Sto se tice Fikreta Abdica, on je bio beskrajno zaljubljen u samog sebe i njegovi govori su skolski primjer izrazenog narcizma. (Sta je narcizam negoli patoloski nacin izlazenja na kraj sa kompleksom nize vrijednosti?) Takvi ljudi misle da su ta svoja "maska" i ne mogu da shvate i prihvate svoju odgovornost za drustvene i politicke katastrofe i zive u laznom ubjedjenju da nikad ne grijese. Oni uopste nisu svjesni tog dijela svoje licnosti, jer kako jedan takav covjek moze priznati sebi i drugima da je zao i da ima komplekse? To jos nismo vidjeli kod nekog politicara, zar ne? Oni ne priznaju da postoji nesvjesni dio licnosti a kamoli sta drugo. I sta se onda desava - upravo tu svoju mracnu stranu svesrdno projektuju na druge, koji su pogresne nacije, vjere, stava. A narod ko narod, lozi se na sve te price jer sami u toku svoje individuacije (razvoja licnosti) jednostavno nisu dosli do tog nivoa razvoja da uvide da svako bice pa i oni sami imaju uvijek i dobro i lose u sebi, da su po tome svi ljudi isti i da politicari iskoristavaju tu elementarnu "psiholosku nepismenost". Sto bi se u narodu reklo: ovce su tu da se sisaju. Covjekom oduvijek vladaju nagoni, pa tako i sada, samo su tehnike maskiranja usavrsene i na njima se neprestano radi, dovoljno je spomenuti samo americku spoljnu politiku koja vodi tolike ratove "u ime mira". A sta rade ovi nasi politicari? Pa upravo raspiruju vatru zla iz kolektivne Sjenke i tako skupljaju poene na krajnje destruktivnom nacionalizimu umjesto da svoju energiju konstruktivno iskoriste.
Evo jedan citat od Mari Luiz Franc:
Citiraj:
Problem Sjenke igra izvanrednu ulogu u svim politickim sukobima, i sukobima uopste, tako da je politicka agitacija u svim zemljama puna takvih projekcija, upravo kao i ogovaranje uz plot medju sitnim grupacijama pojedinaca.
Veoma je znacajan trenutak kada dolazi do projekcije kolektivne Sjenke, u kojoj je zgusnuto svo zlo ovog svijeta, kao i do totalne identifikacije sa njom, pri cemu ne postoji mogucnost uvida u zlo koje cini jedan narod nad drugim narodom, jer upravo kolektivna Sjenka je mocno i destruktivno izvoriste medjunarodne mrznje sa kojom se zavlada li, daleko teze izlazi na kraj nego sa individualnom, licnom i familijarnom Sjenkom. Kolektivna Sjenka je locirana u kolektivno nesvjesnom, odnosno u destruktivnoj energiji arhetipova, cija je razorna moc ravna razornoj moci atomske bombe, sto nam potvrdjuju ratovi uopste, a posebno moderni ratovi.
I jedan od Getea:
Citiraj:
Nacionalna mrznja je narocita stvar. Na najnizem stepenu kulture naci cete je uvijek najjace i najzesce ispoljenu. Medjuti, postoji stupanj na kojem ona postepeno iscezava i kada covjek stoji takoreci iznad nacije, pa srecu ili jad susjednog naroda osjeca kao da je to zadesilo njegov sopstveni narod. Taj stepen kulture je bio saobrazan mojoj prirodi.
Eh kad bi se usvojio zakon da politicari tek nakon 5 godina psihoanalize i dozvole svog analiticara mogu da se kadiduju za bilo sta..Kad mogu, sta ja znam, piloti i astronauti npr. prolaziti kroz toliko testova, sto ne bi i oni?
I za kraj, jedan intervju sa sarajevskim filozofom Ugom Vlaisavljevicem:
Citiraj:
Tvrdite da ne znate odgovor na pitanje to što je etnički identitet?
Kod nas prevladava shvaćanje da je etnički identitet nekakav kolektivni identitet, nešto što je veoma postojano. Etnički identitet bi tako trebao biti neki kroz povijest kontinuirani identitet koji potječe iz nekog vremena praiskona koje je praktično nepamtljivo i trajat će do u beskonačnost.
U kontrastu sa takvim stanovištem, primijetiti neke značajnije promjene u etničkom identitetu subverzivna je aktivnost, a za one koji su tako vječiti u svom identitetu je uznemirujuće.
Govoriti o metamorfozama etničkog identiteta predstavlja vrstu subverzivnog djelovanja?
Da, govoriti o metamorfozama etničkog identiteta može predstavljati neku vrstu subverzivne politike budući da je etnički identitet ugrađen u samo političko onako kako se ono formiralo nakon pada titovskog socijalizma. Uvjeren sam da su vladajuće politike u regionu, bile one elaborirane kao lijeve ili desne, konzervativne ili liberalne, ipak u svojoj suštini etnopolitike. Vrlo je teško pronaći političku opciju koja se na ovaj ili onaj način ne nadovezuje na nešto što bi se načelno moglo zvati etnopolitikom, a kod načelnog shvaćanja etnopolitike, ja sam sklon etnopolitiku gledati kao politiku koja se bavi promidžbom, učvršćivanjem, osiguravanjem kolektivnog identiteta, upravo na ovaj način kako sam ga opisao, kao vječitog, nepromjenjivog. Za suprostavljeni uvid u prirodu etničkog identiteta važani su francuski mislioci poput Étienna Balibara koji govori o fabrikaciji etničkog identiteta kako nečega što stoji u temelju moderne nacije, modernog nacionalnog identiteta. Fabrikacija podrazumijeva sredstva koja su moćna, složena, sustavna i koja si može danas priuštiti samo moderna država.
Budući da se moderna država upravo oblikuje kao nacija država, a u regionu u kojem mi živimo kao monoetnička nacija država, prije svega, onda su ta državnicka sredstva institucija moći vlasti upravo ona na kojima se osigurava vječita postojanost i supstacijalnost etničkog identiteta. Drugim riječima, diramo u slijepu mrlju etnopolitike pokazujući da umjesto naturalizma koji nam se servira kao nešto prirodno, vječito i nepromjenljivo, vezano uz krv i uz tlo, riječ o fabrikaciji koja se provodi sredstvima masovnih medija, školstva i ideologije koju provode partije i partijski ideolozi u javnom mnijenju.
Rat nazivate najvećim kulturnim događajem. Koja bi bila produktivna uloga rata?
Rat je događaj koji se može nazvati najznačajnijom promjenom u samoj strukturi etničkog identiteta, budući da rat predstavlja užas i samo dno moralnosti. Od Prvog svjetskog rata u modernoj političkoj javnosti rat je definiran kao najveće zlo i prihvaćen je samo rat kao obrambeni rat. S obzirom da se danas svaki rat predstavlja kao obrambeni, ne vidi se ta duboka promjena koja se upravo tokom ratnih događanja dešava kao restrukturacija etničkog identiteta, njegova najdublja metamorfoza.
Naš moral nam ne dozvoljava da u ratu vidimo dogadaj velike promjene kulturnih obrazaca, interpretacije politicke i historiografske stvarnosti. Zbog takvih zakljucaka bio sam prilicno osudivan da sam pristalica glorifikacije rata, i tu sam se našao u poziciji psihoanaliticara koji je zapoceo pricu o djecjoj seksualnosti.
Kao što jako uznemirava andeosku nevinost djece povezati sa seksualnošcu, tako bih i ja andeosko lice etnickog identiteta naroda angažiranog u obrambenom ratu, povezao sa nekom fantasticnom promjenom etnickog identiteta tj. napuštanja tog famoznog identiteta predaka. Ali u kakvoj je to metamorfozi rijec? To je sad jedino pitanje. Ona se vidi u vrlo prostoj cinjenici. Kad prode rat u jugoistocnoj Europi, pogotovo kod ovih malih balkanskih naroda, vidite da je sve drasticno promijenjeno, tj. da je rat stvarnost zauvijek definirao poslijeratnom stvarnosti. U politickom, kulturnom i svakom drugom smislu i to je ta drasticna promjena koda.Ipak, ta promjena služi ucvršcivanju etnickog koda?
Ustvari, promjena paradigme služi ojacavanju iluzije o nepromjenljivosti etnickog identiteta. To je taj paradoks. Isto kao što je glorifikacija rata, epopeja obrane od vlastitog neprijatelja uistinu glorifikacija rata. U ratu se pokazalo da smo najbolji, da smo bili u iskušenju najveceg zla i da smo podnijeli najvecu žrtvu i da nas je upravo naša dobrota koja se izražava u našoj posebnoj nacionalnoj kulturi osnažila da preživimo i da se obranimo.
Reis ulema Mustafa Ceric jednom je izjavio da je Karadžic napravio više za Bošnjake u pet godina rata, nego citava povijest. U tom smislu, kolektivno stradanje pomaže u ucvršcivanju posebnog bošnjackog identiteta?
Svaki domoljub to na ovaj ili onaj nacin izrazi, neprijatelju se duguje samoosviješcenje. Da nije bilo tako jednog sukoba, još dugo bi bili uspavani u vlastitoj svijesti o samima sebi. Ima tu neke duboke zahvalnosti za ratni dogadaj u kojem vršimo reaproprijaciju vlastitosti , vlastitog bica, uistinu postajemo u vlastitosti ili autenticnosti.
Na koji nacin uopce može doci do razbijanja vladavine etnickog?
Odgovor na to pitanje je prilicno jednostavan. Probajte zamisliti politiku koja ne bi slavila tu reaproprijaciju vlastitog bica i ratnu epopeju. U konkretnom obliku, zamislite politiku koja bi se mogla oduprijeti legitimaciji koju udruge veterana vrše u odnosu na vladajucu politiku. Dakle, jedna ili druga politika, titovski socijalizam ili ova sada politika, na ovaj ili onaj nacin elaborirana partijskim pluralizmom, uvijek završava ili pocinje sa jednom krucijalnom stvari: najboljim sinovima našeg naroda dugujemo upravo ovakvu politiku i politicku svijest koju imamo sada. Veterani su ti koji su cudom preživjeli sukob sa neprijateljem, njihova podrška vladajucoj politici je krucijalna. Sad zamislite politiku koja bi se odrekla svetosti rata, posvecenosti krvi i tlu, zamislite veterane koji ne bi igrali nikakvu ulogu u poslijeratnoj politici i zamislite kodove koji bi bili dovedeni u pitanje, domoljubne kodove, recimo u historiografiji ili književnosti. Teško je to zamisliti.
Jer je naš identitet - neidentitet neprijatelja?
Da, interesantno je da je etnicki identitet relacioni i da se on upravo konstituira u ratnom dogadaju kao identitet koji je toliko dalek od identiteta neprijatelja, to je kao razlika izmedu necovjeka i covjeka, humanosti i nehumanosti. Naš humanizam je dokazan u ratnom okršaju sa zvijerima u ljudskom obliku. Na isti nacin je socijalisticki humanizam živio u etnonacionalizmu, dokazivao se u epopeji narodnooslobodilacke borbe.
Ali izlaz?
Izlaz bi bio u jednoj vrsti demilitarizacije, dakle u jednom dužem periodu mira. Nešto što je vrlo zanimljivo sa etnopolitikom je da je ona izložena entropiji. Koja je osnovna poluga etnopolitike? Lyotard je pokazao da je to klasicni nacin na kojem pocivaju i plemenska društva, a to je narativna pragmatika. Etnicki identitet osiguravate pricajuci samo najvažnije price, i te price su uvijek price o ratu. Socijalizam je propao onog casa kad mladi ljudi više nisu mogli slušati ratne price.
Buduci da se nalazimo u modernom dobu, etnopolitika je u stalnom iskušenju, etnonaracija, metaetnicka prica stalno je izložena tipicnom dešavanju modernosti, a to je entropija, gubljenje privlacnosti.
Ne možete ponovno zacarati moderni svijet, ali etnopolitika neprekidno pokušava zacarati taj svijet. Etnopolitika je paganska u svojoj suštini, iako se stilizira kroz monoteisticke religije. Za nju su elementi vode, zemlje, tla mitski elementi. Vjerujem da je jedan duži proces pacifikacije proces koji suštinski ugrožava etnopolitiku, jer ona stalno mora remilitizirati stvarnost.
Volimo se zacaravati idealistickim pogledom na prijeratni bosanski suživot, kultni komšiluk, koji konstantno produciraju neki pisci proizašli iz tog kruga.
Zanimljivo je da ste spomenuli pisce. Pisci koji se smatraju izuzetnima, odgovaraju vladajucim etnopolitikama na jedan izuzetan nacin. Znam jednog bošnjackog pisca koji je u egzilu i koji je odlazeci iz BIH u Ameriku, iako se tako nešto nikad ne bi moglo ocekivati od nekoga tko je patriota i domoljub, u jednom intervjuu rekao da ce mu od svega najviše nedostajati ezan, glas imama sa minareta.
Komšiluk je jedan od temeljnih ideologema BiH. Ne mislim da su to bili loši odnosi, ali sam analizirajuci tradiciju dobrosusjedstva pokazao da ona uvijek podrazumijeva žestoku distancu, cak onda kad je taj odnos najbliži. Dobrosusjedski odnos je postavljen kao osiguranje udaljenosti. Pokazao sam da najintimnije, najbliskije druženje podrazumijeva vjerski blagdan osiguran vjerozakonom. Kad susjed susjeda pušta u svoju kucu, za svoju trpezu, tada u tom casu, sam bog ili cista transcedencija osigurava beskonacnu distancu izmedu gosta i onoga koji ugošcuje, jer se na vjerski blagdan pokazuje da su oni u vjeri razliciti i da je njihov identitet, identitet razlike izmedu dvije vjere.
Dakle, moglo bi se reci da oni koji glorificiraju dobrosusjedske odnose, glorificiraju i etnopolitiku?
Ustvari plediraju za jednu politiku korektnosti, politiku beskonacne distance sa koje se onda šalju najumilnije poruke. Gradanski identitet nije identitet osiguravanja takve beskonacne distance, pogotovo sa stanovišta boga. Gradanski identitet je fragilan i dopušta mogucnost da vam taj susjed ude u kucu i da postanete bliski neosigurani transcedencijom.
Da se vratimo na sadašnjost. Tvrdite da je vrlo lako objasniti razloge zašto je politicka scena u BiH strukturirana tako kako je. Odnosno zašto je bošnjacka scena pluralnija, srpska homogena, a hrvatska podijeljena?
Bošnjacka nacija je u politickom smislu pluralnija, socijaldemokrati i liberali su stranke sa bošnjackom vecinom koje iako odricu sebi nacionalni predznak, naknadno ga dobivaju.
Srpska scena je dodikovska, dakle jedan voda, jedna partija, jedan narod, dok se hrvatske politicke stranke akumuliraju negdje izmedu ovog osakacenog pluralizma i ovog potpunog monizma.
To se može objasniti bez neke price o mentalitetu i mistifikacije, naprosto u jednom strukturalistickom smislu. Uvijek je jedna vecinska nacija gradanska, njen državni patriotizam i ustavni patriotizam se manje, više izjednacavaju.
Takva je bila situacija sa Srbima u Jugoslaviji. Nacionalizam se stalno interpretirao kao gradanski nacionalizam, u odnosu na njih, svi su bili separatisti.
Tako je i danas u BiH, to je, naprosto strukturalna pozicija. Nacionalisti, odnosno u empaticnom, naglašenom smislu rijeci, kao separatisti. Hrvati, buduci da predstavljaju, u populacionom smislu rijeci, manjinu, izmedu te dvije politike stalno iznova realtikuliraju politicke pozicije. Njima u nacionalnom smislu odgovara gradanska Bosna i Hercegovina, ali istinski gradanska, i odgovara im zaštita nacionalnih interesa, što opet podrazumijeva i separatizam.
Evo, pogledajte sad primjer Kosova, sada Albanci plediraju za multietnicko Kosovo, dakle onog casa kad imate jednu enklavu, jednu državu u kojoj ste vecinski narod, vaša nacionalna opcija je gradanska.
Hrvatska je onda u tom kljucu, u puno boljoj poziciji?
Da to je dobro pitanje, znate zašto? Zato što bosankohercegovacki problem nije naprosto bosanskohercegovacki, i prilicno me iritira kad se sve svodi na kompleksnost lokalne državice. Model koji je uveden u cijeloj regiji najbolje je ispunila Slovenija, zato je odmah i ušla u EU. To je model monoetnicke nacije države. Cijeli postjugoslavenski prostor je sacinjen od enklava monoetnickih nacija država. Najveca je sreca da budete etnicki što cistiji, i onda ste na putu izgradnje gradanske države. Cijela stuktura je perfidna, ali se najocitije izražava u problematicnim podrucjima multietnicnosti poput BiH. Ne mislim da je to samo bosanskohercegovacki problem, prije svega to je jedna opereta ili parodija izgradnje niza monoetnickih nacija država.
Na predavanju ste imali zanimljivu ideju razbijanja monoetnickog identiteta miješanjem imena, npr. da Hrvat da svom djetetu neko ime koje se prepoznaje kao „ultra srpsko"?
Da to je više bila šala, ali treba ici radikalno poput Étienna Balibara koji danas govori o europskom rasizmu i apartheidu. Ako se on usuduje da o tome govori u okviru europske razine demokracije, onda je to razlog više da ovdje otvoreno govorimo o rasizmu, narocito poslije genocida i etnickog cišcenja.
Rasizam unutar kojeg se pojavljuje i izražava lokalni etnonacionalizam je rasizam vlastitih imena. Najbitnija razlika izmedu covjeka i necovjeka, i na njoj pociva etnicko cišcenje, razlika je izmedu onoga koji ima pravo, naše ime i onoga koji ima tude ime, tj. loše ime koje otkriva njegovu neljudskost. Semiotika je bila privilegiran nacin da otkrijem taj rasizam na pravi nacin. O tome nitko ne želi otvoreno govoriti.
Onog casa kad saznate tude ime nekoga tko vam je možda izgledao privlacno, ljudski, dobar i tako dalje, ali cim saznate da ima to loše ime, tog casa vidite da zloca cuci u njemu. Rasizam vlastitih imena pociva na kanonizaciji jednog arsenala vlastitih imena. Prva obaveza nemiješanje sa drugima, a druga obaveza nedavanje tudih imena svojoj djeci.
Rasizam vlastitih imena osigurava isto naslijede, koje onda osigurava monoetnicnost?
Kad se analizira rasizam vlastitih imena, postoji izvjesna cirkulacija, otkriva se kruženje vlastitih imena. Semioticki povlašteno podrucje za istraživanje je lokalno groblje. Buduci da se groblja uvijek stiliziraju kao monoetnicka, cini se da su ona uzori gradnje monoetnickih nacija država. Idealna nacija država bi bila tlo na kojem su oduvijek posvecena naša imena.
Ne postoji nijedan rat na Balkanu koji nece promijeniti glavne ulice. Pritom se pokazuje da je taj tip nekrofilije vezan uz vlastita imena konstitutivan za filijaciju, jer nikad ne znate kako ide naslijede, a etnicitet obecava vjecni život, narod koji ostaje isti iz pokoljenja u pokoljenje, zajedno na istom tlu. Samo vlastita imena to osiguravaju.
Na rasizam vlastitih imena može se nadovezati nepostajanje ženskog imena?
Bilo mi je zanimljivo da politiku endogamne filijacije povežem sa kruženjem vlastitih imena, kao patrijarhalnog imena, ocevog, muškog imena koje se nasljeduje. Time se dokazuje da za etnopolitiku žensko ime ne igra nikakvu konstitutivnu ulogu i da je pravo istinsko ime - prezime, jer se ono jedino nasljeduje.
Prezime može imati u svojoj etimologiji neko žensko ime, ali ženska imena se uvijek instauriraju da bi bila nasljednicka i da se prenose upravo kao ime oca koje se nasljeduje sa oca na sina. U tom smislu, ne postoji žensko ime jer se ono uvijek nakalemljuje uz prezime koje u svoje narucje hvata žensko ime i time ga maskulinizira tj. defeminizira. Taktika da se zadrži djevojacko ime nije ništa drugo nego taktika koja ugrožava ono što majka nije htjela preuzeti, ocevo ime kao svoje supružnicko ime. Tako se ono što je u jednom periodu bilo upravo patrijarhalno, u drugom pojavljuje kao subverzivno, a u trecem se opet pretvara u staru filijaciju.
Dakle, to ne bi trebalo biti podrucje ženske borbe?
Borba za ženski identitet ne bi trebala biti borba oko imena, osim ako se ne radi o ironicnoj igri koja ne bi trebala ni izaci iz registra simbolickog, ironiziranje funkcije i uloge vlastitog imena, pogotovo u ovoj ulozi nasljedstva. Etnopolitika ne dozvoljava frivolan odnos prema vlastitom imenu, jer se na osnovu njega ubija i na osnovu njega se vjecno živi. Ako je to funkcija vlastitog imena u etnopolitici, onda treba ciniti upravo suprotno. Ime treba ironizirati. Svi pseudonimi, umjetnicka imena ili estradna imena su nešto što može biti model.
Smatrate da na Balkanu medu ženama ne postoje žene?
Sve curice na Balkanu se pretvaraju u muškarce, medu ženama nema žena. Sve su maskulinizirane i podrška su muškom principu. Cijela prica sa ucešcem žena u politici isto tako nece nauditi etnopolitici, to je cista iluzija, dokle god se žene konstituiraju u muškom identitetu. Na ovim prostorima se spolnost doživljava upravo kao fizicka spolnost koju prepoznajete kao ženskost, medutim djelovanje, diskurs, nacela su maskulinizirana.
http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/ ... m-sinovima
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
mada, ovde bi bilo tesko naci nekog ko bi placao za te tekstove a da nisu same politicke partije koje bi to preko svojih novina koristile za skupljanje poena. da ne spominjem moguce tuzbe i sl. u svakom slucaju, za par godina cu biti u prilici da pisem takve tekstove za svoju dusu, na blogu ili sl. nije sve u parama 
to je nesto kao vakcinacija, bolje sprijeciti nego lijeciti 
