Citiraj:
"Jedan od najpoznatijih, ali i jedan od najkontroverznijih eksperimenata u psihologiji je tzv. Milgramov eksperiment. Njegova kontroverznost proistječe iz etičkih i tehničkih razloga. Pitanje na koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća psiholog Stanley Milgram okušao pronaći odgovor bilo je koliko su se sasvim normalni ljudi spremni pokoriti autoritetu i izvršavati potuno 'nečovječne' naredbe. Motivaciju za ovaj niz eksperimenata Milgram je pronašao u rezultatima Drugog svjetskog rata. Zašto je toliki broj ljudi u nacionalsocijalističkom režimu bio spreman izvršavati naredbe u službi nacističke mašinerije za ubijanje? Je li postojala neka 'greška' kod svih tih ljudi ili postoje situacije i okolnosti pod kojima bi svatko od nas bio u stanju mučiti i ubijati druge ljude?
Sveučilište Yale je šezdesetih godina u lokalnim novinama New Haven u saveznoj državi Connecticut objavilo oglas da traži dobrovoljce koji su spremni sudjelovati u eksperimentu o sposobnosti učenja i pamćenja. Sudionici nisu ni slutili da se pri tome radilo samo o zamci i da je eksperiment trebao istražiti u kolikoj su se mjeri ljudi spremni podvrgnuti nekom autoritetu. Dobrovoljcima je voditelj ogleda objasnio njihovu ulogu. U pojedinačnim ogledima uvijek su sudjelovale po dvije osobe.
Voditelj je sudionicima objasnio da je cilj projekta istražiti u kojoj mjeri kažnjavanje utječe na proces učenja. Sudionici su izvlačenjem slamčice podijeljeni u dvije grupe - nastavnike i učenike. To je izvlačenje bilo lažirano jer su samo dobrovoljci sudjelovali u eksperimentu (dobili su uloge nastavnika), a studenti fakulteta i svi oni koji su od početka znali o čemu je u eksperimentu zapravo riječ dobili su uloge učenika. Dobrovoljci nisu znali da su svi učenici, ustvari, studenti Sveučilišta i da su do u detalje upućeni u projekt. Voditelja ogleda glumio je tridesetjednogodišnji nastavnik biologije na jednoj američkoj visokoj školi, uloga žrtve bila je dodijeljena četrdesetsedmogodišnjem knjigovođi, koji je prošao posebnu obuku za tu ulogu. On je bio irskog podrijekla i većina sudionika ga je smatrala veoma simpatičnim.
Voditelj ogleda pojasnio je eksperiment. Test se sastojao u sljedećem: učenik je trebao naučiti listu asocijacijskih parova, a njegov partner-nastavnik ga je trebao ispitati. Osim toga, sudionicima u eksperimentu pokazan je 'generator šoka' s instrument-tablom. Na toj je tabli bilo trideset prekidača. Prekidači su imali različite vrijednosti i kretali su se od 15 volti ('laki šok') preko srednjeg i teškog šoka do 450 volti. Da bi se to još više naglasilo, na genaratoru je stajala pričvršćena ploča s tekstom 'GENERATOR ŠOKA, TIP ZLB, DYSON INSTRUMENT COMPANY, WALTHAM, MASS., IZLAZNA JAČINA 15 VOLTI - 450 VOLTI', a uz svaki prekidač stajalo je napisano kolika se voltaža dobiva pritiskom na taj prekidač. Osim toga, na svakom četvrtom prekidaču bio je natpis 'laki šok', 'umjereni šok', 'srednji šok', 'jaki šok', 'teški šok', 'veoma teški šok', 'pazi: opasan šok', a posljednja dva prekidača imala su natpis 'XXX'.
Zadatak nastavnika bio je da svaki put kada učenik da pogrešan odgovor uključe jedan od prekidača koji izaziva elektrošokove. Nakon tog objašnjenja nastavnik, voditelj ogleda i njegov asistent odlaze u sobu u kojoj je električna stolica. Učenik sjeda na stolicu i biva svezan. Elektrode se povezuju sa stolicom i s generatorom. U tom trenutku učenik izjavljuje da ima slabo srce. Voditelj projekta smiruje 'učenika' izjavom da će šokovi biti vjerojatno veoma bolni, ali da neće dovesti do trajnih oštećenja organizma.
Kao što je već spomenuto, učenik je student Sveučilišta i asistent voditelja ogleda, a podjela uloga je manipulirana tako da i sam 'učenik' zna da se ne mora brinuti u vezi s elektrošokovima. Osim toga, generator šokova, koji je svakako samo maketa, nije ni povezan s električnom stolicom. Međutim, jedina osoba koja je zapravo pravi sudionik eksperimenta, nastavnik, ništa od toga ne sluti, za njega je sve stvarno. On prije početka eksperimenta zauzima mjesto na električnoj stolici i dobiva probni šok od 45 volti radi orijentacije po pitanju intenziteta i dužine trajanja bola. Dakle, 'nastavnik' zaista misli da žrtva u susjednoj sobi trpi kažnjavanje strujnim udarima. Osim toga, nastavnik svaki put kad kažnjava učenika čuje njegovu reakciju koja zvuči kao reakcija nekoga tko trpi bol. Ispitanik, naravno, ne zna da su te reakcije već ranije snimljene ne audiokasetu i da su odgovori koje daje učenik već standardizirani.
Eksperiment počinje. Učenik na samom početku daje više točnih odgovora i nekoliko pogrešnih. Kod svakog pogrešnog odgovora nastavnik je obavezan pritisnuti sljedeći prekidač. Pri svakom pritisku iz susjedne sobe se čuje bolna reakcija. Kod petog pogrešnog odgovora (75 volti) učenik iz susjedne sobe počinje stenjati. Na 150 volti žrtva moli da se prestane s eksperimentom, na 180 volti žrtva viče da više ne može izdržati bol. Što se eksperiment više približava prekidaču na kojem stoji natpis 'pazi: opasan šok' iz susjedne sobe se čuje lupanje o zid, učenik moli da bude oslobođen. Voditelj ogleda pojašnjava nastavniku da je ovo pogrešan odgovor na postavljeno pitanje i kaže mu da nastavi s eksperimentom, tj. da pritisne sljedeći prekidač.
Sudionici u ovom eksperimentu odabrani su metodom slučajnog uzorka i bili su sljedeći:
- 40% nekvalificiranih i kvalificiranih radnika;
- 40% službenika iz područja trgovine i obrta;
- 20% visokoobrazovanih stručnjaka.
Naravno, sudionici su emocionalno reagirali na patnje svojih žrtava. Neki su protestirali, drugi su se znojili, drhtali, zamuckivali ili pokazivali druge znakove napetosti, ali su ipak poslušali upute voditelja projekta. Ono što je bilo uočljivo u ponašanju ispitanika je da su pokušavali ignorirati svoju žrtvu i fokusirati se na voditelje projekta i njegove upute. To se događalo vjerojatno zbog toga što su pokušavali ublažiti unutarnju napetost koja je nastajala očitovanjem bola žrtve. Dakle, došlo je do pokušaja da se ponašanje prilagodi situaciji.
Ovaj fenomen Milgram je nazvao 'slaganje s autoritetom'. Neki od ispitanika su jednostavno dovodili u pitanje činjenicu da žrtva trpi bolove i zanemarivali svoju odgovornost, neki su u već poodmakloj fazi eksperimenta zahtijevali obećanje da neće biti kažnjeni ili krivično gonjeni zbog eksperimenta. U nemalom broju slučajeva se odgovornost prebacivala na žrtvu koja se isto dobrovoljno prijavila za ovaj eksperiment.
Neki od ispitnika su pokušali umanjiti napetost usredotočujući se na jednostavnu poslušnost i praćenje naredbi voditelja eksperimenta. Pokušavali su ograničiti i umanjiti bol žrtve tako što bi samo dotaknuli prekidač ili su čak naglašavanjem riječi pri čitanju asocijativnih pojmova pokušali učeniku ukazati na pravilan odgovor. Velika većina ispitanika, više od 62 posto, stigla je do kraja skale - 450 volti, iako je neke od ispitanika verbalnim pritiskom na to poticao voditelj projekta. Četiri rečenice koje su korištene kao verbalni pritisak bile su: Molim Vas, nastavite! - Eksperiment zahtijeva da nastavite! - Svakako morate nastaviti! - Nemate izbora, morate nastaviti!
Mnogi od ispitanika bili su uvjereni da ne bi trebalo nanositi više bolova žrtvi, ali to nisu mogli provesti. Vjerojatno bi u slučaju prekida eksperimenta morali priznati da je njihovo ponašanje bilo pogrešno. Samim tim što su nastavljali, zapravo su opravdavali svoje dotadašnje postupke. Karakter ponavljanja je faktor povezivanja koji ispitaniku otežava da bude neposlušan. Usto, s obzirom na to da su ispitanici bili plaćeni za sudjelovanje u projektu, prekid eksperimenta bi značio isto što i prekid ugovora za koji su plaćeni...
Milgram ukazuje na to da se socijalna situacija može definirati i po samoocjeni sudionika. To znači da neposluh u ovakvoj perspektivi predstavlja socijalni neposluh, s obzirom na to da nije moguće odbiti nastavak šokova a da se istodobno ne dovede u pitanje socijalna definicija voditelja ogleda (autoriteta).
Nakon završetka eksperimenta sa svakim je sudionikom obavljan razgovor tijekom kojeg mu je objašnjeno da 'učenik' nije trpio nikakve elektrošokove. Svatko je imao priliku obaviti razgovor 'pomirenja' sa žrtvom i detaljno porazgovarati s voditeljem ogleda. Neposlušnim ispitanicima je objašnjeno da je njihov neposluh ocijenjen kao pozitivan, a poslušnim da su njihove reakcije i ponašanje bili sasvim normalni. Nakon završetka cjelokupnog eksperimenta svi ispitanici su dobili izvještaj i upitnik pomoću kojeg su se još jedanput mogli izjasniti o eksperimentu i svom sudjelovanju u njemu.
Milgramov eksperiment ponovljen je više puta i u svim je slučajevima pokazao veliki postotak poslušnosti. Eksperimet je proveden u Australiji, Jordanu, Španjolskoj i Njemačkoj. Svuda su ljudi reagirali slično kao i u prvom izvedenom eksperimentu. Pokazalo se da se žene ponašaju jednako poslušno kao muškarci.
Milgram je pretrpio teške kritike zbog ovog eksperimenta. Prebacivali su mu da je povrijedio etička pravila psihološkog istraživanja. Naškodio je ispitanicima time što ih je prisilio na samospoznaju, što je kod nekih ispitanika moglo ostaviti znakove traume, a da se ne govori o tome da su ispitanici na početku eksperimenta bili prevareni. Milgram je nakon toga objavio da je 83,5 posto poslušnih i 83,3 posto neposlušnih ispitanika izjavilo da im je drago što su sudjelovali u eksperimentu.
Proširenje i replikacija eksperimenta
Tijekom jednog proširenog projekta Milgram je kasnije pokazao da udio bezuvjetno poslušnih ispitanika opada (na 10%) ako imaju još dva 'nastavnika' na svojoj strani i ako se zajednički odupru vođi projekta (Milgram, 1965). Ovdje još treba dodati da je voditelju projekta oduzeto zvanje 'znanstvenika uglednog instituta na Sveučilištu Yale". Činjenica da je vođa projekta znanstvenik uglednog instituta na Sveučilištu Yale davala je prvom eksperimentu i cijeloj stvari interpretaciju sudjelovanja u veoma važnom eksperimentu i sudjelovanju u potrazi za odgovorima na važna znanstvena pitanja.
Sam Milgram je potvrdio ovakve pretpostavke i u drugoj modifikaciji svog projekta. On je proveo cijeli niz pojedinačnih studija u kojima je uspoređivao poslušnost ispitanika prema znanstveniku sa Sveučilišta Yale s poslušnošću onome čije je radno mjesto u staroj uredskoj zgradi poslovne četvrti u Bridgeportu. Tom je usporednom studijom Milgram utvrdio da je 65 posto ispitanika pokazalo aposolutnu poslušnost prema znanstveniku sa Sveučilišta, dok je u eksperimentu sa znanstvenikom iz Bridgeporta bilo poslušno 48 posto ispitanika. Iz toga se zaključuje da nedostatak uglada reducira i spremnost na poslušnost.
Tijekom jednog drugog odstupanja od izvorne forme eksperimenta, Milgram je istraživao što se događa kad voditelj ogleda u posljednjim minutama eksperimenta napusti sobu i biva zamijenjen drugom osobom. Nakon što se 'nastavniku' objasni njegova uloga u eksperimentu, ali prije nego što mu je poznata jačina elektro-šokova, voditelj projekta dobiva inscenirani telefonski poziv iz laboratorija. Druga osoba (pomoćnik voditelja ogleda) preuzima njegovu ulogu. Zamjenik se pravi kao da je ideja o povećavanju intenziteta elektro-šokova nakon svakog netočnog odgovora njegova, a u svemu ostalom drži se jednako kao i voditelj ogleda - i on vrši verbalni pritisak na ispitanike da nastave sa elektro-šokovima kao što bi to činio voditelj ogleda. U ovoj varijanti eksperimenta broj apsolutno poslušnih osoba opao je na 20 posto. Time se pokazalo da autoritet jedne osobe može dovesti do poslušnosti, ali to ne može biti bilo koja osoba koja samo preuzima ulogu prethodne.
U daljnjim varijantama eksperimenta Milgram je utvrdio da broj apsolutno poslušnih ispitanika pada na 25 posto onog trenutka kad je voditelj ogleda izvan sobe u kojoj sjedi 'učitelj' i naredbe izdaje telefonom. U to spada i to što su neki ispitanici koji su nastavili s eksperimentom (nisu pokazali neposluh) počeli varati, i to tako što su učeniku davali slabije elektro-šokove nego što je to eksperiment propisivao. Nisu pokušali reći voditelju ogleda da su odstupili od propisanih pravila eksperimenta, već su pokušali zadovoljiti obje strane - pokazati poslušnost pred voditeljem, a s druge strane prevladati unutarnji konflikt time što su 'učeniku' nanosili što je moguće manje bola.
Osjećaj odgovornosti za vlastito djelovanje opada kada se čovjek vidi kao dio velike mašinerije. Milgram je to dokazao sljedećom varijantom svojih eksperimenta. U njoj su bila dva nastavnika i jedan učenik. Drugi nastavnik je pravi ispitanik, a svi drugi znaju o čemu se radi. Njihov zadatak je bio da iščitaju zadaće i ispitaju njihovu točnost. U ovakvim okolnostima bilo je 92,5 posto ispitanika koji nisu spriječili nastavnika koji pritišće prekidače i daje elektro-šokove učeniku da upotrijebi najveće vrijednosti na tabli generatora. I eksperimenti koje su u Australiji proveli Wesley Kilham i Leon Mann pokazali su slične rezulatate, ali je postotak poslušnih ispitanika bio mnogo manji nego kod Milgramovog istaživanja.
U sljedećoj varijenti eksperimenta Milgram je pokazao da su ispitanici bili spremniji pratiti naredbe voditelja oglada što su bili udaljeniji od žrtve. Ako su mogli vidjeti žrtvu, samo je 40 posto ispitanika bilo spremno nastaviti s eksperimentom, ako je nisu mogli vidjeti, nego 'samo' čuti njenu kuknjavu i molbe da se prestane s eksperimentom, 62 posto ispitanika bilo je spremno ići dalje. Isto se ponašaju i ispitanici u eksperimentu u kojem moraju staviti ruku učenika na ploču kojom teče struja i držati je pritisnutu tamo (30%) ili koristiti generator šoka."
tabela s rezultatima testa na dnu stranice ovde:
http://www.dadalos.org/frieden_hr/grund ... imente.htmjos linkova:
http://www.psihologija-blog.com/home/st ... speriment/http://www.scribd.com/doc/8573065/-Tota ... eko-Horvathttp://www.odjek.ba/?broj=19&id=22pitanje za momke koji su bili u vojsci: kakav je bio vas odnos prema autoritetu?
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
