Što me slatko nasmijašte sa tim...pozitivno, naravno. Naime, kada smo malo "čeprkali" po našoj porodici i zezali se koliko smo izmješani, došli smo do zaključka da meni ne gine da se udam za Albanca ili Makedonca
Ne obazirući se samo na moju širu porodicu, nego i na državu u kojoj smo živjeli u slozi i poštivanju različitih običaja i kultura, danas mi nikako nije jasno odakle tolika mržnja i nesposobnost da prihvatimo drugačije. Elem, uvijek mi je predstavljalo najveću čast i ponos kada su nam pripadnici druge vjere dolazili na naše praznike i mi na njihove. Uvijek se to svodilo na prelijepo druženje i pjevanje od Triglava pa do Đevđelije... Da ne govorim kako smo bili složni kada je nekome bila potrebna pomoć...
Recimo, dođete u kamp na moru, komšije se sjate i svi vam pomažu da sklopite oli prikolicu oli šator. Jedni donose kafu, drugi sok, treći nešto slatko da dođemo sebi, djeca se pokupe i zajedno idu na plažu da ne ometaju starije u radu...
Baš mi, ovako izmješani "do bola" bi drugima trebali biti primjer, kako se trebaju zasukati rukavi, stisnuti zubi i samo sa voljom i željom, po ličnim mogućnostima, bez ikakvog interesa, konačno se početi ponašati onako kakvi jesmo - kao dobri domaćini... i izdići se iz dnevno-političke mašinerije, te napraviti nešto od ovih ruševina, a ne stvarati nove.
Toliko u mom izlaganju (za sada - da vas utješim)