..tačno.
Kod nas baba i deda drže redovno gice. Bitno je i kako svinja uživa sve do sudnjeg dana, kada se pomoću antropogenog faktora pretvara u niz svima dobro poznatih proizvoda.
Npr. prvo smo ozidali svinjac, gdje je krmak mogao samo da leži. Imao je milion kila na dva kvadratna metra. Bože pomozi svinjske masti, čvaraka i slan'n'n'ice. Kasnije smo izlili ploču malu ispred pomenutog (nazovi) objekta i ogradili - tako da su sledeće dvije gice (Vera i Vesna, po dedinim ćerkama) imale mogućnost kretanja. Njih dvije su mi bile slađe od šećera - suho meso se reže debelo!
Sledeće godine smo proširili svinjac i kokošinjac - Marko i Nikola, sledeće dvije gice po dedinim unucima, imaju i fudbala za odigrati.
Što se tiče ishrane: jednom sam vidjeo u Vojvodini kako ljudi hrane svinju tako što ova jede bukvalno sve. Travu, ostatke od ručka, pa čak i svoje fekalije - malo posoljene
far od auta i branik... al' nije joj nešto išlo.
E, tu ne bi probao ni za pare! Ljudi bacaju sve što svinja može u usta i pri tom je dave koncentratima kojekakvim.
Kod nas deda navikava svinje već 50 godina na vegetarijansku ishranu. Odredimo mjesta u okućnici, koja se pokose i daju gicama. Dobijaju kukuruz, hljeb i biljne ostatke koji bi se bacili. Bilo kako bilo, nisam jeo svinjsko porijeklo nigdje slađe od dedinog, bez i malo samohvale. Svega mi!