Vidi se da nisi mogla skrolati par postova više, pa pročitati da pišem iz ličnog iskustva. Novi komentar je u suštini sažetak istog.
Moje djetinjstvo je prošlo u kihanju, kašljanju, stezanju, gušenju, iskašljavanju i stalnom brisanju nosa (i to pamučnim "balavicama", jer od lotos maramica koža nosa bude potpuno iziritirana, isušena i crvena). Pregibi ruku i nogu obavezno iščešani do krvi.
Sport ni pod razno. Trčanje = kašalj i automatsko stezanje.
Svi Ventolini, inhalacije, svinjska mast, masti sa mentolom, kozje mlijeko, ni prepeličja jaja nisu pomogli dok se nije poradilo na preventivi.
Tad nije bilo fensi alergo-testova, nego je mama morala sama da skuži šta mi smeta: perje, prašina, vlaga, slama na selu i sl.
Onda se krenulo sa izbacivanjem perjanih jastuka, svakodnevnim usisavanjem, džogiranjem podova, brisanjem prašine, izbacivanjem čupavih tepiha, jambolija, zavjesa.
Obavezan boravak napolju bar 2 sata dnevno. Po kiši pod balkonom.
Bez spavanja po drugim kućama - kod babe, tetke - različita mikroklima - grinje, prašina, posteljina, vlaga.
Ljeti prvo na Zlatibor u borovu šumu, pa dalje na more - šetnja ujutru u 5 dok je čist vazduh, pa me zagnjure u vodu da se ispere nos i iskašlje šlajm.
Stanje se pod tim režimom dosta popravilo, a potpuno negdje krajem osnovne škole.
Onda se mogla nositi i Montovka
Od tad nemam više problema, ali ima kćerkica od sestre, tako da mislim da genetika tu igra bitnu ulogu.
I danas me nekad pitaju što plivam da ni kosu ne pokvasim i ne jedem mentol bombone
Eto, baš sam se potrudila