O Brejvikovom napadu:
http://www.blic.rs/m/Vesti/Svet/318197/Mucni-opis-Brejvikovog-napada-Zrtve-molile-za-milost-dok-ih-je-hladnokrvno-ubijaoPrvo su ga htjeli proglasiti neuračunljivim, a sada sam za sebe tvrdi kako je normalna (ne-luda) i sasvim prijatna osoba. Dok on sebe želi da predstavi kao prosječnu osobu u svakom pogledu, mi se instinktivno pokušavamo distancirati od njega uporno ga etiketirajući kao ludog, nenormalnog, narcisa. Tražimo kariku koja nedostaje, dijagnozu kojom ćemo ga žigosati kao drugačijeg, da bismo naposljetku sebe oslobodili tereta činjenice da smo i mi u stanju da uradimo mnogo lošeg, možda čak i da ubijemo ako nas neko dovede na rub.
Razmišljao sam danas o tome što je izjavio, pravio paralele sa nekim slučajevima iz istorije, pitao se kako bi i da li bi slično izgledala tirada Hitlera da je kojim slučajem završio u Nirnbergu. Razmišljao sam o tome koja kombinacija karakternih osobina može natjerati jednog klinički zdravog čovjeka na ovako nešto, da ubije desetine nedužne djece, da ne pokazuje ni trag kajanja zbog žrtava, da likuje nad učinjenim, a da i dalje odaje utisak klinički zdrave osobe.
Brejvik je očigledno lišen svakog oblika saosjećanja, sposobnosti i želje da se stavi u tuđu kožu i da si dočara patnju koju prolaze njegove žrtve, direktne i indirektne. Takođe, kod njega postoji opsjednutost jednom idejom, ideologijom koju je pretpostavio čak i samom ljudskom životu, ciljem za čije je ostvarenje bio spreman ubiti nedužne. Ali da li je to samo po sebi dovoljno za ovakav čin, da li je prezir ljudskog života dovoljan za sprovođenje njegovog cilja? Da li ovaj masakr uopšte predstavlja bilo šta, osim masakra? Kojem cilju je služio masakr, kakva je to talasanja pokrenuo njegov čin osim angažovanja psihijatara i psihoanalitičara? Ako je htio ukazati na neki problem, izabrao je najgori mogući način, ali kako je tako inteligentna osoba mogla tako da pogriješi? Ako ovaj masakr ne predstavlja čin patološke mržnje, šta predstavlja onda? Ako je i revolucionar, kako se revolucija može temeljiti na krvi nedužne djece, ko bi slijedio takvog revolucionara?
I dok pišem ove redove, pitam se i dalje, po čemu je to Brejvik nenormalan? Šta on to nema a većina čovječanstva ima, šta nas to može distancirati od njega uprkos jezivom osjećaju da on ostavlja utisak normalne osobe? Koju dijagnozu dati Brejviku, kako ga nazvati da bismo ga dehumanizovali i našli taj nedostatak zahvaljujući kojem možemo sebi da kažemo da mi nismo u stanju nešto slično da učinimo?
Razlog zašto sam ovo napisao na ovoj temi je upravo ono što nedostaje u kliničkoj psihologiji a o čemu je debatu pokrenuo Scott Peck, kada čovjek učini nešto neshvatljivo ljudskom umu a opet položi sve ispite psihičke stabilnosti - u pitanju je ljudsko zlo. Ali da li je Brejvik zaista suštinski zao? Da li je on neko ko je u svakom trenutku razmišljao samo da nanese štetu nekome? Ili je njegov problem upravo problem ogromnog dijela čovječanstva, a što predstavlja najvažniju pretpostavku svakog beskrupuloznog čina, a to je potpuno odsustvo empatije, saosjećanja, osjećaja samilosti, sažaljenja, uopšte predstave o vrijednosti ljudskog života?
Brejvik je rekao da je svijesno ubijao emocije, ali kako je moguće da čovjek koji saosjeća sa nekim natjera sebe da više ne saosjeća? Zar mogu istinsko saosjećanje i želja za ubijanjem saosjećanja stanovati u istom čovjeku? Kad je rekao da je jednom dječaku poštedio život, apsurdno je pomisliti da je to učinio iz sažaljenja, skloniji sam tome da mislim da je to uradio izigravajući ulogu gospodara nad životom i smrti koji poklanja život jednostavno jer je to u stanju, bez ikakvog motiva. Mislim da on jednostavno nije nikad ni imao sposobnost empatije.
S druge strane, dokle može ići opsjednutost jednom idejom, da se toj ideji podređuje čak i ljudski život? I na kraju, kako nazvati taj smrtonosni koktel odsustva emocija i opsjednutosti jednom idejom čija realizacija vodi preko leševa nedužne djece?