Vukovi i ovceSvetislav Basara
Jeste da će ovo, ako sam dobro izbrojao, biti treći napis u Danasu o Vukovima sa Vol Strita, ali ne mogu da odolim a da i ja ne lanem neku o rečenom filmu. Vi, čestnejši publikume, pretpostavljam znate moje kriterijume u ocenjivanju filmova, al ajde da vas podsetim.
Dakle ovako - kad mi se puši već posle petnaest minuta projekcije, izlazim iz sale kao metak. Ako preguram prvih četvrt sata, sledeću krizu očekujem negde oko šezdesetog minuta. E, tada sve zavisi od zbivanja na platnu. Ponekad (ređe) uopšte ne osetim potrebu za duvanom - što znači da je film uzbudljiv - češće, međutim, poželim cigarčinu, ali ipak ne napuštam dvoranu. Krajnje retko biva da odgledam ceo film a da mi cigarčina ni na um ne padne.
E, upravo se to dogodilo dok sam gledao Vukove. A imajte na umu da film traje malo manje od tri sata. Ono, fakat, na ruku mojoj apstinenciji išli su (česti) prizori kriza mnogo žešćih od nikotinske, ali ipak je kvalitet bio presudan. Nema, brate, ništa bez starih majstora. Nevolja je što ih je sve manje i što sve manje snimanju. Ali kad se dohvate kamere - kao što je učinio Skorseze - onda leti perje. Otvoreno govoreći, odugovlačio sam sa odlaskom u bioskop zato što mi je pun Crven Ban filmova o Vol Stritu i gramzivim mufljuzima koji se muvaju po toj ukletoj ulici. Jeste Skorseze majstor - tako sam mislio - ali nema tog filmskog poslastičara koji će od govno-teme napraviti ukusnu pitu. O, kako sam se samo prevario. Moguće je, i te kako je moguće. Naravno, kad čovek ima duha. A Skorseze ga ima više i od Holivuda i od Mećavnika zajedno.
Skorseze svoju priču ispreda u tipično (i realistično) volstritovskom ambijentu, što će reći među avionima, kamionima, luksuznim kućerinama i jahtama, u svetu nezajažljivih brokera, navučenih na laki keš, lake žene, teške droge i otmene restorane. Glavni junak je - opet tipično - self made man; siromašak koji je prekonoć uspeo u životu, pa mu zinulo dupe. Jednom rečju - recept za teško, „angažovano“ sranje, zabašureno, je li, društvenim porukama i kritikom kapitalizma. Lepo je počivši Džon Hjuston rekao da on kada hoće da pošalje neku poruku, ode u poštu, a da se na snimanju filma bavi isključivo režijom. Isto to radi i Skorseze. Hoću da kažem - ne šalje poruke. Maestro priča duhovitu, sardoničnu, na momente i rableovsku - nipošto ne i površnu - filmsku priču o ljudskim strastima, među kojima srebroljublje (i ostale stvari povezane sa njim) zauzima počasno mesto. Duhovito se može - dodao bih i mora - govoriti i o najmračnijim strastima jer gde nema duhovitosti (kao što je kod nas slučaj) nema ni duha, a vrlo brzo ne bude ni svega ostalog. Ja sam, dražejši publikume, apsolutno na Džordijevoj strani i uopšte mi nije jasno zašto ga onaj - i on je simpatičan - FBI agent onoliko proganja. Uzima sirotinji pare? Je li, bogati? I treba da im uzme kad im je zinulo dupe da dupliraju crkavicu a da ne mrdnu dupetom.