banjalukaforum.com

<!-- BBCode Quote Start --><TABLE BORDER=0 ALIGN=CENTER WIDTH=85%><TR><TD><font size=-1>Citat:</font><HR></TD></TR><TR><TD><FONT SIZE=-1><BLOCKQUOTE>
Dana 24.02.2002. 17:13, ventilator je napisao:
Cula sam da opatice vode neki dobar program,negdje u okolini Banjaluke ako sam dobro razumjela(momak iz Srbije je dosao ,nakon sto mu se drug tu skinuo,zelim mu puno srece).
</BLOCKQUOTE></FONT></TD></TR></TABLE><!-- BBCode Quote End -->

Tacno, to se nalazi u manastiru u Aleksandrovcu. To je jedino mjesto gdje postoji organizovana sluzba za lijecenju narkomanije na ovom podrucju. Program vode katolicke sestre koje su se vratile ponovo u taj manastir...

<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: Rosy dana 24.02.2002. 19:22 ]</font>

Taj samostan nije toliko losh, u sustini ti je jedina institucija u RS koja radi na odvikavanju narkomana. U BGu postoji takodje jedna jedina klinika koja se bavi sa tim. Naravno njihova strategija je da odviknu
narkomana zavisnosti od droge i da ga prevuku na vjeru. Znaci da se
priblize vjeri a na taj nacin odmaknu od droge.
E koliko je dobro toliko je i loshe jer ga sa jedne ovisnosti prebacuju
na drugu, sto opet ne dopusta covjeku da bude sam svoj.
Da u potpunosti vlada sa svojim tijelom i svojim zivotom.
O metodama izlijecenja najvise vam moze pisati Argentina jer se ona
time profesionalno bavi i radi u zemlji i instituciji koja je na
vrlo visokom nivou kako po metodu rada, tako i po uspjesnosti tih metoda

Zaista je zalosno da pored toliko narkomana samo tu mogu da se lijece.
Zatim,mislim da se malo na tu temu prica u medijima.Trebalo bi praviti emisije koje ce informisati ljude o tome,o ponasanju narkomana,kako prepoznati dijete narkomana sto ranije,kako mu pomoci,kome se obratiti...
Zapravo,prvo treba organizovati centar za suzbijanje narkomanije i njihovo lijecenje,da narkomana imas gdje odvesti da se lijeci.
Trebalo bi se postaviti i pitanje odkud toliko droge na ovim prostorima i sta nadlezni rade na suzbijanju toga.

E upravo ovo sto Ventilator prica...to je ono sto nama fali na ovom podrucju.
Samostan u Aleksandrovcu je zapravo mjesto gdje postoji smjestaj, gdje se nalazi oko 20 ovosinka narkomana. Oni uglavnom nisu sa nasih podrucja, najcesce je to Hrvatska. Njihova glavna preokupacija je radno-okupaciona terapija, zasnovana na poljoprivrednim radovima kao i samom odrzavanju samostana. Znaci sami sebi pripremaju hranu, ciste, i organizuju radni dan.
Njihov vodja je jedan od "njihovih" koji je prosao edukaciju i lijecenja ali se uspjesno skinuo sa droge.Opatice prakticno i nisu ukljucene u njihov oporavak, koliko sam obavjestena.
U principu, ovo sto miskO prica da ih okrecu vjeri..to ne znam, ali sam ambijent i nacin zivota u samostanu ih sigurno orjentise u tom pravcu.
Znaci, eto bar postoji nesto, ali ipak treba raditri na instituciji sa kompletnim medicinsko-terapeutskim lijecenjem, gdje ce biti zastupljeni svi oblici terapije.

"Znaci, eto bar postoji nesto, ali ipak treba raditri na instituciji sa kompletnim medicinsko-terapeutskim lijecenjem, gdje ce biti zastupljeni svi oblici terapije."
Sa tim se slazem,ali mislim da radi preventive treba i putem medija obrazovati stanovnistvo o drogi,njenim djelovanjima na psihofizicko stanje onog ko je koristi,stetnosti.

Centar o kojem pricate zove se "Inkontro"(Susret), vodi je Don Pjerino, a u njemu rade izkljucivo ex-narkomani bez ikakvog skolovanja. Bazira se na religiji a takvih centra ima na hiljade po cijelom svijetu. Nikad nisu javno prikazivali njihove statistike,tako da je tesko reci koliki jim je uspjeh. Terapija traje tri godine, za sve to vrjeme se izadje svega dva, tri puta po sedam, deset dana(kuci na odmor????????), a sve ostalo se samo radi, radi, radi. Mi smatramo da se narkoman mora i treba rehabilitirati na "domacem" terenu. Mora da se suocava redovno sa drogom a mi ga uz to samo pratimo. Samo na taj nacin moze da se ojaca njegova licnost i pripremi teren za povratak u drustvo, to jest u sredinu iz koje dolazi.
U nasem centru rade izkljucivo strucni radnici, od psihologa, psihoterapeuta, socialnih radnika, specializovanih odgojitelja, psihiatra, doktora, medicinskih sestara........
No, mi pravimo sve moguce statistike(nekad cak i previse:))))) i smatramo narkomana za izljecenog tek nakon 5 godina poslije zavrsetka terapije koja traje 24 mjeseci. Rezultati prosle godine = 73%, a to opet nije tako lose, mada se polako mjenja struktura narkomana i tome se redovno prilagodjavamo i mi.
Sto se preventive tice znam da se nesto otvorilo u Sarajevu, tamo isto rade bivsi narkomani, mislim da su puni entuzijazma ali jim nedostaje iskustva a prvo kao prvo para.
Svica godisnje odvoji iz drzavnog proracuna milijardu svicarskih franaka(mislim, da je to vise ili manje milijarda i "nesto" maraka) i od toga ide 3.5% za preventivu. Pa sad racunajte sami koliko je to.....))
Uostalom Svicarska politika o drogi postoji vec 30 godina (1972 prva zrtva overdoza) prema tome ima iza sebe jedno veliko iskustvo. Mislim, da RS nedostaje iskustvo u radu sa narkomanima, a primarna preventiva koja se izvodi po skolama(zaboravlja se da postoji i sekundarna i terciarna preventiva) je samo jedna kap u veliki okean. A da bi se omogucila kvalitetna terapija 40 narkomanima 364 dana u godini, nas centar potrosi 3 milijona franaka godisnje. Znam da se ove cifre ne mogu usporedjivati sa standardom RS, medjutim sve to opet pisem samo da bi neki shvatili, da je borba protiv narkomanije jako skup "biznis", a RS u sadasnoj situaciji mislim da nema potrebnog kapitala.

Ventilator je napisao:
......prica o roditeljima, koji ce.......:
"Isto tako,jos lakse ce prihvatiti svoje dijete koje se skinulo sa igle,ali ce u njima vjecno ostati strah da ce poceti ponovo....."

Moje licno iskustvo kaze bas suprotno. Reci cete nije moguce.....Najvece probleme imamo uvjek sa porodicama, koje tesko prihvacaju da smo mi u stanju uraditi sa njihovim djetetom ono sto oni nisu mogli, a to jim daje osjecaj frustracije. Nikako ne mogu da shvate, da mi nismo emotivno vezani za ovisnika, i da smo profesijonalci a oni su njegovi roditelji i ne mogu biti njegovi terapeuti. Zato se cesto desi da namjerno bojkotiraju nas rad i samim tim ogranicavaju eventualnu rehabilitaciju.
Tipicna prica: Ovisnik se rehabilitira-izljeci a roditelji se razvedu. Zasto? Jer cesto ti parovi nastoje ostati zajedno da bi pomogli djetetu, kao....ne mozemo se sad razvoditi kad nam se sin drogira..... A toga je svjestan i sin(ili cerka). Prema tome postoje dve dinamike:
1. Roditelji, kao sto sam vec rekla, bojkotiraju terapiju, ne suradjuju, mada je veci dio rehabilitacije vezan bas za povratak u obitelj. Narkoman se na taj nacin osjeti ne-voljen........i vraca se jedinoj ljubavi=drogi(ona mu je vjerna uvjek:((((()
2. Narkoman je na putu rehabilitacije, roditelji skontaju da nema vise potrebe da zive zajedno jer jih djete "kao"(patoloski naravno) vise ne treba.........sin to skonta...............i vrati se drogi a samim tim postigne da su roditelji opet zajedno jer jih sin sada opet treba.
To je samo jedan od primjera, a takvih ima....da napunim citavi forum. To pricam, da bi mozda objasnila, kako su za kvalitetan terapeutski rad potrebni skolovani kadri i da se moze nekvalitetnim radom i steta napraviti.
Ja sam se opet raspricala, medjutim kako da ne odgovorim Ventilatoru:))))))

Mislim da je to najkvalitetniji i najpotpuniji odgovor koji je mogla da dobije ..

Da ja sad nesto pitam vas "forumase".
Primjer:
Roditelji ste i imate jedno djete u "kriticnim" godinama. Kako mislite da bi mogli saznati ako se vase djete drogira i sta bi uradili u tom slucaju. Zasto po vasem misljenju cesto roditelji zadnji saznaju da djete uzima drogu? Bi mogli da ga prijavite policiji kad bi znali da se bavi ilegalnim poslovima, pljackama.....Mislite da bi vase djete prihvatilo vasu pomoc?
Ako ne bi, kako bi vi onda prihvatili vas osjecaj impotentnosti? Sta bi uradili sa vasim bjesom jer djete nece pomoc?
Nemojte mi samo reci............pa nek se drogira ako hoce, njegov problem. Svi znamo da to nije tako.

E upravo sam i zato postavila pitanje kako roditelji prihvate dijete narkomana koje je rehabilitovano..ali i ovo sto je Argentina postavila je vrlo interesantno pitanje.
Svi mi mozemo govoriti..e ovo bi uradio ili ono, medjutim ako se to ne daj boze desi, onda je to druga prica.
Prvenstveno mislim da korijen problema lezi upravo u odnosu djece prema roditelju.
Ako se radi o pravilnom odgoju, djete ne bi trebalo da se orjentise prema drogi. Medjutimm, u vremenima kao sto su ovo danas, nista vise nije sigurno. Ta droga je toliko podmukla da vise u njoj ne uzivaju samo oni koji imaju problem, vec i oni kojima je super u zivotu, sretni , pametni , bogati ali ima je dosadno i traze nesto novo. I onda se fura fazon ..ajd da probam i drogu.Primjer su mnogobrojen osobe recimo iz show bizniisa...

Pa ako bi se to desilo mom djetetu , ne daj boze, prvenstveno bih potrazila pomoc od strucnog lica ili nekog konsultanta ,ukljucila ga u aktivnosti i program.Ne bih ga se odrekla, niti bih prijavila policiji nikad...jer bi osjecala da je takvo nastalo stanje mozda i dio moje krivice, neposvecene paznje ili sl.
A to da roditelji saznaju poslednji da im se dijete drogira, mislim da takve roditelje prvooo treba preispitati. Jer, da se ne primjeti takvo nesto, meni zaista nije jasno, jer kad zivis sa nekim, a pogotovo ako ti je to dijete u pitanju pa mozes da znas kako dise... kako se ponasa,kad dolazi kuci, fiz. igled..ma svee.
Jer kad na ulici sretnes osobu "sumnjivog" izgleda vec mozes da pretpostavis da je prijateljski nastrojen prema igli....
Toliko

Mislim da je to vise rezultat odgoja djeteta. Ne znam, jos nisam
roditelj i nisam previse razmisljao o tome, ali namjeravam da svoje
dijete pratim od malena, od kad se rodi pa dalje. Da jednostavno
stalno budem uz svoje dijete. Jer na taj nacin cu znati sta se
desava sa njim, sta mu nedostaje, sta zeli, sta ga muci. Nije to
dijete stvar koju kupis kao polovan auto, pa se suoci sa tim
sta je i kako je. Isto tako mislim da droga nije jedino sto vreba
danasnju mladez, znaci nije to jedini od problema ili kriza koje
mogu da pogode dijete.
A ako bi se to vec desilo, (da obaveze roditelja, druga zanimanja
, manjak vremena i sl) onda bih u svakom slucaju potrazio stucnu
pomoc prvo u literaturi i mom interesovanju a ako ne bih uspio jer
msilim da bih dovoljno poznavao svoje dijete, onda bih ga prepusto
profesionalcima u nadi da ce da mu pomognu ako ja vec nisam uspio.

Licno mislim da se mogu prepoznati prvi simptomi. Ljudi cesto nisu u mogucnosti da se intenzivno posvete djeci, ali ako se obrati paznja na neke promjene u ponasanju (iznenadna agresija, nervoza, povlacenje iz porodicnih aktivnosti..) sve to mogu biti (a i ne moraju) prvi nagovjestaji konzumacije trave ili nekih jacih droga. Vazno je da roditelji djeci vec u najranijim godinama pomazu da im dijete izgradjuje svoju licnost, karakter i samopouzdanje, jer mislim da takvim iskusenjima vise podlijezu osobe, koje traze priznanje u drustvu.
Mene su sve te faze (nikotin, alkohol, droga) mimoisle, jer su me roditelji oduvijek savjetovali i upucivali na te rizike, malo je mozda i do mog karaktera, a mnogo utice i krug ljudi, u kome se covjek krece. U svemu tome je bilo i malo - SRECE!

Slazem se s tim da nema patenta, niti mozemo sigurno zastiti djecu od tih poroka, ali otvoreni razgovori, povjerenje i ljubav uveliko povecavaju sansu da se ne krene "losim" putem.

<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: Jack dana 27.02.2002. 10:42 ]</font>

Na djete,dok je manje,veoma veliki uticaj imaju roditelji,zatim skola(skolsko okruzenje,drustvo iz razreda) i prijatelji.Kako djete odrasta tako prijatelji imaju sve veci uticaj.Dakle djetetu jos dok je manje moramo objasniti neke stvari,razgovarati sa njim kao sa odraslom osobom.Na razvoj djeteta u odraslu,zrelu licnost,uticu roditelji,drustvo,ali i samo djete ima neke svoje sklonosti,nesto sto je u njegovoj prirodi.Potrebno je djete pravilno usmjeriti,ali ga ne smijemo pratiti i sputavati previse,mora postojati i povjerenje.Ali roditelji trebaju znati s kim im se djete druzi,gdje bude,s kim provodi vrijeme kad nije u kuci.
Ako bi moje djete postalo narkoman mislim da bih to mogla primjetiti(mislim da to mogu svi roditelji,jer vecina njih vrlo brzo posumnja kad je tudje djete u pitanju,ali se nisu spremni suociti sa cinjenicama kada je to njihovo djete).Ne vjerujem da bih mu ja sama mogla pomoci da to prebrodi,jer nisam dovoljno strucna i samo bih gubila dragocjeno vrijeme za djetetov oporavak.Dakle razgovarala bih sa njim i uputila ga na institucije koje mu mogu pomoci,a moj udio u tome bi bio moralna podrska i razumijevanje.
Zelim reci da ta okolina u kojoj sam ja radila je bila vrlo specificna s te strane sto su roditelji druge djece znali da je naselje puno narkomana,ali su svoju djecu(osnovna,srednja skola)pustali da po cijeli dan vise na ulici,budu van kuce.Niko nije dolazio da vidi sta ta djeca rade,na kraju krajeva zasto ne dolaze kuci na rucak,nista.
Roditelji koji su znali da su njihova djeca narkomani takodje nisu poduzimala nista(sem sto su se pravili ludi).Dovoljno je bilo da im djeca(po godinama to mnogi vise i nisu bili)kazu:"Eto mene je nagovorio XY,a drogiraju se jos i ...ali ja obecavam da necu vise."Roditelji su zabranili da se druze sa XY i ostalima,ali posto nemaju pojma sta im djeca rade kad su van kuce ta zabrana je smijesna,kao i njihovo misljenje da su se oni sami skinuli sa igle.Jos su im i vjerovali kad se vrate kuci bez jakne,mobilnog i sl. da im je neko ukrao u kaficu.

Jos bih dodala da ja razumijem da mnogi roditelji tesko rade i bore se za egzistenciju,ali to nije opravdanje za nemarnost prema djeci u sredini koja je potencijalno opasna.
I mislim da je u tom drustvu vecina uzela drogu da bi bili "u trendu",a posto ni na koji nacin nisu sankcionisani za sve sto rade da bi dosli do novca za drogu(svjesni su da ih se komsije boje prijaviti za zlodjela jer svi imaju djecu za koju su zabrinuti da im ne naude)oni su se osilili i osjecaju se mocno.

<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: ventilator dana 27.02.2002. 11:41 ]</font>

....vrlo interesanta tema koji nemam zaista sta pridodati ....

...pozdrav......

<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: Ex-Almanah dana 01.03.2002. 18:10 ]</font>

Interesantni postovi.......bas dobra razmisljanja, svaka cast.
Medjutim imam opet ja nesto da dodam. Vjerovali ili ne, jedno je to sto roditelji hoce a drugo je to sto djete prihvati. Cesto slusam roditelje, koji su isto htjeli pomoc,isli trazili strucni savjet.........a djete je nastavilo da se drogira. Obicno se kaze za drogu, da je onaj prvi period, period "zaljubljenosti" u drogu kad je osoba potpuno gluva za sve. Znam za price kad su roditelji cak zakljucavali djecu u kucu, pratili jih svugdje, pricali s njima.......a oni su opet nasli nacin da dodju do droge.
Nasi decki kazu tako: Nije problem prestati, problem je ne osjetiti opet zelju za drogom. I ja to ne mogu da razumijem nekad i mislim da nikada necu.
Ipak mislim, da je u pravu svako koji kaze da djete treba pratiti od malena, dozvoliti mu da poraste, preuzimajuci na sebe polako odgovornost do zivota. Ja nemam djecu, ali me to ne sprecava da ne razmisljam i ja sta bi ja uradila, kako bi se ponasala......
Eto imam jos jedno pitanje. Neki kazu da djeci ne treba previse pricati o drogi jer moze to u njima da probudi radoznalost da probaju i sami, drugi kazu da treba da se prica. Ja sam za preventivu 100%, mislim, da je bolje da djete cuje od mene-roditelja, nego od drugih.
Sta vi mislite?

Pronadjoh neki site pa mi s eucinilo zanimljivim da pastam ovde..
pozdrav
---------------------

KAKO SE POCINJE IZ ZASTO?

Oni koji ne koriste opojna sredstava, cesto postavljaju pitanje zasto se neko uopste drogira. Obicno se pocinje na zurkama gdje se droge nude kao i pice. Oni koji ne zele da probaju, padaju u teska iskusenja, jer ih njihovi "prijatelji" nagovaraju da probaju objasnjavajuci im da im nece skoditi. Ovakvim pricama i zezanjima mogu se oduprijeti samo osobe sa jakim karakterom, a njih je u danasnje vrijeme malo.



Mnogo mladih u drogama vidi trenutni spas, izlaz iz problema makar na jedan dan, ne razmisljajuci o tome kako bi probleme mogli rijesti bez koristenja ovih smrtonosnih tvari.Droga nije trajni izlaz, ali zato predstavlja trajnu posljedicu. Mnogi ovisnici ne dozive ni 25-tu, a lice na zivi kostur koji nema snage ni za kakave psihicke, a kamoli fizicke radnje. Izgleda da je sad postala "moda" biti napusen ili nafiksan, praviti gluposti i izmisljati tripove.



Prema izvjestaju psihologa iz Srbije, Vesne Mandic, 54% mladih pocinje koristiti opojna sredstva, jer su ubijedjeni da ih to cini facama u drustvu i gotivnijim osobama, 26% ispitanih na Klinici za lijecenje narkomanstva(Novi Beograd) je izjavilo da je pocelo sa koristenjem, jer su imali mnogo problema i nisu znali kako da ih rijese, 10% tvrdi da su jedino tako mogli da privuku paznju svojih prezaposlenih roditelja/staratelja, a samo 10% koristi drogu, jer jednostvano smatra da je to odlicno sredstvo za bijeg iz stvarnog svijeta i put u svijet gdje je sve po njihovoj zelji.

Odlomak iz knjige "Droga u skolskim klupama"

Prof.doc.Nikola Spasojevic
----------------------

"Neki kazu da djeci ne treba previse pricati o drogi jer moze to u njima da probudi radoznalost da probaju i sami, drugi kazu da treba da se prica. Sta vi mislite?"

Ja mislim da je neophodno pricati sa djecom o tome(kao i o svim drugim stvarima:seksu,alkoholu,kradji,pristojnom i nepristojnom ponasanju ...).
Bolje je da ja svom djetetu objasnim sta je to,koje su posljedice,kako ljudi propadnu i fizicki i psihicki,da se toga ne mozes lako rijesiti,nego da moje djete nema pojma o tome,ode na neku zurku(ili jednostavno van kuce)sto je normalno-necu ga drzati zakljucanog u kuci i odvojenog od vrsnjaka,pa da mu tamo neko kaze to je super,divno,ma par puta ti nista nece naskoditi,probaj pa vidi...
Mislim da razgovor o tome ne izaziva radoznalost da se proba,nego da,naprotiv,zadovoljava odredjenu dozu djecije radoznalosti o tome,te smanjuje sansu da dijete zaista pozeli da ode korak dalje i proba i samo(pogotovo ako mu predocim neke knjige koje sadrze potresne ispovjesti i slike narkomana,npr. "Mi djeca s kolodvora Zoo".Mene su te slike potresle.)

Rosy:"Izgleda da je sad postala "moda" biti napusen ili nafiksan, praviti gluposti i izmisljati tripove.
Prema izvjestaju psihologa iz Srbije, Vesne Mandic, 54% mladih pocinje koristiti opojna sredstva, jer su ubijedjeni da ih to cini facama u drustvu i gotivnijim osobama."

To je ono sto sam pokusala reci-ima ih koji pocnu zbog "nerjesivih" problema,nedostatka roditeljske paznje,ali je dobar dio onih koji pocnu da bi bili face.U tu grupu spadaju neki o kojima sam pisala,imaju super uslove za zivot,roditelje pune strpljenja i razumjevanja,ali oni hoce da se dokazu,da budu face,zele vise od tog "dosadnog i monotonog zivota".Mislili su da ce biti "vazniji","vece face","u trendu" kao "opasni momci"-narkomani!

57 postova
658 citanja
Vidim da nas fenomen narkomanije ipak sve malo zabrinjava, inace ne bi bila najcitanija tema u rubrici Ljepota i zdravje. Mislim, da smo vec svi mi dali na taj nacin jedan veliki doprinos preventivnom programu za borbu protiv narkomanije(ako u RS uopste postoji???) bez vecih finansijskih troskova. Nije lose za pocetak.

Veliki je problem sto u RS narkomanija postoji samo kao problem,od koga, svi kompetentni da o tome pricaju i nesto preduzmu,okrecu glavu ili ga negiraju.
Krajnje je vrijeme da se o tome prica,pise...da se nesto preduzme.
Nekad davno kad sam ja isla u osnovnu skolu Filip Macura(tad se tako zvala),nije bilo toliko narkomanije,ali je skolski pedagog pricao o tome,o posljedicama,o svemu...
Danas kad nas je droga bukvalno preplavila niko ne salje strucna lica da djecu edukuju o tome.
Na TV-u su samo tzv."pjevacice i pjevaci" (koje kad cujes stvarno zelis pobjeci u neki drugi svijet),prepucavanja politicara i gluposti,ah,da i spanske serije.Program bi mogli popuniti nekim emisijama o narkomaniji,kao i raspravama o drugim problemima,a ima ih...
Treba organizovati ljude koji bi se bavili lijecenjem.
Treba otkriti izvore tolike droge na ovim prostorima.
Ali svima je lakse okrenuti glavu i praviti se da problem ne postoji.
I upravu si,neke stvari se mogu izvesti i bez vecih finansijskih ulaganja,samo mora da postoji volja.

<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: ventilator dana 04.03.2002. 09:41 ]</font>