Ne mogu više...
Unutar beskraja mogućnosti nema smisla niti potrebe ograničiti se na samo dve mogućnosti i odabrati jednu od te dve kao ispravnu i istinitu, a onu drugu odbaciti ne samo kao neistinitu, nego je proglasiti za jedinu preostalu alternativu. Teizam ili ateizam, kreacija ili evolucija, sve se to svodi na crno ili bijelo, daltonizam duše. A svijet nije crno-bijel, bostoji bezbroj nijansi boja.
On topic: Ne može se poreći postojanje filogenetskih veza u živom svijetu, niko ne može reći da ne postoje linije srodnosti između organizama, niti iko može da kaže kako nema divergentnosti srodnih organizama ili konvergentnosti nesrodnih, oba slučaja u funkciji uslova spoljašnje sredine. To su stvari koje su jednostavno tu, takve kakve jesu, i one, posmatrano strogo materijalno, upućuju na razvoj kroz vrijeme, razvoj koji možemo nazvati evolucija.
Znači, imamo
ogroman sistem u živahnoj
dinamici (planeta, solarni sistem, galaksija...), s
beskrajnim mogućnostima, neograničenim potencijalnim kombinacijama, i imamo eone i
eone vremena koji dopuštaju da se neke od tih kombinacija ostvaruju u vremenu i prostoru. Pročitajte prethodnu rečenicu ponovo. Zar je tako teško to zamisliti, zar je tako teško dati krila viziji i mašti da se umom obuhvati takva stvar? Evolucija je proces kojim se život razvio u bezbroj formi, beskraj neponovljivih kombinacija, može se reći da je to proces kojim se sama beskonačnost manifestuje i potvrđuje.
Znači, naša perspektiva, naša ograničena percepcija, dopušta nam da posmatramo materiju tj. "objektivni svijet" manje-više, pa, objektivno, ali tu je, za sad, kraj objektivnosti. Organska evolucija i nastanak nebeskih tijela su primjeri stvari koje možemo da izmjerimo, da percepiramo, da potvrdimo ili da u ludilu negiramo... ali šta je dalje od toga, e to je pravo pitanje??? Život postoji, živimo ga, vidimo ga i osjetimo, ali šta je to život zapravo? Odakle se pojavio, koja je njegova svrha? Zašto sistemi u ravnoteži iznjedre nešto što je više od prostog zbira njihovih članova, odakle dolazi emergentnost, šta je uslovljava, šta je pokreće??? Prije DNK i proteina postojali su gradivni elementi za ove molekule, dakle prostije molekule, a prije njih još prostije, a onda su se u jednom trenutku spojile u čudesan samoreplikujući sistem - to se desilo i to je neosporno, ali pravo pitanje je ZAŠTO se to desilo? Zašto se iz jednostavnih stvari razvijaju složene stvari, odakle ta zakonitost, šta je razlog tome??
To su prava pitanja i to su pitanja na koja pravi odgovor nećemo naći tako lako, jer stvari mjerimo ljudskim mjerilima. Kad kažem ljudska mjerila mislim, između ostalog, na stvari kao što su "postanak", "početak i kraj", "stvaranje", "kreiranje" i sl. Nalazimo se u materiji i vremenu, u našim ograničenim ljušturama od krvi, mesa i haotičnih misli i emocija, ali to smo mi, takvi smo kakvi smo -
mi nismo objektivno mjerilo sveukupnog postojanja, ne s ovom sviješću, ne sa ovakvim ograničenjima. Kako samo neko može da se usudi da pomisli da je univerzum baš "kreiran"
i ništa mimo toga, da je baš "kreiranje" instrument vječnosti? Kreiranje je ljudski pojam. Ja mogu da nešto kreiram pa da ga diskreiram. Zašto bi "vječnost" to radila? Sama takva tvrdnja staviće vječnost u okvire vremena i, još gore, u okvire uske ljudske percepcije, a onda to nije više vječnost, to je samo ljudska predstava, nesavršena koliko i čovjek.