banjalukaforum.com

Evo ovih dana me to muci.. Ulijecem cesto u konfliktne situacije koje cesto rezultiraju verbalnim a ponekad i fizickim obracunom. Mislim i prije sam imao slicnih problema samo sam tu agresivnost mogao da potisnem i obuzdam. Naravno jos uvijek nisam agresivan prema prijateljima, djevojci i ostalim koji su mi na neki nacin bliski ali se plasim da bih u buducnosti mogao postati.. Interesuju me iskustva drugih vezanu za ovu temu i da li je agresivna osoba samo osoba sa viskom energije ili nesto drugo...
Skora konfliktna situacija me malo natjerala da se zamislim i dosao sam do zakljucka da sam u nekim situacijama pretjerano asgresivan...
Eto toliko za sada..

Pisala sam već negdje da su genetičari ispitivali povezanost agresivnosti i genetike i ustanovili da dobar procenat zatvorenika u USA ima jedan Y hromozom viška u genetičkoj strukturi ( XYY )...

Pisaću dok se izliječim...

Pozdrav!

Ja sam par puta razmisljao zasto sam takav, odnosno nakon tako neke
sporne situacije gdje sam ispoljio svoju agresivnost.
Dolazio sam do zakljucka da sam se osjetio ugrozenim, odnosno da
je agresivnost bila rezultat straha. Takodje desavalo mi se da sam
agresivan kad sam nervozan odnosno kad mi masa drugih stvari ne
ide od ruke i time mi stvori poprilicnu nervoznu i napetost. Tad obicno
reagujem impulsivno bez pretjeranog razmisljanja - ne racionalno.

Volio bih da i drugi pishu svoja iskustva odnosno svoje reakcije

ja sam isto cesto dolazio u konfliktne situacije i toliko znam da budem agresivan da se sam sebe bojim, jednostavno idem do kraja pa makar glava za glavu to mi je jako losa osobina

Slazem se sa ovim.. Kod mene (a vjerujem da je slicno i kod ostalih) je agresivnost posljedica nervoze i napetosti... Tada je dovoljno samo da neko u mojoj okolini bude naporan (tj. da me gnjavi na neki nacin) i da ta nervoza preraste u agresiju.
Poslije neke tako konfliktne situacije potrebno mi je obicno dan-dva da se potpuno smirim, sto mi se cini previse... U ta recimo dva dana sam jako nervozan, pretjerano se znojim, ne mogu da spavam i slabije jedem.. Generalno losije se osjecam.. Jedina stvar o kojoj razmisljam je trazenje kombinacija o tome kako sam mogao reagovati u toj nekoj situaciji.
Evo jedan primjer... mislim kasnije sam se kajao zbog toga sto sam uradio...
Parkirao sam jeno vece u Boriku i otisao do dvd kluba... kada sam se vracao vidio sam dosta klinaca, koji su u prosjeku bili stari od 10 do 13 godina, oko mog auta i cuo sam zvuk uvijanja lima.. ubrzao sam korak i vidio da bukvalno skacu po haubi... tada sam pukao.. nista nisam mogao da vidim.. ovi drugi su otisli i jedan je ostao. Njega sam zatekao kako pritisce haubu rukama. Prisao sam mu sa ledja u uhvatio sam ga za vrat. Uhvatio sam ga tako jako da je klinac poceo da visti... sve sto se desavalo poslije toga nisam mogao da vjerujem kada sam kasnije premotavao film u svojoj glavi. Nisam znao sta cu sa njim.. prvo sam htio da ga uguram u auto, ali nisam znao gdje cu sa njim.. Onda mi se kroz oblake crnih misli sinula ideja da ga vodim njegovoj kuci.. On mi je kroz suze pokusao da objasni kako je on samo ispravljao lim a da je njegov drug skakao po haubi. Odlucio sam da odem sa njim do njegovog druga.. Otvorila mi je majka njegovog druga i zabrinuto je pitala sta je bilo posto je onaj bio sav uplakan.. rekao sam joj sta se desilo i nije mogla da vjeruje da je njeno dijete skakalo po mom autu. To ne bi bilo nista da se u tom stubistu nije pojavio otac djecaka kojeg sam uhvatio i poceo meni da prijeti kako ce me ubiti i sta ti ja znam.. bio sam toliko bjesan da sam se jedva suzdrzao da ga ne udarim bar jednom. Ipak smirio sam se i zapitao sam se sta bi bilo kada bih ja bio otac tog djeteta.. otisao sam dalje bez rijeci.. Svaki put kad razmisljam o tome ta moja rekacija na njegove rijeci mi izgleda logicno ali ipak svaki put pozalim sto ga nisam udario.. Za ono sto sam uradio klincu nema opravdanja i zao mi je zbog toga. Moja reakcija je bila pretjerana jer sam vec imao jedno slicno iskustvo.. vec mi je neko izgrebao auto kljucevima i samo mi je ta slika bila u glavi kada sam isao prema klincu...
Na znam... taj dan sam bio sav napet i nervozan.. poceo mi je lose sa problemima na poslu. Vjerujem da je i to doprinijelo ukupnoj eskalaciji nasilja..

Uprvo zato sto si potiskavao i obuzdavao svoju ljutnju sad si postiga da budes tempirana boma koja se boji samog sebe i svojih reakcija. Agresivna osoba nije ona sa viskom energije, nego jedna visoko formirana moralna licnost ili u prevodu sto znaci: sramota za bice. Oko agresije ima jedna preljepa (preduga) prica u kojoj je (moja skracena verzija) zmija nasla ucitelja. Ucitelj joj je objasnio kako ne treba biti agresivan, i zmija je otisla u prirodu da zivi. Ali ta ista zmija je prestala da se javlja ucitelju, i on zabrinut za nju poceo je da je trazi. Nakon nekoliko dana nasao ju je u travi kako lezi sva plava. Pitao ju je sta joj bi, i dobio je odgovro kako su je djeca uhvatila i tukla dok sva nije poplavila. Kaze zmija kako sada mrzi cijeli svijet, na sta joj je ucitelj odgovorio: ali nisam ti rekao da prestanes plaziti jezik. . . . . . Ja sam redovno agresivan, ali kod mene je to samo plazenje jezika i nema nikakve veze sa ljutnjom ili nekim drugim niskim nagonima. Ali to sto ti pises s tripy, to je reaktivnost!

Moguce da je reakcija, ne sporim to... To je samo skoriji primjer mog nekontrolisanog bijesa.. ali zar agresivnost nije reakcija na nesto... dobro najgora je napisala da se neki ljudi radjaju agresivni (sa Y hromozomom viska)Kod vecine ljudi agresivnost pojavljuje kada je na neki nacin zivot jedinke ugrozen..ili ne samo straha za zivot vec straha generalno... sto se moze vidjeti iz slijedece recenice:

Naravno i zivotinje postaju agresivne ukoliko se boje - znaci to je vid agresivnosti iz straha. Drugi vid agresivnosti je dominantna agresivnost..
Treci vid je zastitnicka agresivnost.
Itekako se moze uociti analogija na relaciji zivotinje-ljudi.
Agresivnost jeste niski nagon i ona je usadjena u svima nama... samo sto se individualno manifestuje na razlicite nacine. Ako ipak tvrdis da agresivnost nije niski nagon zasto se susrecemo sa njom kod zivotinja? Zivotinje ipak rade sve nagonski za raziku od covjeka koji bi trebao da bude svjesno tj., razumno bice...

Postajem agresivna ako neko minimaliziira nesto da bi time istakao sebe a potcenio mene, tada se derem!
Postajem agresivna ako me neko"takne", tada proradi "tekvando" potez
Uglavnom nesto sto me jako povredi, ponizi a znam da za to nema osnova.

Agresivnost je jedna savrsena linija odbrane, moras da branis sam sebe u nekim situacijama. I mislim da je vrlo dobra, ako je ogranicena!!!!
Covek koji je preterani flegman, kome je sve ravno do mora, je bezveze ....

Agresivnost je nesposobnost osobe da razgovorom rijesi nastale konflikte...

Pa ima i toga... ali mislim da je sasvim opravdano kad na primjer zena dadne bitchslap muskarcu ako je "pipne" kao sto je felicity navela.

A neki ljudi jednostavno imaju problema da nauce nesto na normalan nacin... tj da ne izazivaju i provociraju, dok im se to bukvalno ne utuce u glavu.

S tripy, jopet ja. Ako zelis da opravdas svoje reakcije onda izucavaj te hromozone, i povlaci paralele izmedju agresivnosti i straha, zastitnistva, i tome slicno. Agresivnost u ovim slucajevima sto vi pisete je samo posljednji alarm naseg uma. Poslije njega slijedi prinudni zakljucak koji si ti napisao, nazalost od prinudnog zakljucka nema apsolutno nikakve prakticne koristi te njime covjek samo opterecuje ionako optereceni jad. Naravno um salje uvijek odredjeneznakove kako kvalitetno radimo, ali mi to ne primjecujemo. Ne tvrdim da agresivnost nije niski nagon! Itekako da jeste! Ali da ne bi i dalje tvrdio ono sto ovdje nije ocigledno nikome jasno, postavit cu pitanje: da li znas kada kontrolises bijes ko koga tu kontrolise? I da li znas koliko imas mogucnosti da pristupis agresivnosti, i nabroj mi ih?

Mi smo bombe.
Jedne eksplodiraju.
Druge nikad.
Ali,svi smo BOMBE.

s_tripy>Dobra stvar u cijeloj prici je sto si ti svjestan koliko te ta agresivnost opterecuje,koliko te dekoncentrise uoptste i koliko si se ti poslije toga lose osjecao.To je svakako tvoj kvalitet.
Ima ljudi koji nanose agtresijom tjelesne povrede,ili verbalnom agresijom neke druge povrede,koje zauvijek ostaju,trajan trag u dusi.
E, to je ono sto nas razklikuje od zivotinja.Nisli porivi/ali mi s druge strane imamo um,uvidjanje...i kad nesto pocinimo tu je nasa "griza savjesti."Zavisi,neko je ima ili nema,nije se ta instanca licnosti formirala tokom godina,ili bolje receno>u ranim godinama.
Postoje naucnici koji su dobar dio svoga rada posvetili istrazivanju agresivnosti.I tu,kao u dobrom dijelu psihologije postoje suprotne tvrdnje...reklo bi se koliko teoreticara,toliko i teorija.
Ja bih se jednostavno slozila sa tvrdnjom da smo agresivni iz straha!
Mi jednostavno postupamo tako kako postupamo iz jednog osjecanja >iz straha!Iz straha od ugrozavanja identiteta i integriteta licnosti,iz straha da ne izgubimo dosljednost obrazovanu soc.kulturalnim uticajima...
gumicO>a sta nam to ovde treba bit jasno u vezi s agresivnoscu?

Delfinka, dok god imas dosljednost obrazovanu socijalno kulturnim uticajima ti imas i dobar temelj za agresivnost. Znas li kako je nastao rat? Skupilo se sedam mirotvoraca da napisu pravila mira i posvadjala su se. Da li ti je sada jasno? Nije problem bio (niti ce ikada biti) u onome sto vam drugi rade. Problem je u nesvjesnim reakcijama. Zato je idalni lijek za agresivnost samoposmatranje. Dokle god ne prihvatis odgovornost za svoje postupke do tad ces reagovati iz straha i biti tempirana bomba. Vidis, potrebno je prihvatiti odgovornost za smece, pa i za dobro . . . ma za sve. Mene je danas udario auto na trotoaru, ja sam zatim pogledao u trenerku, vidio da je prljava, ocistio je i otisao. Ni jedne sekunde nisam bio agresivan, a zasto bi? Sinoc sam zaspao dok je sestra gledala televizor kom nije bio iskljucen ton. Zasto nesvjesno reagovati?

pa samo naprijed, danas si mi se izvukao drugi put neces

Ja vise volim svoje nezadovoljstvo i bijes izbaciti iz sebe verbalno.
Zapravo izbacim to iz sebe odmah i za 5 minuta sam ok.

Kada se suzdrzavam i bijes se nakuplja u meni ili nezadovoljstvo,nebitno...neko negativno osjecanje...onda je cudo jedno kako takva potiskivana osjecanja rastu mnogo sa svakom sitnicom.

Znake agresivnosti sam pokazivala vise kad sam radila s djecom u sony klubu.
Bilo je tu raznih djecijih nepodopstina,nekih i simpaticnih,nista strasno,djeca k'o djeca...Ali...
Bila su dva djecaka u pubertetu koja su mi konstantno skakala po zivcima i zonglirala kao u cirkusu po tankoj liniji mog strpljenja.
Ali cinjenica je da oni nisu znali stati,da te djecije igrarije i nisu bile tako bezazlene,dobila sam jak udarac u oko zbog 'igranja' jednog od njih puskom na one kuglice unutar mog radnog mjesta (mada sam milion puta rekla da ce ozlijediti nekoga tako,jer 'metak' izlazi velikom brzinom i moze se odbiti od zidove i povrijediti neko djete).
Na kraju sam ja bila ta koja je pokusavsi da ga sprijeci dobila kuglicu direktno u otvoreno oko (nisam stigla ni trepnuti).
Da,bila sam jako ljuta u tom momentu i sreca je sto nisam bila sposobna da idem za njim,jer nisam mogla gledati,a i uzasno me bililo.I moj otac je bio takodje ljut kad sam se onakva pojavila na vratima i odmah je posjetio djecakove roditelje rekavsi im da ako ja ostanem bez oka,nek se zapitaju sta ce biti sa njihovim sinom.
Nakon intervencije djecakovih roditelja (razgovora,nisu ga tukli),mali se pripitomio.
Sto se tice drugog,kad sam bila na rubu zivaca nakon jedne uzasne scene (roditelji uopste nisu brinuli o tom malom divljaku),rekla sam sebi - e ovo je zadnji put da gledam u njemu djete,sledeci put ce dobiti sto zasluzuje.
Pokupila sam se sa radnog mjesta onako uplakana na 5 minuta,otisla mu na vrata i njegovom sokiranom ocu odbrusila da mu je djete nemoguce i da ga necu vise trpiti,a ako on nista ne poduzme u vezi toga i mali me jos samo jednom bude maltretirao,poduzecu ja nesto,a onda ce on malog divljaka do kraja zivota gurati u invalidskim kolicima.
Nisam mislila bas tako izmlatiti djete,ali je upozorenje djelovalo,jer su njegovi roditelji odmah reagovali i mali se vise nikad prema meni nije ponasao kao divljak (mada prema drugima i dalje jest).

Mislim da je nekada agresivnost prijeko potrebna.
Postoje roditelji koji podrzavaju svoje djete u svemu,u svim mali pakostima,a kasnije i fizickim obracunima i unistavanju necije imovine.
Tim ljudima i toj 'djeci' treba reci - dosta je bilo - inace vam oni nikada nece sici s grbace.
Ne zelim cekati da ostanem bez oka ili postanem invalid kako bih dokazala da sam civilizovana.

Mene je covjek na trotoaru pokupio biciklom.
Bio je to 'divan let' i pad.Lupila sam potiljkom od rub trotoara (lezala sam na cesti u trnutku pada,a glavom svom snagom tresnula od rub kocke koje ogranicava trotoar).
I nisam bila agresivna.Doduse nisam znala ni osnovne podatke o sebi tada,sve me bolilo,ali nisam bila ljuta.
Jednostavno to se nije desilo namjerno i ne ponavlja se.
Kad bi me neko namjerno,svaki dan kad izadjem iz kuce,jurio biciklom i 'kupio',e onda bih bila agresivna.

Svako se nosi sa nekim svojim nakupljenim frustracijama na sebi svojstven način.
Meni pomaže neka fizička aktivnost tipa trčanje, ili vožnja bicikla, ili sklekovi i tako neke zahtjevnije vježbe. Radim to manje-više redovno, kada sam nešto ljut onda se pošteno izmorim. Mislim, tako malo po malo ja se svaki dan riješim nekih svojih frustracija. To me ne čini nekim ne znam kako relaksiranim likom, ali sigurno manje nervoznim.
To je poput lijeka, imaš problem i onda ublažavaš posljedice. Konačno rješenje je opet u nalaženju korijena frustracije. Tu nisam od pretjerane pomoći ni sebi, a kamoli drugima. Razumjeti sopstvene motive i neke ideje za koje ne znamo ni da ih imamo je jako teško.

Nesvjesno reagovanje...samoposmatranje.Da,slazem se.Samoposmatranje je kljuc svega.I prihvatanje odgovornosti.Ali samo pitanje:"zasto nesvjesno reagovati"..zasto reagovati "idistickim" dijelom licnosti,pokrece jedno drugo pitanje.Pitanje u kolikoj mjeri kontroslisati nesvjesno?Mozemo li?
Sigurno je da mozemo raditi na tome.Upravo samoposmatranjem.Ali nismo svi sposobni za samoposmatranje i za analizu postupaka,snova,omaski i ostalog.Postoje oni koji tu pomoc daju i koji su strucni u toj oblasti.Konkretno,psihoanaliticari.
Nemamo svi iste "kontrole" i "kocnice." Jer nismo rasli u istim uslovima.Svaka porodica ima svoju malu(ili vecu)patologiju.Ova mala nije strasna i normalna je.
Sto se tice dosljednosti obrazovane soc.kult.uticajima>mi smo ipak bica koja rastu u socialnom okruzenju i razvijamo se pod uticajem drugih.
I ako smo kao odrasli postali neko ko je VISOKO SVJESTAN, i zreo, odgovoran, spreman, odlucan, neodlucan, posesivan, inspirativan, nagao, ostrouman, posesivan itd.-to smo postali zahvaljujuci drugima...razvijali smo se u ogledalu. U "ogledalu" roditelja,ulice...skole.
Tu je i genetika,naravno.Sve kad se spoji dobija se jedna nevjerovatna mjesavina za svakog od nas.Zato i nije cudo sto je tesko proucavati psihu,za to nesto sto je neuhvatljivo...
Naravno ,i ja se dobro osjecam kad se posvetim treninzima,tj.fizickim angazovanjem tijela.Sjajan je osjecaj kada vidis za sta je tvoje tijelo sve sposobno i kada postignes kondiciju.
Zato kazu da su ,zapravo ,neki bokseri( ne racunajuci Tyson-a) ili jos neke sportiste borilackih vjestina(sto imam i sama priliku da se uvjerim u neposrednom okruzenju)da zapravo takvi ljudi nisu ni najmanje nasilni u toj nekoj privatnoj sferi.
To bi potvrdilo onu tezu o "hidraulickom"modelu ili "modelu praznjenja."
Ali cudna je ta agresija...samo koliko zla u covjecanstvu je pocinjeno.I svjedoci smo ponovnog rata USA/Irak.A toliko smo kao ljudi evoluirali>kao!Kao,mozgovi su nam se "razvili" ,tehnicko-tehnoloska revolucija!Mikrochipovi!
Ma jok!Sve pada u vodu!Sve govori koliko ljudima vladaju oni niski porivi...jos uvijek se borimo za teritorije,nafte..interese...toliko gramzivosti...samo zivotinje napadaju kad su gladne,ili kad im je teritorija ugrozena,postaju agresivne ,jer se brane.
A mi?
Ljudi vrse ubistva i iz zadovoljstva.

Blue: i sto se vise budes trudio da ih razumijes bice ti sve teze. Nenaporno vidjenje stvari onakve kakve jesu je moguce. Ukoliko imas napora u shvatanju agresivnosti, radis pogresno! Zahtjevne vjezbe koje spominjes je klasican nacin bjekstva od sebe, jednostavno posmatraj ljutnju bez cilja da je promjenis, ako si na nesto reaktivan zahvali se iz srca tom nekome sto ti je nesvjesno ukazao na problem. Ljepota je u nenapornom vidjenju sopstvenog smeca, a ne u jos dodatnom zatrpavanju i idealizovanju. Introspekcija je mocna stvar! Evo da nabrojim sve moguce pristupe agresivnosti i ne samo agresivnosti: 1) kontrola, 2) samopopustljivost, 3) potiskivanje, 4) samoposmatranje 5) prepustanje. Radimo: 1) jer smo ubjedjeni da to tako treba, socijalna kultura nam je nametnula pravila koja joj odgovraju. Odatle potice dosta visoko moralnih umjetnickih ljudi, 2) jer je najjednostavniji i najneintelegentniji metod rjesavanje problema pa najmanje iziskuje rada, 3) jer smo nauceni (programirani) da to radimo 4) jer zelimo da napokon nesto naucimo, nasa emocionalna prevrtanja nas ostavljaju sa prazninom u srcu, 5) jer smo idioti nesposobni da zivimo. Hocu ti reci Delfinka da nema potrebe da kontrolises agresivnost, jer ko koga tu kontrolise (vec jednom sam pitao)?