Ovaj grad je oduvijek disao u tom ritmu, ponajviše zato što nije velik, pa su mnoge normalne stvari iz mjesta na koje se ugledamo ovdje samo stranputice, zablude, prestupi. Svaki dan umrem od neke dječije bolesti, a sutra se povampirim i opet tako. Često poželim da ne želim ništa što bih trebao i mogao da budem, da sjedim cijeli život za nekim šalterom, lupam pečate i ložim se na to kako treba da kupim novi telefon, novi televizor, nova kola. Ali, oduvijek praktikujem nešto drugo, nisam taj, a htio bih da živim kao normalan čovjek, pa vječite kontradikcije što u meni, što oko mene(a ima ih mnogo) stvaraju energetski naboj koji me uvijek iznova pokreće. Dakle, u posljednje vrijeme vidim da nije okolina nakrivo nasađena, nego ja u odnosu na nju(za mene su oni naopačke, a za njih ja), i lagano prihvatam svoju idiotsku poziciju. Samo da me dječije bolesti ne sahrane načisto...a pokušavaju sve žešće i žešće.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
