Veliki pozdrav!
Evo gledacu da ne ispadnem kao neki moralista i osudjivac
, reci cu kako ja gledam na to, sa rizikom da opet rucam paradajz sa kajganom
Kad uradim jedan brzi 'flashback' i posmatram sebe prije 10-ak godina kako sam osvetoljubivo smisljao gorke uvrede, kako sam sadisticki uzivao u vredjanju i ponizavanju drugog, kako sam volio da gledam tudje suze dok mu se osvecujem, pitam se: zar ja tada nisam bio prosjecan covjek, mediokritet? Ali nisam htio da budem takav, osjecao sam to sve kao neki teret, to osjecanje dok vredjam, dok se svadjam sa majkom, pa recimo kad dodjem kuci van sebe od bijesa, majka nesto kaze a ja ni-dva ni-tri pa kazem: "Ma pusti me na miru, dosadna si stara!!!!" ili slicno, znate vec na sta mislim, pa pocnete da vicete i na nju a ona ni kriva ni duzna. I nisam mogao preci preko toga, nisam sebi mogao oprostiti sve sto sam cinio. Nikad nisam nekoga uvredio da nisam bio izazvan od bilo koga ili ljut, ali sam se pitao: "Zasto sam se uopste naljutio? Zar JA tad vise nisam JA kad se naljutim? Pa ko sam onda? Zasto se kajem svaki put kad se odljutim? Sve me je to mucilo. Znam da sad to vjerovatno nekome zvuci kao glupo, pretjerano, ali svi smo mi nekad imali takve trenutke griznje savjesti zbog svega sto smo ucinili u zivotu. Meni su ta pitanja kopala po dusi i nisu mi dali mira, mrzio sam SVOJE licemjerje, SVOJU podrugljivost, SVOJU pakost, SVOJU zluradost, SVOJU osvetoljubivost..., jer sam znao da to nije u redu. A kako sam znao? Pojma nemam, mozda zato jer nisam htio da moja majka viče na mene kad dodje ljuta iz grada, jer nisam htio da me drugi ismijava i ponizava, da pravi sale na moj racun, jer sam mrzio taj bolestan osjecaj dok vredjam. Ali ja nisam bio takav, i to moje licemjerje i dvolicnost su me ubijali, htio sam da pobjegnem od sebe. Sebi sam oprastao svoje licemjerje a drugom ne. Nije me to bas izludjivalo svakog trenutka ali imate osjecaj da svaki put kad se desi nova takva kriticna situacija da se kumuliraju prosli incidenti i oziljci i da vas proslost prestize i stavlja vam ogroman teret na dusu.
Vidio sam sebe kao dvije osobe, jedan dio mene koji kao da ne mogu da kontrolisem, a jedan dio koji mi non-stop govori: "Drazene, to nije u redu, nemoj tako da cinis". Htio sam da slusam ovaj drugi glas ali kad stupim na binu slusam uvijek ovaj prvi glas koji mi kaze: "Drugi je kriv, ocitaj mu jednu, istresi se..". Mislim, skontajte malo: zasto mi vicemo na majku ili brata kad dodjemo bijesni iz grada a posvadjali se s nekim desetim u gradu? Nisam se posvadjao sa majkom a vicem na nju samo zato jer sam ljut!? Sta je to u meni sto ne bira metu ali zeli da puca rafal? To sam mrzio u sebi, to sam htio da iskorijenim iz sebe, osjecao sam se kao u zatvoru. Sto sam vise posmatrao sebe i svoje ponasanje, svoje reakcije, vidio sam da se ne radi samo o mom reagovanju u jednoj tipicnoj situaciji, vec se radi o necem negativnom u meni sto trazi oduska, bez obzira na koji nacin (razmislite malo o ovome u kontekstu teme). A ja sam tu zvijer hranio zrtvama, trazeci na koga cu se istresti. Svaka provokativna situacija je budila to lose u meni i vec sam gubio kontrolu nad sobom, i onda dolazi kajanje, kajanje, kajanje. Pitao sam se cemu sve to, zasto se to desava. Vidio sam da ne mogu nista pozitivno da ucinim jer sve sto cinim, cinim iz nekog pogresnog motiva, ali sam odlucio da se suocim sa time!!! Pazite, covjek najmanje sebe poznaje, ja ovdje govorim o svakom pojedinom od nas, kao sto sam spomenuo, ja sam bio sasvim prosjecan, znaci ovdje govorim o prosjecnom covjeku. Ako mislite da pricam svasta, uzmite papir i olovku i sjednite 10 min., zatvorite oci, i samo posmatrajte svoje misli, i svaku misao koja vam dodje na um zapisite na papir. Nakon 10 min. pogledajte sta ste napisali i ubjedite sebe da ste normalni
. Sve ono zlo sto sam cinio bio sam pravdao, pravdao sam sebe, kad sam se izvikao na majku govorio sam: "Izvini mama", ali sam bio u jednomm krugu iz kojeg nisam mogao izaci. Neko mi nesto kaze i ja mu uzvratim, kasnije se pravdam: "I on je mene", i tu sam se nasao opravdanim(!?). I tako uvijek iznova, racionalizacija, pravdanje... Ali sam naucio, ili mi je dato da razumijem, da istinska velicina u covjeku nije u uzvracanju, da istinski covjek ne reaguje niti se cak pita da li je onaj drugi zasluzio da se udari, vec razmislja sam za sebe: "Je li u redu da ga udarim?". I onda mi dodje odgovor koji kaze: "Nije u redu". Jednostavno nije u redu...
Sad tako gledam na svako vredjanje, svako pljuvanje po drugima, kad covjek ne nalazi svoj mir dok ne izvredja nekoga, dok ne uzvrati oko za oko, zub za zub, jer znam zasto sam sam to cinio, jer sam ne zelim vise da tako postupam, jer znam da istinski covjek nije slabic koji udovoljava drugima iz kukavicluka, vec onaj koji je pobjedio svog istinskog neprijatelja. Osloboditi se tog neprijatelja otvara oci za mnoge stvari, tada vidite sta vas je sprecavalo da se radujete tudjoj sreci, da pomognete strancu kada mu svi okrecu ledja, da dajete siromahu bez misli u malom mozgu: "Crko dabogda", ili "Neka me ljudi vide", tad vidite da ljudska ljubav prema bliznjem nije ljubav iz slabosti nego ljubav zbog slobode i jakosti i istinskog saosjecanja.
Ja cu reci sta sam osjetio kad sam pogledao klip, kao sto drugi vec rekose svoje misljenje tako i ja dajem sebi pravo da kazem svoje misljenje bez obzira da li je ono normalno ili "isčašeno": osjetio sam sve ono sto zelim da drugi osjeti kad ja izvalim takvu glupost bez obzira koliko je glupost velika.
PS: Obratite paznju da nisam uopste govorio o moralu, nastojanju biti dobrica itd..., a nisam rekao nista novo u odnosu na ono sto pisem citavo vrijeme
Veliki pozdrav i nemojte zamjeriti!
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
