|
Šta Erich Fromm kaže na sve to :
LJUBAV PREMA SEBI13
Premda primjena ljubavi na različite objekte
ne izaziva nikakav prigovor, veoma je rasprostranjeno
uvjerenje da je voljeti druge vrlina,
a voljeti sebe porok. Pretpostavlja se da u mjeri
u kojoj volim sebe ne volim druge, da je ljubav
prema sebi isto što i sebičnost. To gledište seže
daleko u prošlost zapadnjačke misli. Calvin govori
o ljubavi prema sebi kao o »kugi«.14 Freud
govori o ljubavi prema sebi u psihijatrijskim
terminima, pa ipak, njegova je vrijednosna
ocjena ista kao i Calvinova. Po njemu je ljubav
prema sebi isto što i narcizam, okretanje libida
prema samome sebi. Narcizam je najranija faza
u ljudskom razvitku, i osoba koja se u kasnijem
životu vratila toj narcističkoj fazi nesposobna
je da voli; u ekstremnom slučaju ona je luda.
13 Paul Tillich u prikazu »Zdravog društva« u ča
sopisu »Pastoralna psihologija«, septembar 1955, su
gerirao je da bi bilo bolje ako bismo ispustili dvo
značan termin »ljubav prema sebi« i zamijenili ga s
»prirodno samopotvrđivanje«, ili s »paradoksalno pri
hvaćanje sebe«. Koliko god shvaćam prednosti njego
va prijedloga, ipak ne mogu da se složim s njime u
toj tački. U terminu »ljubav prema sebi«, paradok
salni elemenat ljubavi prema sebi jasnije je sadržan.
Izražena je činjenica da je ljubav stanovište koje je
isto prema svim objektima, uključujući mene. Ne
smije se također zaboraviti da termin »ljubav prema
sebi« u smislu u kojem ga ovdje upotrebljavam ima
čitavu povijest. Biblija govori o ljubavi prema sebi
kad zahtijeva »ljubi bližnjega svoga kao samoga se
be«, a i Meister Eckhart govori o ljubavi prema sebi
u istom smislu. 14 Johanes Calvin »Načela kršćanske religije« (»Institutes
of the Christian Religion«, preveo na engleski
J. Albau, Presbvterian Boarđ of Christian Education,
Philadelphia, 1928) poglavlje 7, par. 4, str. 622.
78 77
Freud pretpostavlja da je ljubav manifestacija
libida, i da je libido upravljen ili prema drugima,
tj. ljubav; ili prema sebi, tj. narcizam. Ljubav
i ljubav prema sebi se zato međusobno isključuju,
i to u tom smislu da ukoliko više ima
jedne, utoliko manje ima druge. Ako je ljubav
prema sebi porok, slijedi da je nesebičnost
vrlina.
Postavlja se pitanje: podržava li psihološko
promatranje tezu da postoji temeljno proturječje
između ljubavi prema sebi i ljubavi za
druge? Je li ljubav prema sebi isto što i sebičnost,
ili su one suprotnosti? Štoviše, je li sebičnost
suvremena čovjeka doista briga za sebe
kao pojedinca, sa svim njegovim intelektualnim,
emocionalnim i sjetilnim mogućnostima? Nije
li »on« postao dodatak svoje socijalno-ekonomske
uloge? Je li njegova sebičnost identična s ljubavi
prema sebi, ili je ona prouzrokovana baš
njezinim odsustvom.
Prije nego počnemo razmatranje psihološkog
aspekta sebičnosti i ljubavi prema sebi, moramo
istaknuti logičnu pogrešnost shvaćanja da se
ljubav prema drugima i ljubav prema sebi međusobno
isključuju. Ako je vrlina voljeti svoga
bližnjega kao ljudsko biće, mora biti vrlina
— a ne porok — voljeti sebe, jer sam ja također
ljudsko biće. Ne postoji pojam čovjeka u
koji ja sam nisam uključen. Doktrina koja proglašava
takvu isključenost dokazuje svoju unutarnju
proturječnost. Ideja izražena biblijskim
riječima »ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe« implicira da poštivanje vlastitog integriteta
i jedinstvenosti, razumijevanje vlastite ličnosti
i ljubav prema njoj ne mogu biti odvojeni
od razumijevanja druge ličnosti, poštivanja i
ljubavi prema njoj. Ljubav za moju vlastitu
ličnost nerazdvojno je povezana s ljubavi za
bilo koju drugu ličnost.
Sada smo stigli do osnovnih psiholoških premisa
na kojima su izgrađeni zaključci našeg
dokazivanja. Te su premise općenito ove: nisu
samo drugi nego smo i mi sami »objekt« svojih
osjećaja i shvaćanja; stavovi prema drugima
i prema sebi, daleko od svakog proturječja, u
osnovi su povezani. S obzirom na problem o
kojem se raspravlja to znači: ljubav prema
drugima i ljubav prema sebi nisu alternative.
Naprotiv, stav ljubavi prema sebi bit će utvrđen
kod svih onih koji su sposobni da vole druge.
Ljubav je, u principu, nedjeljiva ako se radi o
vezi između »-predmeta« i čovjekove vlastite
ličnosti. Istinska je ljubav izraz produktivnosti
i ona implicira brigu, respekt, odgovornost i
znanje. Ona nije »afekt« u smislu da je netko
po nekome »aficiran«, već aktivno nastojanje za
rastom i srećom voljene osobe, nastojanje ukorijenjeno
u vlastitoj sposobnosti da se voli.
Voljeti nekoga je aktualizacija i koncentracija
ljubavne moći. Temeljna afirmacija sadržana
u ljubavi usmjerena je prema ljubljenoj
osobi kao utjelovljenje bitno ljudskih osobina.
78 79
Ljubav prema jednoj osobi implicira ljubav
prema čovjeku uopće. Određena vrsta »podjele
rada«, kako ju je nazvao Williams James, koja
navodi čovjeka da voli svoju porodicu, ali je
bez osjećaja za »stranca-«, znak je temeljne nesposobnosti
da se voli. Ljubav za čovjeka nije,
kao što se često pretpostavlja, apstrakcija koja
dolazi nakon ljubavi za određenu osobu, već je
ona njezina pretpostavka, premda se, genetski,
ona stječe voljenjem određenih pojedinaca.
Iz toga slijedi da moja vlastita ličnost mora
biti isto toliko objekt ljubavi kao i neka druga
osoba. Afirmacija čovjekova vlastita života sreće,
rasta, slobode, ukorijenjena je u čovjekovoj
sposobnosti da voli, to jest u brizi, respektu,
odgovornosti i znanju. Ako je neki pojedinac
sposoban da voli produktivno, on tada voli i
sebe; ako on može da voli samo druge, tada ne
može da voli uopće.
Ako su ljubav prema sebi i ljubav prema
drugima u principu povezane, kako onda objašnjavamo
sebičnost koja očito isključuje bilo
kakvu istinsku brigu za druge? Sebična osoba
zainteresirana je jedino za sebe, želi svime obdarit
samo sebe, ne osjeća nikakva užitka u davanju,
nego jedino u uzimanju. Okolni svijet
promatra jedino sa stanovišta koliko se može
njime okoristiti; njoj nedostaje interes za potrebe
drugih, kao i poštivanje za njihov dignitet
i integritet. Ona ne može vidjeti nikoga
osim sebe. Ona procjenjuje svaku osobu i svaku
stvar prema njihovoj koristi za sebe. Ona je iz
osnove nesposobna da voli. Ne dokazuje li to da
su briga za druge i briga za sebe neizbježne alternative?
To bi bilo tako kad bi sebičnost i
ljubav prema sebi bile identične. Ali upravo je
ta pretpostavka onaj pogrešan zaključak koji
je doveo do tolikih neistinitih shvaćanja našeg
problema. Sebičnost i ljubav prema sebi nisu
nipošto identične, one su zapravo suprotnosti.
Sebična osoba ne voli sebe previše, nego premalo;
zapravo, ona sebe mrzi. To pomanjkanje
ljubavi i brige za sebe, što je samo jedan znak
njezine neproduktivnosti, ostavlja je praznom
i prikraćenom. Ona je nužno nesretna i tjeskobno
zabrinuta kako bi od života ugrabila što
više zadovoljstva, a sama osujećuje da to postigne.
Njoj se čini da se brine i previše za sebe,
a zapravo vrši samo neuspio pokušaj da prikrije
i kompenzira svoj neuspjeh u vođenju brige za
svoje istinsko ja. Freud drži da je sebična osoba
narcisoidna, kao da je svoju ljubav od drugih
povukla i upravila je prema vlastitoj ličnosti.
Istina je da sebične osobe nisu sposobne da vole
druge, ali one nisu sposobne ni da vole sebe.
Lakše nam je razumjeti sebičnost ako je usporedimo
s pretjeranom brigom za druge, kakvu,
na primjer, nalazimo u previše brižne majke.
Dok ona svjesno vjeruje da naročito voli svoje
dijete, ona stvarno posjeduje duboko potisnuto
neprijateljstvo prema objektu svoje brige. Ona
nije odviše brižna zato što voli svoje dijete pre-
80 Umijeće
ljubavi 81
više, već zato što mora kompenzirati svoj nedostatak
sposobnosti da ga uopće voli.
Ta naša teorija sebičnosti rođena je iz psihoanalitičkog
iskustva s neurotičnom »nesebičnošću
«, tim simptomom neuroze što je promatran
kod nemalog broja ljudi koji obično ne
boluju baš od tog simptoma, nego od drugih, s
njime povezanih, poput potištenosti, nesposobnosti
za rad, neuspjeha u ljubavnim odnosima
itd. Ne samo da se nesebičnost ne osjeća kao
»simptom-«, ona je često neka spasavalačka karakterna
osobina kojom se takvi ljudi ponose.
»Nesebična« osoba »ne želi ništa za sebe«, ona
živi »samo za druge« i ponosna je što sebe ne
smatra kao važnu. Zbunjena je kad utvrdi da
je usprkos svojoj nesebičnosti nesretna i da
njezini odnosi prema bližnjima ne zadovoljavaju.
Analiza pokazuje da njezina nesebičnost nije
nešto odvojeno od ostalih simptoma, nego jedan
od njih, zapravo od najvažnijih — da je ona
paralizirana u svojoj sposobnosti da voli, ili da
uživa bilo šta; da je prožeta neprijateljstvom
prema životu i da se iza fasade nesebičnosti
skriva suptilna, ali zato ne manje intenzivna
usmjerenost na sebe. Takva osoba može biti izliječena
samo ako se i njezina nesebičnost interpretira
kao simptom, zajedno s ostalim simptomima,
kako bi se njezin nedostatak produktivnosti
— što je korijen njezine nesebičnosti i
ostalih smetnji — mogao ukloniti.
Karakter nesebičnosti postaje naročito jasan
po svojem djelovanju na druge, a najčešće u
našem društvu po učinku »nesebične« majke
na njenu djecu. Ona vjeruje da će po njezinoj
nesebičnosti njezina djeca osjetiti što to znači
biti voljen i, zauzvrat, naučiti što znači voljeti.
Učinak njezine nesebičnosti, međutim, uopće ne
odgovara njezinim očekivanjima. Djeca ne pokazuju
zadovoljstvo osoba koje su uvjerene da
su voljene; ona su uznemirena, prenapregnuta,
u strahu od majčina neodobravanja i u brizi da
ne žive prema njezinim očekivanjima. Ona su
obično obilježena majčinim skrivenim neprijateljstvom
prema životu, koje ona više osjećaju
nego što shvaćaju i, naposljetku, ono i njih same
prožima. Sve u svemu, učinak »nesebične«
majke nije mnogo drugačiji od učinka sebične.
Zapravo, često je i gori, jer majčina nesebičnost
sprečava djecu da je kritiziraju. Oni su dužni
da je ne razočaraju; pod maskom vrline njih uče
da preziru život. Ako netko ima priliku da prouči
učinak majke s autentičnom ljubavlju prema
sebi, taj će uvidjeti da nema ničega što će
više pomoći djetetu u dobivanju iskustva o ljubavi,
veselju i sreći, od ljubavi majke koja voli
i sebe.
Te se ideje o ljubavi prema sebi ne mogu bolje
sumirati nego citatom Meistera Eckharta:
»Ako volite sebe, vi volite svakog drugog kao
samoga sebe. Čim volite druge osobe manje nego
sebe, vi nećete stvarno uspjeti da volite sebe,
82 83
ali ako volite sve jednako, uključujući sebe,
voljet ćete ih kao jednu osobu, a ta osoba je i
bog i čovjek. Tako je on velika i pravedna osoba
koja, voleći sebe, voli jednako i sve druge.
_________________ 
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
a volim i svog dragog 
