|
Potaknut raspravom na prethodnim stranicama, pogledao The Sunset Limited. Između ostalog, zainteresovalo me i to što je rađen po djelu Kormaka Mekartija, čovjeka koji je, između ostalog, napisao i roman The Road, po kojem je snimljen istoimeni film.
E sad, u nekim stvarima se slažem i sa Elvisom i sa spavačem, u nekima se ne slažem ni sa jednim. Generalno, film mi se nije pretjerano svidio, nekako je sve na granici nategnutosti. Likovi Crnog i Bijelog su čudni, ne sviđa mi se kako su odrađeni. Nekako je sve to neuvjerljivo, često sam se pitao da li bi se takav lik baš tako ponašao, a čim se to prečesto pitam, znači da nešto ne štima. Dijalozi su, kako reče Elvis, tu i tamo, uglavnom su tu opšta mjesta, logičke zavrzlame i poučne priče i primjeri koje ne donose ništa novo. Meni čak ni ta finalna "oda nihilizmu" koju izgovara Tomi Li Džons nije bila posebno uvjerljiva, nekako mi je za nju nedostajao gradacije, odnosno tempo filma nije bio podešen za istu.
Ne slažem se sa Elvisom, da će se film nužno svidjeti vjernicima. Čak smatram obratno, svaki vjernik će više biti uznemiren filmom, nego oduševljen. Takođe se ne slažem ni da se radi o stereotipnim likovima Vjernika i Ateiste. A pogotovo se ne slažem sa spavačem, da se radi o svakodnevnoj situaciji (mada je o tome već bilo riječi). Prosječan ateista uopšte nije onakav, toliko ogrezao u nihilizam i prožet osjećajem besmisla, prizivajući smrt kao jedinu nadu za neki mir i prestanak patnje. Kao što ni prosječan vjernik nije bivši ubica, kriminalac i zatvorenik, kome se "Isus javio". Ja sam tu vidio dva jednako sjebana čovjeka, svaki pod različitim okolnostima, doduše, ali suštinski među njima nema velike razlike. Obojica su svjesni da je "život sranje", samo su različiti načini na koji se odnose prema toj činjenici. Tomi Li Džons se prepustio besmislu, i digao ruke od uzaludne borbe. Samjuel L. Džekson je prihvatio Isusa, i to mu je promijenilo život. Ali to uopšte nije što film prihvata zdravo za gotovo, čak, osjećaj sa kojim se film završava, prilično je ambivalentan, i teško je reći šta Crnom prolazi kroz glavu u zadnjoj sceni. Da li se u tom trenutku njegova vjera našla na kušnji? Da li je pomislio da je jedina razlika između njega i Bijelog, i koja stoji između njega i besmisla sveopšteg postojanja, u stvari skup laži i iluzija koje je tokom godina sagradio u glavi?
Meni je The Road bio veoma mučan film, poslije kojeg ostaje gorak ukus beznađa, i jedne vrste egzistencijalnog užasa. Ta crta je primjetna i u The Sunset Limitedu, i ona preovladava nad naočigled banalnom religija vs. ateizam raspravom. Na kraju sam stekao utisak da je svaki pojedinačni argument bilo jednog ili drugog, ma koliko ubjedljiv u jednom trenutku izgledao, bio smiješan i suvišan pred tim osjećajem.
Na kraju, iako mi se film nije pretjerano svidio, ne mogu reći da je loš. Svakako ostavlja prostora za lepezu tumačenja.
_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
vredi vremena 
. u sustini film je obicna zabava i nista vise.
