banjalukaforum.com

Mislim da ce biti interesantno cuti vase misljenje po ovom pitanju. Evo za pocetak nekoliko izjava Alberta Ajnstajna:
„Nema znanja bez vjerovanja i vjerovanje je put do znanja“
„Matematicke propozicije koje se odnose na realnost nisu sigurne, a u onoj mjeri u kojoj su sigurne ne odnose se na realnost.“
„Najvisi zadatak fizicara je potraga za univerzalnim zakonima iz kojih se slika svijeta moze dobiti cistom dedukcijom. Nema logicnog puta koji vodi ka ovim zakonima. Do njih se moze doci jedino intuicijom, utemeljenom na necemu kao sto je ’intelektualna ljubav’.
„Mehanizmi otkrivanja nisu ni logicni ni intelektualni; to je iznenadno prosvjetljenje. Zasigurno, kasnije inteligencija, analiza i eksperiment potvrdjuju (ili obaraju) intuiciju. Ali u pocetku se nalazi ogroman skok imaginacije.“ (navodi uzeti iz „Ideas and opinions“, „The world as I see it“)

Da li pod vjerom misliš na religiju ili na primjer na vjerovanje u svoj uspjeh?

_________________
today is only yesterday's tomorrow

Ne mislim na religiju, vec na nedostatak empirijskog znanja.

Pozdrav duhovni prijatelju,

Ne razumijem sta Einstein misli pod vjerovanjem ali ja licno ne mogu da dovedem bilo kakav oblik vjerovanja u vezu sa znanjem. Samim tim sto Einstein spominje "intelektualnu ljubav", intuiciju, "prosvjetljenje", pa ako hocemo, i vjerovanje, tesko mi je da na takvim subjektivnim idejama i iskustvima izvodim bilo kakve zakljucke. Medjutim, mogu da kazem da ja vjerujem u jedan visi red u svemu i da mi to sluzi kao motivacija kad rijesavam probleme, npr. mogao bih dan i noc da sjedim sa olovkom i papirom za stolom i da eksperimentisem sa brojevima. Isto tako sam naucio da svaki problem ima vise rijesenja, a najbolje rijesenje je uvijek najelegantnije i savrseno logicno. Mi u stvari nismo ni svjesni koliko cesto koristimo abstrakciju ili intuiciju da bi rijesili neki problem. Sjetimo se da su najveca otkrica uvijek dolazila spontano a u manjoj mjeri matematickim, sistematskim putem. Pada mi na pamet primjer Dijkstre, koji je dosao do tzv. shortest-path algorithm dok je ispijao kafu u gradu (taj algoritam se danas koristi npr. u odredjivanju najkraceg puta do odredjene destinacije), a prije toga je pokusavao danima LOGICKI da rijesi problem.

Zamislite recimo, imate komplikovanu semu pred sobom koju morate razumjeti ali je pretrpana algebrom tako da ne mozete nista razabrati, ali znate u cemu je bit šeme. I samim razmisljanjem o svrsi seme dolazite do zakljucka kako funkcionise taj algebarski prikaz. To se vjerovatno svakom od nas vise puta desilo, da npr. pokusavate bezuspjesno da razumijete odredjenju semu bez poznavanja prakticnih aplikacija te seme, ali tek kad razmišljate o problemu, znaci bez formula, dolazimo do razumjevanja šeme.
Nekako imam osjecaj da Einstein pod vjerovanjem nije mislio na nesto misticno vec na ono sto imamo svi mi u sebi i sto koristimo svaki dan. A ako govori o vjerovanju, jedino sto mi je prihvatljiva misao je da se radi o vjerovanju u intuiciju, u nasu sposobnost da osjetimo da "stvari funkcionisu bas na taj nacin i ni na koji drugi", i da to kasnije mozemo da naucnim metodama verificiramo kao ispravno, ali da najvise zakone univerzuma ne mozemo da pretocimo u matematicke formule, da se krajnja stvarnost ne moze objasniti matematicki vec intuitivno. Mozda Einstein bas zbog toga govori o intuiciji na taj nacin. Mislim da Einstein hoce da kaze da mi ovaj svijet ne dozivljavamo i ne spoznajemo logicki i formalno, kao masine, vec intuitivno, "intelektualnom ljubavlju", da harmoniju u svijetu spoznajemo intuitivno. Ta vjera u savrsenu harmoniju u svemu bi mogla biti jedna definicija Einstein-ovog vjerovanja, jedna vrsta intelektualne uskladjenosti sa harmonicnoscu svijeta (sjetite se njegove price kako je zamisljao sebe kako leti na zracima svijetlosti - to bi mogao biti primjer te uskladjenosti ili sazivljavanja sa svijetom)

Pozdrav!

kaže Tesla u svojoj autobiografiji i kao što znamo poslije je vidio da mu je intuicija bila u pravu - izumio je obrtno magnetno polje i još mnoge velike stvari.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Kao da si mi zavirivao u misli.
Ja bih još dodao: i najjednostavnije.

Sva velika otkrića su nevjerovatno jednostavna, da se čovjek zapita kako nam je toliko trebalo da ih saznamo.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Kao i otkriće Boga

Hm... kakva provokacija.

Nisam mislio na takva otkrića, koja se ne mogu objavljivati drugima.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Izgleda da se najljepša otkrića ne mogu objasniti drugima već se moraju lično iskusiti, ne može se drugima dočarati zaljubljivanje, sex, dobijanje djeteta, miris ruže, okus čokolade itd.

Razlog zbog kojeg sam postavio ovu temu je mit da mi ljudska bica imamo izbor izmedju sigurnosti, nauke i znanja sa jedne strane strane i vjere sa druge. Veoma cesto, cak i nauka za koju smatramo da je cisto racionalna, sadrzi u sebi vazne neracionale elemente, i ima mnogo vise zajednickog sa vjerom nego sto vecina ljudi pretpostavlja. Upravo zato znanje i vjera ne treba da budu neprijatelji vec partneri u potrazi za istinom.
Sta ako vjera (sad vise govorim o vjeri u Tvorca i o duhovnoj dimenziji) umjesto da bude korak nazad u odnosu na nasu sposobnost da znamo, je u stvari let izvan granica i okvira ljudskog znanja? Sta ako je rijec „znanje“, koja se koristi da oznaci sigurnost stecenu racionalnim i empirijskim sredstvima, pogodna samo za odredjenu vrstu cinjenica, a potpuno nepogodna za drugaciju kategoriju realnosti u svemiru, koja nije manje stvarna zato sto se ne moze mjeriti nasim naucnim instrumentima. Sta ako su ove realnosti tako ogromne da nisu u stanju da se skupe u nase male kutije „sigurnosti“ i „znanja“? Jedan pisac je kazao: „Zapamti da su ove stvari misterije i kad bismo mogli da ih razumjemo ne bi bile vrijedne naseg razumjevanja. Bog kojeg mozes da razumjes je manji od tebe samoga.“
Vader je to fantasticno napisao da postoje otkrica koja se ne mogu objasniti vec samo iskusiti. Odnos izmedju znanja i vjere se moze uporediti sa odnosom izmedju naucnika u laboratoriji s jedne strane i pjesnika ili vajara sa druge.

Ako pratiš istoriju, vidjećeš da je vjera, pogotovo organizovana, samo sputavala bilo kakav civilizacijski napredak i da je nagora stvar (govorim o organizovanoj vjeri) koja se čovječanstvu mogla desiti. Stvar je time gora što se to dešava i danas. Vjerovatno je organizovana vjera uništila više života i unazadila civilizaciju više nego bilo kakva epidemija.
Da se razumijemo, ne mislim na vjeru u Tvorca ili viši smisao našeg postojanja, nego vjeru u apsolutnu istinitost "Biblije", "Kurana" i dr.
Vjera kod Ajnštajna u tvom primjeru (i Tesle u mom primjeru) je sumnja, a to ni jedna religija ne dozvoljava. Ono je ogromak raskorak od jednoumlja, a religija dozvoljava jedino jednoumlje.


Nauka ne daje odgovor na sva znanja. Nauka jednostavno opisuje svijet u kojem živimo. Još je ogroman put pred njom. Takođe, nje se tiču pojave koje se mogu provjeriti.
Nadam se da neću uvrijediti religiozne na forumu, ali kako će vjernik znati da li je upravu što se tiče svoje vjere? Šizofrenik čuje glasove i uvjeren je da su stvarni. Kako vjernik zna da nije u zabludi, da ne halucinira i slično, jer mozak se često poigrava sa nama. Poenta je da se vjera ne provjerava. Veoma je rizično i opasno stavljati se u ruke vjere, tj. donositi neke odluke od velike važnosti na osnovu svog vjerovanja (što me podsjeti na jedan vic). Vjera stupa na snagu kad sve drugo propadne (u slučaju teške bolesti nekog bližnjeg prvo ga treba odvesti u bolnicu i pokušati mu pomoći na sve načine koje medicina pruža, a ako to ne uspije, onda se treba moliti, čarati-barati, ići kod travara, radiestezista i dr.). Sigurno znate slučajeve kad je upravo ovo drugo pomoglo. Da li je sve slučajnost ili "čudo" o tom ne treba razmišljati.

Razlika između nauke i vjere (NE mislim na organizovanu vjeru) je kao između matematike i književnosti - dobro idu zajedno, ali ne treba da se matematičari bave provjerom pjesničkih alegorija i metafora, niti pjesnici da pomoću pjesama dokazuju teoreme.

Na kraju vic.
Bili Mujo i Haso na krstarenju i počne oluja. Mujo padne u vodu, Haso mu baci pojas, a Mujo kaže: "ne treba, Haso, mene će Alah spasiti". Brod ode u luku, oluja se pojača, a Hase se vrati gliserom po Muju. Mojo ponovo: "Neka Haso, mene će Alah spasiti". Treći put, nakon što se oluja još pojačala, dolazi Haso sa obalskom stražom, a Mujo će ponovo: "Neka, Haso, mene će Alah spasiti".
Utopi se tako Mujo i ode ko Alaha.
Mujo: "Bože, pa zašto me ne spasi, a toliko sam vjerovao u tebe!?"
Bog: "Pa, triput sam ti slao Hasu u pomoć, a ti si odbijao."

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

O ovim stvarima smo već pisali. Pravi vjernik ne treba stati na slijepoj vjeri, već treba da istražuje, kao i naučnici. Kroz pravi duhovni rad se ne stiče samo bolje intelektualno poznavanje svetih spisa (gdje se koja priča i koji događaj nalaze, šta se u njima desilo i slično) već se mogu dobijati spoznaje, dublji uvidi. Vjerujem da je to djelimično ili potpuno neshvatljivo ateistima, i da oni ne mogu pojmiti kako to izgleda, pa samim tim ni vjerovati u spoznaje, vizije, i druge "mistične uvide" od kojih su neki baš...zanimljivi. Osobe koje ozbiljnije rade na svojoj duhovnoj izgradnji teže ovim uvidima i ako dobro rade duhovnu izgradnju mogu ih dobijati, u skladu sa svojim nivoom. O tome su mnogi pisali.

Te tajne će uvijek ostati skrivene od nekompetentnih osoba, iako se o njima mogu objaviti stotine knjiga
(Fanc Bardon)


Tako da neke osobe iz vjere pređu u znanje o svemu ovome, ma koliko ljudi oko njih, ateisti, mislili da oni i dalje samo vjeruju.


Problem je što većina onih koji se smatraju vjernicima ne znaju ništa o ovome, već misle da je vjera (duhovnost, duhovni put) samo slijepa vjera, i da je tu kraj cijele priče.

Ni ljudi ne uzimaju zdravo za gotovo nečiju ljubav, poštenje, odanost, već posmatraju osobu tokom vremena da bi vidjeli da li je ona zaista takva.

Sveto Pismo je pozvalo na "dokazivanje onoga što ne vidimo" i to ni više ni manje nego u rečenici koja definiše vjeru. Dakle prava vjera nije slijepa vjera već vjera koja onda traži potvrdu, spoznaje, uvide, koji će korigovati i produbiti ono u što se u početku samo vjerovalo, a sve to sa ciljem stvaranja dublje i za svakoga lične veze sa Silama Nebeskim.

Više o ovome se pisalo na temi Slijepa vjera, da li je i koliko dobra?


Upravo odličan vic koji si naveo potvrđuje razliku između slijepe vjere (koja nekad vodi u pogrešno razumjevanje stvari koje može biti pogubno) i stanja da je Mujo možda bio duhovna osoba i da je mogao čuti i osjetiti kad/šta/kako uraditi, i kako protumačiti trenutne događaje. Upravo to je razlika između površnog vjernika i duhovne osobe. Prvi će sve pokušati staviti u grube šablone a drugi će osluškivati šta je najbolje poduzeti jer je svaka situacija drugačija. Koliko sam vidio ateisti kritikuju ponašanje ovih prvih, o drugima ne znaju ništa jer nemaju prilike znati, jer je ovih drugih mnogo manje i ne ističu se u društvu, djeluje kao da ne postoje.




I prava duhovnost radi isto to
Duhovni učitelji su davali mnoge tehnike za postizanje i iskušavanje ovoga i onoga, zato što su te tehnike i njihovi rezultati ponovljivi. Jeste da će nekome više odgovarati jedna a nekom drugom neka druga tehnika, kao što važi za lijekove, pa nekad treba malo i čačkati, a ne samo odmah odustajati.

Ne mogu se sloziti sa tobom jer mislim da je upravo suprotno tacno. Istina je da je organizovana vjera pocinila mnoga losa djela, pogotovo u srednjem vijeku, ali smatram da su najgora djela pocinjena od strane organizovane nevjere. Najgori rezimi dvadesetg vijeka (Hitler, Staljin, Pol Pot...) su bili bazirani na ateistickoj filozofiji. Oni su smatrali da ce svijet biti srecniji kad nestane religije. Spilbergova „Sindlerova lista“, Putnamov „The killing fields“, Goldingov „Lord of the flies“ nam govore sta se desava sa drustvima i kulturama u kojima nema mjesta za Boga. Ti si potegao jedno veoma vazno pitanje. Kada uklonis Boga tada covjek mora da zauzme njegovo mjesto. Covjek je taj koji donosi pravila i zakone, covjek odlucuje sta je moralno a sta ne i nikome ne polaze racune. Ako sam samo kolekcija molekula i ako sam u stalnoj borbi za opstanak zasto bih bio moralan? Kao sto Sartr rece, ako vidis staricu da prelazi ulicu, nema nikakve razlike da li ces joj pomoci ili ces je pregaziti autom – sve stvari su jednake bez Boga. Ako nema Boga nema razloga da budem posten, vjeran, cist. Sve je dozvoljeno da bi opstao. Ukloni Boga i rijeci poput: ispravno, pogresno, dobro, pravedno, nepravedno – gube svako znacenje. Bez Boga mi smo ostavljeni sa ljudskim ukusima i misljenjima. Ko moze da kaze da su laganje, preljuba, zlostavljanje djece, lose stvari. Stvarno lose. Bez Boga ostajemo bez temelja moralnosti. Da li cemo prihvatiti da je holokaust moralan zato sto 51% glasaca kaze da je moralan? Da li se moralnost odredjuje glasanjem, prisilom ili ko moze najglasnije da vice?
Ali ako ja znam da je covjek Bozje dijete, stvoren prema Bozjem oblicju, sa posebnim ciljem na ovoj zemlji i u vjecnosti, onda cu dobro paziti kako se ponasam prema njemu, jer svako Bozje bice ima ogromnu vrijednost.


Ne mogu ni ovdje da se slozim s tobom. Ono o cemu ti govoris je jedna jako losa vjera. O tome sam vec pisao ali procitaj o razlici izmedju dobre i lose vjere.
Losa vjera je:
1. zasnovana na neprikosnovenom autoritetu. Drugim rjecima, u losoj vjeri, ja vjerujem jednostavno zato sto mi neki autoritet (pojedinac ili grupa) tako govori. Ja ne mislim za sebe, ne postavljam pitanja. Jednostavno, bez razmisljanja prihvatam da vjerujem ono sto mi se kaze.
2. zasnovana na pritiscima. Oni mogu biti manifestovani pritiskom male grupe da postanes kao oni ili pritiskom velike grupe ili kulture da se ne mjenjas (tiranija vecine)
3. psiholoska potrebe za pripadanjem. Mozda me niko ne tjera da vjerujem, ali ako sam toliko beznadezan za pripadanjem da sam zbog toga spreman da povjerujem sve sto se trazi, kako moja vjera moze da se zove autenticna?
4. arogantna i nespremna da uci. Kada je osoba ponosna zbog svoje „ispravnosti“ i kad se osjeca superiorna; kad ga njegova vjera uzdize iznad ostalih i cini da sa nipodastavanjem i osudom gleda na druge onda se takva vjera tesko moze nazvati dobra. Duhovni stav „ja sve znam“, umisljena sigurnost koja cini da pricam, pricam, pricam, i nikad ne slusam, stav „da me ti nicemu ne mozes pouciti“- sve su to osobine koje su ruzne kod ne religioznih ljudi a pateticne kod religioznih.
5. nepostena. Ako mi moja religija govori da su ljudi drugih rasa ili nacija inferiorni a ja licno poznajem mnoge od njih da su divni ljudi, zar ja ne postajem losija osoba ako nastavim da recitujem „partijsku liniju“. Ako sam bio svjedok korupcije u religijskoj organizaciji ali nastavljam da je prikazujem kao cistu zar tad pokazujem dobru vjeru.
6. apaticna. Dobra vjera uvjek motivise na akciju. Ako moja vjera nije takva onda je ona losa. Ako je moj zivot s vjerom isti kao i moj zivot bez vjere onda je ta vjera losa ako je uopste vjera. Ponekad se ovaj nedostatak akcije pokusava pokriti sa puno price, religijskih termina i sl. Ali koga mozes prevariti baraznom vatrom rijeci osim onoga ko ih izgovara.
7. korak unazad. To je vjera koja cini da manje volim, da budem manje mudar i zreo, manje ziv i odgovoran.

Dobra vjera je:

1. ponizna, spremna da uci i radoznala. Ako sam svjestan ogranicenosti svog znanja kako mogu da budem ponosan „sto puno znam“. Kako mogu da sa visine gledam one koji znaju manje? U stvari, ponos – osjecanje sigurnosti da sam u pravu i da sam superioran i da ne moram da ucim i slusam – je najveca moguca barijera u izgradnji vjere.
2. postena. Zar dobra vjera nebi trebala da se osjeca slobodnom da izrazi i sumnju i sigurnost. Zar ne bih trebao da budem posten o svojim slabostima, o svojoj vjeri, i o svojoj crkvi ili zajednici kojoj pripadam kao sto bih ocekivao od drugih da budu o njihovoj.
3. drustvena. Posto je moje individualno znanje ograniceno, zar ne trebam povezanost sa grupom provjerenih prijatelja, tako da jedni druge mozemo da ohrabrimo i pomognemo u nasem zajednickom traganju za vjerom, Bogom i istinom. Zar ne trebam prijatelje – zajednicu vjere koja ce me njezno upozoriti kada vide da gubim ove kvalitete dobre vjere? I zar ne trebam posten i ponizan dijalog sa ljudima drugih grupa (religija, ideologija, denominacija), posto oni mogu da vide stvari koje mi nedostaju kao i ja njihove?
4. aktivna. Ako smatram da je ono sto vjerujem istina, zar nisam obavezan da tako i zivim?
5. teska. Ako moja vjera donosi samo beneficije a ne kosta me nista, kako mogu biti siguran da je moje traganje, traganje za istinom a ne za beneficijama? Ako mi moja vjera uvjek donosi komplimente i postovanje drugih a nikad odbacivanje i nerazumjevanje, da li sam mozda vjernik zbog drustvenog prihvatanja? Ako me moja vjera nista ne kosta, da li je uopste vrijedna?
6. odnosna. Ako vjerujem da postoji licni Bog, zar ne bi moje traganje za istinom u Bozjem univerzumu trebalo da pocne sa uspostavljanjem odnosa sa njim? Drugim rjecima ako shvatam svoja ogranicenja, zar ne bih trebalo da dopustim Bogu da mi pomaze i da me vodi u mojoj potrazi za istinom?

Vrlo je pogrešno tako generalizovati. Tako bi se moglo zaključiti da su svi ateisti ubice, a svi vjernici ovčice. To jednostavno nije tačno. Zla je uvijek bilo i biće, a činiće ga i vjernici jednako kao i nevjernici. Bog nema ništa s tim. Ono što meni veoma smeta i što me vrijeđa je nametanje mišljenja da su vjernici "po defaultu" moralniji ljudi. Upravo što ti pokušavaš da kažeš. Uzmi za primjer protekli sukob na prostorima BSFRJ. Ko je vodio rat? Ateisti ili vjernici? Pri tome ni jedan vjerski poglavar nije izašao pred narod da kaže da se ne čine zlodjela koja su pripadnici njegove crkve radili nad pripadnicima drugih crkava (osim, kako sam čuo, partrijarha Pavla, koga su ostali sveštenici morali ućutkivati).
I dan-danas katolički sveštenici pod papinim blagoslovom proturaju neistine da se AIDS ne može spriječiti upotrebom prezervativa zbog čega milioni ljudi (najviše u Africi) stradaju.

Ne mora. Zašto čovjek ima egzistencijalnu potrebu za autoritetom? To se posebno vidi u našim narodima. Ljudi su se prije zaklinjali u Tita, pa su mjesto Titove slike, stavili nekog sveca. Meni je nerazumljiva potreba da svaki čovjek sebi određuje čobana. Uvijek treba nekog ko će za njega razmišljati i starati se o njemu.

Tako i treba da bude, a ne da mu se nameću zakoni od prije nekoliko milenijuma. Neki zakoni važe i danas, ali zakoni moraju da budu promjenjiva kategorija, kao i svako društveno uređenje. Komunistički sistemi su pali upravo zbog toga što nisu bili skloni promjenama i prilagođavanju.
Crkva je apsolutno nepromjenjiva kategorija. Hijerarhijsko uređenje katoličke crkve nema nikakvih dodirnih tačaka sa demokratijom (moglo se vidjeti pri izboru pape). Ti ne možeš biti dobar pripadnik neke crkve, ako ne razmišljaš kao što se traži od tebe - jednoumlje.

Ajoj, duhovni prijatelju, to kao da nisu tvoje riječi. Vrlo je prljavo potezati holokaust kao argument da su ateisti - fašisti. Ako su fašisti bili ateisti, ne znači da su svi ateisti - fašisti.
Da li ti stvarno misliš da je ateistima sasvim svejedno zgaziti staricu ili pustiti je na pješačkom prelazu? Odgojiti dijete ili ga zadaviti?
Pa, malo dijete koje ne zna ni da govori zna za ljubav, saosjećanje, osjeti kad mu je majka tužna ili sl. I pas osjeti kad mu je gospodar žalostan.
Bog može da postoji bez crkve, ali crkva bez Boga ne može. Bog služi samo kao sredstvo prisile, sredstvo podjarmljivanja naroda od strane crkve. Kao i današnja politika. Generišeš u narodu strah od nečega (terorizma, Srba, Hrvata, Muslimana) i onda to iskoristiš za svoje ciljeve. Nacionalizam i religija su glavno sredstvo manipulacije. Tako se radilo prije više milenujuma, a tako se radi i danas. Crkva ne uči da su svi ljudi jednaki. Danas djeca od početka školovanja imaju veronauk i uče da su drugačija od druge djece koja imaju drugi vjeronauk.
Crkva stvara od ljudi robove, nameće ideju da neko drugi upravlja njihovim životima, da nagrađuje dobre i kažnjava loše. Onda se i dešava da se ljudi pitaju kako Bog dozvoljava to što se dešava i sl. Istina je da Bog nema ništa s tim i da je za većinu loših stvari ogovoran čovjek. Isto je i sa dobrim stvarima. Biće nam dobro koliko smo dobri prema drugima. Eto ti motiv da budeš moralan.

Ako ti radiš dobra djela radi nagrade nakon smrti, onda je to trgovina (mislim da ima takav citat, možda baš iz Biblije). Ako činiš dobra djela da bi imao dobro mišljenje o sebi - trgovina. Ako činiš to da bi Bogu bio drag - trgovina. To onda nije bezuslovna ljubav (koju valjda te vjerske knjige propagiraju).


Ja govorim o organizovanoj religiji. Siguran sam, iako djelujem uvredljivo, da se ni jedan iskreni vjernik bilo koje vjere neće naći uvrijeđen.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Šta ti misliš da li bi neki hrišćanski sveštenik za tebe rekao da si dobar hrišćanin? Nemam sad u vidu samo ovo citirano nego mnoge stvari o kojima si pisao: čitanje drugih svetih spisa (indijskih, Kurana), astralna projekcija, reinkarnacija...

Zato sam naglašavao da mislim na organizovanu vjeru.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Ne bi. I na ovom forumu smo vidjeli kako pravoslavci gledaju na mene i meni slične.

Mada ni ja sebe ne smatram dobrim hrišćaninom. Kad smo kod ovoga, a i vezano za ono što sam u prethodnom postu pisao, nedavno sam čuo jednu informaciju od nekoga ko spada u one koji imaju dublje duhovne uvide (što je mnogo puta potvrđeno), ta osoba je rekla da bi se na prste mogle izbrojati osobe na ovom svijetu koje na pravi način priznaju Isusa Hrista. Veoma poražavajuća izjava/informacija, vrijedna razmišljanja, posebno među onima koji sebe smatraju hrišćanima. Ja sam narednih dana razmišljao o toj izjavi i vidio da ona itekako ima smisla, iako bi mnogi rekli da to ne može biti tačno. Da bi se ona shvatila treba se pozvati na dosta toga što je sam Hrist govorio, tj. treba vidjeti šta tačno i u svoj puninini znači "prihvatati Hrista". To nije samo (slijepo) vjerovanje da on postoji, jer je i to vjerovanje kod mnogih upitno, neki vjeruju jer je to moderno, neki jer im to daje utjehu u životu, i ima tih nekih raznih razloga. A takvi ljudi se često smatraju pravim i dobrim vjernicima, posebno ako idu u crkve i slave vjerske praznike. I koliko sam ja vidio upravo oni šire lošu sliku o samom konceptu vjere, Boga, vjerovanja, duhovnosti, a pošto je takvih jako mnogo onda zaista djeluje da je njihovo ponašanje sve ono što vjera i duhovnost mogu da ponude, i zato mnogi imaju averziju prema svemu tome. Ja to sve razumijem, i žao mi je što je tako. I teško je u takvim uslovima provući drugačiji pogled na sve to, drugačiji način razmišljanja, jer te upravo ovi vjernici prvi "poklope" u tome i počnu galamiti da si sektaš i satanista (jer sebe prepoznaju u onome što govoriš) pa se i ostali (ateisti i drugi) povedu za tim i kažu "vidi stvarno, ovo je neki sektaš". Pa se pitaš ima li svrhe od nekog pričanja/pisanja.
Zaboravlja se da u Svetom Pismu lijepo piše da je vjera bez dobrih djela mrtva. Sve se svodi na to. To je i Hrist potencirao: kvalitet međuljudskih odnosa, kroz djela, misli prema drugima, riječi koje izgovaramo drugima, na te načine se iskazuje prava i čista vjera, kroz svaki potez, svaku misao i svaku riječ tokom cijelog običnog svakodnevnog dana. I ko to slijedi, ko se tako ponaša, taj priznaje Hrista na pravi način, jer je Hrist više puta jasno rekao da se ljubav prema njemu iskazuje tako što se slijede njegove upute i njegov način života, onako kako je on živio. Držanje njegove ikone u kući i na avataru (i sve slično tome) nije dovoljno/potrebno, to nije ono što se traži. A najžalosnije je što sve ovo jasno piše u Svetom Pismu, a to se ili ne zna ili se ne slijedi. Ni ja to ne slijedim. Svako ko se želi smatrati hrišćaninom treba da se zapita da li to slijedi. Ako ne slijedi, ili slijedi samo u pojedinim trenucima, onda takva osoba nije dobar hrišćanin. I ne priznaje Hrista na pravi način.

Odličan post Vader.

Toliko jednostavna poruka u Svetom Pismu, toliko očigledna i jasna, a mi opet pravimo hijerarhije, ceremonije, pa idemo da ubijamo "nevjernike", da spaljujemo "vještice", mučimo "jeretike" na smrt, pa se svadjamo da li je pravoslavlje bolje od katolicizma, protestantizma, adventizma, pa se svadjamo da li je ljubljenje ikona idolopoklonstvo, pa se svadjamo u kojoj se crkvi stoji a u kojoj sjedi, pa svako reklamira svoju crkvu kao najbolju, pa prijetnje paklom, a toliko jednostavna poruka.

Slažem se. Ali ne samo pravoslavci već i pripadnici drugih crkava. Mislim da je u Hrvatskoj prije koju godinu neki katolički sveštenik proglašavao jogu đavoljom rabotom.

Crkva jednostavno ne dozvoljava da čovjek bude čovjek - da zazrijeva, da istražuje, sumnja, da misli svojom glavom, pa ni da ima svoje ideje o Bogu i vjeri koliko god te ideje bile dobre i dobronamjerne.
Crkve su se postavile za portparole Boga i Bogu se jedino može pristupiti preko posrednika - crkve. Rano hrišćanstvo (do kraja 4. vijeka) nije imalo ni crkvu, ni sveštenike, ni Bibliju, pa je funkcionisalo i širilo se nezaustavljivo.

Da li je čovjek loš ili dobar više zavisi od odgoja nego od toga da li je vjernik ili ne.

Zato (da se konačno vratimo na temu) nauka i vjera mogu zajedno, ali nauka i crkva - teško.
Evo svježe vijesti o nogiranju direktora vatikanske zvjezdarnice: vijest, Wikipedia.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams