banjalukaforum.com

Novinar časopisa New Scientist prekopao je niz novina, časopisa i knjiga kako bi pronašao najzabavnije, najprovokativnije, ali i najbizarnije eksperimente modernog vremena. Često naizgled bizarni projekti vode do najvećih otkrića, pa su tako davanje LSD-a slonu, gutanje bljuvotine, spajanje i oživljavanje životinja možda ipak imali svoju svrhu


Slon na tripu

Kad je prije 45 godina Tusko, 14 godina star i tri i po tone težak slon umro od posljedica LSD-ja, dvojica psihijatara koji su na univerzitetu u Oklahomi vodila eksperiment, opravdali su se izjavom da su i sami uzeli LSD. Međutim, Tusku su dali droge dovoljno da 3.000 ljudi halucinira. Navodno su htjeli izazvati slonovsko ludilo (musth) zbog kojeg te životinje postaju seksualno agresivne.
Tusko nije dugo izdržao na tripu. Trčao je i rikao nekoliko minuta, a zatim umro. Louis J. West i Chester M. Pierce na kraju su zaključili da bi se droga mogla koristiti za uništavanje čitavih krda slonova na područjima na kojima uzrokuju velike probleme.

Priprema za smrt

Šezdesetih godina američka vojska provela je bizaran eksperiment. Desetak vojnika obaviješteno je tokom vježbe u avionu da je došlo do kvara na motoru i da vjerovatno neće preživjeti. Zatim im je dano da ispune formulare za osiguranje.
Ispostavilo se da opasnosti nema i da su vojnici dio eksperimenta koji je trebao pokazati koliko su im oslabljene kognitivne sposobnosti u ekstremno stresnoj situaciji.

Dvoglavi pas

Ruski hirurg Vladimir Demikov izveo je sveukupno 20 operacija u kojima je spajao životinje. Prvu operaciju uspješno je izveo 1954. kad je na vrat odrasle njemačke ovčarke prišio glavu, ramena i prednje noge njezina štenca. Simbioza je funkcionisala mjesec dana, a skoro sve što su radili, radili su sinkronizovano, od glasanja do hranjenja.
Iako njegovi postupci djeluju u najmanju ruku bizarno, priznat mu je veliki doprinos operacijama poput transplantacije srca.

Šta uzbuđuje purane?

Zašto i kako su Martin Schein i Edgar Hale šezdesetih godina na univerzitetu u Pennsylvaniji došli na ideju da iskušaju granice 'napaljenosti' jednog purana, nije poznato, ali rezultati su bili zanimljivi. Napravili su model purice u prirodnoj veličini, pa joj trgali dio po dio tijela, ali purani su bili uzbuđeni i kad je ostala samo glava na štapu.
Uzbuđenje je splasnulo tek kad je pred njih izišla bezglava purica, pa su istraživači zaključili da je glava najveći faktor kod parenja tih životinja.

Doktor koji se ne boji bljuvotine

Odlučan u namjeri da dokaže da žuta groznica nije zarazna, doktor Stubbins Firth je početkom 19. vijeka eksperiment odlučio provesti na sebi. Prvo je bljuvotinu zaraženog pacijenta utrljao na ranu na ruci, a kad to nije upalilo, onda ju je počeo gurati u druge otvore na tijelu (uključujući oči) i na kraju je popio.
Doktor je ostao zdrav kao dren, ali to, suprotno njegovom mišljenju, nije dokazalo da groznica nije zarazna. Kasnije se ispostavilo da se prenosi direktno krvlju, najčešće ubodom zaraženog komarca.

Podsvijest uči i u snu!

Može li se uticati na podsvijest dok čovjek spava, tj. može li se tako riješiti nekih ružnih navika, pokušao je dokazati američki psiholog Lawrence LeShan 1942. godine. Cijelo ljeto stajao je u prostoriji u kojoj je spavala grupa dječaka koji su imali problema s griženjem noktiju i ponavljao: 'Moji su nokti užasno gorki!'
Do kraja ljeta njih 40 posto riješilo se ružne navike, ali kasnije su istraživači eksperiment doveli u pitanje sumnjajući da su svi dječaci duboko spavali tokom 'predavanja'.

Misterij škakljanja

Profesor psihologije u Ohiju Clarence Leuba 1933. odlučio je provesti eksperiment i dati odgovor na pitanje, je li smijeh spontana reakcija na škakljanje ili je naučena pojava. Eksperiment je proveo na svom tek rođenom sinu, tako da je zabranio svima oko njega da se smiju dok ga škakljaju. Sam je čak nosio masku dok je to radio.
Međutim, sedam mjeseci kasnije, mali je umirao od smijeha pri škakljanju. Rezultat je bio očigledan.

Kalifornijski doktor Frankenstein

Tridesetih godina prošlog vijeka istraživač Robert Cornish izveo je niz pokusa pokušavajući oživjeti mrtve životinje. Pokusne kuniće glumili su psi terijeri. Moderni Frankenstein je pse njihao, a ubrizgavao im je mješavinu adrenalina i sredstva protiv zgrušavanja krvi.
Nekoliko se životinja diglo iz mrtvih, ali samo nakratko i uz oštećenja mozga i sljepilo. Cornish je usprkos tome podnio zahtjev za odobrenjem eksperimentisanja na ljudima, ali kalifornijska vlada taj zahtjev je odbila.

Oči širom otvorene

Da neki ljudi mogu zaspati u bilo koje vrijeme i uz bilo kakvu buku, dokazao je Ian Oswald 1960. na univerzitetu u Edinburghu. Trojici volontera pričvrstio je oči tako da ih ne mogu zatvoriti, te ih izlagao jakoj svjetlosti, glasnoj muzici i električnim šokovima.
Unatoč ometanju, pokusni kunići zaspali su u roku od 12 minuta. Oswald je to objasnio monotonom izmjenom svjetlosti i zvuka.

Emocije se vide na licu

Kako bi istražio koliko se emocije odražavaju na izrazu lica, psiholog Carney Landis dobrovoljnim učesnicima pokusa istaknuo je olovkom mišiće lica da bi ih kasnije lakše mogao raspoznati. Zatim ih je promatrao kako se ponašaju dok mirišu amonijak, slušaju džez, gledaju pornografske filmove i guraju ruke u kantu punu žaba.
Vrhunac je bio kad im je svima dao da odrežu glavu štakora. Pritom su skoro svi imali isti izraz lica. Prema Landisovim riječima, izgledali su kao pripadnici kulta koji se pripremaju žrtvovati nešto bogu. Međutim, da stvar bude zanimljivija, pri otkidanju glave štakoru, učesnici su pokazali najmanje emocija.