banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 19 Mar 2024, 04:28

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 12 Posta ] 
Autoru Poruka
PostPoslato: 06 Sep 2014, 22:05 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (1) Kako smo vas uvjerili da ste bolesni i prodali lijek koji ne pomaže

Slika

Nezapamćeni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu profesionalnu karijeru

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.). Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju. Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo. Psihijatrijska ekspertnost je i dandanas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe). Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke. Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi. Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija. No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom. Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore. Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.

(...)

http://doktor.jutarnji.hr/prava-istina- ... -/1211923/








PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (2) Šifra uspjeha farmaceutskih giganata: Što više lijekova, to više bolesnika

Slika

Nezapamćeni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu profesionalnu karijeru

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji. Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja. Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani. Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja - a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi. Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive. S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju. Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost? Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva. Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva. Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.

(...)

http://doktor.jutarnji.hr/sifra-uspjeha ... i/1212211/



PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (3) Korumpirani doktorčići pretvorili su se u trgovačke agente farmaceuta

Slika

Nezapamćeni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu profesionalnu karijeru

Kongrese, kao krunski format neizravne korupcije, većinom financira više farmakosponzora koji nalaze svoj interes u temama kongresa, no obično je jedan od njih glavni sponzor. Svaka tvrtka ugošćava “svoje” doktore i predavače, pokriva troškove njihova boravka i zabave, uključujući i turističke sadržaje koji dominiraju takvim skupovima. Primarna ideja kongresnog zdravstvenog turizma svakako nije izobrazba, pa čak ni promidžba, već čisti turizam i na taj način čista koruptivna nagrada dosadašnjoj lojalnosti. Kliničari raskošno putuju, odmaraju se i zabavljaju diljem svijeta na račun farmaceutskih kuća. Pojava je naročito raširena u zemljama u razvoju, poput naše, jer su njihova ciljna tržišta neprocijepljena, legislativni nadzor slab, a koruptivna cijena umrežavanja stručnjaka niska.

O tome je u nas, prije koju godinu, u knjizi “Lijekovi ili priča o obmani” više nego dojmljivo pisala dr. Lidija Gajski, pa navodim njene opservacije iz kojih je sve razvidno: “Kongresni prostori izgledaju kao izložbeni paviljoni u kojima proizvođači lijekova nude svoju robu. Sa šarenih štandova ukrašenih reklamnim plakatima dijele se pokloni i poziva na nagradne igre. Doktori, s torbama punim majica, ručnika i kišobrana, lutaju među štandovima razmjenjujući informacije gdje se što dijeli. Vlada sajmišno ozračje, kliničari s akademskim zvanjima hvale proizvode farmaceutske tvrtke koja sponzorira cijelo vašarsko zbivanje.

Dakako da i tu postoje marketinšte razlike između pojedinih farmakokuća i u stilu i u darežljivosti. One izravnije ne libe se otvoreno ponuditi novčanu naknadu za svakog pacijenta kojem se propiše njihov lijek, dok većina njih to ipak čini neizravno, kroz obrasce u kojima se ispisuju podaci o pacijentima kojima je lijek uveden, nakon čega slijedi novčana nagrada.

(...) Naročitu važnost za plasman lijekova imaju vodeći eksperti u kliničkim granama medicine, specijalisti s akademskom titulom - voditelji klinika, zavoda, stručnih društava i nastavnih katedri. Kao autoriteti za određena klinička područja oni predstavljaju mjerodavne opinion makere za dijagnostiku i terapiju pojedinih poremećaja. Oni stoje na ključnim mjestima u sustavu zdravstva, znanosti i obrazovanja, i imaju upliv na modeliranje i usmjeravanje tih sustava. Klinički profesori i docenti, a riječ je o razmjerno maloj skupini ljudi, predstavljaju danas medicinsku elitu u čijim je rukama koncentrirana izvanredna moć. Kao takvi oni su iznimno zanimljivi farmaceutskoj industriji, i ona s njima uspostavlja izravne i neizravne financijske veze. Bavljenje ljekovima u suvremenom je svijetu unosan posao, pa honorari koje akademskim stručnjacima isplaćuju famaceutske tvrtke nerijetko nadmašuju njihove osnovne prihode od zdravstvene ustanove i sveučilišta, naročito u nas. Na taj način farmaceutska industrija postaje njihov glavni poslodavac, a oni dio farmaceutskog kompleksa i njemu duguju svoju lojalnost i odgovornost.”

Dakle, sve je to tako jadno i nesretno: u situaciji opće besparice struka svoju edukaciju ne može sama financirati, a onda se tu svesrdno kao sponzori nude farmaceutske tvrtke. Baš kao što i kockaru koji gubi da bi nastavio igru prilaze kamatari. Razumljivo je da se one nude iz komercijalnog i profitnog, dakako da ne iz kliničko-znanstvenog ili javno-zdravstvenog interesa. Pauperizirani psihijatri iz regije tu su pokazali zavidan stupanj suradljivosti/koruptibilnosti, i preko noći su se pretvorili u marketinške agente njihovih psihofarmaka s kliničko-akademskim titulama. Premnogi od njih su u tom statusu doživjeli i vrh svoje stručne uvaženosti. Čelništvo naše struke je žrtvovalo svoj kliničko-znanstveni autoritet samo da bi jamčilo ideološku ispravnost marketinško-edukatvnih sadržaja farmaceutskih tvrtki. E onda su se u njih mogli uključiti i stupanj niže rangirani psihijatri koje su se u okviru farmakoturističkih kongresnih putovanja (jer naprosto vole na tuđi račun vidjeti strane zemlje, posebno ako ih se zato smatra uvaženim kliničarima).

U koruptivnom kolu kao kolovođe zaplesali su marketinški agenti farmaceutskih tvrtki, koji su ciljno išli na i u njega uključili čelnike naše struke (kao svojevrsne “pushere” lijekova). Njihova zadaća je bila potom uvjeriti nas, psihijatre s dna piramide struke i liječnike opće prakse (kao “dilere” lijekova), da s punom stručnom odgovornošću psihofarmake distribuiramo prema “neprosvijećenom” općem pučanstvu. Dakako, pir je kurvin, i nitko tu nije nevin, odnosno svatko unutar psihijatrijsko-psihofarmakološke piramide izvlači svoju sitnu rentu i gleda svoja posla: a) farmaceutske kuće profit; b) čelništvo struke ugled, novac, preplaćena predavanja i elitni transkontinentalni turizam kao oblike neizravne korupcije; c) niže rangirani psihijatri i liječnici primarne zdravstvene zaštite europski i tuzemni manje raskošni framakoturizam; i d) sami pacijenti kao osobe koji svu silu tih psihofarmaka moraju pojesti, svoj više ili manje osviješteni interes iznalaze u regresivnom pasivnom hospitalizmu, socijalnoj ekskluziji i parazitiranju na rentama i povlasticama invalidsko-mirovinskog sustava.

Praktički cijela domaća psihijatrijska “elita” plesala je u tom kolu, i bolje im je da tome ne protuslove, jer iz njihovih putovnica sve navedeno više je nego razvidno. Naime, većina svijeta koju su vidjeli poklapa se po datumima i po državama odredištima otisnutima u putovnicama s mjestima održavanja pojedinih farmakokongresa. Bilo bi to nebulozno samoprecjenjivanje kad bi se ti klinički aparatčici s akademskim titulama utvarali da je sudjelovanje u transnacionalnom kongresnom farmakoturizmu zasluga koja proizlazi iz nekakvih njihovih stručno-znanstvenih dostignuća, a ne tek iz njihova potencijala za hijerarhijsko uspinjanje na pozicije institucionalne moći. Jer da je tome tako za njih bi se, baš kao i za vrhunske nogometaše, otimali brojni brain-hunteri s respektabilnih inozemnih sveučilišta i klinika. Nažalost, takvi slučajevi dosad u mojoj struci nisu zamijećeni, već isključivo obratno: naši stručnjaci su stručni dok im je stručnost institucionalno podržana, a nakon umirovljenja ona i oni postaju beznačajni, a novi aparatčici su već zauzeli svoje mjesto za novu rundu igranke.

Zato ajde da od domaće psihijatrijske stručno-znanstvene prakse ne radimo veliku misu. Jamio je tko je jamio, a prije su i poslije će drugi. I ne trebamo stoga jer je sjašila Murta a uzjašila Kurta praviti nepotrebnu paradu. Jer riječ je o ljudima kojima nedostaje ne samo opća već i stručna izobraženost, o ljudima koji su prije institucionalog proboja bili nitko i koji nakon umirovljenja to iznova postaju. A da je itko od njih po ičemu relevantan svakako da bi našao prostora i u našem općem medijskom i javnom prostoru.

(...)

http://doktor.jutarnji.hr/korumpirani-d ... a/1212390/







PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (4) Pojma nemamo kako lijekovi zapravo djeluju

Slika

Nezapamćeni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu profesionalnu karijeru

Da psihofarmaci djeluju na način da “liječe” nije baš lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je riječ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na način da jedno poremećeno psihičko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim. Stanje “poremećaja” mijenja se za stanje “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihičke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju različito između sebe i različito na različite ljude. Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju i usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja. Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu. Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog učinka, izuzev placebo-učinka (ma što god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao što se ne drži da analgetik liječi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci išta liječe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihičko stanje. Tek se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez značajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihičke poremećaje.

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. Dotadašnji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinškog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno nešto i “liječe”.

Strategije proizvođača psihofarmaka na različite načine su etapno doskakale činjenici brzog zasićenja tržišta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja” “oboljelih” koji toga još nisu ni svjesni, a potom i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće psihičke poremećaje, čime su došle do “novootkrivenih” tržišta za plasman lijeka. Jer marketing lijeka najbolje se vrši kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakše izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduše nije baš tako lako kako se čini, ali je opet znatno lakše no u drugim medicinskim granama. A nakon što su iscrpljena tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinški je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva da lijek liječi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, čime se dodatno proširuje tržište za farmak.

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo širiti tržište, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograničavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest” u korist teze “jedan lijek-više bolesti”, u korist daljnjeg širenja indikacionog područja primjene lijeka. Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje. Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihičke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiša za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliničke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali” kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja. Devedesetih se također doslovce rebrandira manično-depresivna psihoza na način da se dekonstruira: po opsegu proširuje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se današnji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proširilo tržište za atipične anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog ušli u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina” i dobivaju novo indikaciono područje primjene i kod različitih anksioznih poremećaja. Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostičke indikacije. Od starog marketinškog koncepta “za jednu bolest jedan lijek” krenulo se prema konceptu “jedan lijek za više ili sve bolesti”. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihičke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu riječi, budući da ništa ne liječe, već prije psihotropne supstance. Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihičkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihička stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima. U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihičkih poremećaja kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres. Napose osobe, koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički momentalno, psihički poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se učvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti. Psihofarmaci na kraju osobi s psihičkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje narušene psihičke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost. Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (čega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke više nego svjesne).

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo. No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakološkim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je neliječenje zapravo svojevrsno liječenje izbora, ili pak kad je nefarmakološko liiječenje liječenje izbora. Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i štetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo lučenje tijelu prirođenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknađuje uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu razinu manjka inzulina. U osoba s psihičkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zaključujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s određenim oblikom psihičke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-više sličan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa. No za razliku od upravo zato neprilične inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući što on tu još zapravo radi. Štoviše, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naše ekspertnosti, i koliko je naša struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo” science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno liječenjem izazvali.

A što zapravo psihofarmaci čine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju. Tako da je zaključno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na način da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odlučimo preporučiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, stručno odgovorno je upozoriti ih da baš pouzdano i ne znamo što te supstance zapravo čine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne čine dobro. No da bi im one na kratke staze i u što manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razriješiti” aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.

http://doktor.jutarnji.hr/prava-istina- ... u/1212632/


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 06 Sep 2014, 22:22 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI Feljton Jutarnjeg izazvao žestoke obračune na društvenim mrežama

Slika

Obračuni na društvenim mrežama počeli već nakon prvog nastavka

Pamflet dr. Roberta Torrea “Prava istina o psihijatriji”, koji objavljujemo u nastavcima, izazvao je golemi interes naših čitatelja i potaknuo žestoke rasprave. U maniri “I accuse”, Torre, psihijatar KBC-a “Sestre milosrdnice” u Zagrebu, iznosi kritičke opservacije o psihijatriji, ali i ukazuje na problem povezanosti hrvatskih psihijatara s farmaceutskom industrijom. To, dakako, nije ekskluzivno hrvatski problem niti se odnosi samo na psihijatriju, već je tema višegodišnjih rasprava u svijetu kao i bestselera poput “Selling Sickness” i “Big Pharma”. Iz brojnih rasprava na društvenim mrežama razabire se da Torre nikoga nije ostavio ravnodušnim: dok mu liječnici i znanstvenici u pravilu zamjeravaju što probleme struke na brutalan način preko medija iznosi u javnost, niz čitatelja svrstava se na njegovu stranu.

- Pa u mnogočemu je u pravu... liječe se simptomi, dijagnoze su nepouzdane, a lijek je često gori od bolesti. Sama psihijatrija je prečesto lov u mutnom - kaže čitatelj. Jedna čitateljica navodi svoja iskustva.
Osobno iskustvo

- Iz vlastitog iskustva, ali i iz iskustva nekih meni bliskih ljudi, poručujem: NE psihijatrima, ni za Boga miloga!!! Zašto? Prije tri godine imala sam jako težak period u životu (faks, familija, bivši dečko) i sestra, koja se u to vrijeme liječila (lijekovima) od depresije mi je naredila da moram ići psihijatru, baš naredila, agresivno vikala ‘Moraš’ - komentira čitateljica. - I odem ja u Bolnicu Sestara milosrdnica aka Vinogradska i doktor mi propiše tablete za epilepsiju koju nemam! Inače, nalaz EEG-a mi je savršeno uredan. Naravno da mu idući put nisam došla. A sestri svako malo dobacim kako se zadnjih godina malo čudno ponaša i da mi je stara tobože depresivna sestra bila puno bolja - piše čitateljica.

Tko, onda, pomaže?

- Nitko ne treba očekivati čudo od psihijatra, oni mogu pomoći, ali ne i izliječiti... ‘pomozi si, i Bog će ti pomoći”... svatko treba raditi sam na sebi, ali bez njihove pomoći kad je najgore isto ne ide, oni mogu prepisati lijek, sami ga ne možete dobiti... a krivu dijagnozu može dati svaki psihijatar ako niste ‘iskreni’ i ako previše dramatizirate... iako ima i svakakvih doktora/psihijatara/stomatologa... ako imate izbor, nije toliki problem... a koliko su lijekovi štetni isto je relativno, ako ne probate, ne znate... moja mama ih pije desetljećima na desetke dnevno i ima bolju krvnu sliku od sviju nas... - smatra jedan čitatelj. Neki su čitatelji vrlo kritični prema Torreu i uspoređuju ga s kontroverznom internisticom Lidijom Gajski.

- Taj psihijatar Torre naziva psihijatriju pseudoznanošću, bezvrijednom, koja neprestano mijenja koncepte, ne pomaže. Kao laik čini mi se da je on u trendu anti-bilo čega, da je on Lidija Gajski u psihijatriji. Po toj logici je i medicina pseudoznanost - u mnogo slučajeva nije učinkovita, ili bi bolest prošla i bez liječenja. Kako uopće pomoći osobi sa psihološkim i psihičkim teškoćama? - pita jedan čitatelj.

Jedan znanstvenik primjećuje da je problem s Torreovim tekstom što će ga ljudi koji nemaju pojma sami odabrati što od onoga što je napisano žele smatrati istinom. - Psihijatrija je vrlo nezrela kao znanstvena disciplina - to je jasno svima. Problem je što liječnici pred pacijentom uvijek trebaju izgledati kao da s velikom sigurnošću znaju što rade, a to je lakše i bliže istini u kirurgiji nego u psihijatriji - zaključuje znanstvenik.

http://www.jutarnji.hr/internetski-rat- ... a/1212635/


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 06 Sep 2014, 22:28 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
FELJTON KOJI JE UZNEMIRIO NACIJU 'Pet ključnih prigovora psihijatriji. I moj odgovor'

Slika

Nakon polemičkog teksta psihijatra Roberta Torrea objavljenog u pet nastavaka u Jutarnjem listu, burno se raspravlja o stanju psihijatrije u Hrvatskoj. Postoje li uopće psihički bolesnici ili ih proizvode psihijatri da bi prodavali ljekove koji ne služe ničemu?

Hrvatska se psihijatrija recentnim istupima psihijatara i drugih zainteresiranih u našim medijima konačno približila svjetskim trendovima i tradiciji žive diskusije o psihijatriji koja se vodi u svijetu već više od stoljeća. Naime, preispitivanja unutar same struke, a posebice izvan struke, na neformalnim mjestima kao što su danas razni internetski portali i blogovi, psihijatrijska su stalna pratnja.

Štoviše, neki tekstovi koji se mogu pročitati, kada bi se odnosili na bilo koju drugu manjinsku skupinu, a ne na psihijatre, bili bi oštro osuđeni. No, kod nas u Hrvatskoj, još nenavikloj na otvorene disonantne tonove unutar neke profesionalne skupine, to može zvučati neobično i čak nedopustivo.

Zanimljivo je da je slična rasprava vođena prijed nekoliko tjedana na stranicama svjetski popularnog psihijatrijskog sitea, pa ću u ovom tekstu koristiti i neku argumentaciju iz te rasprave.

Može se postaviti pitanja što je to što se psihijatriji većinom zamjera i zašto se to stalno iznova događa?

Zamjerke se uglavnom svode na nekoliko točaka:

1. Mentalni poremećaji nisu bolesti i zapravo ne postoje jer nije nađen njihov pravi “organski” uzrok.

2. Psihijatrija nije u okvirima znanstvene medicinske struke pa je i sve što rade psihijatri zapravo neutemeljeno, dapače štetno. Dok medicina ide naprijed, psihijatrija uglavnom “čara bara”.

3. Psihijatri su skloni “zatvarati” ljude u duševne bolnice,

4. Psihijatri su ti koji u stvari “proizvode” mentalne poremećaje.

5. Kad je riječ o liječenju, psihofarmakoterapija je u osnovi neučinkovita i korist od nje ima samo farmaceutska industrija koju psihijatri tek opslužuju. S druge strane, psihoterapija je uglavnom davanje savjeta i tlapnja bez stvarne učinkovitosti.

Prije nego što pokušamo razmotriti navedene prigovore, nije naodmet posegnuti za povijesnim odrednicama psihijatrije. Koliko god povijest neke discipline može zvučati nezanimljivo i neaktualno, ona uvijek daje temelje za razumijevanje sadašnjih događanja. Prve opise duševnih poremećaja, koji i danas vrijede, nalazimo u staroj grčkoj medicini. Srednji vijek je, pod utjecajem crkve, sva ta znanja zanemario i tijekom niza stoljeća tadašnji duševni bolesnici bili su shvaćeni kao oni koji su opsjednuti bilo zlim, bilo dobrim silama.

Duševni bolesnici postaju vidljiviji problem sa strukturiranjem gradova i od 15. stoljeća izolira ih se na posebna mjesta. Kroz nekoliko stoljeća duševne se smetnje shvaćaju kao pitanje moralnosti i bolesnike se tretira kao i kriminalce smještanjem u zatvore, nerijetko i bukvalno u lance. Tek je kraj 18. stoljeća označio završetak takve prakse. Kraj 19. stoljeća donosi veći interes neurologa za ovu vrstu disfunkcije mozga i tada počinje razvoj suvremene psihijatrije i njeno postupno odvajanje od neurologije. No, svaka nova teorija, posebice ona S. Freuda, izazivala je dosta otpora unutar i izvan profesionalnih krugova, što se nastavilo i do današnjih dana.

Dvadeseto stoljeće obilježeno je novim saznanjima, ali i primjenom nekih terapijskih postupaka koji su bili uvedeni bez provjerenih argumenata poput elektrošok terapije i lobotomije. U tom razdoblju psihijatrija je nerijetko bila iskorištena za neke političke ciljeve. Era farmakoterapije počinje sredinom prošlog stoljeća. Ono što možemo zaključiti iz svega toga je da je tretman mentalnog poremećaja uvijek bio pod jakim utjecajem društvenih kretanja. No, krenimo redom.

Ad.1. Najčešća točka prijepora je činjenica da se duševni poremećaj još ne može pripisati nekom evidentnom oštećenju ili disfunkciji mozga. Ako toga nema, onda nema ni bolesti, odnosno poremećaja. Psihička bolest je, dakle, samo izmišljeni mit i radi se zapravo o reakcijama na razne neugodne životne događaje. Ovaj je stav zanimljiv iz nekoliko razloga. Naime, definicije bolesti/zdravlja koje su danas važeće u medicini, kao ona Svjetske zdravstvene organizacije, nigdje ne spominju da bolest mora biti samo posljedica oštećenja. O zdravlju se govori kao osjećaju blagostanja ili kao o oštećenju funkcionalnosti na važnim područjima ljudskog djelovanja. Psihička patnja koja smanjuje funkcionalnost i devastira osjećaj blagostanja nesumnjivo odgovara definiciji bolesti.

S druge strane, zbog čega bi teški životni događaji poput gubitka važnih osoba, socijalne deprivacije, rata, torture i slično bili manje značajni od npr. uboda nožem, i to samo zato jer nije došlo do vidljivog oštećenja organizma. Povijest medicine je prepuna oboljenja koja su prepoznata puno prije nego što se tehnički mogao pronaći njihov uzrok. I danas postoji niz oboljenja za koja još ne znamo što ih prouzročuje.

No, medicina u cjelini jest područje stalnog propitivanja i mijenjanja gledišta. Tako kirurgija, primjerice, može samo naizgled djelovati jednostavno, jasno i bez dilema, što sigurno može potvrditi svaki kirurg.

Područje psihološkog, s druge strane, područje je s nizom nepoznanica. Mi još ne znamo zašto i kako se zaljubljujemo, zašto smo ljuti ili veseli i koji su moždani mehanizmi za to odgovorni. No, sva ta stanja nesumnjivo postoje. Kako se psihijatrija bavi poremećajem psihološkog funkcioniranja, psihijatrija dijeli sudbinu i svih struka koje dotiču mentalno funkcioniranje čovjeka.

Ad.2. Znanstvena istraživanja i procvat znanosti unatrag stotinjak godina donijeli su ogroman napredak upravo u području medicine. No, znanstvene metode kojima je donedavno baratala znanost naprosto su teško primjenjive u području mentalnog funkcioniranja. Jedinstvenost i neponovljivost psihičkog doživljaja pojedinca i mnoštvo psiholoških odrednica koje imaju utjecaj na svaku psihičku funkciju jednostavno su “neuhvatljive” klasičnim znanstvenim metodama. Stoga se psihijatrija tek djelomice mogla obogatiti znanstvenim istraživanjima.

Ta ograničenja znanstvenih metoda postala su prepreka u mnogim područjima znanstvenog interesa. Čak i u području biomedicine, kada se dosegne udio psihološkog utjecaja na bolest, kao npr. kod psihosomatskih bolesti, postojeće znanstvene metode pokazuju značajna ograničenja. Međutim, i ta ograničenja nisu bila prepreka da 2000. god. Nobelovu nagradu za svoja istraživanja na području načina pohrane memorijskih obrazaca dobije neuropsihijatar Eric Kandel. Postmoderna znanost nastoji pronaći nove i adekvatnije znanstvene metode koje bi dosegle i područja koja su sve prije nego jednostavni linearni kauzaliteti. To će svakako pridonijeti daljnjim mogućnostima znanstvenih istraživanja u području psihičkog funkcioniranja, pa time i u području psihijatrije.

Sve ono što se u području mentalnog zdravlja do sada istražilo i pokušalo razumjeti jest relativno solidna baza na kojoj nove znanstvene metode mogu graditi nove spoznaje. Zanimljivo je da je upravo Freud, kojeg se najčešće proziva za znanstvenu neutemeljenost, bio po vokaciji znanstvenik i svoju je psihoterapijsku tehniku, psihoanalizu, zamislio kao znanstvenu metodu za proučavanje ljudske psihe. No, za svojeg života nije doživio potvrdu te teze, a niti se ona do današnjih dana tako shvaća.

Ad.3. Duševni bolesnik nekad može predstavljati opasnost za sebe zbog suicidalnosti ili svoju okolinu zbog nerealnog viđenja svijeta oko sebe. U tim je slučajevima potreba za hospitalnim liječenjem očita. Određivanje potrebe hospitalnog liječenja dugo jest bilo u području odgovornosti psihijatra. Povijesno postoje dokazi da su to pravo znali iskorištavati razni politički sistemi. No, ta je odgovornost psihijatara bila teret kako struci tako i društvu. Stavljanje prava čovjeka sve više u fokus interesa rezultiralo je time da je u velikom broju zemalja, a tu spada i Hrvatska, prisilna hospitalizacija u području zakonske regulative i o njoj odlučuju nezavisni procjenitelji, a ne psihijatri (prema novom zakonu u Hrvatskoj će to biti suci). Svako drugo psihijatrijsko liječenje može se provoditi jedino uz pristanak bolesnika.

Ad.4. Imenovanje i grupiranje mentalnih poremećaja koje se provodi kroz dijagnostičke i klasifikacijske priručnike kakvi su DSM i MKB nešto je što nesumnjivo pomaže profesionalnoj komunikaciji i istraživanjima. Klasifikacija je počela prije stotinjak godina, a poremećaji su se postupno grupirali i pregrupirali, u skladu s novim saznanjima.

No, nisu samo struka i nova saznanja u svemu tome imali utjecaj. Za klasifikaciju su podjednako zainteresirane i zdravstvene administracije jer više dijagnostičkih kategorija znači i više zdravstvenog novca koji se mora potrošiti. Tako je klasifikacija postala ne samo stručno, nego i političko pitanje. Zanimljiv je poseban interes koji kod nas u Hrvatskoj pobuđuje nova klasifikacija Američkog psihijatrijskog društva DSM-V.

Naime, od objavljivanja prije godinu dana ta je klasifikacija doživjela niz kritika upravo u SAD-u i diljem svijeta i ona nije službena klasifikacije niti u SAD-u. Istraživanja su pokazala da se njome služi manje od polovice profesionalaca u SAD-u, a najveća zamjerka joj je da zapravo nije donijela ništa bitno novo i da nije uvažila ništa od niza novih saznanja na području mentalnog zdravlja u zadnjih 30 godina. Kritike idu toliko daleko da se propituje svrha DSM-a kada već postoji međunarodna inačica - MKB, koju uvažava čak i američka administracija. Hoće li nova MKB klasifikacija, koja se očekuje za godinu-dvije, donijeti više novina, tek trebamo vidjeti.

No, pitanje postoje li mentalni poremećaji ili ih psihijatri “proizvode” također je staro pitanje u psihijatriji. Nedostatak jasnog uzroka omogućio je da se razlozi duševnog poremećaja pripisuju i pozicioniraju u razne aspekte ljudskog života. Najpoznatiji takav koncept bio je pokret antipsihijatrije koji je svoj najintenzivniji period imao šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Njihova je osnovna teza bila da je duševni bolesnik zapravo žrtva obiteljskih i društvenih okolnosti. Tretman bolesnika moguć je jedino promjenom tih okolnosti.

Tako je Ronald D. Laing, jedan od najznačajnijih predstavnika antipsihijatrije, smatrao da kod shizofrenih bolesnika treba zapravo liječiti cijelu obitelj, ali i njeno okruženje jer je bolesnik tek “žrtva” obiteljske disfunkcionalnosti. Najznačajniji rezultat ovog pokreta bilo je ukidanje hospitalnih ustanova u Italiji koja već 50 godina ima specifično razrađen sustav psihijatrije u zajednici bez bolničkih psihijatrijskih ustanova. Kada se sagledaju svi antipsihijatrijski argumenti, od kojih dio definitivno “drži vodu”, dolazimo ipak do reducionističkog gledanja na duševni poremećaj koji nije puno drugačiji od biomedicinskog redukcionizma.

Kakav god koncept usvojili, svaka dilema o postojanju ili nepostojanju psihičkog poremećaja prestaje u susretu s osobom koja pati, kojoj je život obojen crnim, koja se više ne snalazi u promijenjenoj slici svijeta koju ima i koja zbog svega toga nekad jedini izlaz vidi u tome da skonča svoj život.

Tanja Frančišković, prof. dr. sc., predstojnica Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, predstojnica Klinike za psihijatriju KBC Rijeka

(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

http://www.jutarnji.hr/predstojnica-kli ... h/1217950/


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 06 Sep 2014, 23:20 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Dec 2006, 11:40
Postovi: 19110
Lokacija: Mare Tranquillitatis
Ne procitah sve, al jos sam pod utiskom danasnjeg videa oca Arsenija (na drugoj temi), koji se upravo dotakao i ove teme.

_________________
Slika SlikaKultne teme banjaluka foruma


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 07 Sep 2014, 04:33 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jyvBvzwq5lk[/youtube]


Spoiler:
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=zsCGaB_IBv0[/youtube]
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4hZC3x3c6f0[/youtube]


mislim da je to ovo što sam ranije gledao

dakle, mišljenje istraživača crkve o ovoj temi

uz moj dodatak, da državi ovaj instrument treba za kontrolu ljudi kao i zarađivanje na njima


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 04:55 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (5) Jesu li vam rekli da antidepresivi prouzročuju bolesti srca, atrofiju mozga i dijabetes

Autor: Robert Torre
Objavljeno: 13.08.2014


Nezapamćeni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu profesionalnu karijeru
Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih. Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama. Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.
I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla. Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.
Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”. Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.
A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”. Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet. I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.
Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.
Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu. A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini. No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.
Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.
Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.
No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina. A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.
Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja. Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”). A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.
Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije. Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.
Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba? Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.
Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika. Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.
Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.
Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta. Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.
Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana. Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.
Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.
A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika. Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).
I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).
Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno. Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.
Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.
Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.
Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju. Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više). KRAJ

http://www.jutarnji.hr/jesu-li-vam-rekl ... s/1212867/



DR. ROBERT TORRE
AUTOR FELJTONA KOJI JE UZNEMIRIO NACIJU 'Mnogi su bijesni na mene. Ali, govoriti neće. Umjesto toga će me ignorirati'

Slika


dr. Robert Torre
Autor: Tanja Rudež
Objavljeno: 14.08.2014

Iznenadila me masovnost reakcija, a iznenadila me i mjera u kojoj se sama psihijatrijska struka osjetila pogođenom. To je znak nespremnosti za samopreispitivanje
Pamflet “Prava istina o psihijatriji” dr. Roberta Torrea, psihijatra u KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu, izazvao je veliki interes u javnosti i potaknuo vrlo žestoke i oprečne reakcije na društvenim mrežama. No, polemičan i kontroverzan tekst dr. Torrea, koji smo proteklih dana objavljivali kao feljton, samo je dio opsežnog materijala što ga ovaj zagrebački psihijatar namjerava objaviti u knjizi. U razgovoru za Jutarnji dr. Torre pojašnjava motive zbog kojih je odlučio objaviti “svoju istinu o psihijatriji”.

Vaš pamflet izazvao je vrlo burne reakcije. Jeste li očekivali takvo što?
- Iznenadila me masovnost reakcija, a njihov afektivni naboj bio mi je očekivan. Razočarala me nekonstruktivnost reakcija i niska razina artikulaciije problema, što ipak onemogućuje da se javnozdravstvenim aspektima struke priđe na razini finog detalja. Iznenadila me mjera u kojoj se sama psihijatrijska struka osjetila pogođenom, što je također znak nespremnosti za konstruktivno samopreispitivanje.
Zašto ste odlučili na takav način istupiti putem medija umjesto da ste pokrenuli raspravu unutar struke?
- Naše stručne skupove i stručno-znanstvenu periodiku ove teme ne zanimaju. Pokušaj da oslovim koju od ovih tema stručni krugovi doživljavaju kao bespotrebno kompliciranje i pametovanje. Pazite, mi psihijatri smo medicinari prirodno-znanstvene izobrazbe, to jest prije smo tehnička, nego humanistička inteligencija. Sukladno tome nam nedostaje senzibiliziranosti za promišljanje konceptualnih paradigmi koje definiraju našu struku i djelovanje. Budući da mene te teme zanimaju, a struku ne, držao sam da se istupom u javni prostor mogu obratiti u prvom redu humanističkoj inteligenciji, ali i svoj ostaloj zainteresiranoj javnosti. Naime, mi psihijatri nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama ‘proizvoda’ koji im nudimo. Psihijatrija gubi vjerodostojnost ako hini da jeste što nije i da može što ne može. Na tom tragu ni meni kao kritičkom psihijatru nije bio cilj odbaciti psihijatriju već upozoriti na njena ograničenja i opasnosti koja proizlaze ako ove previdimo. Činjenicu da kao struka mnogokad nemamo jasnih ekspertnih odgovora treba izdržati, a ne pobaciti je u pseudoodgovore i pseudoekspertnost.
Mnogi liječnici vam zamjeraju što ste probleme psihijatrije, kako kod nas, tako i u svijetu, na brutalan način iznijeli u javnost.
- Navodna ‘brutalnost’ mog kriticizma proizlazi iz činjenice da je javna percepcija psihijatrije bolja od psihijatrije. Psihofarmakološka propaganda kreirala je mit, koji činjenice nisu pratile, a u koji smo svi povjerovali: i mi koji pomažemo i oni kojima pomažemo. Mit se temelji na sljedećim postavkama: psihijatrija je nova moderna znanost s učinkovitim lijekovima i dokazanim poremećajima. A psihijatri su doktori kao i svi drugi, to jest praktični znanstvenici koji modernim psihofarmacima korigiraju suptilne neurobiokemijske moždane neravnoteže, koje su u korijenu onoga što držimo psihičkim poremećajima.
Zašto ste odlučili istupiti sada, a ne prije desetak godina kada se u SAD-u i na Zapadu kritički pisalo o neodgovornom prepisivanju Prozaca, ali i ostalih antidepresiva širokom krugu ljudi, a ne samo psihički bolesnim osobama?
- E sad vidite, tekstovi koji su išli u Jutarnjem samo su petina materijala moje nove knjige koja propituje i sve ostale aspekte psihijatrijskog djelovanja. Tako da je priča o psihofarmacima samo jedna, i to ne najvažnija, među inim pričama koje definiraju aktualnu krizu psihijatrije. Doduše, kriza psihijatrije traje dvadesetak godina i nije dosegla svoj vrh u okviru planetarne Big Pharma obmane. Vrhunac specifično psihijatrijske krize dogodio se prošle godine po objavljivanju petog izdanja Psihijatrijskog dijagnsotičkog priručnika, svojevrsne ‘dijagnostičke Biblije’ suvremene psihijatrije. Tada je došlo do provale nezadovoljstva i razočaranja i do afirmacije jedne skupine kritički orijentiranih psihijatara koji su poduzeli dekonstrukciju biokliničkog modela razvoja struke, koji je dominirao psihijatrijom posljednjih tridesetak godina. I to je razlog zašto nisam istupio prije deset godine nego sad. Jer ja zapravo ne pričam anti-Big Pharma priču, već priču, ajmo reći, kritičke psihijatrije.
U pravilu, na vašu su stranu stali pacijenti. No, kritičari vam zamjeraju što ste u svom tekstu u više navrata doveli u pitanje učinkovitost psihijatrije na način koji bi mogao obeshrabriti psihijatrijske bolesnike i odvratiti ih od liječenja. Postoji opasnost da vaš tekst kod pacijenata stvori nepovjerenje u snagu medicine i znanosti te ih okrene prema stvarnoj pseudoznanosti i nadriliječništvu.
- Nisam ja nikoga obeshrabrio i odvratio od liječenja niti ga gurnuo k nadriliječništvu! To je samo način da me se diskreditira kao govornika stručno potpuno legitimnog stava. I to po tipu Partije koja načelno ne griješi, a ako i griješi, onda se o tome ne bi smjelo pričati jer se time potiču sumnja i neposluh u radničkoj klasi. Korisnici psihijatrijske zdravstvene zaštite nisu ničija agentura, već osobe koje se pita i o čijim se životima radi. Što je nekome ‘liječenje’, nekome je ‘nadrliječenje’. I nemojmo si umisliti da institucionalna garnitura državne birokracije ima ‘prosvjetiteljsko’ pravo odlučivati što je po naše živote razborito, a što ne. Različiti oblici psihičke patnje učinkovito su se zbrinjavali i prije nastanka psihijatrije, a i danas mnogi ljudi svoju životnu muku radije i učinkovitije rješavaju načinima nenavezanim na psihijatriju. Ovdje bih posebno naglasio višestoljetnu visoku učinkovitost razrješenja psihičke patnje blaže i srednje ravni kroz moralno-teološku prije nego medicinsko-psihijatrijsku paradigmu. Riječ je, dakako, o klasičnom putu unutarnjeg rasta i preobrazbe kroz ispovijed, pokoru, molitvu i iskupljenje.
Mnogi kolege vam zamjeraju da ste ih sve svrstali u isti koš kao plaćenike farmaceutskih kompanija koji se više brinu o vlastitom probitku nego o zdravlju pacijenata. Zamjeraju vam također da ste iznijeli premalo konkretnih podataka, a više paušalnih ocjena.
- Teze, stavovi i zaključci koje iznosim utemeljeni su u istraživanjima i činjenicama. Mnoge od njih čak imam i lijepo kompilirane, ali to je toliko opsežna građa da je ogranični obim i protočnost novinskog teksta ne bi otrpjeli. Svjestan sam koliko su nalazi tih studija ključni po struku i njen budući razvoj, i oni bi zahtijevali seriju duljih prezentacija na stručim skupovima, a za to, vjerujte, nema interesa. S druge strane, neka moje paušalne ocjene o obimu koruptivne sprege farmaceutskih tvrtki i struke ostanu paušalne ocjene bez tzv. konkretnih podataka. Mi smo mala zemlja, sukladno čemu ni psihijatara nema puno: svi se manje-više znamo, svi znamo sve o svima i trpeljivo međusobno surađujemo po tipu miroljubive nezainteresirane koegzistencije, koju mi na pada na pamet remetiti ‘konkretnim podacima’.
Što mislite o usporedbama s kontroverznom internisticom dr. Lidijom Gajski na koju ste se pozivali u svom tekstu?
- S udivljenjem pratim rad doktorice Gajski kao pionira i našeg najznačajnijeg eksponenta razotkrivanja Big Pharma obmane. Ona nas već godinama, sama i bez podrške, izvan pa čak i protiv struje, kritički osvješćuje o opasnostima koje proizlaze iz nekritičke upotrebe lijekova. Usporedba mi godi, ali nažalost nije realna. Ja sam puno insuficijentnija osoba od doktorice Gajski i u odnosu na kvalitete koje ona ima Bog u mom slučaju i nije bio baš tako darežljiv. Ali, ponavljam, usporedba se nameće samo iz onog dijela mojih materijala koje je Jutarnji odlučio tiskati. Psihofarmaci svakako nisu u središtu mog stručnog interes već kritičko preispitivanje cjeline psihijatrijske teorije i prakse.
Jeste li dosad imali problema zbog svoga istupa u javnosti?
- Većina mojih kolega su pristojni i fini ljudi, koji ne talasaju tekuću stvarnost nego gledaju svoja posla i beru svoju brigu, pa su moj istup ignorirali kako bi ga izbjegli komentirati. Tek rijetki su bili otvoreno ‘za’, odnosno ‘protiv’. ‘Za’ su bili u pravilu mlađi idealizmom nošeni psihijatri, a otvoreno ‘protiv’ tek hijerarhijski nadređen dio čelništva struke koji je u ideološkom smislu očekivano i morao biti protiv. Bio sam upozoren da nisam naglasio kako moji stavovi nisu stavovi ustanove u kojoj radim niti službeni stavovi naših strukovnih udruženja. Što ovdje na obostrano zadovoljstvo napominjem.

http://www.jutarnji.hr/dr--robert-torre ... -/1213080/





'Želja da se pomogne nije upitna, ali se pomaže svim i svačim'
28. 12. 2014. prije 32 tjedna
Psihijatar Robert Torre smatra da psihijatrija već 150 godina muči ljude. Poziva pacijente da dobro razmisle prije nego što se obrate psihijatrima za pomoć te tvrdi da psihofarmaci skoro nikako ne pomažu ljudima s psihičkim poremećajima. Svoje tvrdnje objasnio je u emisiji Nedjeljom u dva.

Za svoju knjigu 'Prava istina o psihijatriji' Torre je rekao kako je naslov potrošen, ali prepoznatljiv te da se knjiga tako zove jer ona to i jest. Naglasio je da je psihijatrija pseudoznanost zbog specifičnosti njezina nastanka i razvoja struke. Ona je nastala naredbom lokalnih vlasti da se osobe s radikalnim ponašanjem moraju odvojiti u azile. Imamo dobar broj osoba koji tamo ne pripadaju. To su egzistencijalno demoralizirani ljudi. Vjerojatno bi bolje prošli da nisu u sustavu, smatra Torre.

Na pitanje kako psihijatrija muči ljude, Torre je rekao da smo imali faze u povijesti kada se pokušavalo svašta i metode su bile puno drastičnije. U međufazama bili su elektrošokovi. Danas se razmišlja o tome je li riječ o farmaceutskoj lobotomiji. Naglasio je da se ljudi moraju obratiti psihijatru samo kod naglašenih oblika psihičke patnje, no tvrdi da je kakvoća psihijatrijskog liječenja dosta niska.

Na knjigu struka je veoma negativno reagirala. Počele su osobne optužbe, no ljudi drugih medicinskih grana i građanstvo intuitivno su bili na tragu tome što je on objavio. Nitko nije pucao na mene, no osjećam veću izolaciju. Nije bilo interesa za stručnu debatu o toj temi, a nisam htio da me struka anektira.

Početkom 80-ih dolazi do promjena u razvoju psihoterapijskih tehnika. Nema dokaza da su psihičke bolesti bolesti mozga, nema markera koji bi to utvrdio. Prije ključnih 80-ih novi lijekovi samo su rebrendirani, sve su to stari lijekovi iz 60-ih i 70-ih. Farmaceutske kuće sponzoriraju edukacije i istraživanja a sve u svrhu plasiranja lijekova.

Ne prozivam nikoga, ali je činjenica da nas farmakolozi pokušavaju vrbovati, u psihijatriji je ostala samo farmakoterapija. Sponzori daju novac da bi im se vratio. Cijela domaća psihijatrijska ekipa plesala je u tom kolu, izjavio je Torre.

Na pitanje jesu li uopće pomogli nekome, Torre je potvrdno odgovorio. Naravno, to se ne dovodi u pitanje. Želja da se pomogne nije upitna, ali se pomaže svim i svačim. Druge grane medicine imaju standard za postupanje, psihijatrija nema.

http://vijesti.hrt.hr/267108/zelja-da-s ... m-i-svacim


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 04:58 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
Torre: Američki farmaceuti egzistencijalnu patnju proglasili su oštećenjem mozga da bi nam propisali Prozac


"Sve što posljednjih trideset godina psihijatri rade – masovno i nekritično kljukanje pacijenata psihofarmacima izazivajući planetarnu epidemiju i ovisnost – ne pali, ljudi nisu zdraviji, ne pate manje, a izaziva pogubne posljedice i za pojedinca i društvo. Kad bismo većinu njih skinuli s terapije, gotovo da se ništa ne bi dogodilo, osim gubitaka u blagajnama farmaceutskih tvrtki."
Tu je radikalnu tezu najprije u novinskom feljtonu, potom i u svojoj knjizi Prava istina o psihijatriji potanko elaborirao doktor Robert Torre, psihijatar s višegodišnjim iskustvom. Knjiga je učas dobila status subverzivnog hita koji razotkriva mračnu stranu iz psihijatrijskih ordinacija.
Torre tvrdi da se normalni proglašavaju bolesnima pod diktatom farmaceutske industrije i prognozira poraz psihijatrijske struke: povratak pacijenata u zagrljaj grupa samopomoći, u kojemu će se oporavljati mimo i pokraj struke, pa čak i protiv psihijatrije. Time ona sebi pripisuje sudbinu Leta iznad kukavičjeg gnijezda, drugorazredne službe čija se intervencija traži tek kada treba bolnički internirati osobe s patnjom, kad one postanu preteške za sebe, obitelj i matičnu zajednicu.
Kad je Torre hrabro progovorio, nastala je strka: struka je zbila redove, sazvala prijeki sud… No, brzo su shvatili, kako Torre duhovito primjećuje, "da imaju posla s luđakom koji zadnju sekundu utrčava gol u utakmicu" ili prevedeno na suvremeni jezik klijentelista – da nema karijerističku ambiciju svrgavanja s vlasti, pa su se povukli. Činjenica da je Prava istina o psihijatriji natopljena kritikom psihijatrijske struke i demitologizira moć i znanje psihijatara, ali u tim stranicama razotkrivanja lako je pročitati i istinsku brigu za profesiju onako kako to rade ljudi kojima je stalo, pa i po cijenu toga da riskiraju epitet izdajica.
Što je prava istina o psihijatriji i na temelju čega tvrdite da su farmaceutske tvrtke kolonizirale mentalno zdravlje nacije?
Moja je teza da je psihijatrijska struka pretpovijesna, da još nije došla k sebi, povijesno, hegelovski, a kako stvari stoje, i neće tako skoro. Unatoč gotovo dva stoljeća duge povijesti, psihijatrija još nije uspjela definirati svoje temeljne pojmove: što su psihički poremećaji, koliko ih ima, kako nastaju i kako nestaju. Posljednja faza razvoja psihijatrije počela je 1980-ih, odnosno lansiranjem na tržište antidepresiva nove generacije Prozaca, što je marketinški pretenciozno nazvano drugom psihofarmakološkom revolucijom. Od tada počinje umišljaj da je psihijatrija završila svoj biopsihosocijalni model i da će postati znanost, kao i svaka druga medicinska grana, te da su psihički poremećaji kao svaka druga bolest i da ćemo i mi sami postati ono čemu težimo: doktori kao svaki drugi. Zbog naših frustracija kroz povijest da to nismo, moja je struka lako povjerovala u tu novu mantru i napravila dijagnostički priručnik u kojemu je došlo do radikalnog povećanja kategorija psihičkih poremećaja. Kao, postali smo znanost, a zapravo smo pseudoznanost.
I po toj kategorizaciji mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti, nego i obaveza pojedinca da realizira svoje maksimume – oni koji to nisu kadri, zaslužuju dijagnozu…
Na žalost, te kategorije nisu dobivene krvavim istraživačkim radom, kao na drugim poljima medicine gdje se znanstvenici bore za dokazivanje bolesti i onaj tko otkrije novu kategoriju momentalnu dobiva Nobelovu nagradu. Stotinjak novih kategorija, konkretno 83 "novootkrivena" psihijatrijska poremećaja, uvedeno je na mah, dijagnoze su više izmišljene negoli otkrivene zahvaljujući demokratskim glasanjem stručnog tijela Američke psihijatrijske asocijacije – a to je Vatikan naše struke koji okuplja 40.000 članova, glavna planetarna zvijezda koja odlučuje tko jest, a tko nije bolestan, i bira Papu i piše Bibliju. Ta psihijatrijska Biblija odlučuje da su psihički poremećaji bolesti mozga temeljeni u neurobiokemijskom disbalansu koji se otklanjanju psihofarmacima. Psihijatrija se transformira u kliničku neuroznanost biologijske psihijatrije, a psihijatri u psihofarmakologe. Farmaceutske tvrtke u sprezi s uglednim kliničarima financiraju masovnu indoktrinaciju stručne i opće zainteresirane javnosti s uvjerenjima da svaki oblik psihičke patnje ima svoj ekvivalent u neurobiokemijskom imbalansu koji je lako otklonjiv novim generacijama psihofarmaka. Time počinje proces medikalizacije egzistencijalne patnje i u pučanstvo se upucava očekivanje da se ona može otkloniti medikamentima.
Tezom o poremećaju mozga utrt je put za novu stigmatizaciju pacijenata; jer ona implicira nepredvidljivost i nemoć pacijenta da išta u svojem životu promijeni. Ta teza, osim što je nedokazana, jako paralizira ljude u razumijevanju sebe i svijeta; ako moja trenutna tugaljivost nije rezultat mojih pogrešnih egzistencijalnih izbora nego nekog neurokemijskog disbalansa, onda sam prema tome nemoćan – počinjem sebe razumijevati kao pokvareni biokompjuter.
I tako je farmako-marketing stvorio epidemiju uzimanja psihofarmaka?
Da, preko noći. Odjednom je u polje mentalnog zdravlja ušao i velik broj normalnih ljudi, nova kategorizacija izazvala je hiperinflaciju psihijatrizacije normalnosti. Proširenjem kategorija i snižavanjem praga za one koji imaju poremećaj, odjednom u ravan psihijatrijskih poremećaja ulazi značajan udio osoba, praktički više od trećine odraslog pučanstva postaje psihijatrizirano. Posljedica je eksponencijalna porast potrošnje psihofarmaka, ali i višestruki porast pojavnosti poremećaja i porast psihijatrijske invalidnosti među pučanstvom. U Dijagnostičko-statističkom priručniku popisano je 312 poremećaja; a više od 200 poremećaja ustanovljeno je u posljednjih 60-tak godina. Da je psihijatrija kao struka koja se bavi različitim oblicima duševne patnje napravila tako epohalne iskorake i da je zaista otkrila dvjestotinjak novih psihopatoloških entiteta, došlo bi do radikalno dubljeg razumijevanja čovjeka.
Tvrdite da su se neugodne, teške, ali neizbježne životne faze, počele tretirati kao nenormalne koje treba liječiti…
Sigurno je da su farmaceutske tvrtke bile glavni pogonski motor da se normalno proglasi psihopatološkim, a normalni bolesnima radi proširenja tržišta za svoje farmake. To su tvrtke čiji je budžet veći od budžeta naše državice, s ozbiljnim marketinškim stručnjacima koji pojedu nas 400-tinjak, koliko nas ima, za doručak. U psihijatriji je bilo raznih trendova: primjerice, potkraj 19. stoljeća trend neurastenije među građanstvom Europe i SAD-a, pa doba anksioznosti, sukoba, tjeskobe koju su afirmirali egzistencijalisti, ali oni bi došli i prošli… No, 1980-ih se prvi put dogodio trend koji je pratilo masovno uzimanje psihofarmaka, i to ljudi koji ih ne bi trebali konzumirati. Normalnost je počela podrazumijevati ne samo odsustvo poremećaja nego i samih predznakova poremećaja. Upravo u toj, do jučer "sivoj zoni", između normalnog i "patološkog" psihijatrija je počela otkrivati nove bolesti koje valja otklanjati psihofarmacima. Psihopatološkima su se počela proglašavati stanja i ponašanja koja su još jučer bila tolerirana kao blaža odstupanja od uobičajenoga. Rastezljivost granice normalnog i psihopatološkog učinila je psihijatriju podložnom manipulativnom utjecaju farmaceutskih tvrtki. Tako su psihički poremećaji postali najčešći zdravstveni poremećaji pa svaka treća osoba tijekom života ispunjava kriterije za barem jedan od inih poremećaja.
Koja su to normalna stanja koja ne bi trebalo psihijatrizirati?
Ma dobro, mi još uvijek ne hapsimo ljude po selima, nego nam sami dolaze. Evo tipične socijalno konfliktne situacije: Biserka je tužna jer se Božo napio i digao ruku na nju. To bi mogli rješavati socijalni radnici i policija obiteljskim terapijama, ali mi živimo u vremenu u kojemu se slučaj Biserke i Bože medikalizira i endokrinizira. Nju proglašavamo depresivnom, a njega alkoholičarom. Nedavanje lijeka kao lijek izbora je rijetka iznimka u psihijatriji. Imamo naše kataloge, nama više nije nužno razumijevanje osoba nego što ćemo im dati s tog popisa – kao neki jelovnik, pa ako je pet od deset kriterija zadovoljeno kroz šest mjeseci, onda je dijagnoza neki poremećaj. Stari su psihijatri još razmišljali o međusobnoj povezanosti tih simptoma, o logici koja ih proizvodi, a mi smo sad sve zaravnali, zaglupili se i ne tražimo uzrok. Mi ne razumijemo osobe koje traže pomoć od nas, niti nam to treba, to nam čak i smeta.
Za ludu je tu nalaz filozofa egzistencije, koji su inzistirali da je glas savjesti koji nas kroz samoću tjeskobe zove da budemo sami sobom, da budemo svoji, ili da naprosto budemo, strukturni suštinski neotklonjivi egzistencijal čovjeka. Jer, znanost može napredovati, društva se mogu usavršavati, ali svaki čovjek ima se pitati o sebi baš kao i prvi čovjek i tuđa pamet mu tu ne uzmaže. Štoviše, nitko ne smije biti drugim umjesto drugoga, dati mu odgovore umjesto njegovih pitanja, a nelagodnu tjeskobu tih pitanja čovjeku nitko ne smije uzeti jer time uzima srce njegove ljudskosti.
Što pokazuje računica, koliko je Prozaca prodano?
Godinu dana prije te "Farmakološke revolucije", odnosno 1986. godine, prodaja antidepresiva i antipsihotika u SAD-a iznosila je oko 500 milijuna dolara, a 2004. potrošeno je 20 milijardi dolara. Kako je došlo do ovog četrdeseterostrukog povećanja profita na psihofarmacima, tko pojede te silne lijekove, jesu li kolege iz osamdesetih bili toliko neizobraženi i glupi da nisu bili u stanju dijagnosticirati neke poremećaje, a mi smo toliko superiorniji da ih znamo otkriti i liječiti Prozacom? Što će se na kraju dogoditi s moždanim funkcioniranjem milijuna ljudi koji su uključeni u jedinstveni planetarni povijesni eksperiment masovnog liječenja psihofarmacima?
Možete ga i ne propisati…
Sami smo svojom naivnošću kumovali novom ekstremizmu koji je zdušno potpaljivala farmaceutska industrija. A dogodile su se i tektonske promjene u društvu koje su im išle na ruku – konzumeristički orijentiranom građaninu prestaje biti dobro, ne podnosi više lako krizna stanja i sam traži psihijatra jer hoće da mu je stalno i uvijek dobro. Kad se "potroši" to tržište, traži se novo – djeca, starci, pa onda preventivno liječenje potencijalno rizičnih… Pa kad se pohara Zapad, napada se "region", zemlje bivšeg Istočnog bloka, a sad kreće i prodor prema Trećem svijetu… I nerazvijeni koji su dosad bili sačuvani bilježe porast psihičkih poremećaja. Prema nekim istraživanjima, imali su veću stopu mentalnog zdravlja od razvijenih, ozbiljna istraživanja pokazala su da osobe koje boluju od shizofrenije u 12, 13 zemalja svijeta, u Ugandi, Nigeriji i Indiji imaju veću vjerojatnost za bolju socijalnu adaptaciju nego shizofrene osobe u New Yorku.
Kakva su vaša konkretna iskustva u praksi s propisivanjem Prozaca?
Znao sam da je znanost malih naroda korumpirana i da su sva istraživanja rubna te ne mogu biti ozbiljna i nezavisna kad se rade na premalom uzorku, a ispada da je znanost velikih naroda i država u još većoj mjeri korumpirana. Inozemna literatura je podijeljena: jedni tvrde da štete, drugi da koriste… Meni su veliko razočaranje, oni djeluju po principu svete vode, nit' smrde nit' mirišu. Skloniji sam psihofarmacima koji djeluju kao citostatici, napalm-bomba, jer zaista postoje situacije velike nepodnošljive patnje koju treba smanjiti – stišati ton koji krči i zatamniti sliku. Ali, ljudi bi toga trebali biti svjesni: da su lijekovi samo privremeno nužno zlo.
Rekli ste da je porazno stanje vladavine biologijske psihijatrije postalo vidljivo tek kada je nesreća već napravljena. Na što mislite?
Došlo je do planetarne kronične lobotomije višemilijunskog pučanstva. Prevelik je broj ljudi počeo sumnjati u svoje psihičko zdravlje, a prava depresija je poddijagnosticirana. Samo, što kad je otkrijemo, što im mi imamo za dati? Ništa, bit će im još gore. Prvo, unatoč enormnim svotama uloženim u neuroznanstvena istraživanja, dobiveni rezultati nisu poboljšali kvalitetu života osoba s psihičkim poremećajima. Drugo, došlo je do dijagnostičke hiperinflacije poremećaja. Treće, sami psihijatri povjerovali su da poremećaji svoje korijene imaju u neurobiokemijskim poremećajima mozga, a da za to nije bilo dostatnih dokaza, što je za posljedicu imalo da su se premetnuli u psihofarmakologe. I četvrto, unatoč sve većim ulaganjima u psihijatrijsku zdravstvenu zaštitu, sve je veća stopa psihijatrijske invalidnosti, sve je više indicija da je i liječenje poremećaja suodgovorno za njihov porast i za sve nepovoljniji ishod njihove prognoze.
Pa što vama onda sa svim tim saznanjima preostaje u praksi, kad se suočite s osobom koja traži pomoć?
Pokušavam otrijezniti ljude, ja im mogu pomoći samo jako malo, pokušavam im vratiti njihovu patnju nazad… Osobno nemam ništa protiv lijekova, dapače, smatram ih najvećim dosegom čovječanstva i sjajnom avanturom. Nisam alternativac, ne vjerujem ni u psihoterapiju ni u vidovite Milane, ja sam baš klasični liječnik, ali masovno propisivanje Prozaca to nije. Mi u struci trenutno živimo nesretnu avanturu koja nije ništa drugo nego neizravno zlostavljanje ljudi u dobroj namjeri. Mi ljude liječimo od oštećenja mozga!
Kažete da je ta psihijatrijska paradigma potrošena i da se treba okrenuti starim alatima, "psihijatriji u zajednici"…
Ne samo ja nego cijela struja stručnjaka, anglosaksonskih i skandinavskih psihijatara, koja me, eto, zarazila, vjeruje da je sadašnji koncept potrošen. U zapadnoj psihijatriji ova kriza traje već desetak godina, a kod nas nema ni svijesti o njoj, mi smo tako jadni da čak nemamo pojma ni što nam se događa, toliko smo očajni da to nismo ni shvatili. I sad kad bismo trebali staviti glave na hrpu i vidjeti što možemo spasiti, mojim kolegama se to čini bijednim napadom na njihove pozicije. Oni su u dogmatskom drijemežu zadovoljni sobom i ne vide što se događa, svašta su umislili kroz neuroscience fiction indoktrinaciju farmako-kuća, pri čemu je prvi put u povijesti novac značajan čimbenik. Koncept psihijatrije u zajednice i nadalje živi kao krunski koncept mentalnog zdravlja, uz naznaku da njegov nositelj više nije psihijatrija nego zajednica – udruge građana i terapijske zajednice. Ljudi oduvijek razgovaraju o proturječnostima svojih života, a ekspertnost za to proizlazi iz životnog iskustva, pa mi se čini da su za njega pozvaniji filozofi, svećenici ili književnici, a ne baš psihijatri. Psihijatar o tome može jednako suvereno govoriti kao i oftalmolog, nije on Dostojevski…
Niste valjda mislili da će vas struka pohvaliti za to što ih proglašavate jalovima?
Nisam ni mogao zamisliti da moji kolege nisu svjesni korupcije, nego misle da su bogomdani, da su zadužili svjetsku povijest psihijatrije. Ljudi iz tekuće politike shvaćaju ono o Murti i Kurti, ali ovi moji stvarno ništa ne razumiju. Oni stvarno misle da njihova ekspertnost proizlazi iz njihova znanja, a ne iz kadrovskog mjesta u vrhu piramide koruptivnog potencijala… Mi psihijatri često savjetujemo ljudima da nije svako zlo za zlo i da krizno razdoblje može biti razdoblje prodora, ali sad kad bismo to trebali primijeniti na sebe – muk. Moja struka nema snage izdržati ovu krizu, proglasiti ovo znanje onim što stvarno jest – pseudoznanje, napraviti inventuru, preokret.
Optužili su vas da takvim defetističkim stavom obeshrabrujete pacijente da traže pomoć.
To je argument stare, autoritarne psihijatrije koja pretpostavlja da su osobe s psihičkim poremećajima inferiorna bića koja ne mogu donijeti suverene odluke o sebi, životu i zdravlju i da mi o njima trebamo odlučivati kao o malodobnim, invalidnim osobama, pa ako je nešto istina, to se ne smije reći da ne bismo zbunili "konzumente" naših usluga. Nikoga ja ne obeshrabrujem u traženju pomoći ako ga odgovorno upoznam s obilježjima te pomoći i ekspertnosti naših postupanja. Osobe s psihičkim poremećajima moraju biti uključene u kreiranje politike o mentalnom zdravlju. Prirodno je da se njih pita jer je o njihovim životima riječi. Baš kao što ne bih htio da itko o meni odlučuje, pa si ne uzimam pravo da ja odlučujem o drugima. Jer, tko smo mi? Nismo mi Bude ni Sokrati nego državni aparatčici srednjega kadra. Psihijatrija svoj stručni dignitet brani upravo braneći dignitet individualnih sloboda do njihovih krajnjih anarholiberalnih granica.
Zašto niste reagirali, eventualno obustavili svoje feljtone nakon što su pejorativno najavljeni kao pamflet i time diskvalificirani kao ozbiljno, relevantno štivo?
Znao sam da je to "kurbin pir". Ali, s druge strane, da feljtoni nisu bili tako bombastično opremljeni, ne bi ni izazvali ovakvu pozornost, koja možda i nije baš dobra za mene, ali jest za samu stvar.
Nije vas bilo strah da ćete se s raskrinkavanjem stanja previše izložiti?
Imam pedeset godina, ne želim napredovati u sustavu unutar kojeg napredak doživljavam kao nazadak, tako da me "oni" ne mogu ucijeniti, ne mogu biti na nižem mjestu nego što jesam s obzirom na svoje obrazovanje. Odnose s mojim kolegama na sreću reguliraju zakoni tako da proces anatemiziranja nije mogao imati služene stegovne reperkusije. Prigovarano mi je da pilim granu na kojoj sjedim, ali nije istina. Kao odgovorni vrtlar pilim povijesne trule grane sa stabla psihijatrije u korist razlistavanja onih zdravih.
- See more at: http://www.forum.tm/vijesti/torre-ameri ... BQY4f.dpuf






Prava istina o psihijatriji
Dr. Robert Torre odgovara kritičarima: „Mi psihijatri nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, nego njihovi partneri.“
Slika
Foto: Profil knjiga

Je li psihijatrija postala agentura marketinga farmaceutskih tvrtki? Jesu li farmaceutske tvrtke kolonizirale područje mentalnog zdravlja? Je li posljedica jedinstveni povijesni eksperiment planetarne epidemije uzimanja psihofarmaka? Psihijatar dr. Robert Torre javno je postavio ta pitanja u feljtonu objavljenom u dnevnim novinama pod naslovom Prava istina o psihijatriji. Reakcije su bile burne i podijelile su i javnost i stručnjake. Djelomično razočaran što njegova kritika nije shvaćena kao legitimna dekonstrukcija potrošene psihijatrijske paradigme u ime nadolazeće nove, već kao destrukcija psihijatrije kao takve, dr. Torre u knjizi završenoj nedugo nakon objavljivanja feljtona prvi put odgovara na reakcije na koje je naišao. Objavljujemo ulomak iz knjige Prava istina o psihijatriji.
Nisam kanio pisati predgovor. Smatrao sam da su prva dva poglavlja posvema dostatan uvod u pitanja o kojima će se u knjizi raspravljati. No, nakon što je objavljivanje dijelova ove knjige u novinskom feljtonu izazvalo toliko masovnu i polariziranu reakciju, predgovor se nametnuo kao više nego nužan. Jer malokad se oko četrdesetak kartica teksta s tematikom psihijatrije podigla tolika prašina. Očekivao sam reakcije, ali, moram priznati, ne baš tako masovne, tako oprečne i s tolikim afektivnim nabojem.
Većina čitatelja feljtone je doživjela kao utemeljene, hrabre, stručne i visokomoralne. Manjina ih je doživjela, doduše, ne kao nestručne i netočne, ali kao opasne za psihijatrijsku struku i za osobe koje nam se obraćaju za pomoć. Većinu te manjine tvori cjelokupna psihijatrijska struka u Hrvatskoj, za koju me iznenadilo do koje se mjere osjetila pogođenom. Čak su i dirljivi uzbuđenje i nemir izazvani u stručnim krugovima mojim četirima novinskim tekstovima. Kad bih imao barem desetinu te snage i moći koja se u mene projicira, bilo bi mi bolje u životu. Također, kad bi barem desetina toga što pišem autorski bila baš „moja“ istina o psihijatriji, ne bih bio tu gdje jesam.
Sad sam siguran da ni knjiga neće proći bolje od feljtoniziranih dijelova. To jest, neće biti shvaćena kao legitiman nastavak dekonstrukcije potrošene psihijatrijske paradigme u ime nove koja tek predstoji, nego kao destrukcija psihijatrije kao takve. Kontekst je tu proširen i upotpunjen, ali zloćudnom čitatelju s negativnim stajalištem oblikovanim predrasudama on neće biti od pomoći.
Iako ni u feljtonima niti u knjizi ni o kome nisam osobno pisao, sve je osobno shvaćeno, pa su i reakcije koje su uslijedile bile usmjerene na mene kao osobu. Ispalo je da sam kritičkim istupom obezvrijedio struku, pokolebao osobe sa psihičkom patnjom u traženju psihijatrijske pomoći. Potom da sam dodatno pridonio stigmatizaciji osoba sa psihičkim poremećajima i udaljio ih od oporavka.
Ali mi psihijatri ipak nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, one nisu puki objekti našeg postupanja, nego partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. Prema tome, njima moraju biti poznata sva obilježja „usluga“ koje im nudimo. Osobe sa psihičkim poremećajima znat će procijeniti što je za njih dobro, a što nije, i tomu ih nitko ne treba podučavati.
Korisnici psihijatrijske zdravstvene zaštite nisu ničija agentura, nego osobe koje moraju biti pitane i o čijim je životima riječ.
Svašta mi se prigovaralo: kao, zašto sve nisam izrekao na stručnim skupovima ili objavio u stručnoj periodici, pa zašto nisam ovo, a zašto nisam ono… Što mi se ne prigovara izravno, prigovara mi se posredno, iako sam, doduše, izravno rekao „ovo“, da sam time posredno zapravo rekao „ono“. Stručno sam anatemiziran, izoliran, kritiziran, prozivan i blaćen... Bogu hvala što postoje zakoni koji reguliraju odnose između mene i ostalih kolega psihijatara, u protivnom bi stegovne reperkusije bile još oštrije.
Kako sam višekratno upozoren i institucionalno službeno prekoren, sada napominjem da su ovdje izneseni stavovi moje osobno stručno mišljenje, od kojega se, na obostrano zadovoljstvo, ograđuju sve psihijatrijske ustanove i stručna društva u Hrvatskoj, uključujući i ustanovu u kojoj sam zaposlen.
Što se mene tiče, i dalje ću iz očišta najbolje struke kritizirati struku, ne bih li je primorao ne samo da bude bolja no što jest, nego bolja nego što je uopće mislila da bi mogla biti. Stoga očekujem da se prijepor između mene i domaćih kolega u godinama koje dolaze ne previdi. Naime, duboko sam uvjeren da je u knjizi iznesena aktualno najrelevantnija platforma razumijevanja psihijatrije i psihičkih poremećaja koju naša struka može zauzeti ako joj je do vlastite budućnosti.
Osobno priznajem pogrešku što sam potpao pod utjecaj „stranih čimbenika“ jer me zadojila inozemna literatura kojoj sam se nekritički predavao. Naime, zarazila me kritička struja psihijatara koja ovu priču o potrošenosti aktualne paradigme i o krizi psihijatrije gura gotovo desetak godina. Ali, nažalost, u državama regije, pa tako i ovdje, psihijatrija nije bila u krizi, odnosno bila je u tolikoj krizi da nije bila ni svjesna da je u krizi. To jest, do tiskanja tih nekoliko nastavaka novinskog feljtona domaća je psihijatrija u dogmatskom drijemežu bila zadovoljna sobom.



http://www.vecernji.hr/profil-knjiga/pr ... iji-971742








Tiskano izdanje Glasa Koncila
Glas Koncila 3 (2117) | 18.1.2015.
(Pri)govor znanosti
________________________________________
Valerije Vrček
Istina o psihijatriji?
Robert Torre, specijalist psihijatrije u Kliničkom bolničkom centru »Sestre milosrdnice«, objavio je knjigu pod naslovom »Prava istina o psihoterapiji – Kako zaustaviti planetarnu epidemiju uzimanja psihofarmaka« (2014.). Knjiga sadrži 30 eseja koji su vrijedni pozornoga čitanja i zahtijevaju preispitivanje vlastitoga znanja o psihijatriji. Torre je doktor medicine koji se kritički osvrće na psihijatriju, a čini to stoga što, prema njegovim riječima, voli svoju struku i ljude za koje se brine. »Zašto ne bismo smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća naše struke dominantno povijest naših zabluda? Ipak, u kriticizmu moramo biti odgovorni i podsjetiti da mi, psihijatri, nismo izmislili ni sebe ni ludilo. Ludilo postoji po sebi, a nas je izmislilo društvo.«
Neutemeljenost psihijatrijskih dijagnoza
Najvažnijim psihijatrijskim poremećajem smatra se shizofrenija. Psihijatrija je nastala upravo kao odgovor na shizofreniju i njezina je sudbina povezana s tim poremećajem. No, tvrdi Torre, shizofrenija je tek puki deskriptivni teorijski konstrukt koji je konceptualno nejasan i preširok. Shizofrenija se, poput drugih psihijatrijskih poremećaja, ne razlikuje od samih simptoma, ili kako kaže Torre: »Psihijatrijski poremećaji nisu entiteti koji stoje iza simptoma, psihijatrijski poremećaji su sami simptomi poremećaja.«
Psihijatrija se, dakle, bavi simptomima, jer bolest ne razumije. Stoga su i psihijatrijske dijagnoze uglavnom neutemeljene, a psihijatrijska dijagnostička katalogizacija nije »djelo pameti i znanja, nego dogovora i odluke«. Ipak, prema Torreu, može se rabiti postojeći dijagnostički sustav kao najmanje loš, uz jasnu svijest da je riječ o lošem sustavu. Psihijatrija je zaostala na površini, na razini simptoma, na ravni koju je mnogo ranije iskrčila filozofija. Torre upozorava da su psihijatri neupućeni u opus Karla Jaspersa, Husserlovu fenomenologiju, Sartreovu egzistencijalnu psihoanalizu i Heideggerovu egzistencijalnu ontologiju. Nepoznavanjem ili ignoriranjem filozofijskih doprinosa i temelja, psihijatrija ne može izići iz svoje pretpovijesne faze. Psihijatrija je pseudoznanost, to jest nalazi se u svojoj predznanstvenoj fazi.
Odustajanje psihijatrije od psihoterapije
Suvremena psihoterapija u teorijskom smislu ne doseže ni razinu teorija srednjega vijeka, kada su se svećenici i duhovnici brinuli o duševnim patnjama, a u praktičnom smislu u savjetodavnoj pronicljivosti ne nadilazi »life coach savjetnike iz ženskih magazina«. Suvremena psihijatrija bitno je moguća i bez psihijatara, tvrdi Torre. Psihijatrima nedostaje stručna i osobna educiranost za egzistencijalno savjetovanje osoba koje im se obraćaju za pomoć. Ili kako kaže Torre: »Po svojim karakternim osobinama nemamo nikakvu posebnost koja bi ekspertno predodređivala naš psihoterapijski kapacitet. Jer životna mudrost nešto je posvema drugo od površnih psihoterapijskih teoretiziranja koja smo stekli psihijatrijskom izobrazbom.« Torre smatra da kapacitet za ekspertno egzistencijalno savjetovanje u bitno većoj mjeri posjeduju filozofi, svećenici i književnici, dok se psihijatrijski savjetodavni potencijal ne razlikuje od onoga neekspertnoga kolega s drugih medicinskih grana.
Suvremeni psihijatri postali su mahom obični psihofarmakolozi, a njihovi pacijenti su pretvoreni u entitete s neurokemijskim disbalansom. Taj se disbalans u psihijatrijskim ordinacijama uravnotežuje psihofarmacima. Farmaceutske tvrtke, smatra Torre, ponizile su psihijatre i pretvorile ih u »pill pushere«, u trgovačke distributere psihofarmaceutskih proizvoda.
Umobolnice – rodno mjesto psihijatrije
Torre podsjeća da prije prosvjetiteljstva nije bilo ni psihijatrije ni službenih psihičkih poremećaja. Psihičke tegobe blažega i srednjega tipa potpadale su u područje skrbi svećenika kao dušobrižnika. Rodno mjesto psihijatrije su umobolnice ili »ludnice«, koje u sklopu prosvjetiteljske epohe nisu osnivali liječnici, već državne i lokalne vlasti radi socijalnoga izoliranja osoba koje ne mogu živjeti u skladu s normama. Time je započeo proces socijalnoga isključivanja i izolacije onih koji su zbog pretpostavljene mentalne bolesti »sišli s uma«, proces njihova zatvaranja, internacije i degradacije. Tadašnji psihijatri više su čuvali negoli liječili štićenike. Bili su puki nadzornici čuvara luđaka, kako to slikovito opisuje Torre. Atribucija »psihijatra« nije proizlazila iz nekakvoga ekspertnoga znanja, nego iz mjesta rada. Psihijatri su bili liječnici koji rade u azilima, odnosno umobolnicama. Psihijatri tada nisu imali nikakav ugled među liječnicima, a ni psihijatrija među ostalim granama medicine. Stoga Torre upozorava: »To da je azil rodno mjesto nastanka naše struke, kao svojevrsni istočni grijeh koji nismo počinili, nikada ne smijemo previdjeti.«
S pojavom prve generacije antipsihotika za psihijatriju je počela psihofarmakološka revolucija, koja je okončala stoljetno razdoblje azilske psihijatrije. Moderna psihijatrija rođena je 1955. godine kad je u službenu uporabu ušao antipsihotik klorpromazin – »čudotvoran lijek za shizofreniju«. Osobe s psihičkim poremećajima vraćaju se u zajednicu i u osnovi se liječe izvanbolnički. No te osobe nisu bile »izliječene«, nego »stišane« i »umrtvljene«. Fizička internacija u sklopu umobolnice zamijenjena je izvanbolničkom neurobiokemijskom psihofarmakološkom internacijom. Psihotične osobe vratile su se obiteljima i postale, u pravilu, njihovi disfunkcionalni članovi, a socijalnu rehabilitaciju nisu postizale.
Torre žali što pogrješke psihijatara imaju praktične masovne i pogubne posljedice za ljude: »Psihijatrija, naime, već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.«

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=25872


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 05:02 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
Za one koji žele znati više
Dr. Torre otkriva pravu istinu o psihijatriji

Slika
Autor: Portal Novilist.hr
Objavljeno: 21. studenog 2014. u 15:15
Vezano
• Članci
Intervju Ugledni psihijatar Robert Torre: Sve manje i manje onih koji su normalni
U hrvatskim psihijatrijskim bolnicama nema mučenja, ali ima kršenja ljudskih prava
Ma kakvo vještačenje: U Hrvatskoj na psihijatrijsko liječenje slali samo – telefonom
Njegovu najnoviju knjigu "Prava istina o psihijatriji - Kako zaustaviti planetarnu epidemiju uzimanja psihofarmaka" objavio je Profil
Koliko su povezani psihijatrija i marketing farmaceutskih tvrtki? Je li utjecaj farmaceutskih tvrtki na područje mentalnog zdravlja toliko da je posljedica planetarna epidemija uzimanja psihofarmaka?
Psihijatar dr. Robert Torre javno je postavio ova pitanja u feljtonu objavljenom pod naslovom „Prava istina o psihijatriji“. Reakcije su bile burne. Djelomično razočaran što njegova kritika nije shvaćena kao propitivanje psihijatrije, dr. Torre u knjizi nedugo završenoj nakon objavljivanja feljtona prvi put odgovara na reakcije na koje je naišao.
Kritiku psihijatrije dr. Torre temelji na činjenici da je u posljednjih trideset godina bez stručnih i znanstvenih razloga došlo do svojevrsnog "booma" novotkrvenih psihičkih poremećaja čime je započeo proces psihijatrizacije do tada normalnog dijela pučanstva.
Psihopatolško se u sve većoj mjeri približilo normalnom, i dovelo do toga da se za pojedina negativna životna stanja i osjećaje koji su sastavni dio ljudskog života propisuju lijekovi, da se ta stanja sada moraju „liječiti“, odnosno otklanjati psihofarmacima i psihoterapijom.
Psihička normalnost počela je podrazumijevati ne samo odsustvo psihičkih poremećaja nego i samih (pred)znakova psihičkih poremećaja. Širenje prostora „psihopatološkog“ na uštrb normalnog, uz istodobno inzistiranje na tezi da su psihički poremećaji zapravo „bolesti mozga“ učinila je psihijatriju podložnom manipulativnom uplivu farmaceutskih tvrtki.
Izlaz iz aktualne krize psihijatrije dr. Torre vidi tome da zajednica uvažava dostojanstvo i ljudskost osoba s različitim oblicima psihičke patnje.
„Jer mi psihijatri ipak nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja.
Dr. Robert Torre je psihijatar s višegodišnjim iskustvom rada s osobama s problemom alkoholizma, kockanja i zlouporabe droga, te je autor više knjiga iz područja psihijatrije ovisnosti. Njegovu najnoviju knjigu "Prava istina o psihijatriji - Kako zaustaviti planetarnu epidemiju uzimanja psihofarmaka" objavio je Profil.

http://www.novilist.hr/Zivot-i-stil/Zdr ... nk=related







Prava istina o psihijatriji
Intervju Ugledni psihijatar Robert Torre: Sve manje i manje onih koji su normalni
Slika
Autor: Tatjana Gromača Vadanjel
Objavljeno: 8. ožujka 2015. u 12:13
Unazad pedesetak godina izmislili smo nove bolesti, postoji petstotinjak novih poremećaja. Tako da smo u opseg psihičkih poremećaja uveli velik broj pučanstva
Doktor Robert Torre psihijatar je s višegodišnjim iskustvom rada, kao i autor više knjiga iz područja psihijatrije ovisnosti. Koncem je prošle godine objavljena njegova knjiga »Prava istina o psihijatriji« (Profil, Zagreb, 2014.), naslov koji je svojim sadržajima značajno uznemirio stručnu javnost koja je predmet autorova istraživanja. Ovih je dana, kod istoga izdavača, objavljen još jedan naslov ovoga stručnjaka – »Alkoholizam prijetnja i oporavak«. Razgovor s dr. Torreom vodili smo ipak oko knjige »Prava istina o psihijatriji«, obzirom da ona donosi neke temeljne i hrabre uvide u načine opstojnosti ove važne struke.
Objavljivanje vaše knjige prilično je uznemirilo vašu struku u Hrvatskoj. Neke od činjenica koje ondje iznosite jesu da psihijatrija jest mlada grana medicine, stara tek nešto više od stoljeća, njene su metode najmanje znanstveno dokazive, odnosno, često je prinuđena raditi na slijepo… Kako vi kažete, psihijatrija sama po sebi jest »mekana« i zapravo je zbog svega nužno da se samo preispituje i sagledava kako bi mogla opravdati svoje postojanje. Što je onda razlog uzrujanosti koja se je pojavila?
– Da, knjiga izlaže tezu da je povijest psihijatrije zapravo povijest njezinih lutanja, zabluda i stranputica. Da se ona i dalje ne uspijeva definirati ni u svojim temeljnim pojmovima, i da je aktualno razdoblje čiji kraj najavljujem također jedna od potrošenih stranputica. Doduše, aktualno razdoblje vladavine biokliničkog modela nije najgore, ali ni najbolje u dosadašnjoj povijesti psihijatrije. A kad se kritičkim čekićem počne udarati u zdanje struke mnogo toga ispadne proizvoljno, neutemeljeno, nepotrebno repsresivno, a štošta doslovce i štetno po oporavak osoba s psihičkim poremećajima. Naravno da takvi stavovi već gotovo destljeće kolaju u stručnim krugovima zapadnih zemalja, ali domaću struku su oni razbucali iz dogmatskog drijemeža. Moje istupe domaća struka doživjela je kao opasne po psihijatre i psihijatriju, ali i po osobe koje nam se obraćaju za pomoć. Sigurno da je platforma kritičke psihijatrije opasna po psihijatre koji su se premetnuli u psihofarmakologe, i da je opasna po psihijatriju koja je potpala pod redukcionizam biologijske psihijatrije. No ja osobno platformu kritičke psihijatrije doživljavam kao emancipatorski horizont nade, jedino kapacitiran da struku izvede sa stranputice na kojoj se kreće već gotovo trideset godina. Što se tiče osoba koje nam se obraćaju za pomoć, moram napomenuti da mi nismo njihovi vlasnici,oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama »proizvoda« koji im nudimo.
Neugodni nalazi
Pokazatelji koje u knjizi donosite su dosta razočaravajući po vašu struku.
– Radi prohodnosti u čitanju hotimice knjigu nisam želio preopteretiti podacima i nalazima istražvanja, tek sam dio njih pobrojao u posljednjem poglavlju, namjenjenom upravo kolegama psihijatrima. Iznenađujuće je kako im te stvari nisu poznate i kako ih te stvari zapravo ni ne zanimaju. A nalazi istraživanja su po nas psihijatre više nego neugodni. Ispada da dobar dio onoga sukladno čemu smo postupali i što smo držali da je istina ustvari to nije, da mali dio onoga što radimo pomaže, značajni dio ne odmaže, a manji dio čak i šteti osobama za koje skrbimo. Ispada da smo kroz povijest struke previdjeli pojedine njene pozitivne momente, a da smo čak od pojedinih postupaka i pristupa odustali i strpali ih u ropotarnicu psihijatrijske povijesti proglasivši ih »zastarjelim«... I kako sad krenuti dalje i priznati si da smo po tko zna koji put billi u krivu? Pitanje je da li neminovne promjene untar psihijatrijske struke koje su već na djelu u zapadnom svijetu u nas uopće može izvesti psihijatrija, ili će to, u suradnji s udrugama civilnog društva, izvesti druge struke. Tu u prvom redu mislim na struke socijalne skrbi i kliničke psihologije. Čini se da psihijatrija kod nas ne želi biti dio zajednice, i da će jedan dio zato preuzeti druge struke, a ona će ostati u institucijama, u bolnicama.
Vi mislite da je tu značajna greška, da psihijatrija ostane unutar institucije?
– Legitimna je odluka psihijatrije kao struke da ona ostane u instituciji. Ali šalje se kriva poruka, da je sav oporavak osoba sa psihičkim poremećajima oporavak koji se dešava po institucionalnom, medicinskom modelu, koji se bazira na tezi da su svi psihički poremećaji poremećaji mozga. Sav se oporavak tu temelji i iscrpljuje u davanju psihofarmaka, a psihijatri se pretvaraju psihofarmakologe. Zbog toga osobe s psihičkim poremećajima ostaju bez psiho socijalne rehabilitacije. Naša domaća psihijatrija još se uvijek bazira na velikim institucijama, velikim umobolnicama, što je nedopustivo. Ne može se ni na koji način društveno pravdati akumuliranje osoba s psihičkim poremećajima na jednome mjestu, gdje ih ima više od pedeset. To ne mogu biti gradovi luđaka, velike umobolnice, to je prevaziđeno, još sredinom stoljeća. Na žalost, mi njegujemo takav sustav. Suvremena psihijatrija je dio medicine, medicina je tehničko bioklinička institucionalna struka, vezana uz visoke tehnologije, i zbog besparice ne možemo razvijati suvremenije izvanbolničke sustave, pa osuvremenjujemo stare umobolnice.
Stvar je u tome da se psihički bolesne osobe, ili ljude sa psihičkim tegobama, ne bi smjelo izmještati iz njihovih matičnih sredina?
– Da, jer im je na taj način slomljena socijalizacija, institucionalizirani su. Njihovi se poremećaji, što nije još dokazano, tumače kao poremećaji moždanog funkcioniranja, a oporavak se isključivo bazira na primjeni psihofarmaka, i sve zajedno pokazuje da su šanse za ozdravljenje više nego male. Sigurno je da bi osobe sa psihičkim poremećajima skladnije i bolje živjele ako bi taj poremećaj na neki način očitovale u zajednici. Na neki način treba prisiliti i zajednicu da živi s osobama s psihičkim poremećajima. Osobe s psihičkim poremećajima moraju biti sastavni dio društva, ono ih ne smije isključivati ni pod krinkom liječenja.

Tektonski proces
U knjizi prozivate psihijatre iz regije od kojih je, prema vama, veliki broj njih izdao struku stupivši u osobni profitni odnos s farmaceutskim tvrtkama, služeći za novac interesu tvrtki. Navodite da je tu bio prisutan elitni transkontinentalni turizam, također kao oblik neizravnog potkupljivanja ljudi…
– To, na žalost, nije specifičnost samo suvremene psihijatrije, nego suvremene medicine uopće. Ovaj aspekt koruptivne sprege farmaceutskih tvrtki i liječništva je jako istraživan i procesuiran diljem zemaljske kugle, kod nas se time najviše bavila dr. Lidija Gajski. Ja sam se sveo na metenje ispred svojih vrata. Psihijatrija je imala vrlo ružnih faza u svom razvoju, od neke rasne diskriminacije, sterilizacija osoba s psihičkim poremećajima do faze elektrošokova, lobotomije… Kolege koji su radili ovakve postupke nisu bili korumpirani, već su, na žalost, bili duboko uvjereni da čine dobro. Ovo je prvi put u povijesti struke da je farmaceutski novac izravne i neizravne korupcije utjecao na tijek i razvoj struke. Tu ja mislim na neizravnu korupciju, gdje pojedini koruptivni agent unajmljuje liječnika psihijatra kao svog trgovačkog putnika, distributera, agenta, da zagovara učinkovitost upravo određene supstance. Naravno da su kolege zagovarale proizvode farmaceutske kuće koja im je financirala i nazovi stručna putovanja. Takav način stručnog napredovanja je izgubio svaku vjerodostojnost.
Može li se kazati da je vaša struka, u sprezi s farmaceutskom industrijom, na neki način profiter čovjekove ne želje da se suoči sam sa sobom? Ponekad je odlazak psihijatru, kao i uzimanje psihofarmatika, osim u težim slučajevima, način da se ide linijom manjeg otpora, da se ono što čovjeka unesrećuje privremeno utiša. Neki psihijatri smatraju da je puno psihičkih tegoba dokaz ili posljedica čovjekove nezrelosti, zaustavljanja na određenom nivou razvoja…
– Točno. Jedna od mana naše struke je da smo ipak mi doveli do fenomena hiperdijagnosticiranja. Unazad zadnjih pedesetak godina mi smo izmislili nove bolesti, da postoji petstotinjak novih poremećaja. Tako da smo u opseg psihičkih poremećaja uveli jedan velik broj pučanstva. Tako da je onih koji su normalni sve manje i manje, odnosno čovjek gubi pravo na svoju osobnost, na način na koji on to hoće. I da ga nitko na osnovu toga ne može sankcionirati, kažnjavati, kategorizirati. To je novi fenomen, to dojučerašnja psihijatrija nije radila, ona se je bavila jednim malim brojem ozbiljno poremećenih osoba. Danas se psihijatrija bavi velikim brojem blaže poremećenih osoba, pa se resursi raspoređuju i na one koji trebaju i na one koji ne trebaju pomoć. Zbog toga se događa da oni koji uistinu trebaju pomoć, oni je ne dobivaju, a oni koji je ne trebaju, dobivaju je. Psihijatrija je loš okvir za rješavanje privatnih problema ljudi, ona u sebi ima medikalizacije, toksična je, i ljudi svoje životne, egzistencijalne tegobe pretvaraju u medicinske probleme. Ljudi se ne bore sa svojom nesrećom, već se prepuštaju farmakoterapiji.
U tom smislu, moglo bi se kazati da odgovornost nije sasvim i samo na psihijatrima, već i na samim ljudima, koji dolaze s određenim psihičkim problemom.
– Sigurno da da. A u pozadini svega dešava se jedan tektonski proces, jer su farmaceustske kuće odustale od psihijatrije, sažvakale su je i ispljunule. Zašto ja o ovome nisam pričao prije deset, dvadeset godina, zašto moji kolege nisu ranije pisali o tome? Jer nismo bili svjesni da se to događa, jer je manipulacija farmaceutskih tvrtki bila toliko jaka, da mi to nismo mogli vidjeti.
Teorija osobnosti
Vi osvještavate javnost o tome da psihijatri nisu humanistička, već prije tehnička inteligencija, i da kao takvi niste obrazovani za razumijevanje, kako vi kažete, društvene, obiteljske, pa ni psihološke ravni psihičkih poremećaja, tako da ljudima koji pate vaša struka pristupa izvana, instrumentalno, kroz tehničku paradigmu. Ljudskost je tu zapravo smetnja?
– Mi smo dio prirodno znanstvene inteligencije, razmišljamo linearno, kauzalno, mehanicistički, i taj način razmišljanja je plodonosan u urologiji i internoj pedijatriji, dok se psihičko tkivo života opire takvom načinu. Međutim mi drugo nemamo, za drugo nismo izobraženi, tako da ipak sve probleme s kojima nam se ljudi jave volimo pretvoriti u unutar tjelesne probleme, u ovom slučaju unutar moždane probleme. I kad oni to nisu, mi se pravimo da oni to jesu. Druga stvar je također neugodna činjenica, da su mnoga istraživanja pokazala da su za učinkovitost psihoterapijske ljudske pomoći potrebni kapaciteti za empatiju, suosjećanje, pomoć drugome, što pokazuje da onaj tko ima taj talent, dar za biti psihoterapeut, to doista dobro može raditi. Na žalost, u našem školovanju taj se dar ne ispituje niti ulazi u opis ekspertnosti. Za kirurga bi također bilo dobro da je ljubazan i nježan, ali sigurna i precizna ruka kod njega je ključna, dok je za nas psihijatre doista važna ta želja da drugoga pratimo i sudjelujemo u njegovoj psihološkoj patnji. To ima dalekosežne konzekvence, i to bi trebalo biti važno i na prijemnom ispitu za našu struku, koji bi trebao gledati više taj motivacijski faktor, trebao bi biti bliži prijemnom kakav prolaze svećenici ili umjetničke struke. Na neki način mi ipak moramo moći zagovarati ljudski život koji treba prolaziti kroz nas, ako mi ne možemo imati tu karizmu, ne možemo raditi svoj posao baš najbolje.
Interesantno je vaše gledište da psihijatriji u njenom rastu i razvoju može pomoći jedini po vama prohodni put egzistencijalističke filozofije, koja je otvorila proučavanje i razumijevanje psiho fenomena iznutra, iz perspektive osobe koju more. Da li se je psihijatrija drugih zemalja na koje se pozivate, skandinavskih ili anglosaksonskih, naslonila na takva gledišta
– Nije. Takav pristup je rezultat mojih teorijskih istraživanja. Tu se postavlja pitanje budući je naša uloga savjetodavna, mi savjetujemo ljude kako da žive, onda je pitanje odakle ih mi to savjetujemo, čime ih indoktriniramo? Jesmo li mi izobraženi da mi savjetujemo nekog o razboritom vođenju života? Odakle nam ta atribucija? Kakav život sami vodimo? Ono tragično je da suvremena psihijatrija, psihoterapija i psihologija nema konsenzualno prihvaćenu važeću teoriju osobnosti, odnosno teoriju ličnosti koja bi objašnjavala kako funkcionira normalna ličnost a kako nenormalna, kao podlogu za praktično postupanje. Tako da svaki od kolega zapravo radi po nekoj svojoj zdravoj pameti običajne svijesti, savjetuje nekakvu prosječnu lukavost u pristupu životu i prazni džepove s onime što u njima ima. Doduše, nauk o razboritom vođenju života po definiciji ne može biti znanost, ali može biti ozbiljna teorija. Za sada postoji nekoliko ozbiljnih teorija koje objašnjavaju što je ljudski život, što je čovjek, što je normalan, a što nenormalan čovjek, kako živjeti, koji je smisao tog života. Primjerice, savjetodavni nauk katoličke crkve je jedan koherentan nauk, i koliko god se svećenici među sobom razlikuju, oni diljem svijeta daju iste odgovore na ista pitanja. Psihijatri pak na ista pitanja odgovaraju podosta različito, što je nespojivo sa standardiziranim medicinskim postupanjem financiranim iz državnog proračuna. Mi se moramo približiti određenoj teoriji osobnosti, koja može biti ili teološka teorija, ili filozofijska teorija. Meni se je učinilo da platforma egzistencijalizma ima najmanje nedokazanih pretpostavki, najviše se bazira na evidencijama života.
Psihoterapija bi po tome bila bliža teološko-filozofskim negoli znanstvenim sustavima. Pitanje koje se nameće je da li je onda studij medicine za nekoga tko želi biti psihijatar najpogodnije rješenje?
– Psihijatrija je svakako u svom psihofarmakološkom dijelu, u dijelu gdje psihički poremećaji imaju svoju neurobiološku utemeljenost, dio medicine. Dok to jest tako, onda treba poštivati specifičnosti psihijatrije unutar medicinskih sadržaja i izobraziti psihijatre za tu specifičnost, u protivnom, ukoliko oni nisu izobraženi za sve specifičnosti psihijatrije, onda treba suziti dijapazon njihova djelovanja. Bilo bi bolje da ima manje psihijatara u zajednici, ako to nije psihijatrija u zajednici, da ima manje klijenata, manje lijekova i u manjim dozama i da se stalno naglašava važnost socijalne rehabilitacije osoba sa psihičkim problemima.
Uposlenici psihijatrija glavna prepreka deinstitucionalizaciji
Cijeli je niz promjena potreban, na koje vi ukazujete, no generalno, vi se zalažete za deinstitucionalizaciju psihijatrije, u smislu da vjerujete da bi rad sa psihički bolesnima bio učinkovitiji u manjim grupama, po uzoru na grupe za samopomoć, s terapeutima…
– Da, u centrima za mentalno zdravlje. U svakom slučaju, mi bismo trebali radikalno i momentalno smanjiti broj bolničkih postelja. Psihijatrijsko bolničko liječenje trebalo bi biti samo za osobe koje u intenzivnim ili urgentnim jedinicama psihijatrijskih ustanova. Ako su na odjelima, onda nema uopće razloga da budu u ustanovi. Jer biti u ustanovi je jako toksično, a i skupo je. Tu vrstu rada s ljudima treba provoditi u njihovoj matičnoj zajednici. Ne treba samo psihijatrijske bolesnike deinstitucionalizirati, već i psihijatre. Kirurzi ne mogu u mjesnoj zajednici obavljati operacije mozga, ali psihijatri mogu raditi u lokalnim centrima za mentalno zdravlje. Timovi ljudi trebali bi razgovarati i pokušati objasniti psihijatrijskom osoblju da je moguće raditi i na drugačiji način. Ljudi koji rade u institucijama navikli su na to da institucije idu na ruku njima, a ne njihovim korisnicima, oni ne vjeruju da je moguće drugačije raditi. Glavna prepreka deinstitucionalizaciji psihijatrije su sami uposlenici psihijatrijskih ustanova.
http://www.novilist.hr/Zivot-i-stil/Zdr ... u-normalni


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 05:03 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
Ljudska prava osoba s duševnim smetnjama
U hrvatskim psihijatrijskim bolnicama nema mučenja, ali ima kršenja ljudskih prava

D. Škomrlj
Autor: HINA
Objavljeno: 18. veljače 2015. u 20:54
Vezano
• Članci
Dr. Torre otkriva pravu istinu o psihijatriji
Ma kakvo vještačenje: U Hrvatskoj na psihijatrijsko liječenje slali samo – telefonom
Depresivni skloniji terapiji putem telefona



U zaključku izvješća Ureda pučke pravobraniteljice o stanju ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama u pet hrvatskih psihijatrijskih bolnica ističe se kako nisu utvrđeni postupci mučenja i nečovječno postupanje prema pacijentima, ali su utvrđena postupanja koja mogu predstavljati ponižavanje i kršenje ustavnih i zakonskih prava, što se prvenstveno odnosi na loše smještajne kapacitete
ZAGREB – U zaključku izvješća Ureda pučke pravobraniteljice o stanju ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama u pet hrvatskih psihijatrijskih bolnica ističe se kako nisu utvrđeni postupci mučenja i nečovječno postupanje prema pacijentima, ali su utvrđena postupanja koja mogu predstavljati ponižavanje i kršenje ustavnih i zakonskih prava, što se prvenstveno odnosi na loše smještajne kapacitete.
Na temelju izvješća Ureda pučke pravobraniteljice u srijedu je održana i tematska sjednica saborskog Odbora za ljudska prava i prava manjina.
U okviru Nacionalnog preventivnog mehanizma pučka pravobraniteljica Lora Vidović i njezin tim nenajavljeno su protekle godine posjetili pet psihijatrijskih ustanova – Kliniku za psihijatriju Vrapče, Neuropsihijatrijsku bolnicu »Ivan Barbot« u Popovači, Psihijatrijsku bolnicu Ugljan, Psihijatrijsku bolnicu Lopača i Psihijatrijsku bolnicu Rab.
Tijekom obilaska u njima je bilo 2107 pacijenata – najviše u Popovači 623, a najmanje u Lopači 126 u kojoj je bilo i šest dječaka u dobi od 4 do 16 godina. Među pacijentima 59 posto su muškarci, a jedino je u Vrapču bilo više žena.
Najveći broj ih je u te ustanove smješten na vlastiti dobrovoljni pristanak, ili ako to nisu bili u stanju onda na pristanak zakonskog skrbnika ili nadležnog centra za socijalnu skrb, što se naziva 'smještaj bez pristanka'. Udio prisilno smještenih iznosio je 18 posto, pri čemu je potrebno razlikovati civilni prisilni smještaj od prisilnog smještaja neubrojivih osoba kojima je to odredio sud u kaznenom postupku, stoji u izvješću.
»Ured pučke pravobraniteljice u ovom slučaju nije ovlašten postupati po predstavkama, ne ulazi u meritum sudskih odluka i ne analizira liječničke prosudbe već proučava opće pojave, odnosno stanja i situacije koje mogu uzrokovati mučenje bolesnika i kako to otkloniti«, rekla je predstavljajući izvješće, pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
S obzirom da je 376 pacijenata prisilno smješteno treba otkloniti sumnju da su im prekršena ljudska prava i pokušavamo djelovati preventivno, rekao je zamjenik pučke pravobraniteljice Marijo Krešić. Smatra kako je bitno da dobrovoljnost ulaska u takvu ustanovu mora biti jasno napisana.
Izvijestio je kako su kod osoba lišenih poslovne sposobnosti naišli na slučajeve da nemaju osobnu iskaznicu, a da su neki kojima liječenje te vrste više nije bilo potrebno, još uvijek bili u tim ustanovama. Rijetko smo zatekli standard da u sobi ne može biti više od četiri kreveta, neki su odjeli u lošem stanju, a neki ispod razine ljudskog dostojanstva, rekao je Krešić. Mnogi pacijenti nisu informirani o svom liječenju, a na što imaju pravo, dodao je.
Ravnatelj »Vrapča« Vlado Jukić, a s njim su se suglasili i ravnatelji ostale četiri bolnice, izrazio je zadovoljstvo što je Odbor organizirao tematsku raspravu, istaknuvši da im je najveći problem nedostatak novca kojeg je iz godine u godinu sve manje i dostatan je samo za plaće osoblja i neadekvatni prostori.
Niti jedna od tih bolnica nije građena za tu potrebu, sve su mahom stare i iako se u njih puno uložilo, još uvijek ima odjela koji su nezadovoljavajući, naglasio je dr. Jukić.Suglasio se sa zastupnikom Borisom Blažekovićem (HNS) koji je rekao da je forenzički odjel u »Vrapču« ispod ljudskog dostojanstva te izvijestio da je Grad Zagreb izdvojio novac za izradu projektne dokumentacije o gradnji novog.
Članica odbora Vesna Škare Ožbolt (NZ) upozorila je na niz pitanja koja zakonski treba urediti kada je riječ o prisilnom smještanju pacijenata u takve ustanove, uključivo poštivanje njihovog prava na korištenje pravnog lijeka – žalbe i s tim u vezi predložila dogovor s Odvjetničkom komorom.Član odbora Ante Babić (HDZ) pozdravio je izvješće, ali i podsjetio na dva slučaja kršenja ljudskih prava o kojima je Odbor raspravljao ranije, a koja se u izvješću ne spominju.
Na te je slučajeve, prisilnog smještanja Marka Franciškovića i Zdenke Kvesić podsjetila i Sanja Sarnavka iz Udruge B.a.b.e. Istaknula je da u svojim aktivnostima za njihova prava nisu bili protiv psihijatarske struke, koja tada nije bila spremna na razgovor.
Pokazalo se da smo bili u pravu u oba slučaja jer se utvrdilo da su im oboma prisilnim smještajem u psihatrijske bolnice prekršena ljudska prava, rekla je Sarnavka. Također je izvijestila da je prije tri dana viši sud poništio presudu nižeg suda vezano za slučaj Zdenke Kvesić, s obrazloženjem da je sutkinja prekršila proceduru.O slučajevima djece smještenim u psihijatrijske bolnice govorila je pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.
Po podatku iz izvješća da ih je samo šest, reklo bi se da djeca ne oboljevaju od tih bolesti, ali nažalost nije tako. Neka od njih smještena su u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Kukuljevićevoj, pojedine opće bolnice također imaju psihijatrijske odjele, a u okviru njih nema specijaliziranih odjela za djecu. Postavlja se pitanje što se zbiva s djecom nakon što završe liječenje u tim ustanovama, rekla je Milas Klarić.
Predsjednik Odbora Furio Radin izrazio je žaljenje što se sjednici nisu odazvali predstavnici Ministarstva zdravlja i najavio da će Odbor ovu temu pokušati dići na višu razinu, odnosno predložiti Saboru tematsku raspravu.
























Strasbourg utvrdio teške manjkavosti u radu hrvatskih sudskih vještaka
Ma kakvo vještačenje: U Hrvatskoj na psihijatrijsko liječenje slali samo – telefonom
Europski sud za ljudska prava skeptičan je u vezi nalaza i mišljenja hrvatskih sudskih vještaka / Foto S. DRECHSLER
Autor: Bojana Mrvoš Pavić
Objavljeno: 10. listopada 2013. u 8:39
Vezano
• Članci
Dva vještaka, isti objekt, a 630 tisuća eura razlike
Tko plaća, njemu djevojka
U hrvatskim psihijatrijskim bolnicama nema mučenja, ali ima kršenja ljudskih prava
U jednom je slučaju protiv Hrvatske ustanovljeno da su vještaci bili zaposleni u istoj zdravstvenoj ustanovi kao i liječnik čiji su postupci vještačeni, a u drugom psihijatrijsko vještačenje osobe provedeno je bez pregleda vještaka-psihijatara, samo na temelju medicinske dokumentacije i telefonskog razgovora
ZAGREB Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u nekoliko je presuda u predmetima protiv Republike Hrvatske utvrdio povrede obveza države iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje se tiču i rada stalnih sudskih vještaka u postupcima pred hrvatskim sudovima i drugim tijelima, dok je Ured zastupnice RH pred tim sudom, Štefice Stažnik, uočio da se načini provođenja vještačenja na koje ukazuje Europski sud, pojavljuju i u drugim predmetima, u kojima se presude tek očekuju.
Hrvatsko društvo sudskih vještaka i samo već dugo upozorava na nepostojanje nadzora nad radom onih vještaka koji nisu učlanjeni u udruge.
U Hrvatskoj je evidentirano oko 3.500 vještaka, od kojih je 1.700 učlanjeno u, neobavezno, Hrvatsko društvo sudskih vještaka (HDSV), nekoliko stotina članova imaju druge dvije udruge, ali postoji i više od tisuću vještaka koji nisu članovi niti jedne udruge, niti itko kontrolira njihov rad.
Kako je za naš list prije nekoliko dana upozorila predsjednica HDSV-a Melita Bestvina , Ministarstvo pravosuđa žurno mora donijeti Zakon o sudskim vještacima, kojim će se regulirati njihov rad, i ustanoviti Komora sudskih vještaka, u kojoj bi članstvo bilo obavezno, a koja bi nadzirala rad vještaka te sankcionirala one koji nekvalitetno i pristrano vještače. A toga, sudeći po pritužbama Europskog suda, i opažanjima hrvatske zastupnice pred tim sudom, u praksi itekako ima.
Prijatelji i kolege
U jednom je slučaju protiv Hrvatske, koji je u Strasbourg stigao 2010., ustanovljeno da su vještaci bili zaposleni u istoj zdravstvenoj ustanovi kao i liječnik čiji su postupci bili predmetom vještačenja. Naime, 1994. godine je F.Č., sestra podnositelja zahtjeva sudu u Strasbourgu, primljena u bolnicu Rebro u Zagrebu kao hitan slučaj za operaciju abdominalnog tumora.
Usprkos potrebi za hitnom operacijom, liječnik B. je operaciju odgađao dok mu podnositelj zahtjeva, sedam dana kasnije, nije platio 5.000 njemačkih maraka. Dva dana nakon operacije žena je umrla. Krajem 2004. podnositelj zahtjeva i još dva rođaka preminule podnijeli su kaznenu prijavu protiv liječnika zbog kaznenog djela primanja mita i nesavjesnog liječenja, no tri godine kasnije je Općinski sud u Zagrebu oslobodio liječnika B., pri čemu se oslobađajuća odluka u odlučujućoj mjeri zasnivala na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da vještaci čije se mišljenje tražilo nisu bili nepristrani jer su bili prijatelji i kolege okrivljenika. Tražio je da vještak iz inozemstva provede nepristrano ispitivanje medicinske dokumentacije, no Županijski sud u Zagrebu odbio je ovaj zahtjev i u veljači 2009. potvrdio oslobađajuću odluku. Okolnost koju su uočili na Europskom sudu - da su vještaci bili zaposleni u istoj ustanovi kao i liječnik - dovoljna je da se dovede u pitanje njihova nepristranost.
Kako se pak navodi u predmetima X. i Y. protiv Hrvatske i M.S. protiv Hrvatske, koji se odnose na postupanje prema osobama s duševnim smetnjama, odnosno oduzimanje poslovne sposobnosti i prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu, Europski sud posebno ističe činjenicu da su psihijatrijska vještačenja osoba provedena bez pregleda od strane vještaka-psihijatara. Konkretno, u predmetu X. i Y. protiv Hrvatske, nalaz i mišljenje bili su temeljeni samo na medicinskoj dokumentaciji iz spisa i telefonskom razgovoru s osobom koju se vještačilo, dok su u predmetu M.S. protiv Hrvatske nalaz i mišljenje sastavljeni samo na temelju medicinske dokumentacije iz spisa. Europski sud je stoga izrazito skeptičan u vezi kvalitete tako sastavljenih nalaza i mišljenja.
Stegovne mjere
Kako napominje predsjednica HDSV-a Melita Bestvina, poslije obuke, odnosno nakon imenovanja na određenom sudu, prije svega, niti jedan sudski vještak u Hrvatskoj nema obavezu postati članom niti jedne udruge. HDSV može izricati stegovne mjere svojim članovima, no što je s više od tisuću vještaka koje nitko ne nadzire? Donošenjem zakona, i udruživanjem svih vještaka u Komoru sudskih vještaka, ne bi se više događalo da se vještači pacijenta bez da ga se uopće vidjelo, dok bi svi oni koji pristrano vještače trajno gubili licencu za rad, zaključuje Bestvina.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska ... nk=related


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 05:05 
OffLine
Početnik
Početnik

Pridružio se: 20 Jan 2011, 14:41
Postovi: 10
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=zksiVPyebhs[/youtube]
MARKOV TRG: dr. Robert Torre - psihofarmaci su lijekovi ili otrovi?

Molio bih urednika obzirom da ne mogu urediti naslov teme, da temu preimenuje u:
dr.Robert Torre - Prava istina o psihijatriji

tako da se ipak istakne autorovo ime, a ne samo puka priča, i to ne bilo koga


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 07:02 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 04 Sep 2010, 18:42
Postovi: 40453
Lokacija: SAO Krmine
Hocemo svoj pdf!


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Avg 2015, 07:09 
OffLine
Bič božji
Bič božji
Korisnikov avatar

Pridružio se: 20 Jul 2009, 10:16
Postovi: 12660
Lokacija: Treći kamen od Sunca
Slika


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 12 Posta ] 

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 4 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs