Kick-Ass (8 / 10)
Tokom svih ovih godina koliko nas Hollywood muči sa bezbrojnim Marvelovim i DC-jevim stripovima i superherojima, uopšte se nije pojavilo ništa što bi taj trend moglo uzdići na neki viši nivo od superherojske akcijade vrijedne do 200 miliona $. Npr., u 2009. konačno smo dobili toliko priželjkivane Watchmene, i uvjerili se da je Mooreov&Gibbonsov klasik nemoguće dostojno prenijeti na cjelovečernji film. Od superheroja bi se dobro mogla napraviti i neka satirična parodija u 80's fazonu, ali prije godinu-2 dobili smo očekivano bastardno smeće u produkciji zloglasnog para Jason Friedberg & Aaron Seltzer (Scary Movie, Date Movie...). Sa druge strane, u daleko svježijoj strip industriji, gdje umjetnici nisu opterećeni budžetima i gdje izdavačke kuće ne propadaju tako često, ugledni strip scenarista Mark Millar stvarao je fenomenalne posvete stripovskim klasicima poput Wanted (koji je 2008. dobio adaptaciju sa McAvoyem, Jolie i Freemanom), ali nešto kasnije sa stripom Kick-Ass bio je zasut priznanjima i nagradama kritike i čitalaca na brojnim comic-sajmovima.
Zbog velike popularnosti i kultnog statusa Millar je vrlo brzo prodao prava na filmsku adaptaciju Kick-Assa i, nakon velikog uspjeha Wanteda (komercijalnog, ne baš i kreativnog) uspeo je isposlovati projekat i to sa sjajnom producentskom ekipom - Matthew Vaughn poznat je kao producent Guy Ritchiejevih filmova (Lock,Stock..., Snatch) a kao reditelj se dokazao odličnim cockney krimićem Layer Cake (2004.) i simpatičnom podcjenjenom fantazijom Stardust (2007.), a njegov prijatelj Brad Pitt je sa svojom producentskom kućom Plan B potpomogao produkciju.
Rezultat je remek djelo i dosad najuspješniji plod ljubavi sedme i devete umjetnosti koji je bukvalno strip u obliku filma, poput Rodriguezovog Sin Cityja. U jednoj efektnoj sceni na tragu čuvene anime sekvence Kill Billa svedočimo istoriji dvama od glavnih likova predstavljenoj u formi stripa, a i ugođaj i atmosfera su ekstremno stripovski, neodoljivo šareni a opet izuzetno napeti.
Priča je naravno parodija na Spider-Mana i pratimo Davea Lizewskog, običnog američkog židovskog šmokljana u srednjoj školi koji rane svog bezličnog života liječi u superherojskim stripovima, maštajući da je superheroj, iako je, kako je sam rekao, ''njegova jedina supermoć biti nevidljiv curama'' (
). Postoji jedna urnebesna scena razgovora, koja će sigurno ostati zlatnim slovima zapisana u filmskoj istoriji, kad Dave svojim kolegama kaže ''kako bi većina mladih ljudi radije željela biti poput Paris Hilton i živjeti njenim životom nego biti Spider-Man i spašavati ljudske živote'', a njegov mu drugar odgovori ''možda je ipak stvar u amaterskom porno filmu, svi smo gledali 'Jedna noć u Paris' a još uvijek niko nije snimio 'Jedna noć u Spider-Manu' '' (e ovo je stvarno za antologiju
).
Dave jednom, eto, odluči da postane superheroj, nabaci na sebe tirkizno-žuto ronilačko odijelo i masku, napravi sebi palice, smišlja ime Kick-Ass i počne se reklamirati po internetu, ali nakon što se jednom suoči sa nasiljem i brutalnošću uličnih propalica požali što je upao u sve to. Tokom svoje ''borbe protiv zla'' upašće još i dublje, susrešće se sa šarolikom skupinom onih koji mu žele i dobro i loše, da bi postepeno ipak uspeo izaći iz nerdovskog mulja i naći sebi djevojku iz snova i razloge za običan život.
Da je Tarantinov rukopis bio nadahnuće za ovu inteligentnu parodiju vidi se na sve strane, kao i to da je film kompletno u nezavisnjačkom 'indie' fazonu, potpuno netipičan od svega sličnog. Ovo je između ostalog i metafilmska parodija, u sredini kritika društvene zatucanosti u Americi i medija poput interneta koji ljude zbližavaju na daljinu a razdvajaju u blizini, a opet posveta stripu, filmu pa i videoigrama oštro opominjući kako je sve to samo umjetnost i zabava sa kojom ne treba pretjerati. Ako ko to dobro ne razumije, početna scena na krovu zgrade dovoljno govori kakvih sve budala ima u Americi.
Takođe, premda plakat pogrešno sugerira da je dječiji film u pitanju, Kick-Ass nipošto nije za mlađe uzraste zbog ekstremnog grafičkog nasilja, sexa i prostakluka na sve strane. Mnogi se i danas sjećaju kontroverzi na račun prizora u kojima 8-godišnja djevojčica obučena u simpatičnu superherojsku odoru masakrira, siječe i rešeta bezbrojne gangstere, ali i bez obzira na to filmom se prožima alegorija na uzaludnost nasilja, koju će naravno prepoznati samo odrasli gledaoci.
Gluma je naprosto sjajna. Dosad nepoznati Aaron Johnson vrlo je uvjerljiv u glavnoj ulozi i cijeli film je njegov, a proslavljeni Christopher Mintz-Plasse (Superbad) izuzetno je zabavan kao gangsterov štreberski sin. Veteran Mark Strong nudi uobičajeno dobru ulogu glavnog negativca kojeg pogoni iskonsko zlo ali koji opet ima smisla za humor. E sad, film će ostati upamćen po senzacionalnom nastupu 11-godišnje Chloe Moretz upravo u ulozi gorespomenute nemilosrdne Hit Girl (opet se ne mogu načuditi jezivim scenama djeteta sa pištoljem u rukama), a čak je i odavno otpisani Nicolas Cage podsjetio na stare slavne dane suludom ulogom njenog psihotičnog oca. Cage je po prvi put nakon Napuštajući Las Vegas iz daleke 1995. natjerao publiku da brine za njegov lik, a to je za jednu ofucanu zvijezdu velika stvar. Naravno, šta je superheroj bez naivne glupačice pored sebe, pa tako Dave Lizewski čudnim sticajem okolnosti ima priliku da uživa u milovanju predivne 'srednjoškolske kraljice' koju glumi zanosna Lyndsy Fonseca.
Dakle, ovo je instant kultni klasik ali kojeg treba pogledati uz ova upozorenja. Politička nekorektnost ovdje se isplatila.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
