Posto stoji u naslovu 'za gitariste II' valjda mogu i ovo staviti..
Jako dobar tekst, ali ovo je samo za nas neiskusne, iskusniji su ovo davno savladali... Nazalost, ne svi... 
***
VIRTUOZNOST je (i) u JeDnOSTavNOSTI
Da, upravo tako – misleći na totalnu suprotnost na koje danas neki moderni klinac se pali pri pomisli na ulazak u svijet sviranja gitare.
Evo iako sam mislio uvrstiti ovu nebulozu u moju sekciju ODI (SJEDI) ali da ne zatrpavam i ne budem optužen za off-subject i off topic, iskoristio sam priliku da otvorim posebnu temu.
Budući da je znakovito da nam je danas (bar nekima) ubrzan i tempo zivota i rada, i opcenito brzina razmisljanja , opet s druge strane- eto osjetio sam se zagolican događanjima i ''vjecnim slavljenjem'' brzine sviranja (uglavnom mlađa populacija) napisati par redaka.
Jer dok ce meni zagolicati pažnju i repetitivno tro-do-petoakordno soliranje na Bob Dylanovim ili uratcima T-Bone Burnetta, J.J. Calovo prenemaganje na ''Changes'' ili ''Cajun Moon'', ekonomične melodije Jeffa Parkera, skladan izraz Marca Ribota - nekome će tek Steve Morse, Steve Vai, Malmsteen, Kirk Hammet, bla bla, dovesti zazubice u stanje trajne opterećenosti savladavanja umijeća sviranja.
I uvijek mnogi smatraju da je stvar vrhunske virtuoznosti u brzini.
Činjenica je da ako i počnete trčati sitnim korakom i s vremenom povećavati dužinu zadanog puta koje pretrčavate, s vremenom će te uspijevati u kraćem vremenskom roku optrčavati sve veće razdaljine. Tako je i s brzinom tehniciranja na gitari.
Ali nužno ne znaci da ste virtuoz.
Virtuoznost se zapravo nalazi u svima nama. Ona je satkana u načinu na koji možemo vlastita stanja i stanja drugih prenijeti u formama u kojima se izražavamo. Nalazi se u načinima na koje postupamo, način na koji sami doživljavamo i time prenosimo vlastita iskustva, emocije, način razmišljanja, život koji vidimo svojim očima...
U ovom slučaju prenosimo to drugima kroz glazbu...Svirajući vlastitu ili tuđu...
Mislim da će se mnogi složiti sa mnom kad spomenem neke od slijedećih primjera, kad je svatko od nas bio očaran jednostavnošću glazbe i poruke koju ona nosi.
Bluzeri kao John Lee Hooker, Muddy Waters, Blind Lemon Jefferson, Leadbelly, i mnogi drugi (možda bi čak i oni koji nikad nisu ugledali svjetlo reflektora i slave, već su ostali svirajući prašnjave, ali rezonantne gitare pod strehama kuća u delti Missisipija) osvojili su srca i uši svih poklonika glazbe širom svijeta svojom jednostavnošću izraza i tematikom koju glazba njihova obrađuje. Od onih socijalnih do ljubavnih i pjesama koje izražavaju bol zbog gubitka-bilo imovine, bilo voljene osobe. A za sve bilo je dovoljno šest žica gitare i 3 akorda, bilo da ste započeli iz E, A ili Hdura.
U cijelom tom malom svemiru stvorena je podloga u jednoj jednostavnoj činjenici- otvoren je poligon za snagu izražavanja unutar tih okvira.
Većina njih nije poznavala note, strukture kompozicija gledano s aspekta klasičnog naobrazovanja, ali svejedno su uz način na koji su ovladali gitarom uspjeli prenijeti emocije duboko iz svoje nutrine.
Pa makar ''Boogie Chillun' '', ''Got My Mojo Working'', '' za uštogljene 'glazbene čistunce' predstavljaju jeftinu glazbu nekih tamo priučenih muzičara, čovjek otvorena srca i glazbenih horizonata može uvidjeti nekoliko stvari.
Kolika je zapravo jednostavnost komponiranja, kada se odbace svi okovi robovanja pojedinim pravilima i postulatima, tek kad inspiracija i konkretno sviranje instrumenta odrade svoje, sigurno je zaključak svakog tko se uhvatio toga ili bar na trenutak pristupio na taj način slušanju djela gore navedenih, ali i drugih glazbenika.
Da ne odem od teme, nastavljam...S virtuozima...
Pa ću krenuti od bazne definicije i referirati se na Klaićev Rječnik stranih riječi koji kaže:
-''virtuoz –tal.virtuoze (virtuoso pun vrlina;isp.lat.virtus- snaga,vrlina,savršenost)
čovjek koji je u svom radu, ponajviše u umjetnosti, postigao najviši stupanj majstorstva: umjetnik savršene tehnike u izvođenju djela svoje struke...''
Zaključak je da je virtuoznost na prvi pogled satkana u savršenosti tehnike, ali i primjene vlastitih znanja (da li ćemo ih nazvati vrlinama i vještinama?) u izražavanju kroz, u ovom slučaju, vidove umjetnosti.
Polazište današnjih zaljubljenika u glazbu i prosječnih ljubitelja koncerata za virtuoznost neminovno ostaje brzina.
Brzina u tehniciranju do besvjesti-rekao bih.
Čak i današnji početnici u sviranju instrumenata 'svršavaju' u potrazi da se izjednače u tehnici sa svojim glazbenim idolom. Čemu to?
Jedan u nizu više!
Imali smo prije nekoliko godina Vanessu Mae na violini, pa Maksim Mrvica na klaviru, pa danas trči trči nekoliko desetaka (ili stotina) ''TRČIMIRA'' u gitarskom svijetu...Bez osobnosti, bez izričaja, ma bez ičega.
Impresioniraju publiku svojom pojavom i šušurom oko njih, važnija je forma njihovog nastupa i oblačenja i scene, od same glazbe, a interesantno je da je sve upakovano u fini proizvod koje ljudi na prvi pogled (ne na slušanje!) ''puše''.
I ovdje je dosta puta (među mlađom populacijom) došlo do isticanja raznih takvih glazbenika, bez same želje da se shvati i uvide neke manjkavosti tih istih.
Ok, vrijedi ona mladost-ludost, ali se nadam da će s vremenom i sami početi preispitivati vlastite preferencije i dovesti zapravo sebe u pitanje: čemu se zapravo dive?
Glazbi, tehnici s brzinom ili samom glazbeniku kao pojavi?
Šta slušaju? Ono što vide ili ono što zapravo čuju?
Interesantna pitanja...Čekam reakcije...Pozdrav od sporoga...
|
