Potaknut onom temom o post-prazničnim depresijama da napišem ponešto.
Želje i očekivanja uzrokuju probleme, nezadovoljstva, depresije. Želiš nešto a kada to ne dobiješ, ili dobiješ ali to nije u tačno onom obliku koji si zamislio (pa se kao razočaraš), ili je to bilo samo prolazno zadovoljstvo (a uvijek jeste) onda iza toga uvijek slijedi osjećaj nezadovoljstva, praznine, može se pojaviti i depresija, nakon čega ide nova trka za novom željom od koje se očekuje unutrašnje ispunjenje. Cijeli život je trka za onim što mislimo da će nas ispuniti, sve što radimo je podređeno tome, trči se za ovim i onim željama ali se one ili ne ostvaruju, ili se ne ostvare kako smo zamislili, ili vidimo da kad se i ostvare to nas nije ispunilo koliko smo očekivali, ili je ispunjenje bilo površno i kratkog daha. I onda 'ajde sve ponovo, sa novom željom.
Stvar je uvijek samo u našim željama, našim očekivanjima, našim konstruktima u glavi kako stvari treba da izgledaju za nas a i u našem okruženju, u svijetu. Čim se stvarnost ne poklopi odnosno čim se stvarnost sudari sa našim zamislima tada neizbježno dolazi do mrzovolje, nezadovoljstva, depresije. Uzrok depresije je uvijek u ljudima, u njihovim željama a i u slikama koje stvaraju o sebi i tome kako bi svijet trebao da izgleda. Uzrok depresuije nije u našem okruženju, u ljudima oko nas i situacijama koje nas snalaze. Ako će jedna osoba neku situaciju doživjeti na jedan način a druga osoba će istu tu situaciju doživjeti na sasvim drugačiji način iz toga se lako vidi da nije do situacije, nego je do nas, jer naš um filtrira situacije i on je taj koji ih proglavaša ovakvima i onakvima, dobrima ili lošima, podnošljivima ili nepodnošljivima. Naš um je naš gospodar, na našu veliku žalost, on nas muči a ne svijet oko nas, ne ljudi sa kojima smo u kontaktu, ne situacije koje nas snalaze. Um na nešto prikači etiketu "ovo mi smeta" i onda nam to smeta. Da je um rekao "pa to mi i ne smeta nešto naročito" onda ne bismo padali u tugu i depresiju.
Svako ove stvari može da vidi na sebi, samo treba da posmatra. Jedan dan nas neka sitnica živcira a neki drugi dan (kad smo drugačijeg raspoloženja) nas ista ta sitnica ni najmanje ne pogađa. Znači nije do sitnice koja se desila (nije do objekta iz vanjskog svijeta, nikad nije do njega) nego je sve uvijek do terena u našoj psihi, u našem umu, on je taj koji određuje da li će nas nešto pogoditi ili neće.
Ili ovo, živcira te neka osoba na poslu, živcira te samom pojavim, načinom na koji priča, radi, ali do tebe sjedi radni kolega kojeg ta ista osoba ni najmanje ne živcira. Dakle nije do osobe koja nas živcira već je samo i isključivo do nas, u nama ima nešto što stvara burnu reakciju kada tu osobu vidimo ali ne živcira nas u stvari ona, već neki defekt u nama samima. Ovo je jako bitno da se shvati. Ljudi obično o ovim stvarima misle upravo suprotno, uvijek nam je neko drugi kriv, uvijek je neka situacija kriva, nikad mi nismo krivi. A zapravo smo uvijek samo i jedino mi krivi. Ko ima hrabrosti da stvari počne da gleda na ovaj način brzo će vidjeti da su stvari upravo takve, ako je iskren prema sebi. Takav način posmatranja i prije svega življenja u velikoj mjeri ruši našu sliku o tome da smo divni i krasni a drugi nisu, što je bolna ali korisna spoznaja, na kojoj se (tek) onda može graditi ovo i ono.
Sve je do nas i naših zamisli. Upoznaš osobu koja ti se svidi pa je idealizuješ i stvaraš neke bajkovite slike o njoj pa stupite u vezu i brzo vidiš da osoba nije ni blizu onoliko krasna kako si mislio. A komedija nastupa kada počneš da razmišljaš da te ta osoba razočarala ne uviđajući da te druga osoba nikad ne može razočarati već te razočarala slika koju si o toj osobi sam stvorio (partneru, prijatelju, bilo kome), dakle razočarao si sam sebe, ta osoba ti ni najmanje nije kriva, ona je takva kakva je, nemaš pravo nju gurati u sliku koju si o njoj stvorio. A upravo to ljudi rade, stvore sliku i pokušavaju stvarnost oko sebe (druge ljude, situacije) ugurati u tu sliku, a kad to ne ide (a skoro nikad ne ide) onda padaju u depresije, tugu, žalost, a sve to su sami sebi stvorili. Ljudi su svoji tamničari i mučitelji. Pri tome ne misle tako već im je uvijek kriv partner ili prijatelj ili kolega na poslu ili neko u rodbini ili neko na forumu ili neka životna situacija.
Depresija, melanholija, tuga dolaze kada naša očekivanja i želje nisu ispunjeni, kada se stvarnost sudarila sa našim očekivanjima i željama, sa idejama, konstrukcijama i slikama u našem umu. Dakle dva objekta su se sudarila i došlo je do varničenja. Uobičajen pristup (i nadasve pogrešan) je da onda treba što je više u našoj moći da mijenjamo ljude oko sebe, situacije oko sebe, univerzum u kojem živimo, sve treba da dotjeramo u onaj oblik koji savršeno odgovara našim slikama, zamislima, željama, očekivanjima, jer ako to ne uspijemo onda ćemo sigurno biti tužni, mrzovoljni, depresivni, razočarani. A pošto je nemoguće dotjerati univerzum da bude po našoj slici i prilici onda ćemo zasigurno često biti tužni, mrzovoljni, depresivni, razočarani. I to se stalno dešava. Jer se pravi greška u samom startu. Sa potpuno pogrešne strane pristupamo problematici. Pravilan pristup je onaj drugi, ali on je teži, zahtijeva određen rad na sebi, upoznavanje sebe i mehanizme uma i psihe, zahtijeva gledanje istini u oči ma kako ona bila nedopadljiva (istina je uvijek prelijepa ali nam se čini ružnom jer se ne poklapa sa našim zamislima pa nam djeluje kao da nas ugrožava).
Poenta je da nam tugu, bol, nezadovoljstvo, depresiju ne izaziva ništa što je izvan nas samih, ne izazivaju ih objekti vanjskog svijeta (drugi ljudi, situacije), već nam tugu, bol, nezadovoljstvo, depresiju izaziva naš um koji je nezadovoljan jer je odlučio da bude nezadovoljan a to je uradio tako što je tako percipirao (filtrirao) neku situaciju na neki određen način kako mu se svidjelo u tom trenutku, u nekom drugom trenutku bi istu tu situaciju percipirao drugačije, kao što bi um druge osobe tu istu situaciju percipirao na neki deseti način, na način na koji ona njemu ne bi izazvala tugu i depresiju. Sve je do nestalnosti uma, ali još je više do njegovog defektnog rada i našeg robovanja njemu. Ko želi pobjeći iz tog ličnog zatvora može raditi na tome, na sebi. To nije uvijek lak rad ali je neophodan ako osoba želi da sazrije, jer zrelost ne zavisi od godina nego od rada na sebi.
Postoji još nešto, svi u sebi imaju veliku prazninu koja traži ispunjenje, svi su svjesni te praznine i sve što rade u životu je trka za stvarima koje nas u ovoj i onoj mjeri ispunjavaju ili za koje mislimo da će nas ispuniti, i ta praznina se popuni do neke mjere, nešto nas ispuni više a nešto manje, ali ne nalaze ono što tu prazninu može potpuno popuniti. Ovde se mogu pojaviti depresije, tuga, sjeta, nezadovoljstvo zbog tog osjećaja neispunjenja a da čak ne moraju biti prisutna nezadovoljstva o kojima sam gore pričao, nezadovoljstva ljudima i situacijama oko sebe. Dakle sve oko tebe može biti OK ali i dalje osjećaš depresiju, neko neodređeno nezadovoljstvo, sjetu. Nešto nedostaje. To što nedostaje je ispunjenje, ono koje potpuno ispunjava tu prazninu u nama. Nekidan sam gledao ženu kako priča da je svjesna da je ni posao ni veza ni slične stvari ne mogu ispuniti, što je tačno (mogu je ispuniti do neke mjere ali ne u potpunosti, ona je svjesna da još nešto nedostaje).
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
), pa ne možeš tako davati mladima gotove odgovore, nikad neće naučiti, da si mu zajedno sa mnom pomogla da sam spozna, zauvijek bi ostalo urezano u srcu njegovom 
Depresija, melanholija, tuga..., moj ti Sokrate