banjalukaforum.com

Koliko jos hiljada godina ovim istim putem? Koliko jos hiljada godina moramo trpjeti pritiske drugih, kupovati stvari koje nam ne trebaju, slusati gluposti koje nas se ne ticu? Koliko jos hiljada godina sanjati san o slobodi, o ljubavi, o jednom boljem svijetu?
Samo je zivotinja osudjena na svoju vlastitu kozu, a covjek je upravo covjek zato jer osjeca nemir, nemir zbog nepravde, zbog trazenja, nemir zbog ljubavi...I bas taj nemir je raskrsnica zivota...put ka sebi, ka kreativnosti, ka samoostvarenju..."

James Marshal - Jimy - Hendrix


Nosite li nemire u sebi i kakve? Da li se prepustite tom osjecaju ili se borite? Da li vas bole nemiri? Donose li nesigurnost ili i ne obracate paznju na njih? Zivite li svoj zivot ili vas nosi matica svakodnevnice?

Indijanka, drago mi je da si otvorila ovu temu. Ja sam davno mislila otvoriti nesto slicno ovoj temi,ali nije mi se nesto dalo.

Znaci, nemir. U dansnje vrijeme vjerovatno svi imaju i nose neki nemir u sebi. Neki svjesno, neki i ne znaju da ga imaju, neki ga ignoriraju. Mnogo se toga dozivjelo, pretrpjelo, vidjelo, culo....
Naravno, imam ga i ja. I cesto mislim, razmisljam i borim se protiv tog nemira u sebi.

Posebno u zadnje dvije, tri godine, osjecam jako veliki nemir u sebi. Prije sam bila jako smirenija, mirnija...nisam se dala tako lako uznemiriti, iznervirati, prestrasiti... Dosta toga mi je bilo svejedno, nisam razmisljala mnogo o nekim stvarima, pogotovo ne o negativnim. Mozda to dolazi sa godinama, a mozda i ne.

Jednostavno, preko noci (i to ne mislim ironicno, nego bas preko noci) pocela sam da osjecam taj nemir u sebi.
Dok sam bila mladja, mnogo sam razmisljala o svojoj buducnosti. Pravila sam planove, zamisljala sam svoju buducnost, zavrsiti skolu, naci posao, poloziti za auto, udati se , imati djecu, putovati svijetom....Imala sa "viziju" buducnosti. Imala sam se cemu nadati. Rekla sam sebi " Sve me to ceka. Jako sam radoznala, i bas me interesuje da li ce to sve tako biti kako sam ja zamisljala. Kakav ce mi biti muz! Cime cu se zanimati. ...

Te "vizije" su sve nestale preko noci. Pocela sam da osjecam nesto u sebi; cudan osjecaj. Osjecaj, koji sa pravom nazivam nemir!
Iako se pola tih mojih vizija ostvarilo, i koje su moj zivot ucinile punijim, srecnijim, bogatijim... taj nemir je ipak dosao. Dosao, ostao i jos uvijek je tu.

I znam zasto je tu. Saznala sam sta je prouzrokovalo taj nemir u meni: Najvecim dijelom - Strah! Strah od buducnosti. Strah od onoga sta nas ceka. I to, sta nas ceka u skoroj buducnosti. A mozda i "sutra".

Strah od smrti najbliznjih. Osoba koji meni mnogo znace. Osobe koje volim, cjenim, postujem....osobe bez kojih ne bih ni ja eksistirala. Osobe koji mi daje do znanja sam potrebna, da moja eksistencija nije uzaludna...

Rat je bio - prosao je. Nagledala sam se svasta, nacula se svasta. I iako je rat gotov, i danas se cak osjeti taj rat u nasoj zemlji. Jer je u nama, u vazduhu, u ljudima, u nasoj djeci...

Politika! Evropska Unija - ujedinjenje naroda! Kad je "ujedinjenje naroda" dovelo do necega dobroga?! Podsjetimo se samo Hitlera!

Poskupljenje, razne bolesti, demokratija (ali onakva kakvu je niko ne zeli), vjerske mrznje, prirodne katastrofe, glad i jad na svijetu.... Sve to i jos mnogo toga, dovodi do tog prokletog nemira koji je u meni.

I danas me prate nocne more. Sanjam...rat, unistenje, poplave, pozare... ubistvo...
Najvise me zabrinjava jedan san koji se cesto puta vraca, i ponavlja. Uvijek ista slika. Ja sama u kuci. NIgjde svjetla. Mrak. Neko pokusava da provali vrata, sta i uspijeva. Pokusava da me ubije. Ja uporno bjezim od te osobe. Ali mi je uvijek za petama. I kad stigne do mene i uhvati me, i ima sansu da me ubije...ja se probudim, vristuci... A zasto taj san, neka mi neko kaze?! Od cega ja to "bjezim"?! Problema? Da li ja to bjezim nesvjesno od svojih strahova umjesto da se suocim sa njima?!

A uostalom, kad bolje razmislim, i ne zelim da znam. Ionako ce Kraj doci ubrzo. Mozda je vec i tu, a mi i ne znamo da je Kraj. A mozda ce nam sutra zakucati na vrata.

Toliko od mene. Imala bih jos dooosta toga za napisati, ali neda mi se. Zeljela bih da cujem i druge malo. Steta bi bilo da se ovakva tema zapostavi. Jer zivimo u NEMIRU. Sam svijet je nemir jer smo ga mi, ljudi, nacinili takvim.

Zanimljiv post Leona.




Zanimljivo.




Zanimljivo.




Ja sam zainteresovan, pa kad ti se bude dalo napiši.

DELETED

Sad kad ti skoči za vrat

Mozda bi toga i bilo da nije napisao ono ispod. "Na stranu sala".

Mislim da cu malo sad iskociti iz koloseka, naime ako imas snage nemir treba uhvatiti za m**a. Kratko i jasno. Sorry sto malo pokvarih temu.

_________________
Nature has fixed no limits on our hopes.

Ovo što slijedi ću napisati sa osvrtom na Leonu, ali se odnosi na sve, uključujući naravno i mene.



Ne možda nego bi vjerovatno toga bilo.
A zašto?
Primjetio sam kroz tvoje učešće na forumu da je tebi mnogo stalo do toga šta drugi misle o tebi. Mnogo ti je stalo do toga da te smatraju pametnom, zanimljivom, lijepom. A kada neko pokaže da te ne smatra takvom (bilo u šali ili ozbiljno) ti se nakostriješiš i postaviš u neki gard. Kreneš da mu dokazuješ i ističeš da si onakva kakva ti želiš biti i kakvom želiš da te drugi vide. Šta misliš, da li je to dobro? I šta misliš, da li ti takav stav izaziva još cijeli jedan novi spektar nemira?

Svima je u nekoj mjeri stalo do toga šta drugi misle o njima. Ali to ne znači da je to dobro. Ljudi kojima je mnogo stalo do toga šta drugi misle o njima žive u konstantnom grču. I ne žive svoj život. Ne izražavaju sebe, jer se stalno trude da se svide drugima, pa često rade ono što u suštini ne žele da urade i što im ne prija. Drugim riječima - idu protiv sebe. A sve zarad toga da ih drugi vide lijepima, pametnima, dobrima, zanimljivima, duhovitima, poželjnima. Kao da nešto imaju od toga, osim zadovoljenja ega: "oni misle da sam ja zlatna osoba". A sve to izaziva grčeve i nemire u duši. Nemiri se javljaju kad se duša buni zato što čovjek ne živi svoju priču, ne živi svoju bajku ("život svakog čovjeka je bajka napisana Božijom rukom", H.K.Andersen).

Treba biti što je moguće više svoj. Kako kaže u onoj dobroj domaćoj pjesmi, ne znam čijoj:

Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj.

Juče pročitah:

Ovde si da bi bio jedinstven, jer ti jesi jedinstven.
Ovde si da pronađeš mnogo drugih stvari.
Ovde si da budeš srećan na mnogo načina.

A ljudi su danas sve manje svoji (sve manje autentični). Razni vidovi propagande ljudima naturaju neke obrazce koji mi kao treba da slijedimo da bismo bili cool, da bismo bili poželjni, lijepi, moderni, u toku. A često je ono što nam se natura baš ono što ne treba da radimo. Ja smatram da je baš to primarni uzrok velikog broja naših nemira, grčeva, unutrašnjeg nezadovoljstva, nervoze, neispunjenosti, depresija. Samo što te prave razloge treba pravilno prepoznati, identifikovati. Nažalost mnogi ih pogrešno identifikuju pa počnu još više raditi ono što ne trebaju, u nadi da će im to pomoći da se oslobode unutrašnjih nemira. Pa im bude još lošije. S tim da to neki neće da priznaju a neki hoće.
U svakom čovjeku ima nešto što reaguje na sve što čovjek radi, ili putem signala i osjećaja odobravanja, ili putem signala i osjećaja negodovanja, nemira, grča. Kao što tijelo reaguje bolom kad nas ubode trn, to je dobar mehanizam iako sam bol nije prijatan, ali nam taj mehanizam bola javlja da nešto nije u redu, onda sa identifikuje uzrok bola - trn, pa se onda on izvadi, rana zaliječi, i sve bude u redu. Tako i duša reaguje putem osjećaja nemira, grča, unutrašnjeg nezadovoljstva, osjećaja praznine i osjećaja da nas ne ispunjava nešto što radimo a što ni ne bismo trebali raditi.

I onda takav čovjek koji se stalno trudi da udovolji drugima nije slobodan, a nije ni poseban jer se prilagođava već postojećim šablonima koje je društvo kreiralo. Lijepo je biti dobra osoba ali je bolje ako to izvire iz čovjeka nego kad je to odglumljeno i isforsirano jer, eto, to drugi očekuju od nas. I ja uhvatim sebe da se tako ponašam. Bolje je pronaći autentičnu dobrotu koja je u nama, iznijeti je napolje i živjeti je, nego glumiti isforsiranu dobrotu jer se tako od nas očekuje, jer će drugi misliti loše o nama ako nismo onakvi kakvim nas oni žele vidjeti (i kreirati).

Ako si ti recimo pametna osoba, što je bitno da li će te drugi takvom smatrati? Da li će njihovo mišljenje promjeniti nivo tvoje pameti? Zašto sebe ne bi "otkačila" od mišljenja drugih, i time učinila svoje raspoloženje nezavisnim od mišljenja drugih? Jer kad si "zakačena" za mišljenja drugih o sebi onda tvoja raspoloženja zavise od drugih, pa će ti loše mišljenje nekoga o tebi uvijek izazivati depresiju, tugu, nervozu, ljutnju. Sve sama negativna osjećanja. Zašto bi drugima dala toliku moć? Moć da upravljaju tvojim rapoloženjem? Zar čak i pored činjenice da mišljenja drugih o tebi uopšte ne mijenjaju tvoju suštinu, ono što jesi i kakva jesi? Jer kad neko misli da nisi pametna, da nisi lijepa, da nisi zanimljiva, da li to njegovo mišljenje mijenja nivo tvoje pameti, ljepote, zanimljivosti? Ne mijenja. Ti ostaješ ista, ostaješ jednako pametna, lijepa, zanimljiva kao što si bila do trenutka kad ti je to neko rekao. Bojiš se da te neko neće prihvatiti jer ima lošije mišljenje o tebi nego što bi ti željela? A zašto bi ti bilo stalo do toga da te neko prihvati? Čovjek kroz nekakav ozbiljniji rad na sebi uvidi da je najbitnije biti što više svoj (ali prije toga mora pronaći sebe, šta on zapravo jeste), što više živjeti svoju bajku koja je kad bismo je pronašli i živjeli sigurno predivna, za svakoga. A kad čovjek živi život koji je pravi izraz pravog sebe i kad stalno radi na svom pravom unapređenju i razvoju a ne onom kako bi drugi vidjeli to unapređenje, onda će takvu osobu sigurno prihvatiti osobe koje su vrijedne toga, osobe koje je vrijedno sresti i upoznati, osobe sa kojima se vrijedno družiti i živjeti. A kad se čovjek (stalno) prilagođava drugima onda (i nesvjesno) teži da ga prihvate osobe koje uopšte nisu vrijedne toga. A sve zarad toga da "što više ljudi misli da sam ja dobra osoba". A šta ako nečija definicija dobre osobe nije ni najmanje dobra, a mi joj se želimo prilagoditi? Mnogi su ljudi pali zbog toga, mnogi se počeli opijati, otišli u narkomaniju, ukrali nešto, psovali, krali, napali nekoga. Ja sam doživljavao situacije da te neko tamo društvo smatra ludim, čudnim, ne-muškom, ako ne piješ alkohol u nekim pozamašnim količinama, ako nećeš sa njima da se opijaš. A mnogi žele da udovolje tako nekoj "raji" koju sretnu i upoznaju jer ih vide kao "face" koje je "vrijedno imati za raju" pa se počnu sa njima opijati, drogirati, krasti, pretući nekoga. Mnogi, mnogi su pali na ovome. Jer se žele prilagoditi drugima, žele da ih drugi smatraju dobrima, po kojekakvim pogrešnimm definicijama "dobre osobe".

Glumatanje i predstavljanje sebe boljim nego što jesmo često donosi patnju, nemir. Recimo ako ti se sviđa neki momak ti ćeš se potruditi da mu se prikažeš u najboljem svjetlu, čak ćeš možda preuveličavati svoje pozitivnosti. Ali u takvim situacijama to nije dobro raditi, mnogo bi bolje bilo biti što iskreniji, ne sakrivati svoje mane, otvoreno priznati i pokazati šta na tebi ne valja. Jer ako te momak prihvati takvu, takvu kakva jesi, onda je to velika šansa da će veza uspjeti. Ali vjerujem da je to jako teško uraditi, da čovjeka vuče da se u tim situacijama prikazuje što boljim ne bi li se svidio osobi koja se njemu sviđa. Ali u tom slučaju lako može doći do onoga što se dešava na sve strane, u vezi vremenom ispliva ko je kakav stvarno, i onda dolazi do razočarenja, nezadovoljstva, "ja sam mislio/mislila da je on/ona drugačiji/drugačija, da je bolji/bolja", a to je još potpomognuto time da svako još dodatno idealizuje osobu koja mu se sviđa, pa kaže "on/ona me je razočarao/razočarala" a ne shvata da je sam razočarao sebe imaginarnom slikom koju je stvorio o toj osobi. Ko ga je tjerao da stvara tu sliku?

Zato je uvijek najbitnija iskrenost, a ne prilagođavanje i glumatanje drugima, kao na filmu kad ona kaže da voli tu i tu muziku a on kaže "i ja" a on ustvari mrzi tu muziku.

Bolje je prikazati se kakvim jesi, ako te osoba neprihvati kao takvog to će izazvati malu patnju, ali će sigurno biti manja nego patnja koja bi kasnije došla kao razočarenje, raskid i slično. A i pravovremeno odustajanje od osobe koja nije za nas nam ostavlja više vremena da tražimo onu osobu koja jeste za nas.

Zato iskrenost prije svega. Kada je kralj Artur pitao čarobnjaka Merlina koja je najplemenitija i najveća viteška osobina Merlin je prvo nezainteresovano muljao: pravda, hrabrost, plemenitost, časnost, a kad ga je Artur pitao za jednu najveću Merlin je odsječno rekao "istina, istina iznad svega, kad čovjek laže time ubija neke dijelove ovog svijeta".

Eto toliko za sad. Ovo ti Leona govorim najdobronamjernije, nije neko popovanje. Ovo se odnosi na sve, a u ogromnoj mjeri na mene. Ne ponašam se ja onako kako sam napisao da se treba ponašati, jer treba dosta raditi na tome, ne ide to preko noći, ali je bitno pravilno identifikovati gdje leže problemi i izvori naših nemira, grčeva, nezadovoljstava. Samo što onaj ko bar nekako radi na sebi ima veću šansu da pravilnije identifukuje (svoje) greške i zablude, i prave izvore unutrašnjih nemira, grčeva, neznanog nezadovoljstva. Zato sam podijelio ovde neka svoja mišljenja da svako može bar da razmisli o svemu ovome, ako uopšte želi.

Ovo je široka tema, ja sam iznio samo neke aspekte.

Partibrejkerski....odlicna pesma..josh bolji text.

Eh Vader kako ti se daa ovoliko pisati , sve je pametno, nemam primjedbi samo malo nasiroko i nadugacko.

Elem, o nemirima... Kad nemiri budu dio nas i kada nam dodje zadnji cas... Sjeca li se neko te pjesme?

Bas sam razmisljala o ovome sto je Leona napisala i nekako sam stekla utisak da ona i nije bas happy osoba (Leona, nista licno i nemoj da se ljutis) jer misliti stalno o svemu (pored svog zivota), o tome sto pada kisa sto ne grije Sunce itd., je nekako kao boriti se protiv vjetrenjaca. Da sad ne ispada da mi analiziramo njenu licnost, treba da se nesto kaze i o nemirima.

Cini mi se nekako da ja nemam tih nemira. Naravno da me pogadjau ove stavri sto se desavaju oko mene (ova ljudska raskalasenost da tako kazem), ali ja ne mogu da provedem svoj zivot stalno misleci o tome, zasto je tako i sta ce nam se sutra desiti. Ne mogu ni da kazem da zivim samo za danas i sutra, ali ni ne razmisljam sta ce biti za 100 godina. Dok sam studirala imala sam nemire oko polaganja ispita, ali i to je proslo. Eh sad nemiri oko izbora muza, udaje, djece, kuce, vikendice... jednostavno ne postoje. Kad dodje vrijeme da rjesavam ta zivotan pitanja valjda ce se tada i ti nemiri javiti. Sad za sad, ja sam nemir free. Isto zelim i vama. Zivot je previse kratak i lijep da bi se opterecivali nekim vjetrenjacama.

Love you all !

_________________
Yesterday is history, tomorrow is mystery. TODAY IS A GIFT!!!!

molim te da ovaj moj post ne razumijes kao pogrdni post. Procitaj ga na prijateljski nacin. Posto je pisan dobronamjerno i iz sveg srca
Ne znam sta sad ocekujes od mene da kazem. Da smo u Americi, imala bi sansu da te optuzim za kvarenje i ocrnjivanje ugleda, ali posto nismo, pokusacu da ti razjasnim neke stvari na kulturan nacin.

Ja stvarno ne mogu da razumijem tu tvoju reakciju! Ne znam sta hoces s tim da postignes.

Jel to znaci sad, da onaj post, sto sam ja napisala u vezi ove teme, o nemiru...znaci samo gluma?Pretvaranje? Samo da bi nekome, npr. Micelijusu ili tebi udovoljila? MIslis da sam ga izmislila, prepisala..?

Mozes li mi reci, navesti, gdje si ti vidio, primjetio da ja hocu da budem "lijepa, pametna, zanimljiva..." Navedi mi primjer. Izostavi avatar. Navedi neki post npr.

Necu sad da se "nakostrijesujem i postavljam u neki gard", ja sam navikla na tvoje postove i znam na sta oni svode..ali ti si toliko uporan da utjeras neku kao pravdu. Pravdu onakvu kakvu je ti zelis.
Ja znam da se na osnovu toga sta je ko napisao, moze i vidjeti kakva je ko osoba. Ali, ujedno - i ne moze. Jer osobu moras pogledati u oci da bi je skroz procitao.

Mozda ja napisem nekad nesto, sto me poslije predstavi na drugi nacin, pa se neko iznenadi kako sam ja to mogla napisati. Ali imam i ja raspolozenja kao i svi ostali. Nekad sam raspolozena da pisem gluposti,nekad mi dodju ozbiljni trenutci kad zelim da pricam samo o ozbiljnim temama, nekad mi nije ni docega pa se "istresem" ovde na forumu....ja mislim da je to to na sta si ti mislio.
Normalno da na "Duhovnost i religija" necu pisati na isti nacin kao npr. kad pisem na LJ,S,E.. i da cu se uvijek "uklapati" u temu...

Ti mene ne poznajes, i kad bi me upoznao u stvarnosti..imao bi sasvim drugo misljenje o meni.
Ti ne znas da ja prezirem laz, prevaru... ne znas da ja jednostavno ne znam da se pretvaram u ono sto nisam (reci mi samo kako si ti do toga dosao)... ti ne znas da sam ja direktna osoba, i da odma u lice kazem ono sto mi smeta, i ne fulam sa strane kao neki.... ti ne znas mnogo toga o meni, tako da samo povezujes moje postove koji ti, ne znam ni ja kojim cudom, daju neku tajanstvenost, neki opis o meni..

Ti ako stvarno mislis da ja ucestvujem ovde na forumu samo da bi se predstavila kao Svetac, i da se uzdizem....vjeruj mi, nije mi stvarno to potrebno.
Imam dovoljno posvecene paznje u svom zivotu. Od osoba koje su meni vazni. Ne znam ssta bi ja imala od toga da se "prodajem" ovde na forumu?! Da nahranjujem svoj ego?? Sumnjam.

Jeste, meni je stalo da ljudi misle dobro i lijepo o meni. I zato " radim na sebi". Kako rijecima, tako i djelom. I ne znam sta je tu toliko lose da budes fin i pametan u tudjim ocima.

Mene ako stvarno neka tema interesuje, ovde na forumu, ja se skroz prepustim toj temi. Pisem svoje najdublje osjecaje. Sto bi ja prodavla svoje osjecaje nekome, ljudima koje ni ne poznajem?! Da bi oni mene "uzvisili", dizali u nebesa?! STa ja imam od toga?! Reci mi molim te.

Ja sta sam dosad sve napisala na ovome forumu, bilo je napisano iz razloga: sto tako mislim, sto sam u takvom raspolozenju da napisem to sto sam napisala, sto tako osjecam,.... i stojim iza svake svoje rijeci napisane ovde na forumu.
I sasvim je normalno da ja sa tobom ne mogu "razgovarati" na isti nacin kao npr. sa ucesnikom "zzz", ili sa Selonacelnikom, ili sa pryborgom, ili sa Lisom, I_am...

Ti ako mislis da ja taj nemir sto imam u sebi, nosim zbog toga sto sam "umisljena"... ne znam da li mi uopste imamo sta vise za kazati jedno drugome. Zasto da ti, tako inteligento bice, razgovaras sa prevarantima i glumcima. Onda me jednostavno ignorisi, a ja cu se potruditi da ti ne smetam i ne ometam tvoje radove.

Ne ljutim se na tebe sto si napisao to sto si napisao. Ja znam da ti na neke stvari gledas drugacije nego ja, nego svi mi ostali.

Ali, necu da se pravdam vise. Ne znam zasto da se pravdam za nesto, sto znam da nije vrijedno toga.

Imas taj utisak zato sto me ne poznajes. A nisi me upoznala, zato sto me nisi vidjela i nisi razgovarala sa mnom. Tako da ne mozes ni znati, zbog cega sam happy, a zbog cega nisam.

Happy sam zato sto sam zdrava, sto imam nekoga ko me voli, sto imam nekoga na koga se mogu osloniti, sto nisam sama, sto imam posao, kucu...

A, i nisam bas happy, zato sto znam nesto sto ti ne znas. Zato sto mi je smrt oduzela mnogo dragih osoba, zboga cega i nosim taj nemir u sebi.

Ja sam srecna osoba, i volim zivot, volim da se zezam, salim,...ali ima i trenutaka kad se prisjetim na neke lose stvari.

Ovde na forumu se izgleda mora prvo reci sva biografija, ko si, sta si, sta si dozivio,...pa tek onda treba krenuti u akciju. Tek toliko da nebi bio pogresno shvacen.

Leona, rekla sam - nista licno. Iz ovog tvog posta je ispalo da nisi happy osoba, da brines o nekim stavrima za koje (ja smatram) nemas bas puno uticaja, osim da se brines. Mozda sam trebala naglasiti da sam ovaj dojam stekla iz ovog tvog posta. Sorry na propustu i drago mi je da nisam u pravu.

Lijep pozdrav, Dove.

_________________
Yesterday is history, tomorrow is mystery. TODAY IS A GIFT!!!!

Dove, draga , nisam ni mislila da si me licno napala. Samo sam ti htjela odgovoriti na lijep nacin. Izgleda da nije uspjelo.

Moram izgleda ubacivati vise smajlija.

A i tema je dosta ozbiljna, tako da ne mogu ovdje pricati o lalama i visibabama, nego o ozbiljnim stvarima i osjecajima.

Po meni, nemir, tj. neki unutrašnji konflikt, je sastavni dio života. Sasvim miran je samo mrtav čovjek.

Zbog toga mislim da je umijeće naći način da se svi ti nemiri prihvate. I to ne u smislu potpune ravnodušnosti, već da se prihvate kao sastavni dio nas.

Što čovjek hoće da bude sigurniji u životu to on mora više da osjeća nesigurnost. Ne možemo da znamo sve posljedice naših odluka, ne možemo da znamo kako će tuđi izbori na kraju uticati na nas, ne možemo ni da predvidimo budućnost, na kraju krajeva. (osim neposredne budućnosti, a i to ne sasvim pouzdano)

Tu uskače društvo. Odnedavno je u antropologiji postalo interesantno posmatrati društvo i njegove institucije kao uređaje za obradu informacija. To znači da društvo stvara određene običaje ponašanja i uslove života koji omogućuju čovjeku da donosi većinu svojih odluka. Zna se šta je 'normalno' ponašanje i utoliko je čovjeku olakšano da donosi određene odluke. Dovoljno je da se trudi da uvijek bude 'normalan'.

Takav uticaj društva je neophodan. Pomislite koliko bi vremena morali da potrošite samo na odlučivanje o tome šta ćete da radite ukoliko ne bi iza sebe imali društvo. (beskonačno mnogo mogućnosti, a nigdje ničega na osnovu čega ih se može porediti)
Čovjek je društveno biće i nikad ne može pobjeći uticaju društva.

Naravno da postoji i ono što je samo naše. Ono zbog čega smo jedinstveni, i zbog čega nikad nismo sasvim 'normalni'. Neko odlučuje da njeguje tu svoju stranu, neko odlučuje da uvijek bude 'normalan'. (da ga nosi matica svakodnevnice...)

A odatle izviru mnogi nemiri, treba pomiriti 'normalno' i 'nenormalno', npr.

_________________
A ja zebem od mnogo mišljenja...

Leona nadam se da se nećeš naljutiti ako ti kažem da sam jednim dijelom očekivao ovakvu tvoju reakciju. Drugim dijelom sam se nadao da stvari nećeš shvatiti pogrešno.

Napisao sam (ti) cijeli post u kome sam samo naglašavao da se ne trebaš osvrtati na mišljenja drugih, i da ne dozvoliš da ti mišljenje tamo neke budale utiče na raspoloženje. Jer ti to izaziva nemire, što se sad i desilo. A ti si upravo dozvolila da ti ono što sam napisao utiče na raspoloženje. I ne samo to, već si potvrdila dosta toga što sam napisao. Navodila si kako si fina osoba, navodila si čak i neke primjere. Da li to potvrđuje moj navod iz prethodnog posta:

Mnogo ti je stalo do toga da te smatraju pametnom, zanimljivom, lijepom. A kada neko pokaže da te ne smatra takvom (bilo u šali ili ozbiljno) ti se nakostriješiš i postaviš u neki gard. Kreneš da mu dokazuješ i ističeš da si onakva kakva ti želiš biti i kakvom želiš da te drugi vide.


Nije poenta u tome da sam ja mislio i da mislim da si ti loša osoba (svi smo mi tek negdje između lošeg i dobrog) već sam htio reći da nije toliko bitno šta drugi misle o tebi već je najbitnije kakva si ti, da si po mogućnosti zadovoljna sa sobom, i da stalno radiš na sebi. Tuđa mišljenja nisu (toliko) bitna, ne mijenjaju objektivnu (stvarnu) stvarnost, mi i dalje ostajemo takvi kakvi smo bez obzira šta drugi misle o nama. Sigurno je da se čovjek ljepše osjeća kad drugi lijepo misle o njemu, a da mu ne prija kad loše misle o njemu. Ali ipak treba raditi na nevezivanju za mišljenja drugih, ne davanju moći drugima da nam skoči ego kad nas pohvale i da nam padne raspoloženje kad nas vide lošima, čak i kad sigurno nisu u pravu jer su nas pogrešno prosudili i razumjeli.

Šta misliš kako bi meni bilo da se ja osvrćem na sve ono što mi pišu Maran Ata i još neki? Ali mene boli briga za njihovim mišljenjem, ja znam šta znam, šta vjerujem, šta sam doživio i iskusio. Posebno ovo "šta sam doživio i iskusio" mi posebno daje mirnoću kad neki dođu i kažu da je nešto ludost, da ne postoji, jer takvi nemaju ništa drugo nego nevjerovanje u to, tj. vjerovanje da to ne postoji, a ja imam iskustva koja su još identična iskustvima hiljada drugih ljudi, drugim riječima ja imam mnogo više nego što ima onaj ko to negira jer on ima samo - vjeru. I zašto bih se onda isfuravao na mišljenja drugih? A da ne bude zabune - znam se isfurati. Ali to je minus meni, to je u trenucima duhovne slabosti. U drugim trenucima sam potpuno miran.

Da je meni stalo do toga šta drugi misle o meni ne bih se bavio ovim čime se bavim, jer znam da mnogi misle da nisam (sasvim) normalan. Ali što je to bitno? Valjda je najbitnije ono što je istina a ne to kako nas društvo vidi.

Tako da onog gore što sam pisao nije napisano jer mislim negativno o tebi, ti si mi na neki način jedna od simpatičnijih osoba na forumu, i lako je moguće da se nekome drugom ne bih ni trudio toliko pisati.

Nisi ti iz onog gore teksta ispala negativnija od drugih, ako te to možda plaši i pogađa. Dosta od onoga gore se odnosilo na sve ljude, počev od mene.


Rekla si da kad bih pitao osobe koje te poznaju kakva si ti osoba da mi niko, ama baš niko, ne bi mogao ništa negativno reći o tebi. A ja ću tebi reći da kad bi ti isto to pitala osobe koje mene poznaju, a da su pri tom ispunjan dva bitna uslova: da me jako dobro poznaju, u dušu, i da ti iskreno odgovore, oni bi ti rekli da ja nisam dobra osoba, ali na (ne)sreću nije ispunjen prvi uslov, pa se zato još uvijek druže sa mnom.

Drustvo, tema nije Leona i njen zivot nego nemiri

Sta me potaklo da pokrenem ovu temu? U posljednje vrijeme ih osjecam sve vise i sve jace. Prije ih nisam osjetila, ili sam prelazila preko njih olako..

Od kad znam za sebe odgajana sam sa vjerom u Boga.Ucena da se mir samo u Njemu moze naci.. A onda sam dosla do tacke kada mi je sve to ujadilo. Vjerski "okovi" su mi postali preteski, pozeljela sam da "zivim" drugacijim zivotom.. I bila odusevljena, ponesena svim "carima" i ponudama... Sada vidim da je sve to prolazno, nistavno i sve vise osjecam da mi dani cure kroz prste- odlaze u nepovrat i osjecam zal sto ih nisam bolje iskoristila. Pocela sam se boriti sa nemirima ali sto se vise borim sve jace me napadaju Neke sam prebrodila, sa nekim sam jos uvijek u borbi.. A sam se izboriti ne mozes...

Sa druge strane, posmatram ljude sa kojima sam u kontaktu.Gledam kako ih brzina svakodnevnice otupljuje, kako je sve manje iskrenog osmjeha sve vise glume.. Gledam ovu suludu trku za novcem, prestizom..Dok jurimo za velikim ostvarenjima sve manje nas raduju sitnice.. I vidim kako se drugi guse u svojim nemirima.. I kako su sami svjesni ( kao i ja) da je sve to nista ako se zagrebe ispod povrsine...

Kazu - Spoznati gresku je napola rijesen problem Jos samo da dozvolim

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

borim se sa nemirima, od jutra do mraka.
neki su jaci od nemira neki nisu.

_________________
life style, stile without life

Kad se malo bolje prisjetim vidim da sam i ja imao taj uzasni san: neko zeli da provali u moj stan, ja prilazim vratima, pogledam kroz kljucaonicu i vidim nesto ceg se ne mogu nikad sjetiti. Taj, to, ona, on pokusava da udje i lukavim nacinom provale otkljucava mi bravu, ali ja svojom silom ne dopustam da udje. On gura, te se vrata malcice otvaraju, ali ja se ne dam ... jos jace guram. I tako nastaje natezanje sa uzasnim osjecajem da li ce da provali ili ne. Sve u svemu moji snovi su uvijek bili suocavanje ili svadjanje sa nekim (ocem, profesorom ... ili ti autoritetima) i jednostavno uvijek bi se kroz snove sa njima suocavao upravo onda kad bi bio spreman za to (a spreman sam onda kad se dese ). No kako sam te snove izlizao poprilicno, i kako danas imam poprilicno radan zivot shodno tome sanjam druge nemirne snove. Eto prosli nemirni san mi je prosao u formatiranju racunara (nemam pojma kome sam to radio, ali znam da mi je jako stalo da mu uradim to), i da bi zlo bilo vece formatirao sam ga po 100 puta, ali bezuspjesno. A uzasa, probudio sam se sav znojan Ni sam ne znam koja bi bila moja misao u vezi nemira (mozda bi bilo bolje ostaviti temu bez filozofiranja), ali znam da to treba dobro prozivjeti, bez nekih revolucionarnih zakljucaka (ni pozitivnih ni negativnih), te shodno tome ja cu sljedeci put otvoriti vrata tom ''majmunu'' sto hoce da mi provali u stan.

_________________
pad u pakao uvijek ide kroz slabljenje i dekonstrukciju ega, kad čovjek gubi svoj identitet i mjesto, kad nema jasnu sliku o sebi, svojem poloľaju, i kad izgubi ideju o budućnosti kojoj teľi

Da li si to samo jednom sanjao ili ti taj san dolazi vise puta?