu se video znak Božijeg nadahnuća. Zahvalivši se prevodiocima, Ptolomej je svakome dao po jednu kopiju prevoda kako bi pouku 'Petoknižja' širili medju jevrejskim zajednicama kojima je grčki bio govorni jezik.

Kasnije (u II stoleću stare ere) pojavila je se potreba da se za Jevreje-heleniste prevedu na grčki i ostali delovi palestinskog 'Tanaha'. Ovaj prvi grčki, aleksandrijski prevod (Graeca volumina) jevrejskih sakralni spisa, čiji broj prevodilaca je zaokružen na sedamdeset, poznat je kao 'Septuaginta' _ LXX (lat.: septm_ginta = 'sedamdeset'). 'Septruaginta je očigledno tokom dužeg vremena nastajala, od strane brojnih prevodilaca, koji su koristili i različite predloške izvornika i uvažavali različita prevodilačka pravila. Tako npr. verz 24:16 'Levitske knjige' koji u masoretskom tekstu (MT) glasi: "Ko ruži ime JHVH /Jehovino/ neka se kazni smrću", preveli su sa stanovišta svoga vremena i pod presijom zabrane izgovaranja Božijeg imena kao "Ko izgovori ime Gospodnje neka se kazni smrću."

Značaj 'Septuaginte' korišćene u jevrejskoj dijaspori, koja je obilato navodjena i u apostolskom vremenu i u poapostolskom vremenu (što dobro potvrdjuju uncijalni kodeksi-manuskripti iz IV i V stoleća: Vatikanski No. 1209, Sinaiticus i Aleksandrinus), je taj što su u njoj uz protokanonske unete i zadržane neke knjige koje su kasnije izbačene (hebr.: Sefarim genuzim _ 'izuzete knjige', 'tajne knjige') iz jevrejskoh kanona Biblije. Nazvaćemo ih deuterononskim (grč.: deyteraîos = 'drugi') knjigama. Deuterokanonske knjige iz aleksandrijskog kanona dele se na cele i odeljke. Cele knjige, kojih ima devet, čine sledeći spisi:
- 'Knjiga o Tobiji',
- 'Knjiga o Juditi',
- 'Knjiga Mudrosti',
- 'Mudrosti Isusa sina Sirahova' (Ben Sira),
- 'Treća Ezrina knjiga',
- 'Četvrta Ezrina knjiga',
- 'Prva knjiga o Makabejcima',
- 'Druga knjiga o Makabejcima', i
- 'Treća knjiga o Makabejcima'.
Kao odeljci pojavljuju se sledeće spisi koje su nepoznati autori prisjedinili ponekoj knjizi palestinskog kataloga:
- 'Manasijina molitva' (koja se stavlja na kraju 'Druge knjige letopisa'),
- Poslanica Jeremijina' (uz 'Jeremijinu knjigu'),
- 'Baruhova knjiga' (takodje uz 'Jeremijinu knjigu),
- 'Psalam CLI',
- Dodatak poslednjem poglavlju 'Knjige o Jovu',
- Odeljci u 'Knjizi o Esteri' ('Dodaci na Esteru'): uvodni deo, izmedju 3:13 i 3:14, izmedju 4:17 i 5:1, izmedju 8:12 i 8:13, te nakon 10:3.
- 'Pesma triju drugova' (umetak izmedju 'Daniel' 3: 23 i 3:24),
- 'Knjiga o Suzani/Šošani' (dodatak na 'Daniela', pogl. 13),
- 'Daniel i Dragon' ('Daniel', 14)

Interesantno je zapaziti da aleksandrijski kanon apokaliptičko-hagiografsku 'Knjigu o proroku Danielu' ne stavlja u odeljak Ketuvîm već u 'Velike proroke'. LXX spaja 'Knjige o kraljevima' i 'Knjige o Samuelu' i naziva ih I, II, III i IV 'Knjiga kraljeva'.

Autori deuterokanonskih knjiga, čiji jezik više nije samo hebrejski, su podražavali pisanje 'Tanaha', nastojeći da prošire prevashodno treći njegov odeljak ('Hagiografi-je'). Tako se u 'Mudrosti Isusa sina Sirahovog' oponašaju tzv. 'Solomonove izreke'. 'Knjige o Makabejcima' se sastavljaju po uzoru na 'Letopise' i 'Kraljeve'. Apokrifni 'Solomonovi Psalmi' (Tehiloth Šlomo) nastaju po uzoru na 'Psalme' pripisane kralju i patrijarhu Davidu. Sa deuterokanonskim spisima se nije mnogo obzirno ophodilo, tako da su njihovi hebrejski i aramejski originali uglavnom izgubljeni, odnosno danas ih imamo uglavnom u starogrčkim verzijama i fragmentima.


>>

~ Geneza biblijskog kanona ~

Dok je 'Tora' prevedena odjedanput od strane palestinskih Jevreja, ostale knjige koje su činile i dale 'Septuagintu' postepeno su prevodjene od strane aleksandrijskih Jevreja, sve do otprilike kraja III stoleća stare ere. Aleksandrijski kanon je, dakle, pored prevoda starozavetnih spisa na grčkom jeziku s jevrejskog palestinskog kanona, uključio u sebe i neke jevrejske knjige koje su se pojavile posle zaključivanja palestinskog kanona, pretežno sastavljena na grčkom jeziku. Interesantno je zapaziti da je se jevrejsko-helenistički religijski filosof Filon (Philon) iz Aleksandrije (prva polovina I stoleća n. e.), čija su brojna grčka dela sačuvana gotovo u celini, a koja uglavnom predstavljaju objašnjenja uz 'Petoknižje', upotrebljavao knjige 'Staroga Zaveta' u čijem kodeksu nisu bile i deuterokanonske knjige. Iako je se koristio prevodom LXX, Josip Flavije takodje samo knjige palestinskog kanona priznaje inspirisanim i referentnim. Sve to navodi na zaključak da su aleksandrijski kanon zapravo možda napravili hrišćani, ne osvrćući se na jevrejska predanja i kodifikacije.

I neki jevrejski rabini uzimaju u II stoleću da prevode pojedine starozavetne spise, da bi helenizovanom svetu prikazali 'pravi' smisao kanonskog teksta. Hrišćani iz jevrejstva Teodocin i Simah (Summachus) u istom veku prevode palestinski kodeks na grčki. Plodni aleksandrijski crkveni spisatelj, znameniti egzegeta Origen (Adamantius Origenes, otprilike 184.-254.) priredio je 'Stari Zavet' na šest stubaca, jedan pored drugog: jevrejski tekst dat jevrejskim slovima, hebrejski tekst grčkim slovima, prevod jevrejskog hrišćanina Akvile (Aquila) iz Ponta, prevod Simaha, tekst 'Septuaginte' i prevod Teodocina. Takav komparativno-kritična tekstualna prezentacija sakralnih knjiga poznata je pod nazivom 'Heksapla' (Exapla; grč.: ex = 'šest'; aplMnM = 'pridružiti se'). 'Heksapla' je kompletirana oko 245. godine u Cezareji. Kada su Saraceni 638. godine uništili Cezarejsku biblioteku, i Heksapla je propala.

Latinski crkveni učitelj, filolol i revizor starih latinskih prevoda, Hijeronim (Ieronymus, oko 348.-420.) iz Stridona u Dalmaciji, organizovao je prevod starozavetnih spisa sa hebrejskog i grčkog na latinski, uključivši u dati komplet i deuterokanonske knjige. Hijeronim, koji je naučio i hebrejski jezik, pošto je iz Konstantinopola pozvan u Rim od strane tamošnjeg episkopa Damasa, pošao je u Rim 382. godine, i tamo preuzeo zadatak da prevede sakralne spise na latinski jezik. Na ovom prevodu koji je nazvan Vulgata (lat.: vulg_tus = 'opšte poznat', 'razglašen') entuzijasta Jeronim je, služeći se i Heksaplom, radio u betlehemskom monastiru, koji je osnovao, od približno 390. do 405. godine. Pre ovog prevoda na svakidašnjem latinskom jeziku, Hijeronim je napravio dve revizije starolatinskih 'Psalama' prema Septuaginti. Novi 'Psaltir' (Psalterium romanorum) u Rimu je upotrebljavan sve do XVI stoleća.

Jeronimov prevod sa sakralnih spisa palestinskog kanona ukazivao je na izvesna ukazna odstupanja u odnosu na 'Septuagintu' koja je u prethodnim etapama medju hrišćanima obilno korišćena i citirana, pa je Jeronimov opus i pristup, koji je davao povoda zabunama, izazvao neka nezadovoljstva i proteste. Tako je primoran bio da, poslušavši uz to Avgustinov savet, prevod na latinski nastavi ne sa tekstova na jevrejskom pismu već sa Septuaginte.

Jeronimovu 'Vulgatu' je Rimokatolička crkva na četvrtoj sednici sabora u Tridentu, 8. aprila 1546. godine proglasila autentičnom, odnosno dovoljnom za dokazivanje dogmi. Istovremeno je potvrdjena ispavnost deuterokanonskih knjiga. Rimokatolički kanon od 46 knjiga nije uključio, nije priznao mnoge drevne jevrejske knjige na koje su se pouke učitelja iz ranog hrišćanstva takodje pozivale; odnosno izostavljeni su i odbačeni takvi naslovi kao što su 'Enohova knjiga', 'Treća i Četvrta Ezrina knjiga' (sadržane u dodatku 'Vulgate' i priznate u Istočnoj crkvi), 'Treća i Četvrta knjiga o Makabejcima', 'Solomonovi Psalmi', 'Knjiga jubileja', 'Isaijino mučeništvo', 'Isaijino uspenje', 'Mojsijev uspenje', 'Sibilinske pesme', 'Otkrivenje po Baruhu', 'Testamenti dvanaest patrijarha', 'Otkrivenje po Iliji', 'Život Adama i Eve', 'Otkrivenje po Ezri', 'Otkrivenje po Sedrahu', 'Vidjenje blaženog Ezre', ...

>>


~ Geneza biblijskog kanona ~



Posle rušenja Jerusalima (70. god. n. e.) od strane rimskih legija, u gradiću Javneu (lat.: Jamnia) na obali Srdozemnog mora, obnovljen je rad judejskoe Velike Skupštine _ Sanhedrina, a u ustanovljenome učilištu vodeći učenjaci (tanaiti) su ambiciozno krenuli da zapisuju usmeno učenje i da preispitaju kataloško-knjišku strukturu palestinskog kanona. Novi Sanhedrin i ušilište (Beth-hamidraš) ustanovio je rabi Johanan koji je pripadao Hilelovoj školi. Položaj predstojatelja Sanhedrina, koju je priznala i rimska vlast, pripao je rabanu Gamlielu II, praunuku znamenitog Hilela. Tako su u Javneu zakonodavne (prve kanonizirane), proročke i mudrosno-himničke spise svetog štiva, "trojnog Nauka" (traktat Šabat', fol. 88 A) kataloški uokvirene u zbornik od 24 knjige. U Gemara traktatu 'Taanit' iznosi se: "Rav Ada, sin Ahavin, imao je naviku da ponavlja Mišnu dvadeset i četiri puta prema /dvadeset i četiri knjige/ 'Zakona', 'Proroka' i 'Spisa', ..." (Fol. 8 A)

Jevrejski učenjaci su se najviše sporili oko toga da li 'Pesma nad pesmama' (Šir haširim) i 'Knjiga propovednika' (Kohelet) trebaju i mogu biti kanonizirane, da li mogu ući u sveto Štivo (Mikr_). U traktatu Jad_jim ('Ruke') zapisane su odluke o konačnom kanonu 'Tanaha', (hebrejske) 'Biblije'. Zbor judejskih učenjaka je 90. godine ipak potvrdno odlučio o kanonizovanju 'Propovednika' i 'Pesme'.

Traktat 'Šabat' za kanonička natezanja posle makabejskih ratovanja iznosi: Rabi Juda, nazvan Rabi, rekao je da su vešti ljudi hteli da prikriju 'Solomonove izreke' jer se u njima /navodno/ nalaze reči suprotne rečima Zakona. Zašto ih nisu prikrili? Zato što počinju u skladu sa Zakonom i završavaju se u skladu sa Zakonom." (II fol. 30 B) _ Dati ukaz pokazuje da su u Sinagogi tzv. 'Mojsijeve knjige', Pentateuh, uživale najveći ugled i respekt te da je tok kodifikovanja bio jedan duži proces.

Talmudski traktati ukazuju da je odbacivanje, odnosno pohranjivanje u apokrife, izuzimanje iz hramskog čitanja, izrazito pretilo ne samo 'Propovedniku' već i 'Ezekielovoj knjizi' ('Šabat', I fol. 13 B; 'Gemara' _ 'Hagiga', fol. 13 A) Tako se pominje zasluga tanaita Hananje (Hanan'ja) sina Hizkijinog, koji je živeo pre razaranja Hrama, na očuvanju 'Ezekielove knjige', na kojoj je kasnije jevrejska hermeneutika i gnostika uveliko bazirala i izvodila: "Rav Jhuda reče: 'Odista, neka se spominje po dobru čovek po imenu Hananja, sin Hizkijin. Da njega ne bi, 'Knjiga Ezekielova' bila bi pohranjena, jer njene reči protuslove rečima 'Zakona'. Što je on učinio? Uznesoše mu tri stotine ulja, te je on sedio na gornjem spratu /- solariumu svoje kuće/ i tamo ju je istraživao i protumačio."

"Učahu učitelji naši: Priča se o jednom učeniku koji je u domu svoga učitelja čitao 'Ezekielovu knjigu' i kada je shvatio šta znači 'sjaj' /= hašmal/, tada izidje oganj i spali ga. Htedoše pohraniti 'Ezekielovu knjigu', ali im Hananja, sin Hizkijin, reče: 'Ako je ovaj bio mudar, jesu li svi mudri'?" ('Gemara' _ 'Hagiga', fol. 13 B)

I medjusobne rasprave judejskih rabina i njihovih škola svakako su doprinosile tome koja knjiga će biti kanonizirana a koja odbačena. Čak je se učilo da onaj koji čita vankanonske knjige ne može imati sa pravednicima udela na onom svetu, u mesijansko-eshatološkom dobu (olam hab_) koje dolazi: "... Ovi nemaju udela na onom svetu: ko kaže da vaskrsenje mrtvih nije po 'Zakonu', /ko kaže/ da 'Zakon' nije Nebeskog porekla i bogohulnik. _ Rabi Akiva reče: 'I onaj koji čita spoljašnje /= vankanonske/ knjige, ...'" ('Mišna' _ 'Šabat', fol. 90 A) Tananit Akiva (otprilike 50.-132. god.), gorljivi istraživač sakralnih spisa koji je završio svoj život na Hadrijanovoj lomači, bio je inače jedan od kodifikatora jevrejskog kanona Biblije, koji je se zalagao da se 'Propovednikova knjiga' i deuterokanonski spisi odbace, a prihvati 'Pesma nad pesmama' i 'Knjiga o Esteri'. Pošto se nije slagao sa 'Septuagintom', naveo je svoga učenika, prozelita Akvilu, da načini jedan novi prevod 'Tanaha' na grčki jezik, što je ovaj i učinio respektujući Akivin egzegetski pristup biblijskom tekstu kroz jedan doslovni prevod.

Na istom mestu 'Šabata' u 'Jerusalimskom talmudu' može se pročitat i dodatak ko još gubi blagodat budućeg sveta: "I onaj koji čita knjige Ben Sire i Ben Laane. Ali je čitanje Homera i svih potonjih knjiga isto što i čitanje Pisma." _ Iako su se judejski učenjaci, kao što pokazuju i sami talmudski traktati, često pozivali na 'Knjigu Ben Sire' (čiji grčki prevod izgleda nije načinjen sa valjanog predloška, i čiji tekst je od strane narodnih pisara doživljavao izmene), ipak je ona proglašena 'spoljašnjom', što je i kasnije potvrdjivao babilonski amoraj rav Josip (Josef, umro 322. god.), sin Hijin, vodja učilišta u Pumbediti, tj. dozvoljeno je da se koristi samo za osobno čitanje, ne i za javno čitanje i proučavanje ('Gemara'- 'Sanhedrin', fol. 100 B, 'Talmud Soncino', Sanhedrin, fol. 90 A) Naime, rabini su 'Petoknižje podelili na 54 odeljka (hebr.: paraš, aram.: sidra), za svaku subotu u godini. Pismoznalci su kasnije i za čitanje 'Proroka' utvrdili odredjeni raspored izlaganja (haftara). Ostali spisi su na 'svetom jeziku' (lašon haqodeš) čitani u sinagogama samo prilikom praznika, a potom prevodjeni na aramejski ili grčki. Tako se u 'Delima apostolskim' izveštava da je Pavle sa svojim satrudnicima u Antiohiju pisidijsku ušao u sinagogu u subotnji dan, koristeći priliku da kao rabin propoveda narodu i svedoči za Hrista: "A po čitanju 'Zakona' i 'Proroka' starešine sinagoge poslaše k njima i poručiše: 'Braćo, ako imate kakvu utešnu reč za narod, govorite'." )13:15)

'Gemara' spoljašnje knjige naziva i "minejske knjige" ('Sanhedrin', fol. 100 B), čime se verovatno prevahodno misli na nazarenske, hrišćanske i gnostičke spise.

>>


[

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

color=red] ~ Geneza biblijskog kanona ~ [/color]



Vidimo da je kataloška revizija sprovedena nad starozavetnim pismima u Javneu od strane judejskih učenjaka u biti potvrdila kolekcioni profil 'Tanaha' iz Nehemijinog vremena. Jedan dobar deo teologa poapostolske Crkve bio je mišljenja da kolektor knjiga 'Staroza Zaveta' nije bio namesnik Nehemija već sveštenik i književnik Ezra. Taj pogled delili su tako Irinej (Adversus haeresis, III, 21), Klement Aleksandrijski (Stromata), Tertulijan (De hab. mul., I, 3), Vasilije Veliki (Epist. ad Chison.), Eusebije,... Tako ovaj poslednji u svojoj Ecclesiastical History iznosi da je Ezra, sveštenik iz Levijevog kolena "ponovo sazdao sve reči drevnih proroka i ustanovio Mojsijevo zakonodavstvo" (V, 8, 15). Atanasije Veliki (Athanasios, 295.-373.) iz Aleksandrije, veliki Arijev protivnik, u svome spisu Sýnopsis ('Nacrt'), iznosi da je u vreme ropstva i stradanja judejskog naroda Ezra sačuvao kodeks svetih knjiga i potom ga obnarodovao. Ko god da je sastavio judejski, palestinski kodeks od 22 knjige, učinio je to pod velikim uticajem babilonskih kultova i krvnih prinosa koji su bili potpuno strani izvornom Mojsijevom poštovanju Boga.

Judejski standardizovani spisak svetih knjiga u svojoj poznijoj verziji usvojile su i većina protestanskih i neoprotestanskih denominacija i sekti. Ono što su judejski učitelji nazivali 'odbačenim (neautentičnim, podmetnutim) knjigama', apokrifima (grč.: kryptós = 'skriven', 'tajan'; apokrýptM = 'sakrivati') oni su nazivali pseudoepigrafima (grč: pseýdos = 'laž'; epi-graf_ = 'natpis'), odnosno lažno naslovljenim knjiga, ne shvatajući da su i mnoge knjige iz njihovog usvojenog kataloga, koji su proklamovali neopovrljivim, apodiktičnim, počev od tzv. 'Prve Mojsijeve', takodje lažno naslovljene.

Neke poapostolska pouke su takodje pojedine knjige proglašavale 'pogubnim' pseudoepigrafima. Tako se u pseudoepigrafu 'Apostolska pravila', nastalom tokom II i III stoleća, iznosi: "Ako neko iznosi javno u crkvi kao svete /grč.: Ms ágia/ lažno naslovljene knjige /tŕ pseydepígrafa/ bezvernikâ na štetu naroda i klera, neka bude svrgnut." (Pravilo 60) Medjutim deuterokanonske knjige poapostolska Crkva nije odbacivala, već ih je prihvatala kao vredne za moralnu pouku, odnosno kao dobre za čitanje (anaginoskomene). Koliko je u poapostolskoj Crkvi aleksandrijski kanon (koji je sadržavao i deuterokanonske spise) pokazuje npr. 'Prva Klementova poslanica' koja sadrži oko 120 citata prema prevodu 'Sedamdesetorice', time i deuterokakonske spise, ali i apokrife.

Protestanti, po uzoru na Sinagogu, starozavetne spise (njih 39 na broju koje prihvataju) takodje dele na tri odeljka ('Zakon', 'Istorijske i poučne spise' i 'Proroke' ali ih nešto drugačije nazivaju i različito razvrstavaju. 'Proroke' dele na 'Četiri velika' i 'Dvanaest malih'; 'Danilo' se ne svrstava u 'Poučne spise' već u 'Velike proroke'. Njihov kanon ne završava kao u judaizmu (druga) 'Knjiga letopisa', već 'Malahijina knjiga'. 'Samuela', 'Kraljeve', 'Letopise' i 'Ezru' dele na dve knjige (ovu poslednju na 'Ezrinu knjigu' i 'Nehemijinu knjigu' _ 'Drugu Ezrinu'), a 'Male proroke' na 12 odvojenih knjiga, čime dobijaju katalog uvećan za 15 naslova nego u Sinagogi. Naravno, radi se o istom tekstualnom sadržaju.

Rimokatolički kanon obuhvata pored protokanonskih i deuterokanonske knjige iz aleksandrijskog kanona, odnosno više uvažava literalno-bogoslovska stremljenja i preispitivanja u poapostolskoj Crkvi, progonjenoj mučeničkoj Crkvi do Konstantinovog vremena. Dakle, rimokatolički tridentski kanon (46 spisa) iz 1546. uključuje i naslove kojih uopšte nema u protestanskom zborniku: 'Tobija', 'Judita', 'Knjiga Mudrosti', 'Ben Sira', 'Baruh', 'Prva' i 'Druga o Makabejcima', 'Jeremijina poslanica', te odlomke 'Mordehajev san', 'Ahasverov ukaz protiv Judejaca', 'Mordehajeva i Esterina molitva', 'Estera pred Ahasverom', 'Ahasverom ukaz u korist Judejaca', 'Dodatak o Purimu', 'Mordehajev hvalospev' i 'Belešku prevodioca' u 'Knjizi o Esteri'; te 'Azarjinu molitvu', 'Suzanu' i 'Istoriju zmaja' u 'Danielovoj knjizi' koja je pretrpela brojne interkalacije i prerade.

U kanonu Istočnih, tzv. ortodoksnih Crkava (zaokružen u Jerusalimu 1672. godine od strane Sinoda Istočne Crkve) uz katalog rimokatoličkih spisa sadržane su još nekoliko knjiga: 'Treća' i 'Četvta Ezrina knjiga', te 'Treća knjiga o Makabejcima'; 'Četvrta knjiga' je izostavljena. Dve knjige 'O Samuelu' i dve 'O Kraljevima' su preimenovane u četiri 'Knjige o kraljevima'.

Pojedine nacionalne ortodoksne i heterodoksne (monofizitske) Crkve (koje su se 451. godine na Četvrtom vaseljenskom saboru u Halkidonu odvojile) imaju i neka svoja drugačija kataloško-kanonska rešenja. Tako kanon monofizitske Etiopske crkve čija dela su najpre nastala na ge'ez jeziku (izvedenog iz starog sabejskog jezika) sadrži i čudesnu 'Enohovu knjigu' (uvažavanu u delu Crkve sve do IV stoleća), čiji jedan primerak iz Etiopije u Evropu je 1773. godine doneo čuveki istraživač Afrike James Bruce. Imaju dva veća kanonska zbornika _ 'Sinodos' i 'Fetho Neghest' ('Zakoni kraljeva') i tri manja: 'Didaskalija', 'Kalementos' i 'Havi' (askeza). Njihov katalog ne uključuje samo ranohrišćanske spise, nego i odredbe pomesnih sabora i prvog vaseljenskog sabora (uz brojne dodatke), zakonske odredbe kasnijih bizantijskih vladara i bizantijske kanonsko-pravne zbornike, poput 'Prohirona'.

>>


~ Geneza biblijskog kanona ~



Ako bi pogledali katalog Sirijske Pravoslavne crkve mogli bi videti da ona u svom popisu referentnih knjiga ima i 'Prvu Klementovu poslanicu' i pseudoepigraf (homiliju) 'Druga Klementova poslanica').

Pojedine neoprotestanske zajednice, poput mormona ('Crkva Isusa Hrista svetaca poslednjih dana'), jevrejsko-protestanskoj Bibliji dodaju i svoju 'Mormonovu knjigu' (The Book of Mormon), prvi put izdatu 1830. godine, koju je kao skup od petnaest naslova izmislio u mladim danima njihov osnivač Joseph Smith(1805.-1844), proturivši priču da je na sakrivenu 'Mormonovu knjigu' navodno bio upućen 1827. godine od andjela Moronija, da ju je našao na zlatnim pločama u kamenoj posudi nedaleko od sela Manchester, u ontarijskom okrugu (država New York), te da su posle njegovog 'prevoda' sa hebrejskom ploče zagonetno nestale. Očigledno je da se radi o jednoj drskoj i bezobzirnoj izmišljotini Smita koji je kroz taj 'dodatak Bibliji' hteo da artikuliše svoja tumačenja biblijskih tema.

Pogrešno je smatrati da je i medju samim jevrejskim versko-političkim grupacijama postojala neka izričita saglasnost po pitanju relevantnog kanona. Vegeterijansko-asketske sledbe nazareni i esena (koji su imali i solarni kalendar, kakav se u 'Enohovoj knjizi' preferira, za razliku od judejskog lunarnog) su raspolagali posebnim katalozima svetih knjiga. Tako crkveni spisatelj Epifanije u svom znamenitom spisu 'Panarion', čineći osvrt na neke judejske sledbe, iznosi i sledeće za Nazarene, čije središte je bilo na gori Karmel, blizu Nazareta, gde je odrastao Isus Nazaren: "Oni priznaju Mojsija i veruju da je on primio zakone _ ne ovaj zakon, dakako, već neki drugi. I tako, oni Jevreji koji drže sve jevrejske običaje, medjutim neće da žrtvuju ili da jedu meso. Oni smatraju nezakonitim da jedu meso ili da prave žrtve s njim. Oni tvrde da su ove knjige izmišjotine, i da nijedan od ovakvih običaja nije bio ustanovljen od očeva. (Panarion, 1:18) _ Nazarenima je, dakle, bilo potpuno jasno da krvne žrtve i mesna ishrana nema utemeljenja u redigovanim 'Mojsijevim knjigama', što ukazno provejava još kod nekih proročkih zapisa, npr. u 'Knjizi proroka Jeremije' (7:22, 11:15).

Nešto slično i za nazarene kraj Slanog (Mrtvog) Mora, za esene (koje on naziva i Ossaeanes) Epifanije izveštava: "Izvorno dolaze iz Nabateja, Itureja, Moabitisa i Arielisa, zemlji preko basena koju sveti spisi zovu Slano More . . . Iako se razlikuju od preostalih šest od ovih sedam sekti, izazivaju raskol jedino po zabranjenim Mojsijevim knjigama slično Nazarenima" (Panarion 1:19) _ I znameniti jevrejski historik Josip Flavije u 'Judejskom ratu' (De bello iudaico) ukazuje za esene koji su velikim delom živeli u celibatu da su uvažavali duboko svoje svete spise: "S naročitom ljubavlju proučavaju spise starih da bi doznali šta je za telo i dušu spasonosno. /.../ /Posvećenik/ se mora zavetovati /.../ da će se groziti pljačkanja po putevima, da će knjige Reda i imena andjela čuvati u tajnosti. /.../ ... Medju njima ima i takvih koji tvrde da predskazuju budućnost, postigavši to svojim proučavanjem od mladosti svetih spisa, izreka i proroka, te raznim čišćenjima." (II, 8, 6.7.12)

U pećinama oko kumranskog esenskog monastira 1947. god. nadjene su neki kožni svici, starozavetne knjige, poput 'Isaije' ( koje pokazuju izvesne tekstualne razlike u odnosu na unificiran Masoretskim tekst napravljen od strane judejskih učenjaka u X stoleću, posle čega su svi svi predlošci i redigovane verzije uništene), ali i fragmenti apokrifnih knjiga: 'Enohove knjige', 'Knjige jubileja', 'Tobije', 'Judite',... To navodi na zaključak da su eseni koristili, ili bar konsultovali, i knjige koje su iz službenog judejskog kataloga tada već bile odstranjene. Neki od tipičnijih esenskih spisa, poput 'Hramovnika' (megillat hamiqdaš), ne pokazuju bitan pomak u odnosu na falsifikovane verzije 'Mojsijevih knjiga', što sve svedoči o tome da su nastale u prvom ili drugom stoleću stare ere, dakle pre pojave Hrista i njegovog epohalnog učenja koje su moćno proneli galilejski nazareni, predvodjeni Jakovom Pravednikom i Pavlom Taršaninom koji je takodje prema braku, poput esena, bio uzdržan ('Korinćanima', I, 7:1)

Neposredno pre 805 godine patrijarh Selutije, u pismu jednom svešteniku, iznosi da su deset godina unatrag, blizu Jerihona (dakle blizu ključnih esenskih nastambi), u jednoj pećini pronadjene neke knjige od strane Jevreja, i to na osnovu naznaka nekog Arapina čiji lovački pas je pratio neku lovinu: "... Pas jednog arapskog lovca je pratio neku životinju u pećinu i nije se vratio. Nakon toga je ušao i Arapin i našao malu pećinu u kojoj su bile brojne knjige. Arapin je potom otišao u Jerusalim i saopštio to tamošnjim Jevrejima koji su onda u velikom broju izašli i našli knjige 'Starog Zaveta' i ostale knjige napisane jevrejskim pismom. Kako je onaj koji mi je ispričao priču bio obrazovan čovek /.../ pitao sam ga za mnoge odrednice u 'Novom Zavetu' za koje se iznosi da potiču iz 'Starog Zaveta', ali se tamo ne mogu pronaći. /.../ On mi je rekao: 'One postoje i mogu se naći u knjigama iz pećine'." _ U Lukinim 'Delima', Pavlovim i sabornim poslanicama se tako mogu naći verzi kojih uopšte nema u kanoniziranim judejskim knjigama, ali ni u kanoniziranim 'Evandjeljima' (npr. 'Dela', 20:35), što ukazuje da potiču iz odbačenog i zanemarenog 'Evandjelja po svetoj Dvanaestorici' i iz nezabeleženih Isusovih pouka, tzv. agrafa. U samom Protoevandjelju nalaze se mnogi verzi iz 'Proroka' i 'Zakona' kojih nema u kanonu Sinagoge. To sve pokazuje da je se Isus Nazaren/Nazorej pre svega služio autentičnim nazarenskim kanonom.

>>



~ Geneza biblijskog kanona ~



Naznaku o autentičnom apostolskom kanonu nalozimo ponajprije u Credo-u izloženom pri kraju nazarenskog evandjeljskog teksta, u 'Evandjelju po svetoj Dvanaestorici', gde se pored ostalog iznosi i sledeća proklamacija: "Mi verujemo u Jednu Svetu Univerzalnu i Apostolsku Crkvu, Svedokinju sve Istine, /.../ koja preko Duha Života, svojih dvanaest knjiga i sakramenta, svojih svetih reči i poduhvata, neprestano upliće izabrane u mistično zajedništvo, te izmiruje čovečanstvo sa Bogom." (96:22). Nazarensko i prahrišćansko 'Sveto Pismo' sastojalo je se dakle od 12 knjiga i odeljaka. Možemo pretpostaviti da su apostolski katalog uz Protoevandjelje činili i naslovi: (originalna) 'Knjiga Zakona', (originalna) 'Knjiga Stvaranja', 'Isaija', 'Jeremija', 'Ezekiel', 'Daniel', 'Psalmi', 'Jov', 'Enoh', 'Dvanaest malih proroka',... (Sam tekst datih knjiga svakako je se u mnogim pogledima razlikovao od redigovanih verzija kojim je Sinagoga raspolagala.) Kasnije primljena patmoska 'Apokalipsa' je svakako služila i bila namenjena samo za posvećenike, za unutarnji krug, kao što i u njoj stoji (1:1).

Nazarenski evandjeljski tekst nas izveštava da je apostolsko bratstvo koristilo i poznavalo autentičnu Mojsijevu 'Knjigu Zakona'. Tako se ukazuje na svečano uredjivanje Bratstva u Jerusalimu pod nazarenom Jakovom Pravednikom: "I Apostolima behu dani štapovi da upravljaju svoje korake na stazama Istine, i uz to krune slave; a Prorocima upaljene svetiljke da svetlošću obasjavaju put, te kadionice sa žarom; a Evandjelistima Knjiga Svetog Zakona, da podsećaju narod na prva načela; a Pastirima beše dat putir i tanjir da zasićuju i hrane stado." (96:6)

Uz 'Knjigu Zakona' u prahrišćanskom popisu svakako je najvažniji tekst bio 'Evandjelje po (svetoj) Dvanaestorici', iz koga su napravljena i izvedena i četiri novozavetna kanonska evandjeljska teksta. U svojim blažim tekstualnim modifikacijama, 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici' je poznato i kao 'Evandjelje po nazarenima', 'Evandjelje po Jevrejima', 'Evandjelje po ebionitima', 'Aramejskji Matej', te 'Evandjelje po Egipćanima'. Koristili su ga, citirali ga i spominju ga mnogi crkveni bogoslovi poapostolskog hrišćanstva: Jeronim, Origen, Eusebije, Klement Aleksandrijski, historik Hegesip, Epifanije Kiparski, ... Hieronymus koji je 'Evandjelje po Jevrejima' preveo na grčki i latinski (De viris illustribus, cap. 2) u svome polemičkom spisu 'Protiv Pelagija' ukazuje da je u njegovo vreme izvorni tekst datog Evandjelja postojao u biblioteci koju je utemeljio Origen, u Cezareji: "U 'Evandjelju prema Jevrejima' koje je dakako na haldejskom i sirijskom /dakle na aramejskom/ govoru, a u zapisu na jevrejskom pismu, koje Nazareni koriste do današnjeg dana, prozvano /takodje/ 'Prema Apostolima', ili, kao u njegovo najstarije vreme 'Prema Mateju', koje je i bilo vidjeno u Cezarejskoj biblioteci, pripovedanje kazuje ..." (III, 2) _ A Epiphanius osvrćući se na nazarensko 'krivoverje' (Heresy, XXX _ 9, 4) iznosi: "Oni koriste 'Evandjelje prema Mateju' sasvim kompletno, u hebrejskom /tačnije u aramejskom jeziku/, jer njihovo Evandjelje je svakako još uvek sačuvano medju njima kao što je najpre zapisano jevrejskim slovima." _ 'Evandjelje po Mateju' koje je Crkva kanonizirala samo je jedan transkripcioni iskvareni izvod iz izvornog 'Evandjelja po Nazarenima', odnosno 'Evandjelja po Dvanaestorici',... Upravo to 'Evandjelje po Dvanaestorici' i kasnije kanonizirano 'Evandjelje po (Pseudo) Mateju', napravljeno od strane nekog iz Jakovljevog okruženja, poslužilo je kao baza za nastanak 'Evandjelja po Marku', 'Po Luki' i 'Po Apolosu', koje je, u nepoznavanju njegove geneze, pogrešno nazvano 'Evandjelje po Jovanu'.
Rana, apostolska, nazarenska Crkva, u svome kanonu imala je i drevnu 'Enohovu knjigu', koju je Sinagoga odbacila u svome slepilu i nepriznavanju Mesije i Suvladara Neba koga ona prikazuje i najavljuje. Tako latinski crkveni pisac Tertulijan (otprilike 150.-230. godine) u svome spisu 'O ženskoj haljini' ukazuje za judejski kataloški previd oko 'Enoha': "Kao što je Enoh govorio u istome Gospodnjem zapisu, a svaki poučan spis je od Boga nadahnut, ne odbacujemo ništa što nam pripada. Danas izgleda kao da su ga Jevreji odbacili poput ostalih spisa koji govore o Hristu _ činjenica je to koja nimalo ne iznenadjuje, budući da Ga nisu prihvatili čak ni kada im se izravno obraćao." (II)
U svojoj 'Poslanici' Jakovljev brat Juda se poziva na spis 'Mojsijevo vaznesenje' te citira jedan verz iz 'Enohove knjige' koji osudjuje hulnike: "... Za ove prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreći: 'Gle, dodje Gospod sa svojim svetim miriadama, da sudi svima i da izobliči sve beznožne za sva njihova bezbožna dela kojas bezbožno počiniše, i za sve drske reči koje bezbožni grešnici izgovariše protiv Njega." (1:14-15) U etiopskom 'Enohu' dati ukaz nalazi se u drugom poglavlju. I kod Jude (1:6) i kod Petra (II, 2:4), kasnije i u gnostičkoj literaturi, prisutni su ukazi iz 'Enohove knjige' koji govore o zabludelim andjelima, koji su napustili svoju svetu stražarsku službu, otpali od Boga i bili svezani u Podzemlju.

Irinej i Klement Aleksandrijski su se takodje pozivali na 'Enohovu knjigu', priznajući njen duhovno-dokumentarnu pouzdanost. Znameniti Origen, učitelj katihetske škole u Aleksandriji, služio se takodje nekim ukazima iz 'Enohove knjige' (vidi 'Počela', VIII; cp.: 'Enoh', 40:8-9), ali je nije priznavao kao kanonski spis. U svom polemičkom spisu 'Protiv Kelsa' (Contra Celsum) Origen svom oponentu koji je citirao tekst 'Enohove knjige' odgovara i naznačuje da ovaj ne zna da se 'Enohova knjiga' ne smatra kao Bogom objavljena. (V, 53-54) Jasno je da u Origenovo vreme (otprilike 185.-254.) oslabljena Crkva nije više ni posedovala autentični kanon od 12 svetih knjiga, a kamoli da je poznavala značaj 'Enohove knjige'.
>>

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

~ Geneza biblijskog kanona ~



Isus Hrist je se svagda pokazivao i osvedočavao kao veliki poznavalac kanona nazarena sa Gore Karmel kojima je bio predstojatelj, proroka i svetih ljudi koje je posetio dok je živeo i kao Pitagora sa Samosa. Tako On do tada sastavljene autentične svete spise deli na 'Zakon', 'Proroke' i 'Psalme'. U Gornjoj odaji Markove kuće u Jerusalimu Sveti Jedan ukazuje okupljenim učenicima: "Ovo su reči koje vam kazah, dok sam još bio s vama, da sve treba biti ispunjeno što je za Mene zapisano u 'Mojsijevom Zakonu', i u 'Prorocima', i u 'Psalmima'." ('Dvanaestorica, 88:5) _ On ukazuje da su proročka pisma Njegovu pojavu i Njegovo delo davno najavili. Spasitelj upućuje i prosvećuje Svoje učenike idući sa njima do Emausa: "I počevši od Mojsija i svih 'Proroka', On im razjasni šta se na Njega odnosilo u svim Pismima." (85:9, v.: 7l:7) _ U čuvenoj Besedi na Gori Karmel Isus Nazaren naznačuje: "Ne mislite da sam došao da ukinem 'Zakon' i 'Proroke' ..." (25:8) _ U sinagogi Nazareta Rabbi Isus Nazaren čita iz 'Svitka Proroka Isaije' (13:1) koji je lucidno najavio Carstvo Mira na Novoj Zemlji. Veliki Učitelj i Izbavitelj često potkrepljuje Svoje pouke navodeći po sećanju i reči iz 'Proroka' i 'Zakona' (33:4, 51:15, 48:14-15 i drugde), govoreći i glavi i srcu. On ukazuje da sveti prominentni Spisi nose Božije Svedočanstvo, i da treba prozreti dubinu tih reči (68:6, 85:12, 88:6). On ukazuje da je Duh taj koji oživljava slovo, i traži od učenika da najpre donose Duh a tek potom slovo, a Duh se može doneti tek kada se ostvari reč i slovo iz Istine.
U 'Delima Apostolskim' se ukazuje da je egipatski nazaren, terapeut Apolos takodje bio dobro upućen u drevne spise svetih ljudi: "Dodje u Efes neki Judejac po imenu Apolos, rodom iz Aleksandrije, čovek rečit i jak u Pisma /- graphaîs/." (18:24, v.: 17:11, 18:28)
Pavle Taršanin, "prvoborac nazarenske jeresi" ('Dela', 24:5, cp.: 24:14, 28:22)), kako ga već pred namesnikom Feliksom optužuje sveštenički pravni zastupnik Tertul, čije poslanice je Crkva kasnije kanonizirala, takodje potenzira duhovno-odgojni značaj drevnih hagiografija, pa tako duhovnom sinu Timoteju piše: "Stoj u tome što si naučio i što si se uverio, znajući od koga si naučio, i što od detinjstva znaš sveta Pisma /- hierŕ grámmata/, koja te mogu umudriti za spasenje kroz veru u Hrista Isusa. Sve Pismo je bogonadahnuto /- pâsa graph_ theópneystos/, i korisno za učenje, za karanje, za ispravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, ..." ('Timoteju', II, 3:14-16) _ Duhovni zelot, Revnosni Apostol, svagda ukazuje na značaj svetih Spisa koji su najavili Velikog Majstora: "Hristos je umro za grehe naše, po Pismima /- katŕ tŕs graphŕs/, i pogreben je, i vaskrsnuo je trećega dana, po Pismima, ..." ('Korinćanima', I 15:3-4) _ "Sve, naime, što je unapred napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utehom Pisma imamo nadu." ('Rimljanima', 15:5) - Pred namesnikom Feliksom izjavljuje da veruje u "sve što je napisano u 'Zakonu' i 'Prorocima', ..." ('Dela', 24:14) - U raspravama sa jjudejcima on izdašno koristi svete spise: "Njima je izlagao o Carstvu Božijem na taj način što je svedočio i ubedjivao ih od jutra do večeri svedočanstvima iz 'Mojsijevog Zakona' i iz 'Proroka' - u sve što se odnosi na Isusa." (Ibid., 28:23) - Logično je pretpostaviti da je judejcima koji nisu priznavali kanon nazarena, svetog reda koji je za njih bio samo jedna od mnogobrojnih sekti, argumente izvodio prevashodno iz njihovog iskvarenog kataloga, u kome su reči iz Istine tek natrunjene.

Kod esena, judeo-nazarena kraj Mrtvog Mora, koji su proučavali mnoge kanonske i apokrifne spise (npr. i 'Knjigu jubilejâ'), podela spisa takodje figuriše na dva markantna odeljka, 'Zakon' i 'Proroke'. Tako njihov 'Pravilnik zajedništva' (Sereh hajahad) počinje rečima koje ukazuju da se od posvećenika treba tražiti da čine ono što je dobro i pravo, "kako je to /Bog/ zapovedio preko Mojsija i preko svih služitelja Svojih, prorokâ." (1:2-3)
U 'Prvoj Klementovoj poslanici' upućenoj Crkvi u Korintu, napisanoj krajem prvog stoleća od strane apostolskog učenika Klementa ('Filipljanima', 4:3), trećeg po redu episkopa Crkve u Rimu, kako već naznačuje Irinej u svome spisu 'Protiv jeresi' (III, 3, 3), pojavljuje se termin (u deminutivnom pluralu) 'knjižice' _ tá biblía, koji implicitno svedoči za sakralno kataloško ustrojstvo: "Braćo, borite se i budite revnjivi oko onoga što se odnosi na spasenje. Udubite se u Sveštena Pisma, ona istinita ona što su od Duha Svetoga. Znate da ništa nepravedno niti pogrešno nije napisano u njima." (45:1-3, vidi i: 'Petar', II, 1:19-21) _ Episkop Klement ukazuje i na značaj knjiga pripisanih Mojsiju: "I šta je čudno ako su oni kojima je od Boga u Hristu povereno takvo delo postavili ove napred spomenute, kada je i blaženi Mojsije, verni služitelj u Domu /Božijem/, sve što mu je zapovedjeno zabeležio u Sveštenim Knjigama, kojemu su posledovali i ostali Proroci, posvedočujući ono što je on ozakonio." (43:1) _ Veliki sukob izmedju Judejaca i Rimljana, dakle ratni haos i preseljenje velikog dela hrišćana preko Jordana, svakako su doprineli da mnogi autentični spisi budu izgubljeni i uništeni, čime je stvoreno plodno tlo za razne falsifikate i dometanja.
Prvi koji su se posle judejskog Rata odvojili od hrišćana-nazarena bili su ebjoniti (hebr.: evionim _ 'siromasi'). Historik Eusebije ukazuje da su bili nastanjeni u severnom delu Damaska. U svoju sledbu primali su samo Jevreje, obrezivali su se, i odbacili Isusovo Božanstvo. Uz preradjeno 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici' ('Aramejski Matej') priznavali su i Markov i Lukin evandjeljski tekst. Spise apostola Pavla su odbacili, jer su ovog apostola smatrali za otpadnika od Mojsijevog Zakona i običaja. (Irinej: 'Protiv jeresi', I, 26, prg. 2)
>>

~ Geneza biblijskog kanona ~



Pišući raznim Hristovim Crkvama, koje su počele trpeti i judejske i rimske progone, apostol Pavle dakako nije računao da će njegove poslanice jednom biti kanonizirane, odnosno utkane u neki novi sakralni katalog. Ono što je on tražio je da se sa njegovim pismenim poukama i svedočanstvima upoznaju Hristova Bratstva. Tako pri kraju svoje 'Poslanice Kološanima' revnosni Apostol naznačuje: "Pozdravite braću u Laodikiji i Nimfana i crkvu u njegovom domu. I kad se ova poslanica pročita kod vas, postarajte se da se pročita i u Laodikijskoj crkvi, a i vi da pročitate Poslanicu iz Laodikije." (4:15-16) Cirkulisanje i prepisivanje Pavlovih poslanica, koje su nosile očiglednu snagu, polako su proizveli kolekciju prepisa čije ukaze su respektovali i sami Apostoli i Proroci (cp.: 'Petar', II, 3:15-16), jer iz Pavla je velikim delom govorio Hristov Duh, dok je on sam ukazivao i priznavao da delimično spoznaje i delimično prorokuje ('Korinćanima', I, 13:9)

Tako nadglednik Hristove Crkve u Rimu, Klement, u svojoj 'Poslanici Korinćanima', ukazuje vernima u Korintu na pogubnost njihovih sukoba oko reda liturgijske službe i protivljenja prezbiterskoj duhovnoj vlasti, pozivajući se na Pavlovu Poslanicu ranije njima upućenu: "Uzmite Poslanicu /vama/ blaženoga Pavla Apostola. Šta vam je u početku Evandjelja prvo napisao? Zaista vam je duhovno pisao o sebi i Kefi i Apolosu, zato što ste vi i tada pravili grupašenje." (47:1-3) _ Sve to pokazuje da je Hristova Crkva u Rimu imala prepis Pavlove poslanice upućene vernima u Korintu, koju je i respektovala kao duhovno edukativan, izgradjujući tekst.

Polikarp, episkop u Smirni (spaljen oko 165. godine), koji je 86 godina služio Hristu, u svojoj 'Poslanici Filipljanima' se poziva na raniju Pavlovu poslanicu upućenu ovom Bratstvu: "... Ni ja, niti drugi sličan meni ne može tačno sledovati mudrosti blaženoga i slavnoga Pavla, koji kad je bio kod vas, pred licem tadašnjih ljudi /u Filipima/ učio je tačno i sigurno reč o Istini; on vam je otsutan napisao Poslanicu, u koju ako se udubite, možete se izgradjivati u datoj vam veri, koja je mati sviju nas, za kojom sleduje nada, a napred ide ljubav prema Bogu i Hristu i prema bližnjem." (3:2-3) _ Polikarp citira apostola Pavla, iz njegove 'Poslanice Efescima' (4:26): "... Uveren sam da ste dobro naučeni svetim Pismima i ništa vam nije nepoznato, dok to meni nije dano. Znam samo da je u Pismu rečeno: 'Gnevite se, i ne grešite', i: 'da sunce ne zadje u gnevu vašem." (12:1) _ Pišući vernima u Efesu, i Ignatije Bogonosac, izabran za drugog episkopa u Antiohiji krajem I stoleća, protivnik doketizma, pokazuje da poznaje Pavlove Poslanice: "Vi ste prolazni put onih koji radi Boga ubijaju, satajnici Pavla _ posvećenoga, posvedočenoga, dostoblaženoga, na čijem tragu želim da se nadjem kada Boga zadobijem, /Pavla/ koji vas u svakoj Poslanici spominje u Hristu Isusu." ('Poslanica Efescima', 12:1) _ Sve ovo pokazuje da su spisi nastali u apostolsko vreme i u krilu podižuće Crkve, u poapostolska Crkvi nalazili široku upotrebu.

Crkvama su takodje cirkulisala pisma i ostalih Apostola i Božijih služitelja. Jakov i Petar jasno se obraćaju vernima iz Izraela u rasejanju: "Jakov, služitelj Boga i Gospoda Isusa Hrista, pozdravlja dvanaest plemena u rasejanju." ('Jakov', 1:1) _ "Petar, apostol Isusa Hrista, izabranim došljacima, rasejanim po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Betiniji, ..." ('Petar', I, 1:1) _ Jovanu apostolu na Patmosu Hrist zapoveda da Njegovu Objavu uputi crkvama u azijskoj rimskoj provinciji: "... Zapiši u knjigu što gledaš i pošalji na sedam crkava: u Efes, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tiatiru, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodikiju." ('Otkrivenje', 1:11)

Ako se pogledaju mnogi raniji sačuvani poapostolski spisi nastali u Crkvi, kao što su 'Učenje dvanaestorice Apostola', 'Prva Klementova poslanica', 'Druga Klementova poslanica', (Hermin) 'Pastir' 'Polikarpova poslanica Filipljanima', 'Poslanica Diognetu', 'Barnabina poslanica', ... vidi se da oni navode mnoštvo evandjeoskih i izvanevandjeoskih verza, ali nigde eksplicitno ne govore o 'Matejevom', 'Markovom', 'Lukinom' ili 'Jovanovom evandjelju'. U Crkvi su tada, posle rušenja Hrama i Jerusalima, uz autentični evandjeoski tekst _ kapitalno 'Evandjelje' po svetoj Dvanaestorici', kružile i brojne prerade ovog svetog teksta i brojni izvodi iz njega. To priznaje i na to ukazuje i Pavlov saradnik, lekar Luka, koji je i sam napravio jedan takav izvod za nekog uglednika (Teofila), izvod koji je kasnije pretrpeo nove redakcije: "Pošto su mnogi preuzeli da opišu dogadjaje koji su se ispunili medju nama, _ onako kako nam predadoše oni /= Apostoli/ koji su od početka bili očevici i služitelji reči, _ naumih i ja _ pošto sam sve tačno ispitao od početka _ da ti napišem po redu, ugledni Teofile, da uvidiš istinitost onoga u čemu si poučen." ('Luka', 1:1-4)

Prvi koji pominje novozavetna Evandjelja, kasnije kanonizirana, je apostolski učenik, Papije, episkop u Hijeropolisu u Frigiji (Mala Azija). Tako istorik Eusebije u svojoj 'Crkvenoj istoriji' prenosi Papijeve reči koje je ovaj čuo od Presbitera Jovana, reči izložene u njegovom izgubljenom spisu 'Objašnjenja reči Gospodnjih': "'I ovo je Presbiter govorio: Marko je bio zapisivač /grč.: erm_neyt_s/ Petrov; koliko je zapamtio tačno je zapisao, no ne po redu, ono što je Hrist ili rekao ili učinio. Jer nije /lično/ čuo gospoda, niti je išao za Njim, a kasnije je, kao što rekoh, /išao/ za Petrom, koji je prema okolnostima govorio učenja, a ne kao da je izlagao sistem Gospodnjih reči, tako da Marno ništa nije pogrešio što je tako delimično zapisao kako je zapamtio. Jer samo je o jednome promišljao: da ništa od onoga što je čuo ne izostavi ili da nešto slaže u tome. _ Ovo dakle kazuje Papije o Marku. A o Mateju ovo kaže: "Matej pak jevrejskim jezikom napisao je reči /Gospodnje/, a izložio ih je kako je mogao svaki /od Apostola/.' _ A upotrebljava on /Papije/ svedočanstvo od prethodne /= Prve/ Poslanice Jovanove i od Petrove takodje. Izložio je pak i drugo kazivanje o ženi optuženoj Gospodu za mnoge grehe, koje sadrži 'Evandjelje po Jevrejima." (III, 39) _ Vidimo da Papije tvrdi da je Matej samo zapisao ono što su izlagala Dvanaestorica, odnosno ono što im je Duh davao da govore. 'Evandjelje po Mateju' u svom izvornom, neprekrojenom obliku, napisano na aramejskom jeziku, je zapravo 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici', koje se u blažoj modifikaciji pojavljuje i pod nazivom 'Evandjelje po Jevrejima', takodje dosta korišćeno u poapostolskoj Crkvi. _ 'Evandjelje po Marku', koje je verovatno u Rimu, pre rušenja Jerusalima nastalo, pominje se i u 'Antimarkionskom prilogu' (oko 160.-180. godine), te kod hereziologa Irineja lionskog (kraj II stoleća) i Origena. I Klement Aleksandrijski u svom 'Pismu Teodoru', čija autentičnost je problematična, govori o nastanku 'Evandjelja po Marku': "... On /- Marko/ je za vreme Petrovog boravka u Rimu napisao /prikaz/ Gospodnjih dela, medjutim, nije pomenuo sva dela, niti je nagovestio /ona/ tajna, već je izabrao samo ona koje je smatrao najkorisnijim za povećanje vere onih koji su bili poučavani. Ali kad je Petar umro kao mučenik, Marko je došao u Aleksandriju, noseći sa sobom i svoje i Petrove zabeleške, iz kojih je u svoju pomenutu knjigu prebacio ono što je odgovaralo napredovanju prema znanju. /Stoga/ je on sastavio duhovnije Evandjelje za potrebe onih onih koji su se usavršavali ..."
>>


~ Geneza biblijskog kanona ~



U 'Antimarkionskom prilogu' koji brani autentičnost novozavetnih spisâ protiv napada odstupnika Markiona, koji predstavlja predgovor evandjeljskim tekstovima i nekim Poslanicama, iznosi se za 'Evandjelje po Luki' da je napisano posle Matejevog i Markovog za obraćenike s paganstva, kako ih judejsko-jeretičke priče i nagadjanja ne bi smućivala i od odvraćala od reči Spasenja: "Luka, Sirijac iz Antiohije, po zanimanju lekar, postao je učenik Apostolâ. Kasnije je bio Pavlov učenik te je ostao uz ovog apostola do njegove smrti. Pošto je, neoženjen, služio Gospodu besprekorno, umro je pun Duha Svetoga u Boeciji, u dobi od 84 godine. Kada su 'Evandjelja' već bila napisana, jedno od strane Mateja u Judeji, drugo od strane Marka u Italiji, Luka je na poticaj Duha Svetoga napisao svoje 'Evandjelje' na području Ahaje." _ Iz samog Lukinog prologa u evandjeljski tekst jasno je da je on dati izveštaj sastavio koristeći ranije spise i bez pretenzije da to bude štivo za širi krug ljudi.

U svome delu 'Protiv jeresi' (nastalom oko 180. godine) Irinej Lionski autorstvo četvrtog kanonskog Evandjelja pripisuje Jovanu, te kaže da je on živeo u Aziji do vladavine cara Trajana (98.-117.): "Nakog toga /- pošto su se pojavila ostala Evandjelja/ Jovan, Gospodnji učenik, koji je takodje počivao na njegovim grudima, izdao je /grč.: eksedMke/ Evandjelje u Efesu u Aziji." _ Ako je apostol Jovan učestvovao u pisanju nekog Evandjelja, to je onda bilo 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici. Tačno je da je tzv. 'Evandjelje po Jovanu', koje je posle Rata doživelo svoju redakciju, sastavljeno u Efesu kao izvadak iz Q-teksta, ali ne od strane Jovana, kome se što-šta pripisuje i podmeće, već od strane učenog Aleksandrinca Apolosa ('Dela', 18:24), koji je napisao i 'Poslanicu Jevrejima', koju su mnogi bogoslovi pripisivali pogrešno apostolu Pavlu. Crkva u Rimu je inače imala izvestan otpor u prihvatanju tzv. 'Evandjelja po Jovanu', koje su dosta koristili maloazijski hrišćani, izveštaj koji su i jeretici i gnostički obilato upotrebljavali zajedno sa drugim svojim 'tajnim' evandjeljima. Takav ignorantski i skeptički tretman na Zapadu u prvih nekoliko stoleća imala je i 'Poslanica Jevrejima'.

Ratna pustošenja, uništavanje Jerusalima, time i raspršenje vodeće Hristove Crkve koju je najpre predvodio Isusov brat _ nazaren Jakov Pravednik, te pojava podela i jeretičkih frakcija, očigledno su bili faktori koji su doprineli tome da Hristove Crkve vrlo brzo zanemare i izgube svoj istinski i izvorni kanon.

Markion (II stoleće n. e.) iz Sinope na Crnom Moru, utemeljivač gnostičke hrišćanske crkve koja je se na Istoku stolećima održala, u svome spisu 'Protivrečnosti' (Antitheseis), ukazujući na suprostavljene ukaze 'Starog' i 'Novog Zaveta' objašnjava svoje odbacivanje 'Staroga Zaveta' kao mita, a od novozavetnih spisa prihvata samo 'Evandjelje po Luki' (koje je sam 'doterao' izostavivši sve što je napisao o rodjenju Gospodnjem i sve što Hrist iznosi o Svome Ocu kao Stvoritelju, napravivši tako ustvari 'Evandjelje po Markionu'), a iz corpus paulinum deset Pavlove Poslanice, izostavljajući takodje i u njima sve što je Apostol govorio o Bogu kao Tvorcu (Irinej: 'Protiv jeresi', I, 27, 2-4).

Popis kanonskih knjiga ispod pera Irineja Lionskog (oko 125.-202. godine) svakako je nastao kao odgovor na Markionov iskrivljen sakralni katalog. (Pored Markiona i gnostik Valentin je odbacio judejske 'Zakone' i'Proroke'.) Hereziolog Irinej je inače protivnik kako mnoštva evandjeljskih tekstova tako i jedinstvenog evandjeljskog izveštaja. Od Evandjelja koja su u njegovo vreme kružila medju hrišćanskim Crkvama, koje su od bratstva polako postajale krute podaničke institucije, Irinej je predložio indeks kanonskih Evandjelja, koji je uključivao četiri teksta, prema četiri ugla sveta, postavljajući ih kao četiri stuba crkvene doktrine ('Protiv jeresi', III, 11, U svoj popis svetih naslova uključio je i 'Otkrivenje po Petru', te Hermin 'Pastir' (IV, 20, 2). Medjutim Irinej se ne služi 'Poslanicom Jevrejima', 'Jakovljevom poslanicom' i 'Drugom Petrovom poslanicom'; takodje ne citira ni 'Treću Jovanovu poslanicu' ni 'Judinu poslanicu, možda i zbog njihove tekstualne kratkoće.
Učenik Justina Mučenika u Rimu _ Tatian (Tatianos, druga polovina II stoleća n. e.) iz Sirije, koji je kasnije prišao jednoj gnostičkoj sekti, napisao je Diatessáron _ (bukvalno: 'Kroz četiri') kojim je hteo da prikaže harmoniju evandjeljskih tekstova u hronološkom okviru 'Evandjelja po Jovanu'. Dijatesaron kao 'jedinstveno' i 'uskladjeno' komponovano Evandjelje Crkva u Siriji je upotrebljavala u drugom, trećem i četvrtom stoleću.

U prvim stolećima hrišćanstva nastali su brojni evandjeljski izveštaji, apokrifi i pseudoepigrafi, bilo kao izravni izvodi iz Protoevandjelja ('Matej', 'Marko, 'Luka', 'Jovan', ...), bilo kao modifikacije Protoevandjelja ('Po Nazarenima', 'Po Ebionitima', 'Po Jevrejima', 'Po dvanaest apostola', 'Po Egipćanima'), bilo na osnovu predanja i misaonih spekulacija ('Po Tomi', 'Po Filipu', 'Po Jakovu', 'Po Petru', 'Po Nikodimu', 'Po Barnabi', 'Po Bartolomeju', 'Po Pseudo-Mateju', 'Evandjelje Istine', 'Tajno Markovo', 'Tajno Jovanovo', 'Tomino Evandelje o Rodjenju', 'Arapsko Evandjelje o Rodjenju', koptsko 'Evandjelje po Egipćanima', 'O Marijinom detinjstvu', ... Jeretici Kajiniti, koji su prezirali Stvoritelja sveta i Njegov Zakon, koji su poštovali izdajnika Judu kao jedinog apostola koji je 'imao' istinsko znanje, koristili su se tzv. 'Evandjeljem po Judi' (Irinej: 'Protiv jeresi', I, 31, 1) _ Osnivači pojedinih sledbi, ocenjeni kao 'jeresopatrijarsi' takodje su imali svoja evandjelja: 'Evandjelje po Kerintu', 'Po Bazilidu', 'Po Markionu', 'Po Apeliju', 'Po Bardesanu', 'Po Maniju', ... Spis mitološke gnoze nazvan 'Tajno Evandjelje po Jovanu' je korišćen u Siriji sve do VIII stoleća nove ere. I mnogi drugi spisi u Crkvama ocenjene kao libri non recipiendi ('neprihvatljive knjige') našle su široko uporište.

Pojedine Crkve su u svoj kanon uključivale knjige koje su druge Crkve odbacivale, ili ih uopšte nisu poznavale. Tako je u kanonu Crkve u Aleksandriji, koji je sačinio znameniti Klement Aleksandrijski, uključeno i 'Evandjelje po Jevrejima', 'Po Egipćanima' i 'Po Matiji', te su kao apostolske tvorevine uzimane: 'Prva poslanica Klementa Rimskog', 'Poslanica Barnabina' 'Pastir', 'Učenje Dvanaestorice', 'Dela Jovanova', 'Dela Pavlova', 'Beseda Petrova' i 'Evandjelje po Jakovu'.
>>

~ Geneza biblijskog kanona ~



Sredinom II. stoleća u 'Apologiji za hrišćane', Justin Martir, koji je napisao nekoliko dela u Rimu, ukazuje za hrišćanska nedeljna okupljanja: "U dan koji se naziva 'sunčevim danom' svi koji stanuju u gradovima i poljima skupljaju se na isto mesto gde se čitaju uspomene /apomnemoneumata/ Apostola i spisi Proroka, koliko to vreme dozvoljava." (I, 67) - Pod 'Apostolima' Justin svakako misli na Evandjelja (cp.: I, 66), za koja smatra da su ih sastavili Apostoli ili njihovi učenici ('Dijalog sa Jevrejinom Trifunom', 103) - I Eusebije Pamfil u svojoj 'Istoriji', za monašku hrišćansku zajednicu u okolini Aleksandrije kod Mareotidskog jezera, koju Filon u spisu 'O kontemplativnom životu' naziva terapeutima, ukazuje da su koristili Evandjelja: "Verovatno, knjige drevnih muževa, za koje /Filon/ govori da postoje kod njih, jesu Evandjelja i apostolski zapisi i tumačenja na drevne proroke, kakva postoje u 'Poslanici Jevrejima' i mnogim drugim Poslanicama apostola Pavla." (II, 17) - Terapeuti, koje je judejski hermeneutista i filosof Filon Aleksandrijski upoznao oko 40-te godine nove ere, a koje je Marko utemeljio, mogli su u to vreme da koriste samo izvorno 'Evandjelje po Mateju', odnosno aramejski tekst 'Evandjelja po svetoj Dvanaestorici', koje je Marko u Aleksandriju doneo, gde je više decenija bio episkop tamošnje crkve, i iz koga je kasnije za potrebe rimskih hrišćana napravljeno grčko 'Evandjelje po Marku' kao izvod iz Prateksta: "... A onda neki /u Rimu/ postadoše željni ne samo usmene reči pa počeše nagovarati Marka, saputnika Petrovog, da napiše Evandjelje. I nisu odustali od te molbe sve dok ih ne posluša, i tako je nastalo Evandjelje po njegovom /- Markovom/ imenu. Apostol /Petar/, videvši da je to sve po volji Duha Božijeg, obradova se revnosti Rimljana i dopustio je da se Evandjelje čita po crkvama." (Ibid., II, 15)

Da li u celini, ili delimično, Marko je sa aramejskog preveo 'Evandjelje po Dvanaestorici', koje je kasnije pretrpelo emendacione zahvate. Eusebije dalje ukazuje da je na Istoku, medju onim Indijcima koji su upoznali Hrista, Klementov učitelj, prvi upravitelj katehetske škole u Aleksandriji, po učenosti čuveni Panten, našao aramejsko 'Evandjelje po Mateju', koje je tu pohranio apostol Bartolomej (Ibid., V, 10). - Sve to ukazuje da su Apostoli odmah posle Hristovog Vaznesenja, nadahnuti Njegovim Duhom, zapisali život i učenje Velikog Učitelja, i taj zapis - 'Evandjelje po svetoj Dvanaestorici', nazvano i aramejsko 'Evandjelje po Mateju', po svom pisaru, širom sveta proneli.

Svedočanstvo da je u poapostolskoj Crkvi postojalo nastojanje da se fiksira kanon hrišćanskih svetih spisa potvrdjuje nam i tzv. Muratorijev fragment, nastao od nepoznatog autora verovatno krajem II stoleća. Dati fragment, kome nedostaje početak i kraj teksta, otkrio je u milanskoj Ambrosiani (- Ambrosijevoj biblioteci u Milanu) sveštenik Lodovico Antonio Muratori, i to u jednom kodeksu iz VIII stoleća, a publikovao ga je 1740. godine u Antiquitates Italicae, III, 851-854). Tekst je sačuvan u dosta lošem (barbarskom) latinskom jeziku; što navodi na zaključak da je najpre zapisan na helenskome jeziku, odnosno da je preveden od nekoga kome je helenski bio bliži nego latinski jezik; npr. u verzu 10, umesto ablativa od 'učenici' - discipulis, sastavljač zapisuje decipolis (u helenskom: _ pólis = 'grad').


Tako se u 85. sačuvanih redaka datog fragmenta napisanog u Rimu iznosi sledeće: "... Nekim je stvarima /Marko/ ipak bio prisutan i tako /ih/ je izložio."

"Treću knjigu 'Evandjelja po Luki'. Taj Luka lekar, po Hristovom vaznesenju, kad ga je Pavle kao zauzetog saputnika sa sobom uzeo, u svoje je ime pisao po čuvenju, no Gospoda nije ni on video u telu; stoga /je napisao/ prema tome kako je mogao doznati /assequi/; u tom smislu i započinje govorom od rodnjenja Jovanova."

"Četvrto medju evandjeljima od Jovana, iz /kruga/ učenika. Kad su ga poticali saučesnici i episkopi njegovi, rekao je: 'Postite skipa sa mnom od danas tri dana, pa što bude svakome od nas objavljeno, to ćemo jedni drugima ispripovedati'. Iste je noći objavljeno Andriji, iz /kruga/ apostola, da Jovan uz odobrenje svih opiše sve u svoje ime."

"I stoga, premda pojedine knjige evandjelja imaju različite početke, nema razlike u veri onih koji veruju, budući da je jednim i gospodstvenim /principali/ Duhom u svima izrečeno sve o rodjenju, o trpljenju, o vaskrsenju, o obraćanju /conversatione/ s Njegovim učenicima, i o dvostrukom Njegovom dolasku: o prvom - prezrenom u sniženosti, koje se dogodilo; o drugom - preslavnom po kraljevskoj vlasti, koje će se dogoditi." Kakvo, dakle, čudo, ako Jovan tako čvrsto iznosi pojedinosti i u svojim Poslanicama, govoreći o sebi: 'Što smo videli svojim očima i čuli ušima, i što su naše ruke doticale, to smo vam napisali'. /I, 1:2-3/ Time naime po redu sebe iskazuje ne samo vidiocem i slušaocem nego i piscem ovih divota Gospodnjih."

"Dela pak svih apostola napisana su u obliku jedne knjige. Luka opisuje uglednom Teofilu ono što se u pojedinostima zbivalo u Njegovoj prisutnosti, kako to i jasno daje znati po odsutnosti /prikaza/ Petrove muke, ali i Pavlova putovanja kad je iz Grada /= Rima/ pošao u Španiju."

"A Pavlove Poslanice same jasno kazuju onima koji žele razumeti iz kojih su mesta ili zbog kojeg razloga bile upućene /directae/. Pre svega je opširnije pisao Korinćanima, zabranjujući jeresi raskola; potom Galaćanima, obrezanje; a Rimljanima, stavljajući na srce raspored /ordinem/ Pisama, ali i da je njihovo počelo Hrist. O tim pojedinostima treba da raspravimo. Premda sam blaženi apostol Pavle, sledeći red predšasnika svoga Jovana, piše samo sedmerim Crkvama ovakvim redom: Korinćanima prva, Efescima druga, Filipljanima treća, Kološanima četvrta, Galaćanima peta, Solunjanima šesta, Rimljanima sedma, - istina Korinćanima se i Solunjanima, mada radi ukora, ponavlja - ipak se razaznaje da je po celom cvetu raširena jedna Crkva. Jer i Jovan u 'Otkrivenju', mada piše sedmerim Crkvama, ipak govori svima. Istina, jedna Filemonu i jedna Titu i dve Timoteju /napisane su/ iz osećaja i ljubavi, ipak su posvećene /sanctificatae/ u čašćenju katoličanske Crkve, u uredjenju crkvene disccipline. Prenosi se takodje /Poslanica/ Laodikejcima, druga Aleksandrijcima, pod Pavlovim imenom načinjene patvorine u prilog Markionove jeresi, i više drugih stvari /alia plura/, što u katoličansku Crkvu ne može biti primljeno; žuč s medom mešati nije prikladno."

"Dakako, 'Poslanica Jude' i dve gorepomenutog Jovana prihvaćene su u katoličanskoj /Crkvi/, i 'Mudrost' koju su Solomonovi prijatelji napisali njoj /- Crkvi/ u čast. Prihvatamo i 'Otkrivenja' - samo Jovanovo i Petrovo, koje neki od naših neće u crkvi čitati. A 'Pastira' je sasvim nedavno /nuperrime/ u naša vremena u gradu Rimu napisao Herma, dok je na stolici Crkve grada Rima sedio episkop Pijo, njegov brat; zato ga doduše treba čitati, ali se u crkvi ne može objavljivati narodu ni medju prorocima kojih je broj zaključen, ni medju apostolima svršetka vremena."

"A od Arsinoja odnosno Valentina ili Miltijada uopšte ništa ne prihvatamo; pa ni novu knjigu 'Psalama' koju su napisali markionovci zajedno s Basilidom ili azijskim uspostaviteljem Katafrižana."

Navedeni fragment pokazuje da Canon Muratorianus, odnosno autoritet koji stoji iza njega, poznaje četiri evandjeljska teksta. Iz Fragmenta se vidi da u II stoleću crkva u Rimu nije priznavala i nije prihvatala 'Poslanicu Jevrejima', 'Jakovljevu poslanicu', 'Treću Jovanovu poslanicu', kao ni 'Prvu' i 'Drugu Petrovu poslanicu'. Uz 'Otkrivenje po Jovanu' prihvatano je i tzv. 'Otkrivenje po Petru' (nastalo u prvoj polovini II stoleća), uz odredjena osporavanja. Pseudoepigraf 'Otkrivenje po Petru', koji naglašeno slika strahote onostranih paklenih ispaštanja, iz kanona je isključio tek Kartagenski sabor 397. godine. Eusebije i Jeronim je takodje nisu priznavali kao kanonski ispravnu i podobnu. Dati pseudoepigraf znameniti Klement Aleksandrijski je medjutim uzimao kao kanonski spis. Dosta je uvažavan u Crkvama Palestine sve do V stoleća, gde je čitan na liturgiji Velikog Petka (Sozomen: 'Istorija Crkve', VII, 19).

Uz 'Otkrivenje po Petru' u Crkvi na Zapadu tokom srednjeg veka velik uticaj je ostvarilo i tzv. 'Otkrivenje po Pavlu', nastalo sredinom III stoleća na helenskom jeziku, delo koje se pojavljuje u mnoštvo rukopisa. Spis govori šta je apostol Pavle navodno video u nebeskome vidjenju koje pominje u 'Drugoj poslanici Korinćanima', 12:2-4. Data apokalipsa je dosta uvažavana medju monasima (Sozomen, VII, 19). Kako Epifanije Kiparski ukazuje gnostici su imali spis 'Vaznesenje Pavlovo' (Haer. 38, 2) Aurelije Avgustin 'Otkrivenje na po Pavlu', koje je uticalo na oblikovanje rimokatoličkih predstava o onostranom, odlučno odbacuje dati: "Uobraženi su u svojoj vrlo velikoj gluposti izmislili 'Otkrivenje po Pavlu', koje Crkva s pravom ne prima i koje je puno ne znam kakvih bajki." (Tractatus in Joanem, XCVIII, - Decretum Gelasianum, popis zabranjenih knjiga s početka VI stoleća, osudjuje i odbacuje kako 'Petrovo' i 'Pavlovo otkrivenje', tako i 'Tomino' i 'Stefanovo otkrivenje'.
>>


~ Geneza biblijskog kanona ~



U Origenovoj sakralno-skriptuarnoj perspektivi, bar kako je Eusebije izlaže (Ecclesiastical History, VI, 25), ovaj aleksandrijski egzegeta je prihvatao četiri 'Evandjelja', 'Pavlove 'Poslanice', 'Prvu Petrovu poslanicu', 'Prvu Jovanovu' i 'Otkrovenje' (verovatno i 'Dela apostolska', iako to Eusebije ne naznačuje), medjutim osporavao je 'Drugu Petrovu poslanicu', 'Drugu Jovanovu? i 'Poslanicu Jevrejima'. Iz njegovog 'Izlaganja na Mateja' (XVII, 30) vidi se da je i 'Judinu poslanicu' odbacivao.

U završnici pseudoepifrafa 'Apostolska pravila', nastalim tokom II i III stoleća, a izričito potvrdjenim u 2. pravilu Trulskog Sabora (održanog u Konstantinopolju 692. god.) daje se spisak relevantnih knjiga koje se u Crkvi trebaju uvažavati kao svete i inspirisane: "Mojsijevih pet: 'Postanak', 'Izlazak', 'Levitska', 'Brojevi', 'Ponovljeni zakoni'; 'Isusa Navina' jedna; 'Suci' jedna; 'O Ruti' jedna; 'Kraljevstva' četiri; 'Paralipomenâ' /odnosno/ 'Knjige letopisâ' dve; 'Ezre' dve; 'Estere' jedna; 'Makabejâ' tri; 'O Jovu' jedna; 'Psaltira' jedna; Solomonove tri: 'Izreke', 'Eklesijast' /= 'Propovednik', 'Pesma nad pesmama'; 'Prorokâ' dvanaest /malih/; 'Isaija' jedna; 'Jeremija' jedna; 'Ezekiela' jedna, 'Danila' jedna. Van ovoga pak, neka vam bude još kazano da vaši mladji izučavaju 'Mudrost' mnogoučenog Siraha."
"A naše /knjige/, to jest 'Novoga Zaveta': 'Evandjelja' četiri: Jovanove tri; Jakovljeva jedna; Judina jedna; Klementove 'Poslanice' dve; i 'Ustanove' /Apostolske/ koje su mnome Klementom za vas episkope u osam knjiga proglašene, koje ne treba svima objavljivati, jer u njima ima tajanstvenoga; i 'Dela' naša apostolska." ('Pravilo', 85) - Dato pravilo, koje zapostavlja 'Otkrovenje po Jovanu' a uključuje i Klementove 'Poslanice' i 'Apostolske Ustanove', Trulski Sabor u Konstantinopolju (692. god.) delom revidira. Tako se u 2. Pravilu tog Sabora iznosi: "A pošto nam je u tim /'Apostolskim/ Pravilima' zapovedjeno da primamo i 'Ustanove' /grč.: Diatákseis/ tih istih svetih Apostola, izdate kroz Klementa, u koje su već odavno nepravoslavni uneli na štetu Crkve neke iskvarene i strane pobožnosti stvari, koje su nam uzvišenu lepotu božanskih dogmata pomračile, to radi izgradjivanja i obezbedjivanja hrišćanske pastve, mi te 'Ustanove' razložno odbacismo, ne primajući nikako plodove jeretičke laži, i ne dopuštajući ih čistom i savršenom apostolskom učenju." - Trulski sabor 'Apostolska pravila' prihvata kao uredbe nastale, ne izravno od Apostola, već iz sačuvanog apostolskog predanja.
Pod imenom rimskog episkopa Klementa kružili su u prvim stolećima brojni spisi, no jedino je autentična njegova 'Prva poslanica'. Inače 'Apostolske ustanove' predstavljaju kompilaciju nekoliko ranohrišćanskih spisa ('Učenje Dvanaestorice Apostola', 'Apostolsko predanje' i 'Učenje apostola' - Didascalia Apostolorum) koja je konačno redigovana u Siriji oko 380. godine, pre Drugog Vaseljenskog Sabora. U 'Apostolske Ustanove' inače uključene su 8 knjige: 'O ponašanju hrišćana', 'O crkvenoj hijerarhiji', 'O udovicama', 'O siromašnima', 'O mučenicima (za veru'), 'O raskolima', 'O moralu hrišćana' i 'O blagodati, pričešću, rukopoloženju i disciplini'.

Oblasni sabor u Laocideji oko 364. god. nove ere po pitanju zborničkog kanona zaključuje: “Neka se ne čitaju u crkvi neprovereni psalmi i ne-kanonske knjige, već jedino samo kanoske iz 'Novog' i 'Starog Zaveta'." (Pravilo 59) - "A ovo su knjige iz 'Novog Zaveta': četiri 'Evandjelja' - 'Prema Mateju', 'Marku', 'Luki' i 'Jovanu'; 'Dela apostolska', sedam sabornih poslanica, naime, jedna od Jakova, dve od Petra, tri od Jovana, jedna od Jude, četrnaest poslanica od Pavla - jedna 'Rimljanima', dve 'Korinćanima', jedna 'Galatima', jedna 'Efescima', jedna 'Filipljanima', jedna 'Kološanima', dve 'Solunjanima', jedna 'Jevrejima', dve 'Timoteju', jedna 'Titu' i jedna 'Filemonu'." (Pravilo 60) - Ovaj popis izostavlja 'Otkrivenje po Jovanu' koje je na Istoku dosta odbacivano i sa rezervom uzimano, jer su ga koristile i dosta se na njega pozivale i razne jeretičko-gnostičke struje, dok se 'Poslanica Jevrejima', koju Tertulijan pripisuje Barnabi ('O skromnosti', 20), ovde vezuje za autorstvo apostola Pavla, kako je to najčešće i uzimano u istočnim patrijaršijama. Odluke sabora u Laodikeji su dosta široko prihvaćene na Istoku.

Posle ovog maloazijskog sabora Treći kartaginski sabor u severnoj Africi (na kome je prisustvovao i Aurelije Augustin), sastavši se oko 418. god, dao je listu kanonskih starozavetnih i novozavetnih knjiga (32. pravilo); dvadeset sedam knjiga 'Novog Zaveta' prihvaćene su kao kanonske, odnosno da se mogu čitati u Crkvi. Ovaj sakralno-kataloški popis je, dakle, uključivao i patmosku 'Apokalipsu'. Njega se drži i Gregorije (Gregorios) Bogoslov (330.-390.), iz Nazijanza u Kapadokiji, prijatelj Vasilija Velikog.

>>



~ Geneza biblijskog kanona ~



Istorik Eusebije Pamfil (265.-339.), episkop u Cezareji, kao u Crkvi neosporavane, opšteprihvaćene (grč.: homologoumena) knjige uzima četiri 'Evandjelja', 'Dela apostolska', 'Pavlove Poslanice', 'Prvu Jovanovu poslanicu' i 'Prvu Petrovu poslanicu'. ('Istorija Crkve', III, 25, 1-2) - A kao osporavane spise, one čije apostolsko poreklo je bilo sumnjivo (amphiballomena, nolpha) navodi 'Jakovljevu poslanicu', 'Judinu poslanicu', 'Drugu Petrovu poslanicu', 'Drugu' i 'Treću Jovanovu poslanicu' (Ibid., III, 24, 17; vidi i III, 3), te 'Otkrivenje po Jovanu'. 'Otkrivenje' poput drugih bogoslova, Eusebije delom refleksno osporava jer je pod Jovanovo ime, uz dati patmoski spis, medju gnosticima i jereticima kružilo sijaset raznih pseudoepigrafa; tako Eusebije ukazuje za Jovanovog savremenika gnostika Kerinta koji je dosta izopačeno predstavljao Hiljadugodišnje Kraljevstvo Mira (Ibid., III, 28, 2.5; VII, 25, 3) najavljeno u dvadesetom poglavlju 'Apokalipse': "I Kerint se pozva na neka otkrivenja, koja je tobože zapisao veliki apostol /tj. Jovan/, i tu iznosi na pazar kojekakve basne i gatalice, kao da su mu to andjeli saopštili, ..." (Ibid., III, 28, 2) - Takodje, oko Pavlovog autorstva 'Poslanice Jevrejima' Eusebije ukazuje da postoje neke nedoumice, no ne uzima ih kao presudne (III, 3, 5). U podmetnute, lažne (pseude) spise svrstava 'Pastira', 'Dela Pavlova', 'Otkrivenje po Petru', 'Barnabinu poslanicu', 'Učenje Dvanaestorice' i 'Evandjelje po Jevrejima' (III, 25, 4-5, vidi i: IV, 13, 6). Kao jasno odbačene od crkvenih bogoslova Eusebije pominje još neke spise: 'Evandjelje po Petru', 'Po Tomi', 'Po Matiji', 'Dela Andrejina', 'Dela Jovanova', ... (III, 25, 6) - I Eusebijev katalog je u krajnjem slučaju odraz različitog vrednosnog pristupa hagiografsko-sakralnom štivu medju vodećim bogoslovima ondašnjih crkvi i patrijaršija.
Eusebije iznosi da su na hrišćanskim bogosluženjima, uz 'priznate' knjige čitane i objašnjavane i druge, poput 'Pastira' od Herme, 'Prva Klementova poslanica Korinćanima' (III, 16), poslanica Smirnskoj crkvi o Polikarpovom mučeništvu, dela mučeništva Ignatija Bogonosca, ...
Tertulijan (Tertullianus, otprilike 150./230. god.) iz Kartagine, teolog Latinske Crkve koji je prethodno pripadao sekti montanista, optuživao je jeretike da kanonu 'Novoga Zaveta' proizvoljno dodaju i druge spise (De praescriptione haereticorum, 38) - To prebacivanje je dosta nesuvislo, jer u njegovo vreme vaseljenska Crkva nije imala fiksiran sakralni kanon.
Pod navalom raznih jeresi, veliki Arijev protivnik, aleksandrijski episkop Atanasije (Athanasios, 295.-373. god.) u svojoj 'XXXIX uskršnjoj poslanici' (PG t. XXVI, col. 1437-40) iz 367. godine, nabraja 22 knjige (u stvarnosti to su 39 njih) 'Staroga Zaveta' i 27 knjiga 'Novoga Zaveta'. Osim protokanonskih knjiga nazvanih Kanoni Eómena Atanasije daje i spisak knjiga anaginoskMmena, spisak deuterokanonskih dela dobrih i korisnih za čitanje: "Pošto smo spomenuli o jereticima kao o mrtvima, a o nama kao o onima koji imamo radi spasenja Sveto Pismo, ja se još bojim, da neki izmedju prostijih, kao što je to Pavle pisao Korinćanima, ne zavede ljudska hitrost zbog njihove prostote i čistote, te usled toga se ne počnu zanositi nekim drugim knjigama, takozvanim apokrifima i da budu dovedeni u sumnju i zabludu zbog njihovog naziva, te vas stoga molim da se strpite, ako napominjući nešto što vi već znate, napišem o tome i ja nešto radi potrebe i koristi crkvene. Želeći pak o tome da govorim, poslužiću se, radi opravdanosti moje odluke, primerom evandjeliste Luke, govoreći i sam: Pošto neki počeše uzimati za sebe i apokrifne knjige i mešati ih sa bogonadahnutim Pismom u kome mi imamo puno poverenje, kao što nam predavahu oci koji su isprva očevidci i služitelji Logosa bili, pomislih i ja, koji sam od iskrene braće potaknut i naučen da ispočetka redom izložim knjige koje su primljene i uvrštene u kanon i koje svi priznaju bogonadahnutim da svaki, koji je u zabludu doveden, osudi one koji su ga zaveli, a onaj koji se čistim sačuvao, da se obraduje ovoj novoj promeni.
'Starog Zaveta' ukupno imamo dvadeset i dve knjige. Toliko je, kao što sam slušao, predato od Jevreja, a po redu i po nazivu ovako slede: najpre 'Postanak', pa 'Izlazak', pa 'Levitska', zatim 'Brojevi' i najposle 'Ponovljeni Zakoni'. Iza ovih slede: /knjiga/ 'Isusa Navina', 'Suci', 'Rutina', četiri knjige 'Kraljevstva' od kojih prva i druga sačinjavaju jednu kao što i treća i četvrta čine jednu, posle ovih 'Prva i Druga Paralipomenona' koje takodje čine jednu knjigu. Onda 'Prva i Druga knjiga Ezdre' takodje čine jednu, zatim 'Knjiga Psalama', 'Izreke', 'Eklesijast', 'Pesma nad pesmama', 'Jov', i najposle 'Proroci' kojih je dvanaest a koji se za jednu knjigu broje. Onda 'Isaija', 'Jeremija' i s njime 'Baruh' - 'Plač' i 'Poslanica', iza tih 'Ezekiel' i 'Danilo'. To su knjige 'Starog Zaveta'.
'Novog Zaveta' su: četiri evandjelja: 'Mateja', 'Marka', 'Luke' i 'Jovana'. Iza ovih slede 'Dela Apostolska' i sedam 'Apostolskih poslanica' koje se još nazivaju i saborne, i to: dve Petrove, tri Jovanove i jedna Judina. Osim toga ima još i četrnaest 'Pavlovih poslanica' koje su izložene ovim redom: prva je 'Rimljanima', dve 'Korinćanima', 'Galatima', 'Efescima', 'Filipljanima', 'Kološanima', dve 'Solunjanima', 'Jevrejima', dve 'Timoteju', i po jedna 'Titu' i 'Filimonu'. I na kraju Jovanov 'Apokalipsis'. Ovo su izvori spasenja, da reči koje su u njima napoje one koji su žedni. U ovim knjigama pripoveda se nauka blagočestija i niti ko domeće šta niti ko šta oduzima od njih. Sa ovim knjigama je Gospod zastideo sadukeje govoreći: 'Varate se, ne znajući Pisma, ni sile njegove' /'Matej', 22:29/ i opominjao je Judejce; 'Pogledajte Pismo, jer ono svedoči o Meni'. /'Jovan', 5:39/ Ali radi veće tačnosti, jer radi potrebe pišem, dodajem i ovo, da osim ovih ima još i drugih knjiga koje nisu ušle u kanon, ali u pogledu kojih su oci ustanovili da ih čitaju koji iznova pridolaze i koji se žele uputiti u nauku blagočestija. To su 'Mudrost Solomonova', 'Mudrost Sirahova', 'Estera', 'Judita', 'Tobija', takozvano 'Učenje apostolsko' i 'Pastir' /Hermin/. Pri ovome znajte ljubazni, da dok su jedne knjige unesene u kanon, a druge odredjene za čitanje kao korisne, o apokrifima se nigde ne spominje, nego je to izmišljotina jeretika koji ih pišu, kada žele, odredjujući im i dodavajući im vreme, da ih prikažu kao stare, da bi time imali mogućnost da zavedu proste."
Vidi se da Atanasije priznaje uglavnom samo tradicionalno prihvaćene knjige, odbacujući sve novonastale gnostičke i jeretičke spise i pseudoepigrafe. (Moguće je da iza ovog Atanasijevog izlaganja stoji i neka ranija pomesna saborska odluka vezana za sakralnu katalogizaciju.) Atanasije nedvosmisleno i veličanstveno 'Otkrivenje po Jovanu' upisuje u red svetih, bogonadahnutih spisa. Dato razvrstavanje, najpre kondicionalnog verskog profila, na saboru u Hiponu 393. godine dobilo je službeni apodiktičan naboj i obaveznost. Slična katalogizacija se susreće i u 'Sinopsisu knjiga Svetog Pisma' (prg. 76). koji se pripisuje Atanasiju, ali je nastao nešto kasnije.
>>




"CB, :AB0B8, ?5@5G8A;8< C65 8725AB=K5 =0< :=838 _>2>3> _025B0. _0 ?5@2>< <5AB5 ?>AB028<, :>=5G=>, A2OBCN G5B25@8FC _20=35;89, 70 =59 A;54CNB _5O=8O _?>AB>;>2; (2) ?>B>< ¬02;>2K ¬>A;0=8O, =5?>A@54AB25==> 70 =8<8 — ¬5@2>5 _>0==>2> 8 15AA?>@=>5 ¬5B@>2>, 0 ?>B><, 5A;8 C3>4=>. _?>:0;8?A8A _>0==0, > :>B>@>< 2 A2>5 2@53>2>@8<. -B> :=838 15AA?>@=K5 (3) !@548 >A?0@8205 1>;LH8=AB2>< ?@8=OBKE ¬>A;0=8O, 8<5=C54=> _0:>2;52K<, 4@C3>5 _C48=K<, 8 _B>@>5 ¬5B@>2>, B0:65 _B>@>5 8 "@5BL5 _>0==>2K, <>65B 1KBL, >=8 ?@8=04;560B 520=35;8ABC, 0 <>65B 1KBL, :0:> 53> B57:5.
Katalogu spisa
The Divine Scriptures that are accepted and those that are not
Since we are dealing with this subject it is proper to sum up the writings of the New Testament which have been already mentioned. First then must be put the holy quaternion of the Gospels; following them the Acts of the Apostles. After this must be reckoned the epistles of Paul; next in order the extanfinal former epistle of John, and likewise the epistle of Peter, must be maintained. After them is to be placed, if it really seem proper, the Apocalypse of John, concerning which we shall give the different opinions at the proper time.
(4) _ ?>4;>6=K< >B=>AOBAO: "_5O=8O ¬02;0", :=830 ?>4 =0720=85< "¬0ABK@L", "_?>:0;8?A8A ¬5B@0", "¬>A;0=85", ?@87=0205<>5 _0@=028=K<, B0: =07K205<>5 "#G5=85 0?>AB>;>2" 8, :0: O A:070;, ?>60;C9, _>0==>2 _?>:0;8?A8A, :>B>@K9 >4=8 >B25@30NB, 0 4@C385 >B=>AOB : ?@87=0==K< :=830<. (5) _5:>B>@K5 ?><5I0;8 A@548 MB8E :=83 8 "_20=35;85 52@552", :>B>@>5 1>;LH5 2A53> ;N1OB 52@58, C25@>202H85 2 %@8AB0. _A5 MB> :=838 >B25@305G;8 =5>1E>48< A>AB028BL 8E A?8A>:, ?>;030O, GB> ;6=K 7=0BL, :0:85 :=838 ?>4;8==K, =5 872=K< ?@540=85< 8 :0:85, =0>1>@>B, 87 :=83 _>2>3> _025B0 8A:;NG5=K, E>BO 8725AB=K 1>;LH8=AB2C F5@:>2=KE ?8A0B5;59. !;54C5B 7=0BL 8 MB8 :=838, 8 B5, :>B>@K5 C 5@5B8:>2 A;K2CB ?>4 8<5=5< "_20=35;89" 0?>AB>;>2: ¬5B@0, $> 1K _=4@5O, _>0==0 8 ?@>G8E 0?>AB>;>2. -B8 :=838 =8:>340 =5 C4>AB0820; C?><8=0=8O =8 >48= 87 F5@:>2=KE ?8A0B5;59. (7) _0 8 @5GL 8E 8 A;>3 >G5=L >B;8G0NBAO >B 0?>AB>;LA:>3> 4CE0, < 40;5:> =5 A>3;0AC5BAO A 8AB8==K< ?@02>25@85<: MB> O2=> 2K4C<:8 5@5B8:>2. ¬>MB> GB> ?@8G8A;OBL : ?>4;>6=K<, 0 2>2A5 >B25@30BL, :0: A>25@H5==> =5;5?K5 8 =5G5AB82K5.



Da bi izišla na kraj s ne kanonskim spisima, Crkva je odredila kriterije po kojima se knjiga proglašavala kanonska. Crkva je prihvatila pojedinu knjigu kao nadahnutu i kanonsku kada je bila sigurna da u njoj postoji uspomena na Isusa Krista, na njegovo naučavanje i autentično prenošenje Crkve. Zahtjevalo se da knjiga ima:
- apostolsko podrijetlo (nije Isus to pisao već apostolska Crkva);
- slaganje s naukom vjere (npr. Uključivanje knjige Apokalipse u kanon je zakasnilo zato što su milenaristi na citatima iz Apokalipse temeljili svoju herezu).
- stalno korištenje na skupovima i liturgiji. U svim kršćanskim tradicijama spis koji se čitao na liturgijskim sastancima bio je proglašen kanonskim i nadahnutim. Imamo i svjedočanstva prvih krćanskih vremena.

- Ćiril Jeruzalemski piše oko 380. god. po Kr.: “Četrnaest je poslanica sv. Pavla u NZ. Sve ostalo metni u drugi plan i ono što nije čitano u Crkvi, ne čitaj ni privatno.“

Do god. 200. došlo je do općeg prihvaćanja u Crkvama “ključnih“ knjiga NZ: 4 evanđelja, Djela, Pavlovske poslanice, 1 Pt i 1 Iv. Do kraja 4 st. grčka i latinska Crkva prihvatile su 27 knjiga NZ. Nastanak kanona NZ bio je olakšan s jedne strane suprotstavljanjem Marcionu sredinom 2 st., jer je odbacio cjelokupni kanon SZ te prihvaćao jedino 10 Pavlovih poslanica te Evanđelje po Luki, a s druge strane suprotstavljanjem gnostičkim i montanističkim pokušajima da se proširi “kanon“ uključivanjem i drugih spisa. Usprkos nekim nejasnoćama, može se reći da je oko god. 400. 27 knjiga našeg današnjeg kanona NZ (Jak, Heb, Otk). Tridentinski sabor u dekretu god. 1546. naveo je popis od 27 kanonskih knjiga NZ zato što se one u Crkvi stoljećima prihvaćaju.
Najstariji popis kanonskih i nekanonskih knjiga je tzv. Muratorijev kanon. Taj popis je otkriven u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu od Ludovica A. Muratoria 1740. godine.
NAJPOZNATIJI SVJETSKI PRIJEVODI BIBLIJE
Izvornici (autografi) pojedinih biblijskih knjiga su izgubljeni: bili su napisani na trošnu materijalu (papir, pergament) a od njih nas razdvajaju i tisućljeća. Ono što mi posjedujemo i što je sačuvano to su kasniji prijepisi (apografi). Hebrejska izdanja Biblije temeljila su se uglavnom na prijepisu iz 9. st.: Codex Leningradensis. Ono što nas je približilo izvornom tekstu bilo je otkriće godine 1947. Pronađen je u Kumranu kraj Mrtvog mora – Mrtvomorski rukopisi – bogati biblijski materijal iz II. – I. st. pr. Krista i I. – II. st. poslije Krista.
Najvažniji biblijski rukopisi su:
- na hebrejskom: Papirus Nash, Izaijin rukopis, Samuelov rukopis, Lenjingradski kodeks.
- na grčkom: Papirus Rylands, Papirus Bodmer, Vatikanski kodeks, Sinajski kodeks.
Najvažniji prijevod starine je Spetuaginta ili prijevod Sedamdesetorice. Septuaginta je nastala negdje između III. i II. stoljeća pr. Krista. Legenda kaže da je Ptolomej Filaret na molbu knjižničara glasovite knjižnice u Aleksandriji pozvao iz Palestine 72 Židova, vješta grčkom jeziku, koji su preveli Stari zavjet s hebrejskog na grčki.
Uz Septuagintu, i drugi su grčki tekstovi kružili u prvim stoljećima kršćanskog doba. Origen Aleksandrijski sastavio je knjigu poznatu kao Hexalpa u kojoj je postavio hebrejski tekst i tekst iz LXX usporedo u stupcima. Nakon Origena i drugi su kršćanski pisci (Lucijan, Hesihije) objavili biblijska izdanja.
Drugi važan prijevod starine je latinski prijevod Vulgata. Sv. Jerolim je na poziv pape Damaza pristupio temeljitoj reviziji dotadašnjeg starog latinskog prijevoda Vetus latina. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke preuzeo iz staroga latinskog prijevoda, a neke je samo ispravio, naročito Evanđelja. Sv. Jerolim je to učinio između 383. i 406. Važnost ovoga prijevoda je u tome što je po njemu Biblija bila pristupačna čitavoj tadašnjoj Europi koja je govorila i služila se latinskim jezikom. Također, svi se europski prijevodi temelje na tekstovima Vulgate.
U ovo vreme javlja se i Gnosticizam koji je bio neka vrsta smeše hrišćanstva i mnogoboštva. Skoro za sve gnostike je karakteristično poricanje Starog Zaveta. Tako na primer Markion poriče Boga koga blagovesti "zakon i proroci", kao i sva njegova dela. Naziva ga kozmokratorom koji je uzročnik (±ąÄążÂ) svakoga zla. Stari Zavet, on kao i Valentin, poriče u celini i služi se, kao i sva gnosa onog vremena, mitološkom alegorijom. Gnostici hrišćanskog porekla primenjuju alegoriju čak i na Novi Zavet da bi time opravdali svoju mitologiju o emanaciji eona: događaji iz Hristovog života odražavaju dramu eona. Trebalo je odbraniti božanstvenost starozavetnog Otkrovenja od takvih unakaženja i pobiti mitološku alegoriju i prevazići je zdravom evanđelskom alegorijom. To je bilo moguće samo tipološkom alegorijom, koja uzima za ozbiljno događaje i istorijske ličnosti, za razliku od gnostičke alegoričnosti koja ih lišava istoričnosti. Da bi se označio skriveni smisao Svetog Pisma "duh", sada se upotrebljava

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Šta su «ZAPOVESTI» o kojima govori Novi Zavet? Da li se reč «zapovesti», ( na grčkom jeziku «entole»), u Novm zavetu odnosi samo na Hristovo učenje ili se odnosi i na Deset Bozjih zapovesti?

U 2. Mojsijevoj 34:28, nalazimo frazu «deset reči». Grcki prevod Starog zaveta, Septuaginta (LXX) literalno kaze «deka logous» od čega dolazi poznata reč «Dekalog» koji se koristi za Deset zapovesti. Sva tri puta, koliko nalazimo izraz «Deset zapovesti» u stvari lileralno kaže «deset reči». Jevreji su ih zvali «Božje reči»

U Novom zavetu, Isus govori o «zapovestima», na grckom jeziku «entole». Ova reč se nalazi 71 put u Novom zavetu, a od toga je 69 puta prevedena kao «zapovest» Evo jednog mesta gde Hristos specifično referira Deset zapovesti kao «entole»:

Matej 19:17,18 «A on reče mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga. A ako želiš ući u život, drži zapovijesti «entole».Reče mu: koje? A Isus reče: da ne ubiješ; ne činiš preljube; ne ukradeš; ne svjedočiš lažno;

Ovo je mesto gde Pavle jasno govori o Deset zapovesti kao «entole»:

Rimljanima 13:9 «Jer ovo: ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne zaželi, i ako ima još kakva druga zapovijest «entole», u ovoj se riječi izvršuje, to jest: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.»

Četvrta zapovest o Suboti je isto tako pomenuta kao «entole»:

Luka 23:56 «Vrativši se pak pripraviše mirise i miro; i u subotu dakle ostaše na miru po zakonu (po «zapovesti» - «entole», u originalu)»

Svaki put kada se u Novom zavetu govori o Deset zapovesti, uvek se koristi reč “entole”

Zapazimo da u Otkrivenju 22:14 Isus koristi iste reci: «Blago onima koji tvore zapovijesti «entole» njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad.»

Neka od drugih mesta u Novom zavetu koja koriste reč «entole» su sledeća:

Otkrivenje 14:12 «Ovdje je trpljenje svetijeh, koji drže zapovijesti Božije i vjeru Isusovu. “

Otkrivenje 12:17 “I razgnjevi se zmija na ženu, i otide da se pobije sa ostalijem sjemenom njezinijem, koje drži zapovijesti Božije i ima svjedočanstvo Isusa Hrista.»

1. Jovanova 5:2 «Po tom znamo da ljubimo djecu Božiju kad Boga ljubimo i njegove zapovijesti držimo.»

1. Jovanova 5:3 «Jer je ovo ljubav Božija da zapovijesti njegove držimo; i zapovijesti njegove nijesu teške.»

Vrlo često se govori da Hristove «zapovesti» su drgačije od Dekaloga. Hristos je rekao da su dve najveće zapovesti da čovek ljubi Boga i svoga bližnjega. Da li ovo sumiranje svih zapovesti ukida pojedinačne zapovesti Dekaloga?

Apostol Pavle je jasan da Hristova zapovest «ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe» još uvek podrazumeva svaku od zapovesti koja se odnosi na naše bližnje: Rimljanima 13:9 «Jer ovo: ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne zaželi, i ako ima još kakva druga zapovijest, u ovoj se riječi izvršuje, to jest: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.” Rimljanima 7:7 «Šta ćemo dakle reći? Je li zakon grijeh? Bože sačuvaj! nego ja grijeha ne poznah osim kroz zakon; jer ne znadoh za želju da zakon ne kaza: ne zaželi.»

Hristova zapovest o tome da čovek treba da ljubi Boga je uzeta direktno iz Deset zapovesti: 2. Mojsijeva 20:6 «... A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.» Nije li to isto rekao i Jovan u 1. Jovanaova 5:2 «Po tom znamo da ljubimo djecu Božiju kad Boga ljubimo i njegove zapovijesti držimo.”

Ovo jasno referiranje i povezivanje Deset zapovesti sa Hristovim zapovestima nam nedvosmisleno ukazuje da dve Hristove najvece zapovesti, «ljubi Gospoda Boga» i «ljubi bližnjega svojega» u svojoj suštini znače držanje Deset zapovesti. Kako neko i može da kaže da ljubi Boga ili svoje bližnje ako krši Božje zapovesti koje regulišu čovek odnos prema Bogu i ljudima.

Može li čovek da prekrši bilo koju od Božjih zapovesti? Sveto pismo daje jasan odgovor NE. Jakov 2:10-11 «Jer koji sav zakon održi a sagriješi u jednome, kriv je za sve.Jer onaj koji je rekao: ne čini preljube, rekao je i: ne ubij. Ako dakle ne učiniš preljube a ubiješ, postao si prestupnik zakona. Čovek ne može svojevoljno da odluči koju Božju zapovest ne želi da drži, jer onaj koji krši samo jednu od Deset zapovesti, krši sve.

Hočemo li danas da odlučimo da držimo sve Božje zapovesti jer ljubimo Boga i svoje bližnje? Božje zapovesti zaista nisu teške:

1. Jovanova 5:3 «Jer je ovo ljubav Božija da zapovijesti njegove držimo; i zapovijesti njegove nijesu teške»

Ili prostije rečeno dekalog je ljubav razložena na deset delova koji obuhvataju smisao celog čovečijeg života.
Poslušnost je veća od životinjske žrtve i ko živi po ljubavi on živi po volji Božijoj i delima potvrđuje ljubav kroz veru.


Molim da pažljivo pročitate :
http://www.scribd.com/doc/7619649/JEVRE ... -GRKI-ISUS

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Čitajmo pažljivo i razlučujmo jer će još biti materijala.
Namerno sam sve u jedan koš stavio ne deleći na vremenske niti sadržajno.
Pre nego nastavim sa drugim materijalom izvucite po strani verske grupacije i njihova učenja(Pre Hrišćanske)
A ona po njim prepoznajte današnje sledbenike.
Stari zavet MORA da bude u saglasnosti sa novim.
Ko istražuje neka ga Bog blagoslovi.
Ako čitate pažljio spise ,,otaca'' naći ćete i jedno i uočiti ono drugo repoznajući reči koje kome pripadaju.
Da mi je naći sve Papijeve zapise....tad bih se zaokružilo.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Nešto o proslavi rođenja Mesije:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Isus

Običaji:

http://svjetlonosa.bloger.hr/post/preuz ... 95387.aspx

Rzmišljanje na glas možda valja pročitati:

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... opic=12733

Malo za čitanje...nikad se ne zna

http://www.cog21.org/ptxmas.html

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

http://www.cog21.org/ptxmas.html

http://www.scribd.com/doc/2026898/Danie ... -teologija

http://bible.org/article/matej-uvod-pre ... ak-pregled

http://scribd.asterpix.com/cy/2437661/? ... Hebrejskom

http://www.scribd.com/doc/13610408/Li-S ... sov-zlocin

http://one.xthost.info/protestantzg/PAKAO.htm

Ponavljan da ne tvrdim da je SVE napisano tačno već da se u svakom predlogu nešto korisno može naći zato i lepim pomalo adresa za čitanje.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.

Za zainteresovane

http://www.cps.org.rs/h_matej.pdf

Molim vas obratite pažnju na stih iz 24 glave.

,,20 Molite se da to vaše bežanje ne bude u zimu ili na
Šabat,,,
Ovo govori Isus upozoravajući Jevreje na PREdstojeće događaje i gle apsurda Pavle kaže : ,,ko razlikuje dane Bogu razlikuje...,,
A Isus traži darazlikuju i ne kaže da to ukinu niti da ne važi ŠABAT već da taj dan odmaraju, ali u ovom slučaju da paze da tog dana u budućnosti ne vuku stvari i stoku i rade fizičke-ropske poslove.
Kome sad..Isaiji,Isusu,Mojsiju ili Pavlu? Pogrešno pitanje jer Pavle nije tako napisao.
Već ko napisa...? ,,lažljiva.....,,

Neko reče : ,,jedite sve što pred vas iznesu,, pa piše i to da ako vas vide u crkvi paganskoj da jedete...vi kao možete jesti jer znate da idolska žrtva nije ništa a na drugom mestu zabrana jedenja idolskih žrtvi jer se naziva ta trpeza đavolska.

Pavle piše Galatima teške reči za vraćanje na zakon a sam odlazi u Jerusalim i šta čini...šta Pavle tamo čini
Da li stvarno Pavle to reče i Petar se složi sa tim a Pero reče da on neće zinuti na ono u platnu.
Gde smo ono stali a gde počeli.

Predložite nešto za čitanje možda posluži.

_________________
,,Joj dobro je, znaci i vi ste u stvari ljudi ko i mi svi ostali.
Uh, covjece eto ja cijelo vrijeme isto to mislim ma ovo su ljudi, ma jesu ljudi, sigurno su ljudi isti ko i mi.,, Brale.