Moji kriteriji za najbolje albume decenije bi bili albumi koje moram pustiti od početka do kraja, koje ne mogu prekinuti poslije recimo četvrte pjesme ili da preskočim neku pjesmu u toku slušanja. Ne moraju imati nijedan "hit", ali moraju dobro zvučati kao upakovana cjelina. Mora jedna pjesma da vuče drugu. Ne smiju biti ni prekratki, ni predugački, već onako potaman, da se završi kad je najslađe. Bitan je redoslijed pjesama, ali mislim da mi je najbitnije koja je pjesma ostavljena za kraj, pošto mi ona na kraju ostavi najjači utisak i tek kad ona krene onda ove prethodne pjesme dobiju još veći značaj i shvatim kako je dobro to što sam upravo preslušao. Tj. orgazam mora biti na zadnjoj pjesmi, ne u sredini

Da. Ustvari, to je najbitnija stvar. Da čitav album polako dovodi do orgazma koji je na zadnjoj pjesmi.
Recimo sinoć sam sebi pustio jedan album i nakon treće pjesme sam trebao ići na spavanje, ali nisam mogao zaustaviti i ostaviti ga onako osakaćenog, već sam sjedio pred računarom i čekao da prođe još 9 pjesama i tek onda sam mogao mirno otići u krevet

Kad prokontam, sve ove kriterije su u ovoj deceniji za sad zadovoljili (ili bar trenutno zadovoljavaju) samo:
Antony and The Johnsons - I Am a Bird Now
Paolo Nutini - Sunny Side Up
Bon Iver - For Emma, Forever Ago
The xx - xx
Florence + The Machine - Lungs
A ako malo progledam kroz prste, tu su i:
A-ha - Analogue
Arcade Fire - Funeral
Fleet Foxes - Fleet Foxes
Duffy - Rockferry
Faithless - To All New Arrivals
Sufjan Stevens - Illinoise
Tribalistas - Tribalistas
Norah Jones - Come Away With Me
The Killers - Hot Fuss
John Mayer - Continuum
The Knife - Silent Shout