|
Evo jedan komentar iz sarajevskog Oslobodjenja za razmisljanje i diskusiju.
KLIZISTE
Cudo je zivot
Federalna televizija uvrstila je u program film Otac na sluzbenom putu i time, onako hinjski, postavila pitanje – kad ce Sarajlije vidjeti ono sto je Kusta snimio za vrijeme rata i poslije njega? Neuspjeh u Kanu odgodio je odgovore na pitanja sto lebde iznad imena najtrofejnijeg filmadzije eksjugoslovenskih prostora. Da li ljudski corsokak privodi kraju stvaralacki put? Ovih dana su neki zeljeznicari sa Sargana pricali na televiziji kako je ekipa filma Zivot je cudo – za strance Gladno srce – provela tamo godinu dana „i jace”. Ko imalo zna Emira Kusturicu ili je gledao bar jedan njegov film, zna da taj reditelj nemilosrdno trosi i sebe, i ekipu, i novac. Duboko oranje, medjutim, nije donijelo i bogate plodove, i tako se desava otkako je Kusturica uz rubrike „kultura” poceo da prelazi u nadleznost rubrike „politika”. Osjecao se neki strah da film Zivot je cudo ne bude zakicen Zlatnom palmom. To bi bila, u politickom smislu, pobjeda Miloseviceve i Kostunicine linije u sporu oko krivice za rat protiv Bosne i Hercegovine. Vjerovatno je, iz istih razloga, veci dio Beograda gajio nadu da ce se Kusturica vratiti sa jos jednim trofejom. Proslo je cetvrt stoljeca otkako je ekipa tadasnje Televizije Sarajevo snimila Nevjeste dolaze, po scenariju sto je ostao iza samoukog genijalca Ivice Matica. Uslijedio je Sjecas li se Doli Bel, pa Otac na sluzbenom putu – nagrade iz Venecije i Kana. Briljantni Dom za vesanje, u predvecerje rata. Potom neuspjesan izlet koji je zvao Arizona Dream, pa – devedeset pete – Underground. I ovaj film ce dobiti Zlatnu palmu, ali to je Pirova palma. Francuski filozof Alain Finkelkraut tada, negdje u vrijeme tuzlanskog majskog masakra, kaze: „Naivni su impresionirani, a cinici dizu glavu. Bojeci se da ne mimoidju remek-djelo, prvi su brkali genija sa prividom genija, dionizijsku atmosferu sa apologijom divljem zivotu, barok sa egzoticnim detaljima i lokalnu istinu sa lokalnom bojom. Ponosni na vlastitu neosjetljivost kao dokaz politicke muskosti i intelektualne zrelosti, ovi drugi zele da raskrste, zahvaljujuci Kusturici, s tim jednoumnim filozofima, tim nesretnim Mazovjeckim i onim sarajevskim losim igracima koji ne podlijezu argumentima politickog realizma i ne prestaju zamarati svakog zivog ponavljajuci, od jutra do mraka, da se pravda ne sastoji od ravnomjerne podjele krivice izmedju podstrekaca etnickog ubijanja i njegovih zrtava. Kusturica i njegovi pobornici ponosni su sto su politicki nekorektni. Na taj nacin, oni pretvaraju blato u zlato i neke grube manipulacije u zbirku blistavih paradoksa.” Zivotna filozofija Emira Kusturice iskazana je tvrdnjom da se treba ugledati na nekoga ko se mijesa u ulicnu tucu i uvijek stati na stranu jaceg. Tako je savjetovao kad je bilo rijeci o napadu Srbije na Hrvatsku, tako je postupio sam, stajuci na stranu jaceg ili na stranu onog ko mu se ucinio jacim. On je zatocenik rata koji je izgubio, od njega je pobjegao i jos uvijek od njega bjezi. On je, takodjer, bistar covjek, zna da u Srbiji filmove ne moze snimati onaj ko se zamjerio vlasti, bila ona Slobina ili Vojina. Pokusava politiku iskoristiti da bi snimao, ali je politika lukavija i Kusta radi za nju. Bilo kako bilo, opus Emira Kusturice vezan je za Sarajevo i Sarajevo je vezano za opus Emira Kusturice. Ovo, pak, znaci – ili bi trebalo da znaci – da u Sarajevu treba prikazivati filmove nastale nakon razlaza. I Kusturica i, recimo, Fikret Abdic spadaju u istoriju ove zemlje. Svrstavajuci ih po nekom politickom rjecniku, reklo bi se da su izdajnici. Medjutim, Abdic je iz nicega napravio od Cazinske krajine napredan poljoprivredni kraj, prije afere sa mjenicama; Kusturicini filmovi su lijep pasaz iz istorije ovdasnje kinematografije. Prije njega, u svijetu je postojao samo Hajrudin Krvavac, autor najgledanijeg filma u istoriji, Valtera. Krvavac je ostao u Sarajevu, odbio je ponudu Bate Zivojinovica da po njega bolesnog posalju avion. Ovdje je, prvog ratnog ljeta, i izdahnuo. Kusturica je odletio, ali nesto je ostalo i ovdje. A to sto kaze da je postao Srbin, da mu je i otac Murat bio Srbin, obicna je prica o tri sibice.
Hamza BAKSIC
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
