Pa jednostavno kod psihijatra sam pila samo lijekove i išla povremeno na kontrole. ne mogu reći da mi lijekovi baš ništa nisu pomogli, malo su me umirili da ne budem napeta kao da ću eksplodirati od stalne neke napetosti i da ne budem pod pritiskom i stalnim strahom od slijedećeg paničnog napada i šta će se onda desiti sa mnom, onaj ko ima panične napade dobro me razumije kakvo je to stanje. Stalno si preokupiran samo strahom od novog napada, ne znaš da li ćeš ga preživjeti i i kad dođe šta da radiš da prođe, užas jedan. Malo su me lijekovi umirili da se taj pritisak smanji, ali počne ponovo ...
ja opet poludim od straha. E kad sam krenula na psihoterapiju onda sam počela da pričam o sebi, o tome šta mi se izdešavalo u životu i ustvari tebi psiholog ne daje nekakve savjete, što sam ja očekivala, kako da ti prevaziđeš napad kad on dođe i da ga spriječiš da ne dođe više NIKAD. Već, pričajući o sebi, kako se osjećaš, ponašaš, šta si preživio, kako reaguješ na neke situacije, ti uz pomoć psihologa stalno kao da nešto tražiš po sebi nekakve odgovore, ja kao da sebe tek sad upoznaješ. Misliš da dobro znaš sebe, a u stvari ne poznaješ. I poenta je da postoje masa stvari, osjećanja, koje godinama guraš od sebe, potiskuješ, a one su ipak tu, ne možeš od njih pobjeći. I te stvari od kojih bježiš te stignu, u obliku napada ili nečeg drugog.