Ne znam koliko se ljudi drogira u Banjaluci ali zato znam sta se desava u S. Sarajevu. Mnogo ljudi duva travu ali to nije ozbiljno. Trava je samo zezanje i ljudi napucavaju tu stvar. Na teskim drogama nije puno ljudi...
Jedna od stvari koje me zesce nerviraju je tzv. borba protiv narkomanije. Protiv narkomanije zele da se bore oni koji nemaju blage veze sta to znaci i kako to izgleda. Samim tim ta borba nema nikakve sanse za uspjeh. Drogiranje nije uzrok vec posljedica sranja u kome se covjek nalazi ! Znaci, nijedan zadovoljan i uravnotezen covjek se nece drogirati... Problem se ne rjesava od posljedica vec od uzroka. Zato je glupo pokusavati narkomaniju suzbiti zakonom i glupom pricom o tome kako droga ubija. To je samo zamlacivanje - narkomana boli kurac za Sutra, njemu je samo vazno da Danas manje boli... Druga bitna stvar koja me nervira je odnos obicnog covjeka prema narkomanu. Narkoman se izjednacava sa kriminalcem. Jos i gore - preziru ih. To je odvratno. Ja se krecem u tim krugovima i poznajem takve ljude. Mnogi od njih su daleko pametniji, obrazovaniji i bolji od onih koji ih preziru... Ali, jebi ga...
Negdje '93, kao klinac sam sa par jarana poceo da duvam sintelan. To su bile ratne godine i nije se nista drugo moglo nabaviti. Duvali smo u napustenoj katolickoj crkvi, bila je savrseno mjesto za to, tamo niko nije ulazio. Ljudi su pricali da smo satanisti i da tamo obavljamo neke religiozne obrede
. '94 smo pili apaurine, bensedine, dijazepane i slicne stvari. Zaljevali smo ih pivom, vinom ili onom odvratnom praskastom rakijom iz Subotice... Poslije rata stigla je trava i jace droge. O tome cu drugom prilikom...