Hvala ti što si se javio Elvise i nešto rekao o ovome, podijelio neko svoje i iskustvo i pogled na stvar. Meni su mili ovakvi razgovori zato što nema otežavajućih okolnosti (da ih redom ne nabrajam, ali dovoljno je da se lično ne poznajemo i da možemo pričati čisto i bez opterećenja) između sagovornika, a još mi je draže kada razgovaram sa ljudima iz različitih branši. Pa se onda može vidjeti jedna široka lepeza načina sa kojih se stvar posmatra. Svako sa svog aspekta nekog. I svako drugačije vidi tu jednu istu vidikovu liniju. Problem može nastati ako ja gledam u horizont, a neko drugi
iza horizonta. No, sve dok znamo o čemu pričamo, dobro je.
Nerviraju me uski kružoci različitih pjesnika, književnika, psihologa, filozofa, umjetnika... koji su se nekako začahurili u svojim (poznatim) svjetovima i najčešće imaju hrabrosti samo u tim uskim čahurama i da razmjenjuju mišljenja.
Meni bi bilo možda lakše da pričam naučnim jezikom, ali za mene on odavno nema dušu, i nema lični pečat, a da ne govorim da ostatak populacije ne bi ništa skontao.
Na ovoj temi sam dala neka jedva dva aspekta zavisnosti, u ljubavnom i prijateljskom životu, ali ono može da ide u milion puteva, da se račva i da se širi.
Svako od nas zna od čega je ili nije zavistan i sa kakvom zavisnošću drugih se susretao. A formula je jasna. Da bih izbjegla laprdanja o naučnim činjenicama glede ovoga, a do kojih se stiglo u psihologiji, ja ću samo ukratko da svedem formulu na:
-Ukoliko vam je u nekom (zavisnom) odnosu lijepo, ugodno i on izaziva prijatna osjećanja, dobro je. Ukoliko taj odnos počne da vas guši, da se osjećate ugroženo, sputano, ili neslobodno, rječ je o patološkom odnosu i to treba da se prekine.
Važno je razgraničiti ono što je normalno od onog što je patološko.
I tu dilema nema.
Nego, ja u svom okruženju već neko vrijeme primjećujem da se patološki odnosi zavisnosti sve češće javljaju. Ostaje da se otkriju uzroci ovakvih pojava i da se razumije otkud jedna takva snažna potreba za poštopototnim vezivanjem i nemogućnošću uspješnog odvezivanja, te otkuda osjećaj neizdrživosti da se bude sam sa sobom (odnosno u kontaktu sa svojim osjećanjima).
Čovjek jeste društveno biće, i Aristotel nije lupao tek tako, kao ni mnogi drugi koji su o tome promišljali, pisali i govorili. Na kraju krajeva, svako od nas je živi svjedok tome.
Ali, kada to pređe mjeru, kada se ima osjećaj da se NE MOŽE BEZ DRUGOG BIĆA, onda je to naprosto patologija.
Patologiju s druge strane nalazimo isto tako i kada se neko previše osamljuje, izbjegava društvo, zatvara se u kuću...
Fino je što možeš razgraničiti prijatelje od drugara i poznanika, no dešava se da ljudi nekog smatraju prijateljem (iako ovaj njega ne smatra) i žele njegovu uključenost u njihov društveni život po svaku cijenu.
Na kraju krajeva, svako ima pravo na izbor, pravo da promijeni osjećanja, da drugačije osjeća nego ranije, pravo da kaže Ne.
Fora je, najprostije, kako da onda nekoga, za koga želiš da ostane u tvom životu, postaviš na njegovo mjesto. Da te ne guši, a da bude tu.
Postoje ljudi koji probijaju sve granice, ljudi kojima je granice nemoguće postaviti, šta god da uradiš.
E, ja govorim upravo o takvoj patologiji, i ovu temu sam njoj i posvetila, nekada u ljubavnom smislu, a danas sam pisala u prijateljskom smislu.
_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik