Ja imam maltene samo prijatna iskustva sa drugim učesnicima u saobraćaju. Ako naiđem na grupu pješaka na pješačkom (da, vozim u nekim dijelovima po pješačkom, recimo- preko Gradskog) koji idu ispred mene u istom smjeru kao ja, te me stoga ne vide i ne čuju, usporim toliko da se, sa pristojne udaljenosti, držim njihove brzine. Ako me ipak nekako primijete, uvijek se međusobno opomenu, sklone, ja se zahvalim, oni uglavnom isto ljubazno uzvrate...Ako naiđem na veću grupu koja ide u suprotnom smjeru, te moramo da se mimoiđemo, skonim se sasvim na jednu stranu i krajnje sporo vozim, brzinom hoda, mislim da tako niti zauzimam više prostora, niti sam opasnija po te pješake nego kad sam i sama pješak. Znam, trebalo bi da siđem sa bicikla u tim slučajevima, ali to je nešto najgore što možete da tražite od jednog bicikliste.
Naravno, uglavnom vozim ili kolovozom ili "biciklističkom stazom" (ovo je pod navodnicima jer staze pretežno nisu jasno obilježene tako da ponekad, eto tako,
zaključim da je nešto biciklistička staza.)
U početku sam uredno davala signale rukom. U međuvremenu sam sama sebi počela izgledati smiješno, jer mi se činilo da sam jedina koja to radi; osim toga, izgleda mi da je opasno osloniti se na to, mada bi pomoglo ostalima u saobraćaju da te razumiju u kretanju, to stoji. I nije nebitno.
Vozim sasvim uz ivicu desne strane kolovoza, a i na "biciklističkim stazama" vozim desnom stranom (ovo mnogi ne poštuju, pa ni ja ponekad
, mada se uvijek potrudim da pređem na pravu stranu).
Po mraku sam osvijetljena, oprezna sam na raskrsnicama...i uglavnom nemam neke nesporazume sa automobilima, osim možda 2-3 puta, kada sam se i sama bila malo zaletjela.
Ali nemoj da silazim i guram biciklO...
_________________
"Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede." - Konfucije
Ovo je POST.