banjalukaforum.com

ANIMA I ANIMUS
C. G. Jung

Što je, dakle, ovaj projektirajuci faktor? Istok ga zove 'Prelja'1 ili Maja, plesačica koja stvara iluziju. Da nam vec odavno nije poznato iz simbolike snova, ovo istočnjačko tumačenje bi nas navelo na pravi trag: ono što omotava, obavija se i guta, ukazuje neizbježno na majku2, to jest na odnos sina prema pravoj majci, prema njenom imagu i prema ženi koja treba da mu postane majka. Njegov eros je pasivan kao kod djeteta: on se nada da će biti uhvaćen, usisan, omotan i progutan. On na izvjestan način traži zaštitnicki, hraniteljski, začarani krug majke, ono svake brige lišeno stanje dojenčeta kada sredina dolazi njemu i čak mu nameće sreću. Otuda nije nikakvo čudo što gubi stvarni svijet.

Ukoliko se ovo stanje dramatizira, što nesvjesno po pravilu radi, onda ćemo na psihološkoj pozornici vidjeti čovjeka koji živi unazad, koji traži svoje djetinjstvo i svoju majku, a bježi od zlog, hladnog svijeta koji, kako mu se čini, ne želi da ga razumije. Nerijetko ćemo pored sinčića vidjeti i majku kojoj, izgleda, nije ni najmanje stalo da pusti sina da postane muškarac, i koja neumorno brižno i požrtvovno ne propušta ništa što bi sina moglo da spriječi da postane muškarac i da se oženi. Vidimo tajni dosluh između majke i sina i kako jedno drugom pomažu da prevare život.

Gdje je tu krivica? Je li kriva majka, ili sin? Vjerojatno su krivi oboje. Neispunjenu čežnju sina za životom i svijetom valja uzeti ozbiljno. On bi htio da dotakne stvarno, da zagrli zemlju i da oplodi brazdu svijeta. Ali on poduzima samo nestrpljive zalete, jer tajna uspomena na to da se svijet i sreća mogu dobiti i na poklon – i to od majke – paralizira njegovu udarnu snagu kao i njegovu izdržljivost. Dio svijeta na koji on, kao i svaki drugi čovjek, uvijek iznova nailazi, nije nikad onaj pravi, jer on mu se ne predaje, nije predusretljiv, ponaša se kruto, želi da bude osvojen i podčinjava se jedino snazi. On zahtjeva od muškarca muškost, njegov žar i prije svega njegovu hrabrost i odlučnost, od kojih može zavisiti i čitava njegova sudbina. Za tako nešto bio bi mu potreban jedan nevjeran eros, koji može da zaboravi majku i nanese samom sebi bol tako što napušta prvu ljubavnicu svoga života. Predviđajuci ovu gadnu smjelost, majka ga je brižljivo učila vrlini vjernosti, predavanja, lojalnosti, da bi ga sačuvala od prijetećeg moralnog sunovrata koji je povezan sa stavljanjem života na kocku. Tu lekciju on je predobro naučio i ostaje vjeran majci, što može postati njena najveća briga (ako se, na primjer, on njoj u čast pokaže kao homoseksualac), ali istovremeno će to predstavljati njeno nesvjesno, mitsko zadovoljenje. Jer ovim odnosom ispunjava se koliko onaj drevni toliko i veoma sveti arhetip svadbe majke i sina. Što, napokon, može ponuditi banalna stvarnost sa svojim opštinama, mjesečnim platama, računima i slicno, što bi bila protuteža onim mističnim vatrometima Hierosgamosa, onoj zvjezdanoj ženi za kojom ide zmaj, i onim pobožnim neizvjesnostima koje okružuju svadbu Jaganjca?

Na ovom stupnju mita koji vjerojatno najbolje odražava bit kolektivnog nesvjesnog, majka je i stara i mlada, Demetra i Perzefona, a sin je suprug i uspavano dojenče istovremeno; stanje neopisive ispunjenosti kome nesavršenosti stvarnog života, napori i muke prilagođavanja i patnja zbog mnogostrukih razočaranja u stvarnost ne mogu, naravno, ni iz daleka da konkuriraju.

Faktor koji tvori projekciju u slucaju sina istovjetan je sa imagom-majke i ta predstava se stoga smatra pravom majkom. Projekcija se može rastvoriti samo ako on uvidi da u njegovom duševnom području postoji imago majke, i to ne samo nje već i kćerke, sestre i ljubavnice, nebeske boginje i ktonske vještice, jedna svuda prisutna predstava koja ne stari, i da je svaka majka i svaka ljubavnica nosilac i ostvaritelj ovog opasnog odraza koji najdublje pripada suštini muškarca. Ona, ta opasna predstava Žene, njemu pripada. Ona predstavlja tu opasnost koje se on, života samoga radi, ponekad mora odreći; ona je neophodna kompenzacija za smjelosti, napore, žrtve – što se sve završava razočaranjem; ona je utjeha za svu gorčinu života, a istovremeno, uz sve to, ona je velika zavodnica koja stvara iluzije o istom tom životu, i to ne samo u pogledu njegovih razumnih i korisnih aspekata, već i kad je rijec o strašnim paradoksima i dvosmislenostima, u kojim stoje u ravnoteži dobro i zlo, uspjeh i propast, nada i očajanje. Kao njegova najveća opasnost, ona od muškarca traži najviše i ako on to posjeduje, ona će to i dobiti.

Ova predstava je 'gospodarica duša' kako je nazvao Spitteler. Ja sam predložio termin Anima, jer bi time trebalo da se označi nešto specifično, za što je izraz 'duša' previše poopšten i nejasan. Stanje stvari koje se podrazumijeva pod pojmom Anime jeste krajnje dramatičan sadržaj nesvjesnog. On se može opisati racionalnim, znanstvenim jezikom koji, međutim, ni iz daleka ne izražava njegovo živo biće. Stoga svjesno i namjerno radije koristim mitološki i dramatizirajući nacin predočavanja i izražavanja, zato što on u pogledu na ovaj predmet, a to su živi, duševni procesi, nije samo mnogo izražajniji, vec je i tačniji od apstraktnog naučnog jezika koji često koketira sa mišlju da se njegovi pojmovi jednog lijepog dana zamjene algebarskim jednačinama.

Faktor koji tvori projekciju jeste Anima, odnosno nesvjesno koje je zastupljeno Animom. Tamo gdje se pojavljuje u snovima, vizijama i fantazijama – ona nastupa personificirano i time stavlja na znanje da faktor na kome se zasniva posjeduje sve izrazite osobine jednog ženskog bića3. Ona nije nikakav izum svijesti, vec spontani proizvod nesvjesnog; ona, osim toga, nije nikakva rezervna figura za majku, već, po svemu sudeći, izgleda da one numinozne osobine koje imago-majke čine tako utjecajnim i opasnim, potiču iz kolektivnog arhetipa Anime koja se u svakom muškom djetetu iznova utjelovljuje.

Budući da je Anima arhetip koji se javlja kod muškarca, ostaje da se pretpostavi da i kod žene mora biti zastupljen ekvivalent, jer kao što je muškarac kompenziran ženskim, tako je i žena kompenzirana muškim. Ovim razmišljanjem ne bih, međutim, želio da stvorim privid kao da su ovi kompenzacijski odnosi proizvod neke moje dedukcije. Naprotiv, bilo je potrebno vrlo mnogo detaljnih iskustava da bi se bit Anime i Animusa shvatila empirijski. Prema tome, sve što imamo da kažemo o ovim arhetipovima može se činjenicama ili dokazati ili barem učiniti vjerovatnim. Pritom sam sasvim svjestan da je riječ o pionirskom poslu koji se mora zadovoljiti sebi svojstvenom privremenošću.

Kao što je prvi nosilac faktora koji tvori projekciju za sina, po svemu sudeći, majka, tako je to za kćerku otac. Praktično iskustvo u pogledu takvih odnosa sastoji se od brojnih individualnih slučajeva koji predstavljaju sve moguće varijante osnovne teme. Zgusnuti opis ovih odnosa ne može otud biti drugačiji nego shematski.

Žena je kompenzirana muškim elementom, zato njeno nesvjesno ima takoreći muški predznak. U poređenju s muškarcem to predstavlja značajnu razliku. S obzirom na takvo stanje stvari, faktor koji tvori projekciju kod žene oznacio sam kao Animus. Ova rijec znaci razum ili duh. Kao što Anima odgovara majčinskom Erosu, tako i Animus odgovara očinskom Logosu. Daleko sam od toga da ovom paru intuitivnih pojmova želim dati previše spečificnu definiciju. 'Eros' i 'Logos' koristim samo kao pojmovna pomagala da bih opisao činjenicu da svijest žene više odlikuje vezujuća osobina Erosa nego razlikovna i spoznajna osobina koju vezujemo za Logos. Kod muškarca je Eros, ta funkcija međusobnih odnosa po pravilu manje razvijen nego Logos. Kod žena, nasuprot tome, Eros tvori izraz njene prave prirode, dok njen Logos nerijetko predstavlja jedan neugodan događaj vrijedan žaljenja. U krugu porodice i prijatelja on izaziva nesporazume i ljutite interpretacije, zato što se sastoji od sudova a ne od razmišljanja. Pod sudovima podrazumijevam apriorne pretpostavke s takoreći apsolutnim zahtjevom da budu istinite. Kao što svi znamo, tako nešto može da djeluje iritirajuće. Buduci da Animus rado argumentira, najlakše ga možemo vidjeti na djelu prilikom svađalackih diskusija. Naravno da i muškarci mogu da argumentiraju na veoma ženski način, i to onda kada su opsjednuti Animom i time bivaju preobraženi u Animus svoje Anime. Njima je pritom uglavnom stalo do lične sujete i osjetljivosti; ženama je, međutim, stalo do moći istine ili pravde ili drugih sličnih pojmova, pošto su se za njihovu sujetu već pobrinuli krojačica i frizer. 'Otac' (=zbir uobičajenih mišljenja) igra u ženskom argumentu veliku ulogu. Koliko god da je njen Eros nastrojen prijateljski i uslužno, nje se, kada je spopadne Animus, neće ticati nikakva zemaljska logika. U mnogim slučajevima muškarac ima osjećaj (i on uopšte nije tako pogrešan) da bi jedino zavođenje ili batinanje ili silovanje, imali neophodnu moć uvjeravanja. On ne zna da će se ova vrlo dramatična situacija odmah završiti banalno i bez draži ako napusti borilište i nastavak prepusti nekoj drugoj ili svojoj ženi. Na ovu ljekovitu ideju on, međutim, dolazi rijetko ili nikada, jer nijedan muškarac ne može niti na najkraće vrijeme da razgovara s Animusom, a da se odmah ne preda svojoj Animi. Ako bi netko imao toliko smisla za humor da objektivno sluša razgovor, bio bi vjerojatno van svake mjere iznenađen ogromnom količinom opštih mjesta, krivo upotrijebljenih očiglednih istina, fraza iz novina i romana, otrcanih floskula svake vrste, sve do ordinarnih psovki i potresnih nelogičnosti. To je razgovor koji se, bez obzira na njegove trenutne učesnike, milionstruko ponavlja na svim jezicima svijeta i suštinski je uvijek isti.


---------------
1 Rouselle, Seelische Führung im lebenden Taoismus: Rouselle naziva prelju 'animalnom dušom'. Jedna izreka glasi: 'Prelja je ta koja pokreće'. Animu sam definirao kao personifikaciju nesvjesnog.

2 'Majka' ovdje i u nastavku nije zamišljena doslovno, vec kao simbol za sve što djeluje kao 'majka'.

3 Naravno da se ona pojavljuje i u lijepoj književnosti kao tipičan lik.





Ova naizgled čudna činjenica počiva na slijedecoj okolnosti: kada se sretnu Animus i Anima, tada Animus izvuče mač svoje moči, a Anima bljuje otrov svoje obmane i zavodljivosti. Ishod ne mora uvijek biti negativan, jer postoji isto tako velika vjerojatnost da ce se oboje jedno u drugo zaljubiti (poseban slucaj ljubavi na prvi pogled!). Jezik ljubavi je, pak, iznenađujuce jednoličan i koristi se opste omiljenim formama, s najvećim predavanjem i vjernošcu, čime oba partnera opet dospijevaju u jednu banalnu, kolektivnu situaciju. Oni, međutim, žive u iluziji da se odnose jedno prema drugom na najindividualniji način.

U pozitivnom, kao i u negativnom pogledu, odnos između Anime i Animusa je uvijek 'animozan', to jest emocionalan i stoga kolektivan. Afekti snižavaju nivo odnosa i približavaju ga opštoj osnovi instinkta koja u sebi nema više ničeg individualnog. Nerijetko se, zato, odnos odvija iznad glava njihovih ljudskih predstavnika, koji kasnije ne znaju što im se dogodilo.

Dok je kod muškarca animozno zamagljivanje uglavnom sentimentalno i puno resantimana, ono se kod žene iskazuje u shvatanjima, tumačenjima, mišljenjima, insinuacijama i pogrešnim konstrukcijama, što sve ima svrhu da presiječe odnos između dvoje ljudi. I žena, baš kao i muškarac, biva omotana svojim strašnim familiarisom i prebačena, kao kćerka koja jedina razumije svoga oca (što znaci koja uvijek ima pravo), u zemlju ovaca gdje dozvoljava da je napasa pastir njene duše, Animus.

Poput Anime, i Animus ima jedan pozitivan aspekt. U liku oca ne izražava se samo uobičajeno mišljenje, vec u velikoj mjeri – ono što se naziva 'duhom', i to naročito opšte filozofske i religiozne predstave, odnosno držanje koje iz takvih uvjerenja proizlazi. Tako je Animus također psihopompos, posrednik između svijesti i nesvjesnog i personifikacija nesvjesnog. Kao što Anima putem integracije postaje eros svijesti, tako Animus postaje logos, i kao što prva muškoj svijesti daje odnos, tako i drugi ženskoj svijesti daje sposobnost da razmišlja i samospoznaje.

Djelovanje Anime i Animusa na Ego jeste u načelu isto. Njega je teško eliminirati, zato što je ono kao prvo nevjerojatno jako i Ego-ličnost odmah ispunjava nepokolebljivim osjećanjem da je u pravu, a drugo i zato što je njihov uzrok projektiran, što znači da u velikoj mjeri izgleda zasnovan u objektima i objektivnim odnosima. Sklon sam da obje odlike ovog djelovanja objasnim samim osobinama arhetipa. Jer arhetip, naravno postoji a priori. Ovom činjenicom može se objasniti često iracionalno postojanje određenih raspoloženja ili mišljenja koja nisu prodiskutirana i o kojima se ne može diskutirati. Notorna nemogućnost da se na ova mišljenja i raspoloženja utiče mogla bi da počiva uglavnom na tome što iz arhetipa izbija jako sugestivno djelovanje. On fascinira svijest i hipnotički je zarobljava. Nerijetko, Ego pritom ima blago osjecanje moralnog poraza i onda se utoliko više ponaša odbojno, prkosno i svađalački, uspostavljajući circulus vitiosus cime samo povećava svoje osjećanje manje vrijednosti. Time se ljudskom odnosu izvlači tepih ispod nogu, jer manija veličine, baš kao i osjećanje niže vrijednosti, onemogućavaju svako međusobno priznavanje, bez koga nema nikakvog odnosa.

Kao što sam prethodno napomenuo, lakše je spoznati Sjenu nego Animu ili Animus. U prvom slučaju imamo prednost izvjesne pripreme putem odgoja koje je oduvijek nastojalo da uvjeri ljude kako se ne sastoje stopostotno od zlata. Zato svako lako i odmah razumije na što se mislili pod 'Sjenom', 'inferiornom ličnošću', i slično. Ukoliko to netko više ne zna, njegovo sjećanje bi lako moglo da osvježi nedjeljna propovijed, njegova žena ili porezna inspekcija. S Animusom i Animom stvar, međutim, nije ni u kom slučaju tako jednostavna; kao prvo, u ovom pogledu ne postoji nikakav moralni odgoj i, kao drugo, čovjek ce se uglavnom zadovoljiti svađanjem i radije ce se uzajamno vrijeđati (ako ne i gore od toga!) nego što će priznati svoju projekciju. Izgleda, štoviše, da je sasvim prirodna činjenica to što muškarci imaju iracionalna raspoloženja, a žene iste takve misli. Ova situacija vjerojatno počiva na instinktivnoj osnovi, i zato mora biti upravo takva kakva jest budući da je tako za sva vremena osigurana empedoklejska igra elemenata neikosa (mržnje) i philia (ljubavi). Priroda je konzervativna i ne dozvoljava da joj se tek tako remete njeni tokovi. Animus i Anima spadaju u prirodan zabran koji najupornije brani svoju nepovredivost. Zato je toliko teže postati svjestan svojih Animus-Anima–projekcija nego priznati svoju tamnu stranu. U posljednjem slučaju potrebno je, istina, nadići određen moralni otpor kao i sujetu, ambiciju, uobrazilju, resantimane, itd; ali, u prvom slučaju, na to se još nadovezuju teškoće razumijevanja, a da ne govorimo o sadržajima projekcija koje se uopste ne mogu razvrstati. Napokon, tu je i duboka sumnja da li se možda previše nestručno miješamo u posao prirode kada privodimo svijesti stvari za koje poslije vidimo da bi bilo bolje da smo ih ostavili na miru.
Iako po mom iskustvu postoji određen broj ljudi koji bez naročitih intelektualnih ili moralnih teškoća mogu razumjeti što se podrazumijeva pod Animusom i Animom, ipak susrećem još više ljudi kojima najveću teškocu predstavlja vizualiziranje ovih empirijskih koncepata kao nečeg konkretnog. To pokazuje da s ovim pojmovima stojimo malo izvan uobičajenog dosega razumijevanja. Kao posljedica toga ti pojmovi nisu popularni upravo zato što ne izgledaju blisko. To ima za posljedicu da oni mobiliziraju predrasude koje ih tabuiziraju, kao što je to oduvijek bio slučaj sa svim neočekivanim stvarima.

Ako bismo sada, primjera radi, postavili zahtjev da se projekcije moraju poništiti zato što je to zdravije i u svakom pogledu bolje, onda bi time stupili na novo tlo. Svako je do sada bio uvjeren da predstava 'moj otac', 'moja majka' i slično, nije ništa drugo vec do najmanjih pojedinosti vjerna slika pravog oca, i tako dalje, tako da, kada netko kaže 'moj otac', on ne misli ni na što drugo do na ono kakav je njegov otac u stvarnosti. Ovo je u istinu ono što on pretpostavlja da podrazumijeva, ali pretpostavka o identitetu ni ukoliko ne potvrđuje taj identitet. Ovdje se pogrešan zakljucak enkekalimenosa (onaj koji je obavijen) pokazuje kao tačan4. Ako, naime, sliku koju X ima o svom ocu i za koju smatra da je pravi otac uvedemo u psihološku jednacinu, ona nece biti tačna, jer nepoznata količina koju je ova osoba uvela u jednačinu ne odgovara stvarnosti. X je previdio da se njegova predstava o jednoj ličnosti sastoji, u prvom redu, od moguće vrlo nepotpune slike koju je X dobio od stvarne ličnosti, i na drugom mjestu, od subjektivnih modifikacija koje je sam naturio ovoj slici. Predstava koju X ima o svome ocu jeste kompleksna veličina za koju je stvarni otac odgovoran tek djelomično, dok jedan neodređeno veci dio nje pripada sinu. To je u tolikoj mjeri istinito da on svaki put kada oca kritizira ili hvali, nesvjesno samog sebe pogađa i time prouzrokuje one psihicke posljedice kakve se pojavljuju kod onih koji habitualno sami sebe ponižavaju ili se hvalisanjem uzdižu. Ako, međutim, X brižljivo usporedi svoje reakcije sa stvarnošću, onda će imati priliku da primijeti kako negdje radi nešto nepravilno, ako nije već odavno iz ponašanja svog oca vidio da je o njemu stekao pogrešnu sliku. Po pravilu će biti tako da je X uvjeren kako je u pravu i da ako netko nije u pravu onda je to u svakom slucaju onaj drugi. Ako je Eros X-a slabo razvijen, on je prema neadekvatnom odnosu koji ima sa svojim ocem ili ravnodušan, ili se ljuti zbog nedosljednosti i drugih elementa nerazumljivog ponašanja oca koji se nikad ne ponaša onako kako bi to trebalo da odgovara slici što je X o njemu ima. Zato X misli da ima sva prava da se osjeća uvrijeđenim, neshvaćenim, čak prevarenim.

Mogli bi smo zamisliti koliko bi u takvom jednom slucaju bilo poželjno razbiti projekcije. Ima, otud, uvijek optimista koji vjeruju da bi se svijet mogao uputiti ka zlatnom dobu samo ako bi se ljudima reklo koji je pravi put. No, pustimo ih samo da pokušaju ovim ljudima objasniti kako se ponašaju poput psa koji juri vlastiti rep. Da bi osoba uvidjela grešku svog stava potrebno je više od pukog 'govorenja'; jer je riječ o nečemu što je više od onog što dozvoljava uobičajeni zdrav razum. Riječ je, naime, o onim sudbonosnim 'nesporazumima' koje u normalnim okolnostima nitko nikada nije uvidio. To bi izgledalo kao kad biste od nekog normalnog, prosječnog čovjeka zahtijevali kako mora shvatiti da je zločinac.

Sve to spominjem da bih ilustrirao kakvom redu veličina pripadaju projekcije koje izazivaju Anima i Animus i kakvi su moralni i intelektualni napori potrebni da bi se one poništile. Inače, Anima i Animus projektiraju samo dio svih sadržaja. Mnogi od njih se javljaju spontano u snovima, i tako dalje, a još više njih mogu postati osviješteni putem takozvane aktivne imaginacije. Ovim putem uviđamo da su u nama žive misli, osjecanja i afekti koje nikada ne smijemo smatrati mogućim. Prirodno tko nikada nije imao takvo iskustvo tome takva jedna mogućnosti izgleda potpuno fantastična, jer normalan čovjek 'zna valjda što misli'. Ovo djetinjasto ponašanje 'normalnog čovjeka' jeste istinsko pravilo. Ne može se, dakle, od nekog koji ovo iskustvo nije imao očekivati da zaista razumije suštinu Anime i Animusa. Takvim razmišljanjima stupa se na novo tlo psihičkih iskustava pod uvjetom, naravno, ako se uspije u tome da se ona u praksi dožive. Oni koji doista uspiju u tome zacijelo će biti najdublje impresionirani svim onim što Ego ne zna i nikada nije znao. Ovakav porast samospoznaje još uvijek spada u vrlo rijetke pojave. Po pravilu, on je čak unaprijed plaćen neurozom, ako ne i nečim gorim.

U likovima Anime i Animusa izražava se autonomija kolektivnog nesvjesnog. Oni personificiraju one njegove sadržaje koji, kada se povuku iz projekcija, mogu biti integrirani u svijest. U toj mjeri, oba lika predstavljaju funkcije koje svijesti posreduju sadržaje kolektivnog nesvjesnog. Ali one se pojavljuju ili ponašaju kao takve samo dotle dok tendencije svjesnog i nesvjesnog ne počnu previše divergirati. Ukoliko, međutim, nastane bilo kakva napetost onda se do tada bezopasne funkcije pojavljuju personificirane naspram svijesti i ponašaju se otprilike kao sistematsko cijepanje od licnosti, odnosno kao fragmentarna duša. Ova usporedba međutim, prilično, šepa, budući da od Ego-ličnosti nije odvojeno ništa što joj je pripadalo; naprotiv, oba lika tvore jedno remetilačko povećanje. Razlog i mogućnost takvog njihovog ponašanja sastoji se u tome što se, istina, sadržaji Animusa i Anime mogu integrirati, ali ne i oni sami, pošto predstavljaju arhetipove i time temelje psihičke sveukupnosti, koja prekoračuje granice svijesti i zato ne može nikada da bude predmet neposrednog saznanja. Djelovanje Animusa i Anime mogu, doduše, postati svjesna; ali, oni sami tvore činioce koji transcendiraju svijest i koji nisu predmet opažanja i htijenja. Oni zato ostaju autonomni, bez obzira na integraciju njihovih sadržaja, i moraju se stoga uvijek držati na oku. To je, sa terapeutskog stanovišta, izuzetno važno jer, zahvaljujuci stalnom promatranju, namiruje se onaj dug nesvjesnom koji u većoj ili manjoj mjeri osigurava njegovu suradnju. Nesvjesno, kao što znamo, ne dozvoljava da jednom za uvijek bude, da tako kažemo, 'sređeno'. Štoviše, među najvažnije zadatke duševne higijene spada stalno obraćanje pažnje na simptome nesvjesnih sadržaja i procesa i to zbog toga što svijest stalno biva izložena opasnosti na to da postane jednostrana, da koristi utabane putove i da se zalijeće u slijepe ulice. Komplementirajuća, odnosno kompenzirajuca funkcija nesvjesnog vodi, u izvjesnoj mjeri, računa o tome da se izbjegnu ove opasnosti koje su naročito velike kod neuroze. Ali samo pod idealnim uvjetima, to jest tamo gdje je život još uvijek jednostavan i dovoljno nesvjestan da bi bez oklijevanja i sumnji slijedio zmijski put instinkta, kompenzacija djeluje potpuno uspješno. Ukoliko je, pak, čovjek civiliziraniji, to jest ukoliko je svjesniji i kompliciraniji, utoliko ce manje moći slijediti instinkt. Njegove komplicirane životne okolnosti i utjecaj sredine jesu tako glasni da nadjačavaju tihi glas prirode. Tada na njeno mjesto stupaju mišljenja i uvjerenja, teorije i kolektivne tendencije i potpomažu sve stranputice svijesti. U takvim slučajevima mora se namjerno pokloniti pažnja nesvjesnom kako bi mogla djelovati kompenzacija. Zato je od naročite važnosti da se arhetipovi nesvjesnog ne predstavljaju kao nestalne slike iz fantazije koje za čas prolete, već kao konstantni, autonomni faktori što u stvari i jesu.

Oba arhetipa su u datom slučaju, kao što to praktično iskustvo pokazuje, fatalni, i ta fatalnost dostiže tragične razmjere. Oni su zapravo otac i majka svih nesretnih zapleta sudbine i kao takvi odavno su poznati čitavom svijetu: riječ je o božanskom paru5, od kojih jedan, uslijed svoje 'logos'--prirode putem Pneume i Nousa može biti okarakteriziran kao Hermes koji se presijava u mnoštvu boja, a drugi zbog svoje 'eros'-prirode posjeduje odlike Afrodite, Selene, Perzefone i Hekate. Oni su sile nesvjesnog, bogovi, zapravo – kako ih je drevno doba sasvim 'točno' shvatilo. Ovim označavanjem oni su na psihološkoj skali vrijednosti dospjeli na ovo središnje mjesto na kome u svakom slučaju uvijek stoje, bez obzira da li im svijest tu vrijednost priznaje ili ne; jer, proporcionalno stupnju u kojem ostaju u nesvjesnom, raste njihova moć. Tko ih ne vidi, taj je u njihovoj šaci, kao što se epidemija tifusa širi najviše tamo gdje se ne zna izvor infekcije. Ni u kršćanstvu sizigija bogova nije zastarjela, vec se nalazi na najvišem mjestu kao Krist i njegova nevjesta Crkva6. Takve paralele pokazuju se kao krajnje korisne prilikom pokušaja da se pronađe pravo mjerilo za značaj oba arhetipa. Ono što sa stanovišta svijesti možemo otkriti o njima toliko je neugledno da gotovo i ne dostiže granicu vidljivosti. Tek kad uperimo svjetlost u mračnu dubinu psihe i psihološki istražimo čudno zapetljane putove ljudske sudbine postaje postepeno jasno koliko je velik utjecaj ova dva komplementa svijesti.

Na kraju bih rezimirajući želio da istaknem kako integracija Sjene, to jest osvješćivanje ličnog nesvjesnog, predstavlja prvu etapu analitičkog procesa, bez koje nije moguce prepoznavanje Anime i Animusa. Sjena se može ostvariti jedino preko odnosa prema svojoj suprotnosti, a Animus i Anima samo odnosnom prema suprotnom spolu, pošto su njihove projekcije djelotvorne jedino u takvom odnosu. Muškarcevim prepoznavanjem Anime nastaje jedna trijada, koja je trećinom transcedentna: a to je muški subjekt, njemu suprotstavljen ženski subjekt i transcedentna Anima. Kod žene je odnos u odgovarajućoj mjeri obrnut. četvrti dio koji nedostaje trijadi da bi se uspostavila cjelina kod muškaraca jeste arhetip starog mudraca koji ovdje nisam razmatrao a kod žene Ktonička Majka. Ovo četvoro grade jedno do polovine imanentno a od druge polovine transcedentno četvorstvo, i to onaj arhetip koji sam označio kao kvaternio vjenčanja. On tvori ne samo shemu Jastva vec i shemu primitivnog društva s njegovim vjenčanjima između rođaka, između pripadnika različitih klasa i podjelu naselja na četvrti. Jastvo je, s druge strane, predstava Boga, ili se, makar, od nje ne može razlikovati. To je znao ranokršćanski duh, jer inace Kliment Aleksandrijski ne bi nikad mogao reći kako onaj tko spoznaje samoga sebe spoznaje Boga.

-----------
4 On potiče od megarika Eubulidesa i glasi: 'Možeš li prepoznati svog oca? Da. Možeš li prepoznati ovog prerušenog? Ne. Ovaj prerušeni je tvoj otac. Svoga oca možeš, dakle, prepoznati i ne možeš prepoznati.' (Po Diogenes Laertios, De clarorum philospohorum vitis, 2, 108 i dalje.)

5 Time se, ne misli kao što se vidi, ni na kakvu psihološku a pogotovo ni na kakvu metafizičku definiciju . Ja sam u: Die Beziehungen zwischen dem Ich und dem Unbewussten (Odnosi izmeðu Ja i nesvjesnog) ukazao na to da se sizigija sastoji od po tri elementa, i to od količine ženskog koji je svojstven muškarcu i muškog koji je svojstven ženi, zatim od iskustva koje muškarac ima sa ženom i vice-versa, i napokon od arhetipske predstave ženskog i muškog. Prvi element može se integrirati procesom osvješćivanja ličnosti, dok ovaj drugi ne može.

6 Tako u 2. Klimentovom pismu (Korinćanima) (14,2) stoji: 'Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Muško je Krist, žensko je crkva.' Umjesto crkve na slikama je često prikazana Marija.



"…Ako smo sagledali i učinili svesnim ono što predstavlja suprotni pol u sopstvenoj duši, onda imamo sebe, svoje emocije i afekte u sopstvenim rukama. To znači, pre svega, stvarnu nezavisnost, mada ujedno i usamljenost, onu usamljenost čovjeka koji je "slobodan iznutra", koji više ne želi da ljubavnu vezu ili partnerstvo okiva u lance i za koga je drugi pol izgubio svoju neprijatnost, jer je njegove odlike bića upoznao u dubinama sopstvene duše. Takav čovek gotovo više i ne može biti zaljubljen, jer on se ne može više gubiti na nekom drugom; ali on ce biti sposoban za što dublju ljubav u smislu svesnog predavanja u odnosu na Ti. Jer njegova usamljenost ga ne otuđuje od sveta, nego samo stvara pravu distancu prema njemu. I, utemeljujući ga čvršće u vlastitom biću, ona mu čak omogućava otvorenost, jer njegove karakteristike više ne utiču negativno na ljude iz njegove okoline. Potrebno je, naravno, najčešće da protekne pola života dok se ne postigne taj nivo. Bez borbe, niko ga ne može dostići. U to se ubraja i veliko iskustvo, pa i razočaranje. Stoga rasprava sa slikom duše nije zadatak mladosti, nego zrelog doba. Zato je verovatno neophodno da se čovek tek tokom kasnijeg života pozabavi tim problemom. Venčanje sa pripadnikom drugog pola u prvoj polovini života pre svega je usmereno na telesno sjedinjenje radi stvaranja "telesnog deteta", kao ploda i produženja vrste. U drugoj polovini života reč je, međutim, prvenstveno o psihičkoj "vezi" (conjunctio), o sjedinjavanju sa pripadnikom drugog pola kako u prostoru sopstvenog unutrašnjeg sveta tako i sa nosiocem njegove slike u spoljašnjem svetu, da bi se pomoglo rađanju "duhovnog deteta" i da se duhovnom biću obojice podari plod i trajanje.

Susret sa slikom duše uvek znači da je okončana prva polovina života sa njenim neophodnim prilagođavanjem spoljnim realnostima i time uslovljenim spoljnim smerom svesti, pa sada treba da se pokrene najvažniji nivo prilagođavanja intimi, konfrontacija sa sopstvenim delom drugoga pola. "Zato je aktiviranje Arhetipa slike duše događaj od sudbonosnog značaja, jer ono predstavlja nesumljiv znak o tome da je počela druga polovina života."

…Kao što osvešćenje Senke dopušta spoznaju naše druge, mračne, ali istopolne strane, tako osvešćenje slike duše pruža spoznaju suprotnog pola u našoj psihi. Ako je slika spoznata i otkrivena, onda ona prestaje da deluje iz nesvesnog i konačno nam dozvoljava da izdiferenciramo taj deo psihe drugog pola i da ga uključimo u svesni stav, čime se postiže izvanredno obogaćenje naše svesti pripadajućim sadržajima i proširenje naše ličnosti. "