blue je napisao:
Mislim da je cijela ideja srodne duše samo nešto što pomaže pojedinim ljudima da se odluče pokušati stvoriti vezu s nekim. Bez takvih pomagala nikad ne bi bili u stanju donijeti odluku. Pričam o ljudima koji i inače imaju problema napraviti izbor, o uvijek racionalnim ljudima.
Sa nekog ugla ovo ima smisla. Ali ako si ovim želio reći da nešto što se zove "srodna duša" ne postoji već je samo neko "pomagalo", sa tim dijelom se ne slažem.
blue je napisao:
Srodna duša je ideal, a ljudi nisu idealni.
Ma koliko nas neka osoba privlačila, sigurno nas nečim i odbija. (opet protivrječnost) Ako nismo u stanju živjeti s tom protivrječnošću, zbog vjere u ideal, onda ćemo prosto upropastiti vezu.
Od srodne duše se ne može tražiti apsolutni ideal (iako svi polete za tim) iz razloga što idealne osobe ne postoje (zasad), i iz razloga što ni sami nismo idealni pa to nemamo pravo tražiti od "srodne duše". Kao što reče jedan momak u drugoj knjizi: "nemam pravo od svoje srodne duše tražiti da bude bolja od mene". Ali srodna duša ne mora biti idealna, ukoliko to "idealna" stoji u definiciji srodne duše onda se treba paziti te definicije jer bi mogla nekoga uskratiti za srodnu dušu jer je ne bi prepoznao.
Zato sam između ostalih citata iz ove knjige naveo jedan vrlo bitan:
Da se nismo stalno menjali jedno prema drugom, postalo bi nam dosadno!
A to sam ranije čuo i od nekoga za koga smatram da je pronašao srodnu dušu i ko je to rekao iz iskustva: nekad se ti malo saviješ prema njoj, ona se savije prema tebi, i nađete se negdje na sredini. To važi za situacije kad se dvoje ne slažu i kad stvari nisu "idealne".
To mijenjanje sebe prema onom drugom nije samo traženje kompromisa da bi se izbjegle neugodnosti, prepirke, neslaganja, raskidi. To može biti sredstvo učenja, rasta, izgradnje. O tome piše u ovoj knjizi. Stalno se potencira učenje, rast...kroz vezu i sve međusobne odnose u vezi. I ovo dvoje u knjizi su bili na rubu raskida, dovodili se do plača i ostalo što nekome sa strane ne bi djelovalo kao pokazatelj da su možda "srodne duše".
Iz knjige:
Međutim, najčudnije je bilo to što smo prolazeći kroz najstresnije i najteže trenutke u životu...postajali sve srećniji jedno s drugim.
Dakle ne može se tražiti ideal. Ili još bolje rečeno:
ideal nije (uvijek) ono što mi mislimo da jeste. Možda su problemi, prepreke, muke koje se susreću na putu upravo onaj pravi ideal, ono što je idealno, jer nam omogućavaju učenje u pravom smjeru, mijenjanje sebe prema onoj drugoj osobi u smislu u kom se trebamo promijeniti ali to sami nismo bili u stanju uraditi iz straha, nekih ličnih blokada, zabluda, kukavičluka. Trebao je neko ko bi bio dovoljno blizak, neko ko bi se dovoljno približio da indukuje te promjene, neko ko bi ti dovoljno značio da se usudiš na sebi mijenjati ono što inače ne bi. Ako bi te promjene bile pozitivne i u pravom smjeru razvoja ličnosti, onda je to (uz ostalo) vjerovatnoća da se pronašla "srodna duša".
Ričard Bah u ovoj knjizi se strašno mnogo plašio gubitka svoje lične slobode u vezi, da radi šta hoće i kad hoće. Ali kada je stavljen na rub, da donese odluku da li će biti sa njom i riještiti se dijela te slobode koja mu je bila toliko bitna, ili će oni raskinuti, on je vagao i izabrao je da ostane u vezi. Onda je to dovelo do neophodnog ličnog mijenjanja. Kasnije kaže da se bojao stupiti u vezu zbog gubitka slobode ali da je u vezi vremenom pronašao slobodu o kakvoj prije nije ni sanjao.
Dakle djevojka koja iz njegove perpektive nije bila baš idealna (jer ga je tjerala na promjene koje on nije bio spreman učiniti, iz straha, kukavičluka ili prosto nesvjesnosti šta je za njega dobro) se vremenom pokazala kao idealna u tom smislu što ga je dovela do unutrašnjih promjena, pa samim tim i spoznaja i ispunjenja koje su njemu bile potrebne, što je on shvatio tek kasnije.
Ne znamo šta je za nas idealno.
Srodna duša je kao ključ koji odgovara nekoj bravi, pa ipak nekad i takav ključ zapinje u bravi (kao na ulaznim vratima moje zgrade), ali ako se potrudiš ipak uspiješ otključati bravu.
Ovo je prelijepo rečeno:
"Srodna duša je neko ko ima brave koje odgovaraju našim ključevima, i ključeve koji odgovaraju našim bravama. Kada se osetimo dovoljno bezbednim da otvorimo te brave, naše najiskrenije ja izlazi i mi možemo da budemo u potpunosti ono što jesmo i da budemo voljeni zbog toga a ne zbog onoga što smo se pretvarali da jesmo. Svako otkriva najbolje strane onog drugog. Bez obzira na sve loše što se događa oko nas, sa tom jednom jedinom osobom mi smo sigurni u svom raju."