banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 28 Mar 2024, 11:14

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Ova tema je zaključana, ne možete da menjate postove ili da odgovarate  [ 53 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1, 2, 3  Sledeća
Autoru Poruka
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:02 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 23 Feb 2010, 08:22
Postovi: 24782
Vidi se da momak ima iskustva.

_________________
Знају ли вам дједови да сте израсли у љубитеље нациста?


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:02 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 27 Avg 2007, 14:39
Postovi: 39514
Lokacija: Vostok Station, Antarctica
Tako mlad, a vec major


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:03 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
<Enter_name> je napisao:
Ne ponašaš se pristojno, ne braniš svoj stav argumentima već vrijeđanjem ostalih učesnika u diskusiji... imaju ljudi pravo da se na slažu s tobom.
Dakle, pročitao si pravila foruma i složio se s njima... ako imaš nešto protiv toga - nemoj ni pisati, nećeš nam nedostajati.


Da ogovorim i tebi, a vrijedi i za one koji misle kao ti: tema je za manje od 1h bila pregledana više od 50 puta (a samo 3* sam je ja otvorio), a gospoda su izbacivali postove tipa: yo boring, nigga i tako to. Nisi obrisao njihove nepristojne postove, pa sam morao odgovoriti adekvatno. Od sada ja ću postavljati postove, bez uvredljivog sadržaja po forumaše (osim ako im ne smeta što prozivam ustaše) pa ti briši što smatraš da je neprikladno....

U suprotnom koga ne zanima nek preskoči.... ima Srpsku majku i sl. pa nek tamo piše...

Hertzog je napisao:
Tako mlad, a vec major


Trudim se dostići tvoju generalsku poziciju, jbg...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:05 
OffLine
Urednik
Urednik
Korisnikov avatar

Pridružio se: 21 Nov 2007, 09:26
Postovi: 17115
Lokacija: Q5HW+6W
Za postove koje smatraš spornim - imaš uzvičnik sa desne strane i prijavi, niko ti ne brani.

_________________
Slika


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:09 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
A to je taj moj "sporni" post neko od uvrijeđenih snaša prijavio :lol: Kako da ne :lol: Nek mi se javi putem pp i izgovori šta god hoće, evo ja njega neću prijaviti. Ne spadam među **čke koje se ne mogu odbraniti....


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:11 
OffLine
Urednik
Urednik
Korisnikov avatar

Pridružio se: 21 Nov 2007, 09:26
Postovi: 17115
Lokacija: Q5HW+6W
Toneš sve dublje... da ja još jednom resetujem temu, pa sa Božjom pomoći?

_________________
Slika


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:20 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Može molba: izbriši sve postove (uključujući i ovaj) na ovoj temi, osim ona 2 gdje sam postavio vijesti o Frljiću?


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:23 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 12 Feb 2008, 16:27
Postovi: 17340
Ovo kao faze tuge
prvo bijes, pa negiranje, pa sad pogađanje, nakon toga depresija, i na kraju prihvatanje da je tema bespotrebna....

_________________
Rape train has no brakes

Sa korita Ivanova


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:25 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Reko bi ti ja šta mislim o tom tvom postu 8) ali ćeš me prijavit i obrisaće mi temu...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:26 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 12 Feb 2008, 16:27
Postovi: 17340
Evo reću ja: Moj post je glup i bez veze, samo služi za podjebavanje, sve dok se tema ne zaključa ili obriše.

_________________
Rape train has no brakes

Sa korita Ivanova


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 21:27 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Nije to bio tvoj post, to je ono što sam ti htio reći....


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 22:02 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
Skroz nebitan lik. Pozorišni reditelj i upravnik pozorišta. Da je Rozga izjavila nešto kontra povampirenja ustaštva u HR imalo bi više odjeka jer žena ima bar neke fanove i poštovaoce.

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 22:05 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Pa, eto, tebi je nebitan.... meni nije. Meni je ta tvoja Rozga kancer društva, kao i Ceca, Parovi, Farme, Velika braća...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 22:07 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
Znaš koliko postoji meni bitnih ljudi pa ja o njima ne otvaram temu? Plus si fulao poentu sa Rozgom dečko.

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 22:10 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Je li zabranjeno postavljati određene teme? Mislio sam da sve dok ne vrijeđam druge mogu postaviti bilo koju temu.... Majku mu, izgleda da sam omašio - jel ovo forum :?:

Po pitanju Rozge - nikako.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 22:18 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 03 Jan 2007, 16:38
Postovi: 23477
Pošto imam problem sa otvaranjem prve stranice teme o čemu se ovdje radi?

_________________
Rad je od čovjeka napravio roba, neradu smo odani sve do groba.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 22 Feb 2016, 22:25 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Maj 2010, 21:21
Postovi: 9165
Ha ćuj, ćiji je duźi, pitanje je sad. Pus kraju ništ nepoznato...


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 24 Feb 2016, 09:05 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Citiraj:
Frljić se obrušio na Lederer: "Doministrice, jeste li glupi ili samo zli?"

Piše: D.I., ponedjeljak, 22.2.2016. 14:22

OLIVER FRLJIĆ, intendant riječkog HNK osvrnuo se na izjave zamjenice ministra kulture Ane Lederer u kojima tvrdi kako se negativni nalaz revizije ne odnosi u cijelosti na sadašnju upravu riječkog HNK.
"Najnovija izvedba zamjenice Ministra kulture RH navodi nas na jedino moguće pitanje: doministrice Lederer, jeste li glupi ili samo zli? Ova bivša intendantica zagrebačkog HNK, o čijem je poslovanju Državna revizija objavila poražavajuće nalaze izjavila je: "Spomenuti nalaz Državne revizije ne odnosi se u cijelosti na sadašnju upravu riječkoga HNK-a". Doministrice Lederer, koji dio nalaza Države revizije za poslovanje riječkog HNK tijekom 2013. godine se mogao odnositi na sadašnju upravu koja je vođenje kazališta preuzela 1. rujna 2014? Pa ova Vaša medijska izvedba kao da slijedi davni naputak Hitlerovog ministra propagande o laži koja ponovljena stotinu puta postaje istina!?", poručuju Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević.

Nadaju se kako će Lederer "što prije ozbiljno poraditi na razumijevanju kategorije vremena ne bi li shvatila da aktualna uprava može biti odgovorna samo za poslovanje nakon 1. rujna 2014"
"Ako to nije u stanju, u što bi se sada doista dalo sumnjati, postavlja se pitanje je li u stanju obavljati ponešto složenije poslove koji su joj u opisu trenutnog radnog mjesta. Također nas zanima hoće li se novopečena zamjenica ministra pozabaviti onim dijelom poslovanja riječkog HNK u mandatu Nade Matošević Orešković u kojem je Ozren Prohić, rođak ministra Hasanbegovića, nezakonito obavljao poslove ravnatelja Opere putem autorskih ugovora, čime je eklatantno kršen Zakon o kazalištu? Hoće li doministrica Lederer Državnom odvjetništvu prijaviti Ozrena Prohića i tako pokazati da joj je doista stalo do sankcioniranja nepravilnosti koje su se događale u mandatu prethodne uprave riječkog HNK? A ministra Hasanbegovića pitamo hoće li istom DORH-u prijaviti svoju zamjenicu zbog, navedimo samo jedan detalj, autorskih honorara koje je, uz redovitu plaću intendantice HNK u Zagrebu u iznosu od 20.216,45 kuna, isplaćivala – sama sebi. Tijekom 9 mjeseci 2012. godine – 71.490,37 kuna", poručuju Frljić i Blažević.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/frlj ... 76574.aspx


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 24 Feb 2016, 09:07 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Arhivski tekstovi

Citiraj:
BLAŽENI KOJI NE VIDJEŠE, A VJERUJU

Koliko moraš biti glup da bi komentirao predstavu koju nisi vidio? Na to pitanje odgovor je, a da ga nitko ništa nije pitao, kao skromni prilog huškanju raspomamljenog čitateljstva Večernjeg lista protiv uprave riječkog HNK, dao Nino Raspudić. Ponosno nastavljajući staru hrvatsku novinarsku tradiciju lova na različite vještice, uvaženi kolumnist Večernjaka isporučio nam je obilnu porciju svojih mentalnih fekalija u formi retoričkih pitanja. Što Raspudić doista sere najbolje znaju oni koji svoju nacionalnu skatofagiju hrane njegovim pisanjem. Temeljito zasićeni njegovom mekom stolicom, oni su spremni za tvrdi obračun s onima koje je Večernjakov kolumnist označio kao metu.

Piše: Oliver Frljić

O čemu je Raspudić pisao? O predstavi “Hrvatsko glumište”. Je li Raspudić navedenu predstavu vidio? Nije. Ali profesoru Filozofskog fakulteta, koji s jednakom lakoćom diže spomenik Bruce Leeju, ispisuje biografiju Modnog mačka, presipa iz šupljeg u prazno u emisiji Peti dan ili rže u istoj ergeli s najboljom pasminom hrvatskog nezavisnog novinarstva (Ivkošić, Jajčinović, Despot, Jurasić i nikad prežaljeni Dujmović), nije teško promovirati se i u stručnjaka za kazališna pitanja na neviđeno.
O čemu nas je, između ostalog, izvijestila Raspudićeva teatrološka telepatija? Da je predstava “Hrvatsko glumište” nastala u dva tjedna. Kako to Raspudić zna, ako ga o istom nije obavijestila povrijeđena taština Slobodana Šnajdera, koja pak barata s brojkom od sedamnaest dana? To nikada nećemo saznati jer uređivačka politika Večernjeg lista ne opterećuje svoje kolumnističke pulene, koji uzdrhtalim perom draškaju nacionalističku erekciju čitatelja, zahtjevom da ono što napišu na neki način i argumentiraju. Ako je Raspudić napisao da je predstava nastala u dva tjedna, onda je, zaboga, tako.
U klasičnoj zamjeni teza, kojom se prikriva činjenična potkapacitiranost, novopečeni stručnjak za kazališne normative optužit će me i za nedovoljnu provokativnost, bez ikakvog obrazloženja na čemu temelji tezu da bi moj rad htio ili trebao biti provokativan. Nakon toga će dati cijelu listu prijedloga koji bi taj isti rad trebali apgrejdati do istinske provokativnosti (Nino, hvala ti od srca. Zahvalio bih se i od niže, ali se bojim da bi takve homoerotske aluzije mogle okrznuti tvoju heteroseksualnu pravovaljanost.), premda, kao što sam rekao, nigdje nije obrazložio iz čega je zaključio da je itko imao ambiciju biti provokativan. Jednostavno, Raspudiću se ili podrazumijeva da moj rad ima pretenziju biti provokativan, ili pak čoporu svojih vjernih čitatelja nema potrebe objašnjavati ono oko čega su, i prije nego što je počeo pisati, stvorili konsenzus.
A oni koji se s Raspudićem slažu i prije nego što je išta napisao, složit će se s njim i nakon što svoje misli materijalizira na toaletnoj mekoći Večernjakovih stranica. Tako će Raspudić obznaniti da se s ustašama u Rijeci nema smisla baviti 2014. jer je Rijeka 1941. bila u Italiji. Potvrđujući tako još jednom da mu je logika jača strana, Raspudić će, sasvim u skladu sa zvanjem doktora znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, demonstrirati i izvrsno poznavanje povijesti. Jer izjavljivati da se u Rijeci 2014. nema smisla baviti ustašama, pošto je ista 1941. bila u Italiji, ukazuje na odlično poznavanje činjenice da je upravo ustaška država Rimskim ugovorima cijelu Rijeku elegantno prepustila Kraljevini Italiji, te da je u sastav države u kojoj se danas nalazi vraćena tek 3. maja 1945. Naravno, kao što Nino zna, hrabrom borbom ustaša koji su tog povijesnog datuma oslobodili Rijeku.
Da bi svojim pisanjem još malo zagolicao nacionalne testise i proizveo dodatno lučenje nacionalističkog testosterona, Raspudić će me optužiti i da sam “režimski umjetnik”. Ta sintagma, koju kratki espresso iz Večernjaka dodaje klasičnom repertoaru dežurnih pojmova za stigmatizaciju onih koji ne misle dovoljno hrvatski, spada u istu mrežu s pojmovima poput Jugoslaven, “jugonostalgičar, kosovac, udbaš, četnik itd.”, koja služi, kako je nedavno pisao Sandi Blagonić, “da bi se složena društvena stvarnost svela na identitetski binarizam”. Jer stvarnost je za Raspudića, bez obzira na svu intelektualnu pozlatu kojom krije svoju duhovnu koroziju, ili crna ili bijela. U svakom slučaju, puno više crna.
Da bih pomogao Raspudiću u afirmaciji teze da sam “režimski umjetnik” i dodatno raspalio one koje tako prilježno i precizno huška protiv moje malenkosti, navest ću par detalja iz svoje biografije koje su jednako točni kao i njegova tvrdnja da “kapitalist, permisivan Jugoslaven jest figura koja drži političku, ekonomsku i medijsku moć u Hrvatskoj”.
Idemo redom. 2011. HDZ BiH platio me je da u predstavi “Pismo iz 1920″ difamiram glumca Emira Hadžihafizbegovića, citirajući njegovu ratnohuškačku monodramu, preko njega posredno i cijeli bošnjački narod, te Raspudiću tako mrski koncept unitarne Bosne.
U Beogradu mi je 2012., tada još uvijek vladajuća Demokratska stranka, keširala ozbiljnu količinu novca da napravim predstavu o Zoranu Đinđiću kojom bi se pokazao politički i moralni bankrot postđinđićevskog DS-a (najbolje izraženom u tezi o “dva bola”, čime su izjednačene političke biografije Đinđića i Miloševića), ali i anticipiram demokratske promjene kojima će na vlast zasjesti nekadašnji srpski radikali (zbog toga je dio predstave bio financiran i od strane Srpske napredne stranke).
2013. me je Slovenska demokratska stranka Janeza Janše angažirala da napravim predstavu o 25.671. izbrisanoj osobi, žrtvama administrativnog etničkog čišćenja koje je u osvit svog postojanja napravila Republika Slovenije… Da skratim, moj kazališni angažman događa se isključivo u aranžmanu s centrima političke moći koja mi jasno i glasno kaže što i kako da radim. Naravno, ne treba zaboraviti da me je davne 1992., još kao šesnaestogodišnjaka, iz rodne Bosne u Hrvatsku poslala UDBA da bih, maskiran u izbjeglicu, radio na destabilizaciji novonastale države i obnovi Jugoslavije.
Upoznavajući ga i s ovim dijelovima svog života, pozivam najpoznatijeg hrvatskog ghostwritera(Nino, ima li kakav zgodan hrvatski prijevod ove sintagme kroz koju bi i čitatelji Večernjaka shvatili intelektualno i moralno dno na kojem povremeno prebivaš?) da mi napiše biografiju. Honorar će biti isplaćen novcem koji na ruke dobivam od riječkog SDP-a i omraženog HNS-ovskog Ministarstva kulture, a Raspudić ga može iskoristiti na turističko putovanje kojim bi se vratio iz svijeta priviđenja u stvarnost s kojom je ozbiljno izgubio doticaj.
Nabrajajući što bih sve trebao raditi, Raspudić je pokazao i ozbiljne redateljske, te intendantske ambicije. Za realizaciju ove druge mu predlažem da se prijavi na prvi sljedeći natječaj. Nakon svih kazališnih kompetencija koje je demonstrirao u svom tekstu, ja ću mu sa zadovoljstvom prepustiti svoj intendantski stolac. Što se tiče njegovih redateljskih aspiracija, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca mu nudi da upravo u njemu ostvari svoj redateljski debi. Koncentracioni logor Dretelj, ako je Raspudić za isti čuo, bi mogao biti idealna tema. Svu potrebnu dokumentarnu građu, informacije o količini i načinu torture, može dobiti od svojih bošnjačkih sugrađana koji su kroz isti prošli.

http://www.tacno.net/kolumna/blazeni-ko ... a-vjeruju/


Citiraj:
Frljić oslobađa

Predsednik HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je na spisak predizbornih obećanja stavio i smenu Olivera Frljića sa mesta upravnika riječkog HNK-a. Naspram ovakvih i sličnih izjava političara o Frljićevom radu, u domaćoj štampi malo je reči o međunarodnoj karijeri ovog pozorišnog reditelja. Tako je i gostovanje predstave Aleksandra Zec u Berlinu ostalo u senci Karamarkove borbe protiv “kulturne okupacije” riječkog teatra od strane njegovog upravnika.
Od Frljića kod kuće opasniji je jedino Frljić u gostima, pa bi moćnici balkanskih državica trebalo da, umesto skidanja njegovih predstava sa repertoara, organizovanja pozorišnih batinaša i prostesta pred premijere, više pažnje posvete njegovim gostovanjima po evropskim pozorišnim metropolama, čije su posledice po sve što je srpsko, hrvatsko, nacionalno i narodno nesagledive.
Nakon što je prvi put odigrana u Nemačkoj u februaru ove godine, Aleksandra Zec uvrštena je u deset najznačajnijih predstava na nemačkom govornom području, te je istina o tome ko i zašto ju je ubio, kako i zbog čega su ubice dvanaestogodišnje devojčice i njenih roditelja ostale nekažnjene, čija i kakva politika je to omogućila – izašla na videlo i van granica balkanskih bedema.
Umesto što je skinuta sa repertoara, predstavi Zoran Đinđić trebalo je zabraniti da putuje u Vizbaden na Festival nove evropske drame i ispriča publici ono čega se valjda stidimo – da nakon više od deset godina od ubistva premijera inspiratori zločina nisu kažnjeni.
Poslednja u nizu kratkovidosti državotvornih upravnika čaršijskih pozorišta je odbijanje da postave predstavu Aleksandar Vučić. Ako Frljić nastavi da bude miljenik i publike i kritike u Nemačkoj, mogao bi jednog dana da u sred Berlina inscenira predstavu o našem velikom vođi. To bi i samog Vučića unespokojilo mnogo više od predstave o njegovom liku i nedelu u nekom pozorištu kod kuće.
U pozorišnim predstavama Olivera Frljića niko nije nevin: ni reditelj koji iznova gura prst u oko balkanskoj (ne)kulturi sećanja; ni glumci koji prihvataju ili odbijaju uloge u njegovim komadima; ni egzaltirana publika koja aplaudira u sali ili zviždi ispred pozorišta. Nije nevina ni nemačka publika koja je nedavno imala priliku da pogleda Aleksandru Zec u berlinskom teatru Hebel am Ufer (HAU). “Šta ste došli da gledate večeras? Divljake sa Balkana kako ubijaju jedni druge? Je l’ ste to došli da vidite?”
Većina predstava sa Balkana koje gostuju u nemačkim pozorištima govore o ratu. Da li ovdašnja pozorišta i publika od reditelja sa naših prostora očekuju isključivo predstave koje se bave ratnom tematikom?
Selekcija predstava koje dolaze sa Balkana radi se na razini određenih stereotipa o tom prostoru i traži se da se kroz te predstave određeni stereotipi i potvrde. Mislim da je stvar i autora na koji način se bave tim stereotipima i na koji način ih dekonstruiraju. U Minhenu sam radio predstavu Balkan macht frei koja je koristila strategiju subverzivne afirmacije – išao sam na potvrđivanje određenih stereotipa i očekivanja od mene kao autora koji dolazi iz tog specifičnog, balkanskog konteksta. U jednom trenutku je ta priča postala priča o nemačkom društvu i kako ono radi isključenja. Mislim da su strukturalni rasizam i njegova očekivanja prva pitanja koje autor koji ovdje radi treba postaviti.
Šta tačno mislite kada kažete strukturalni rasizam?
Mislim na rasizam koji ne postoji kao neka vidljiva praksa, već se prikriva kroz različite institucionalne prakse koje rade na isključivanju na temelju boje kože, kulturnog ili etničkog porijekla. Majkl Epl u knjizi Ideologija i kurikulum piše o tome kako je kreiran kurikulum u američkim školama. Tu se vrlo jasno vidi kako se kroz obrazovni sistem vrijednosti i interesi najprije jedne rase, a zatim i klase, reproduciraju. Slično tome, zapadnoevropska društva, svoj deklarativnoj multikulturalnosti usprkos, zadržavaju svoje kolonijalne prakse, samo ih maskiraju različitim institucionalnim praksama. Kolonijalni status društava s periferije Europe, u koja bih ubrojao i državicu u kojoj trenutno živim, tematizirao sam upravo u predstavi Balkan macht frei.Jedno od pitanja koje se mom scenskom alter-egu postavlja u toj predstavi glasi “Šta vi uopće znate o njemačkom društvu? Znate nešto malo o Trećem rajhu i to je to”. Upravo time sam htio naglasiti na koji način se autora koji dolazi s Balkana, a ne želi u rafiniranijoj formi potvrđivati dominantne stereotipe o tom prostoru, diskvalificira.
Mediji na Balkanu gotovo uopšte ne izveštavaju o vašoj međunarodnoj karijeri i dosadašnjem radu u Minhenu, Vizbadenu, Gracu, Berlinu. S druge strane, evidentna je politizacija vašeg lika i dela, a nedavno je i predsednik HDZ-a Tomislav Karamarko u predizbornoj kampanji govorio o vašoj smeni sa mesta upravnika riječkog HNK-a. Stiče se utisak da ste postali instrument koji političari koriste za dnevno-političke rasprave?
Tomislav Karamarko je po svoj prilici duboko uvjeren u svoju izbornu pobjedu, pa više nema potrebe prikrivati kakav će autokratski model kulturne politike implementirati ukoliko postane premijer. Nemojmo se zavaravati, političari će koristiti sve što im može povećati postotak onih koji će glasati za njih. HDZ već više od godinu dana HNK Ivana pl. Zajca i moju malenkost proizvodi u najvažnijeg unutrašnjeg neprijatelja i sad to pokušava maksimalno dokapitalizirati.
Vaš sledeći projekat u Berlinu je Estetika otpora po romanu Petera Vajsa čija je tema antifašistički otpor u nacističkoj Nemačkoj 30-ih godina prošlog veka. Zašto Vajs, zašto baš sada? Postoji li veza između onoga što se tada dešavalo sa onim što se dešava danas?
Najpre, situacija u kojoj smo danas me neverovatno podseća na tridesete godine prošlog stoljeća. S druge strane, centralno pitanje koje Vajs postavlja u prvom tomu Estetike otpora, a kojim bih se htio bavit, jest koja i kakva umjetnost može reperezentirati jednu društvenu klasu? I Brecht i Godard su kroz svoje radove htjeli komunicirati s radničkom klasom, a na kraju su ih najbolje razumjeli u Brehtovom slučaju buržoazija, a u Godardovom intelektualci. Za publiku, kojoj bih se htio obraćati, kazalište je odavno postalo luksuz – i materijalni i intelektualni. Oni si odlazak u teatar ne mogu priušiti, a kad se konačno i nađu u tom prostoru, oni nemaju kulturalnu kompetenciju da bi razumjeli jezik kojim im se obraćamo. I to jasno pokazuje kome pripadaju kulturne institucije, uključujući i onu koju trenutno vodim. Zbog toga se u riječkom HNK pokušalo u protekloj sezoni, uz ustaljenu produkciju, kreirati i različite prakse koje mogu komunicirati i s onima koji su toliko deprivilegirani da kazalište mogu ili žele gledati jedino izvana.
Vajs govori i o odnosu umetnosti i revolucije. U Berlinu je nedavno u pozorištu Šaubine promovisana knjiga Srđe Popovića Mustra za revoluciju. Janis Varufakis, Srećko Horvat i Franko Bifo Berardi diskutovali su o planu B za Evropu u teatru Volksbine. Vi ste sa Borkom Pavićević, Horvatom i Borisom Budenom takođe u pozorištu govorili o Estetici otpora. Da li je pozorište umetnost koja ima emancipatorski potencijal i koja može da pokrene društvene promene?
Teatar je mjesto koje nam govori na koji način bi trebalo gledati svijet oko sebe. Tu se uči da je stvarnost oko nas puno kompleksnija nego što izgleda i da u toj stvarnosti postoji puno stvari koje na prvi pogled ne vidimo. U teatar ne spadaju samo dramske predstave, baleti, opere i sve ono što je dio repertoara jednog nacionalnog teatra, nego i niz drugih stvari. Ja sam zbog toga i organizirao na dan obeležavanja dvadesetogodišnjice Oluje razgovor sa pet žena različitih nacionalnosti. Činjenica da se to dogodilo u nacionalnom teatru, koji inače služi za konzerviranje nacionalne kulture i nacionalnu homogenizaciju, dala je jednu dodatnu vidljivost, a time i vrijednost gledanom. Nacionalno kazalište, kao prostor reprodukcije nacionalnih vrijednosti, postalo je prostor emancipacije manjinskog. Ono što su te žene pričale prokazalo je nasilje sadržano u dominantnim narativima o ratu na ovim prostorima, njihove simplifikacije i laži.
Uloga pozorišta na Balkanu je ipak malo drugačija. Hrvatsko glumište se tokom devedesetih nikada nije izjasnilo protiv rata o čemu govori vaša Trilogija hrvatskog fašizma. U pozorištima u Srbiji je postojao antiratni pokret, a mnogi glumci su doprineli rušenju Miloševića. Paradoks je da su deset godina kasnije ti isti ljudi odbili da igraju ili čak pokušali da zabrane vašu predstavu Zoran Đinđić.
U hrvatskoj kažališnoj zajednici nije postojao nikakav antiratni pokret. S druge strane, postojao je širok konsenzus da se rat trebao podržati. Postojali su i pojedinci koji su odbijali sudjelovati u ratnohuškačoj histeriji, ali time su si, uglavnom, i zapečatili sudbinu na ovim prostorima. Po meni umjetnik ni u kojem kontekstu ne može pristati na rat. Mira Furlan, koja je morala otići iz Hrvatske, u svom Pismu sugrađanima je rekla sličnu stvar. Mi smo radili predstavu Hrvatsko glumište da bi pokazali na koji način je hrvatska kazališna zajednica participirala u ratnom diskursu i ratnohuškaškoj politici.
Kad ste već spomenuli one koji su odbili igrati u Đinđiću, ovdje ću se još jednom kratko osvrnuti na meni tako drage glumce Ateljea 212. Mislim da je u njihovom odbijanju na djelu bila i jedna vrsta urbanog rasizma uperena protiv Kokana Mladenovića.
Da li se urbani rasizam odnosi na to što Kokan nije iz kruga Dvojke?
Da, između ostalog. Kokan je iz Niša. Naslušao sam se, radeći u Ateljeu, puno viceva od strane urbanog Beograda na račun njegova porijekla. U tome su se posebno isticali glumci koji su ga nakon Đinđića rušili.
Slično se prema njemu poneo i ministar kulture i informisanja Ivan Tasovac.
Mislim da je sramota da jedan ministar kulture ne zna kako se zove jedan od najznačajnijih režisera u Srbiji trenutno. Ta vrsta urbanog rasizma, sprdat se sa nečijim imenom… Pa šta i da se čovek zove Sandokan, je l’ tu nešto smešno? Ja se zovem Oliver Frljić, je l’ tu nešto smešno?
Čini se da je način na koji se danas neko diskredituje sa pozicije vlasti ili njoj bliskih, prilično bahat i bez ikakvih argumenata.
Ovo ljeto je Slobodna Dalmacija uoči ranije spomenutog performansa Drugi rat u riječkom HNK, raspalila naslov “Frljić i Pupovac u Rijeci organiziraju proslavu kontra-Oluje”. Bilo je to namjerno proizvođenje masovne histerije i precizno označavanje mete. Nakon toga je Karamarko svojom nedavnom izjavom o nenarodnom kazalištu u Rijeci samo još jednom dao zeleno svjetlo svemu patriotski raspoloženom da u susretu s mojom malenkošću postupi u skladu sa boljim domoljubnim običajima – ako taj postupak uključi fizičko nasilje, tim bolje. Ali kad smo kod diskreditacije, osvrnuo bih se na jednu izjavu datu nakon beogradske premijere moje predstaveKompleks Ristić. Ljubiša Ristić je u intervjuu za ljubljansko Delo rekao za Jovana Ćirilova da ga je kao mladog studenta iz Kikinde koji je došao u Beograd i koji je bio homoseksualac, vrbovala UDBA. Ako je to točno, u što ja duboko sumnjam, i ako je to dotični znao sve ove godine, zašto ranije nije govorio o tome, nego sad kad je Ćirilov mrtav i ne može ni na koji način odgovorit? O razini homofobije koja je sadržana u toj izjavi neću ni govoriti.
Kojim pozorištima ste nudili predstavu o Aleksandru Vučiću?
Te ljude bih ostavio da žive sa svojim strahovima i fleksibilnošću svoje kičme. Ali bih htio reći da se u Ateljeu 212, u vrijeme dok je DS bio na vlasti, predstava o Đinđiću, koji je tada još uvijek bio glavni politički kapital te partije, mogla napraviti. Time ne želim reći da je DS zaslužan za tu predstavu – on ju je zdušno, kao i mnogi drugi, različitim kanalima pokušavao opstruirati, nego upravo Kokan Mladenović. Javnosti nije poznato, ali jednu od zadnjih proba Đinđića došao je pogledati i Upravni odbor Ateljea 212 u kojem je u tom trenutku sjedila i glumica Gorica Popović. Neuobičajena praksa koja je postala još neuobičajenija kad sam shvatio da je svrha tog gledanja bila da se odluči hoće li predstava ići ili ne.
Čega se plaše upravnici beogradskih pozorišta?
Upravnici beogradskih pozorišta su svjesni kolika je Vučićeva moć u ovom trenutku i na koji način autokratski vlada. Tu se radi o autocenzuri – nije ni potrebno da neko nešto eksplicitno zabrani, upravnici već misle tri koraka unaprijed. Jer ako se nešto ni ne započne, onda se ne može ni doći u situaciju da se zabranjuje. Međutim, srpskom društvu je predstava o Vučiću potrebna jer se to isto društvo, kroz izbor Vučića, amnestiralo od svoje odgovornosti za zločine u devedesetima. Politika koja u značajnoj mjeri stoji iza zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije bila je izabrana i ponovno birana upravo od tog društva.
To isto važi i za hrvatsko društvo.
Hrvatsko društvo insistira na tome da je isključivo bilo žrtva u ratu, što nije točno. Hrvatska je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Brzopleto je donesena Deklaracija o Domovinskom ratukojom se pokušava sankcionirati koji je jedini dopustivi oblik i sadržaj govora o tom ratu u javnom prostoru. To je i naš kandidat za budućeg premijera javno rekao – kad on dođe na vlast, svako će u svoja četiri zida misliti i govoriti o Domovinskom ratu što hoće, ali javno baš i ne. To je zagovaranje verbalnog delikta, a s obzirom na Karamarkovu karijeru u obavještajnoj zajednici, ne bih se pretjerano pouzdao ni u četiri zida, jer mi se čini da će ih on u slučaju izborne pobjede opremiti ušima.
Više puta ste rekli da su loši političari posledica lošeg društva. Šta smo kao društva pogrešno uradili da zašlužimo Vučića, Karamarka, Nikolića, Kolindu i druge?
Za početak smo izabrali te ljude. Rezultat građanske nepismenosti je da se događaju ovakvi izbori. Institucije rade na političkom onepismenjavanju svojih građana da ne bi mogli donijet racionalne i argumentovane odluke kad idu na izbore. Problem je taj da demokracija u obliku u kojem je imamo danas ne reprezentira ništa. Ona je samo teatralizacija političkog života koja stvara privid da se nešto odlučuje.
Na izbore nisam išao nikada jer mi se oduvijek činilo da time samo potvrđujem jednu odluku koja je davno donesena, a ta je da se pepetuira politički sustav koji proizvodi različite oblike nejednakosti i neravnopravnosti.
Mislite da je neophodno osmisliti novu formu političkog sistema?
Nova forma se ne može osmisliti tako što ćemo otići u parlament i pregovarati, jer je sustav parlamentarne demokracije tu da bi štitio interese određenih društvenih slojeva i reproducirao njihov sistem vrijednosti. Zašto bi oni, koji ionako imaju i represivni i obrazovni sustav u svojim rukama, koji imaju kapital i drže najvažnije ekonomske institucije, htjeli da se nešto mijenja? Uz to, mi smo godinama programirani tako da ne možemo zamisliti alternativu postojećem ekonomsko-političkom sustavu. Kako onda očekivati da će netko uzeti puške i krenuti pucati okolo da bi napravio nekakvu društvenu promenu? Ili da će ljudi biti spremni umrijeti za nešto, za bilo šta.
Jeste li vi spremni na to?
Primio sam dosta prijetnji smrću zbog onoga što radim u Rijeci. Ne znam postoji li realna šansa da se neke od njih i ostvare, ali se zbog toga nemam namjeru povući s ove pozicije. Nadam se da sam time odgovorio na vaše pitanje.
Šta vas je najviše razočaralo?
Razočaralo me puno toga, ali puno je važnije pitati se gdje možemo naći nadu da se stvari mogu mijenjati.

Peščanik.net, 28.10.2015. http://pescanik.net/frljic-oslobada/


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta: Re: OLIVER FRLJIĆ
PostPoslato: 24 Feb 2016, 09:17 
OffLine
Majstor
Majstor
Korisnikov avatar

Pridružio se: 31 Mar 2015, 08:35
Postovi: 618
Lokacija: Modriča, Republika Srpska
Arhivski tekstovi:

Citiraj:
OLIVER FRLJIĆ ODGOVARA TOMISLAVU ČADEŽU: MOZAK IZGUBLJEN U PRIJEVODU

Bez ambicije da pokažem da je gospodin Čadež nepismeni vol (tu skromnu zadaću prepuštam njemu samom), htio bih tom doktoru germanistike i vrsnom jezikoslovcu skrenuti pažnju na to da se strana imena u hrvatskom pišu isto onako kako se pišu i u izvornom jeziku, s izuzetkom imena koja su kroatizirana zbog duge upotrebe ili transkribirana iz nekog drugog pisma u latinično.

Piše: Oliver Frljić

Uspješan kao kazališni kritičar, još uspješniji kao germanist, a možda najuspješniji kao rasist – Tomislav Čadež nije propustio priliku da čitateljstvu toaletnog papira za koji piše ponovno demonstrira opsjednutost mojom malenkošću. Što je tome razlog – privlačim li Čadeža fizički ili na neki drugi način – nisam uspio dokučiti iz erektivnog galimatijasa koji je napaljeni EPH-ov kućni ljubimac naslovio “Frljićev ‘Woyzeck’ ispao je slavno loša predstava”. U svakom slučaju, iz teksta je razvidno da se Čadež pred mojim radom, čak i onim napravljenim van granica Hrvatske, vrlo brzo i lako ukruti.
Krenimo redom. Čadežu se, skoro tri tjedna nakon premijere i u skladu s konzistentnom uređivačkom politikom nečega što se u Jutarnjem listu još uvijek zove kultura, nadiglo da piše o predstavi koju sam radio u Grazu. Sjajno, iako će njegov tekst puno više nego o predstavi koju nije vidio, govoriti o frustracijama, malicioznosti i intelektualnoj potkapacitiranosti autora koji, usprkos dugogodišnjem piskaranju, još uvijek muku muči sa sintaksom, činjenicama, formalnom logikom, a ponajviše sa svojim povrijeđenim egom.
Svoje mentalno nedonošče Čadež započinje rađati pitanjem upućenim mojoj ništetnosti, naime mislim li “da je Austrija Burkina Faso, Beč Ouagadougou a Graz Bobo-Dioulasso?”, pa da tamo mogu sakriti svoje neuspjehe. Ne, ali mislim da je Tomislav Čadež rasist. Njegova dihotomija legitimira dominaciju, diskriminaciju i separaciju baziranu na kulturalnim i ekonomskim razlikama. Da bi Čadež eventualno mogao shvatiti što govorim, prevest ću mu implikacije onoga što je rekao na jezik koji malo bolje razumije – Burkina Faso za njega je afrička vukojebina u kojoj vjerojatno, uz sve ostalo što joj fali, nema ni interneta. Nasuprot toj afričkoj državi stoji Austrija, zapadnoevropska zemlja kojom slobodno protiče internet i čuvarima istina domaće nacionalne kulture donosi informacije kojima mogu raskrinkati one koji su se drznuli svoj međunarodni neuspjeh prikazivati kao uspjeh.
Što su u slučaju Čadežova lova na kazališne vještice te informacije na njemačkom, nema pretjerano veze. Jer on, kao i 99% stanovništva Hrvatske, taj jezik govori i razumije, a o tome će nam dati i zorno-duhovitu ilustraciju: “Naime, možda Frljić zbilja ne zna da su još Tahijevi kmetovi znali dovoljno njemačkoga da mu prevedu naslove iz austrijskih novina o njegovoj predstavi Woyzeck, premijerno prikazanoj u Kazalištu Graz 19. ožujka!”
Bez ambicije da pokažem da je gospodin Čadež nepismeni vol (tu skromnu zadaću prepuštam njemu samom), htio bih tom doktoru germanistike i vrsnom jezikoslovcu skrenuti pažnju na to da se strana imena u hrvatskom pišu isto onako kako se pišu i u izvornom jeziku, s izuzetkom imena koja su kroatizirana zbog duge upotrebe ili transkribirana iz nekog drugog pisma u latinično. U svjetlu toga, donekle buni energija koju ovaj zakleti germanofil ulaže da bi Schauspielhaus Graz (kako se originalno zove kazalište u kojem sam radio) prekrstio u Kazalište Graz – osobito s obzirom na pitoresknu i od mozga rastavljenu ilustraciju o rasprostranjenosti znanja njemačkog jezika kod hrvatskog puka, kojom nas je upravo počastio.
A kad smo kod pitoreskne ilustracije, nema sumnje da je jezično nadraženi homo erectus iz Jutarnjeg lista upoznat i s činjenicom da kmetovi Franje Tahyja, s obzirom na stanje opće pismenosti u Evropi tog vremena, nisu znali čitati. Naime, do Industrijske revolucije, kad su papir i knjige konačno postali dostupni svim društvenim slojevima, samo je jako mali procenat evropske populacije bio pismen. Čadež isto tako sigurno zna da su prve novine u Austriji tiskane 1605. godine, a da je Tahy živio od 1526. do1573., pa time imbecilnost njegovog anakronizma postaje još veća.
Nakon što je apsolvirao historiju razvoja pismenosti u Hrvata i konstatirao stanje vlastite nepismenosti, Čadež će nas konačno upoznati s razlozima zbog kojih je isukao svoje ukrućeno pero i odlučio me njime ubosti tamo gdje ga najviše uzbuđujem. “Redatelj i intendant Frljić tjedan poslije premijere izjavio je, u intervjuu za Novi list, među ostalim, da su premijera i prva repriza te njegove predstave, po važnom djelu njemačkog klasika Georga Büchnera, prošle odlično. (…) Sve to nije mu bilo dosta te je kazao: ‘Izašla je jako dobra kritika na Nachtkritiku, najznačajnijem portalu za kazalište na njemačkom govornom području, gdje je nedavno Aleksandra Zec uvrštena na tjednu listu deset najboljih predstava.'”
Moram priznati da sam lažući novinarku Novog lista o jako dobroj kritici na jednom od najznačajnijih portala za kazalište na njemačkom govornom području, zaboravio na činjenicu da postoji internet s početka ove priče i da bi domaći kazališni talog putem istog, a uz pomoć Google translate-a, mogao provjeriti točnost mojih navoda. Ali na tu činjenicu nije zaboravio imenjak Tomislava Karamarka i njegov najizgledniji kadar za prekogranični nadzor rada naših kulturnih gastarbajtera. Upravo zahvaljujući njemu i njegovom izvanrednom poznavanju njemačkog jezika, hrvatska je javnost za dlaku izbjegla moju obmanu, a narodna mudrost, koja lijepo kaže da su “u laži kratke noge”, ponovno trijumfirala.
Dok se crvenim zbog kratkoće ekstremiteta i bezočnog pokušaja da domaću javnost lažno izvijestim o za nju vitalnom pitanju recepcije jedne kazališne predstave iz Graza, predlažem da pogledamo kojom me je metodom kazališni špicl Tomislav Čadež raskrinkao. On će nas blagoizvoljeti obavijestiti da su njegove kulturno-špijunske aktivnosti nadziranja međunarodnog uspjeha i neuspjeha kazališnih autora iz Hrvatske u inozemstvu bitno olakšane pronalaskom interneta (“Otkako je interneta, lako pratim uspjehe i neuspjehe naših umjetnika po Evropi i šire.”). Iz ovoga se da zaključiti, iako samozatajni kulturobavještajac o tome ništa ne govori, s kakvim se teškoćama u prikupljanju informacija susretao u predinternetskoj eri.
Kad smo zajedno s Čadežom ljeta gospodnjeg 2015. konačno i nepobitno ustvrdili postojanje interneta i sve mogućnosti njegova korištenja, vrijeme je da vidimo što nam taj internet ima za reći o našim kulturnim pečalbarima koji bi domaćoj javnosti prodavali rog za svijeću. Dakle, svom istinoljubivošću svoje germanofilske duše i savršenog poznavanja njemačkog jezika, Čadež će napisati: “Za čuveni pak portal Nachtkritik javio se Reinhard Kriechbaum, s najduljom kritikom, pod otvoreno sarkastičnim naslovom ‘Pišaj u publiku, Woyzcek!’ (‘Piss er ins Publikum, Woyzeck!’) I on natenane ismijava Frljićevu preuzetnost, posebno njegov pokušaj da prikaže osjećaj krivnje kao nekakav katolički ekskluzivitet. Stoga mu čak preporučuje da se vrati u školske klupe i bolje prouči gradivo!”
Bez namjere da pokažem da je Čadež glupi, maliciozni konj, koji ne zna ni slova njemačkog, citirat ću dio Kriechbaumove kritike na koje se jedino može odnositi upravo navedeni odlomak:”‘Piss er ins Publikum, Woyzeck’ schaffen die sechs Drangsalierer ihm an. Das hat für die Aufführung ganz eindeutig votiert, mit viel Jubel fürs intensiv sich einsetzende Ensemble, für den Regisseur und sein Team. Keine vernehmbare Gegenstimme.”
U prijevodu bi to glasilo:”‘Pišaj u publiku, Woyzeck’ – na to ga tjera šestoro nasilnika. Sasvim je jasno da to predstavi donosi naklonost publike, uz ovacije za intenzivnu igru ansambla, redatelja i njegov tim. Suprotni glasovi nisu se mogli čuti.”
Ukoliko u gorenavedenom ne osjećate otvoreni sarkazam o kojem Čadež govori, može se samo zaključiti da je vaše uho gluho za jezične finese i timbre koje jedan prekaljeni germanist čadežijanske provenijencije odmah čuje. Ukoliko vam tekst u boldu ne govori da je “Frljićev ‘Woyzeck’ ispao slavno loša predstava”, onda vam barem postaje jasno koliko je bolesna Čadežova opsesija mojom malenkošću. Jer čime drugim objasniti da je ova persona upogonila ono malo inteligencije što ima,Google translate i ogromnu količinu zlobe da bi za domaću javnost iskonstruirala ono što nema veze s mozgom, ali što bi tako rado htjela čuti?
Prije nego što Čadeža prepustimo žalosnoj činjenici da mora živjeti sam sa sobom, htio bih navesti još jednu od deluzija kojima vrvi njegova psihopatološka škrabotina. Nakon što nam je potvrdio postojanje interneta i svoju sposobnost korištenja istog, on će napisati: “Ostaje još predstava Aleksandra Zec. Nju Nachtkritik nije uvrstio na popis deset najboljih predstava jer takav popis naprosto ne pravi!” Bez namjere da ulazim u to je li Čadež informatički nepismen ili pak toliko glup da zaboravlja da se njegove maliciozne laži mogu provjeriti upravo na internetu, uputit ću ga na sljedeći link: http://www.nachtkritik.de/index.php?opt ... mid=100079. Ukoliko njegovo informatičko blagorođe svojim prstićem uspije kliknuti na isti, otkrit će fascinantnu činjenicu da Nachtkritik zapravo pravi popis deset najboljih predstava. Prepuštam njegovoj informatičkoj preuzvišenosti da provjeri je li “Aleksandra Zec” ikada bila na tom popisu.
Ako je Čadež na kraju ovog tekstu barem na trenutak posumnjao u svoje znanje njemačkog jezika, ovim putem mu nudim svoj cjelokupni honorar iz Graza za učenje istog. Ukoliko procijeni da bi mu bolje došlo psihijatrijsko liječenje, slobodan je novac prenamijeniti u tu svrhu bez da me prethodno konzultira.

http://www.tacno.net/kolumna/oliver-frl ... prijevodu/


Citiraj:
OLIVER FRLJIĆ ODGOVARA IVKOŠIĆU: BALEGARI NE VERUJU SREĆI

Medijski izmet, kojim su prošlog tjedna prominentna pera desne provenijencije zasipala moju malenkost, upućuje na simptome nacionalne dijareje – nekontrolirano pražnjenje ideoloških crijeva koje zasipa i žive i mrtve.
Primus inter partes u nacionalnoj defekaciji, uvaženi kolumnist Večernjeg lista, rodoljubno zanovijetalo Milan Ivkošić, u ovom se kontekstu ipak uspio uzdići iznad prosjeka. Njegov tekst, naslovljen “Uz bučni mit o Aleksandri Zec šuti se o 400 ubijene hrvatske djece”, postavlja nove standarde u disciplini medijske egzekucije hrvatskih građana koji su prethodno ubijeni pod direktnim ili indirektnim državnim pokroviteljstvom. Shvativši da se “tankoćutnost javnosti” već desetljećima provocira “dirljivom pričom o samo jednoj žrtvi rata, pretvarajući je u simbol hrvatske okrutnosti”, Ivkošić se odlučio za milosrdni medijski odstrjel. Radeći u interesu “tankoćutne javnosti” i njezina mira, ovaj kolumnist će raspaliti svim raspoloživim po onima koji je uznemiruju. I doista, tko se usuđuje remetiti nacionalni zaborav i žrtve koje on prekriva dok je Ivkošića živog?
Uvodnim riječima: “Stvoreno je obilje negativnih mitova o Domovinskom ratu”, Ivkošić će repetirati svoj medijski samokres, da bi već u sljedećem pasusu ustrijelio onu zbog koje ga je i punio. “Jedan od najustrajnijih mitova jest sudbina na Sljemenu ubijene srpske djevojčice Aleksandre Zec”. Iznimno u svrhu prosvjećivanja gluposti autora navedene bljuvotine, dolazim u napast napisati da je “srpska djevojčica” bila iz miješanog braka, iako svjestan da jurišniku Večernjeg lista time neće ponestati argumente za njegovu nacionalnu krusadu. Jer jedini veći krimen od srpske nacionalnosti za jednog razbijača negativnih mitova o Domovinskom ratu valjda može biti da je netko iz miješanog braka. Čak i dok lije krokodilske nacionalističke suze (“Nitko normalan ne spori da je njezino ubojstvo brutalno da brutalnije ne može biti.”), Ivkošić mora ispuhati svoj šovinistički nos da bi nas podsjetio kako mučki ubijena djevojčica nije pripadala korpusu većinskog naroda (“Međutim, što je s ubojstvom četiri stotine hrvatske djece…”).
U nastavku će teksta Ivkošić i moju malenkost izvesti pred streljački vod svog rodoljubnog zanovijetanja. “Sotonizirajući Domovinski rat i hrvatski narod, Oliver Frljić dobiva goleme honorare i utire put nekom čelnom mjestu u hrvatskim kazalištima.” Nakon ovog uvoda, nacionalni veleizdajnik dobiva i prigodno obrazloženje svojih grijeha: “Tako su se ujedinili strast zgrtanja praćena voljom za moći i opanjkavanje vlastitog naroda, što je uvelike karakteriziralo desetljeća komunističkog terora nad Hrvatima, kojem često Hrvati nisu bili motiv nego sredstvo, a motiv su bili novac ili karijera.” Dakle, da bi me osudio kao nacionalnu sramotu, Ivkošić me najprije mora uključiti u korpus većinskog naroda (“volja za moć i opanjkavanje vlastitog naroda”) jer njegova koncepcija stvarnosti je dualistička. U njoj postoje samo Hrvati i nehrvati, od kojih prvi predstavljaju ultimativno dobro, a drugi isto takvo zlo. Zahvaljujem na toj velikodušnoj gesti, kojom me kriptofašista iz Večernjeg lista inkludirao, a odmah zatim i ekspresno ekskomunicirao iz nacionalne ergele, ali ipak preferiram ostati manjina koja ne ulazi u kategorije njegova političkog maniheizma.
A onda, kad je čitanje presude gotovo, slijedi coup de grâce. “Gotovo u svakom od svojih brojnih intervjua – u kojima se, naravno, nastoji ulizati ljevičarskom vodstvu države, Josipoviću i Milanoviću, jer zapravo od njih pritječu škude – stilom naredbe zahtijeva od Hrvata da se suoče s ubojstvom Aleksandre Zec.” Doista, otkud nekom pravo da stilom naredbe zahtijeva od Hrvata bilo što, a pogotovo suočavanje s ubojstvom njihove dvanaestogodišnje sugrađanke? Takvo nešto se može, eventualno, zamoliti šaptom minimalne decibelaže, uz spremnost da oni čiju “tankoćutnost” Ivkošić brani, pokažu nikakav interes za suočavanje s navedenom temom. Kad Večernjakov (trbuhoz)borac za nacionalnu stvar otkriva financijske izvore kojima se moji projekti realiziraju, ne preostaje mi drugo nego se pokriti ušima i javno obećati da ću sav novac dobiven tim putem donirati u humanitarni fond za liječenje Ivkošićeve nacionalne paranoje, iako sumnjam da će tih nula kuna biti dovoljno da doživotnog Tuđmanovog pripuza vrate u stvarnost s kojom je izgubio svaku vezu.
I na kraju, kad svoj šovinistički izmet zamotava u celofan Večernjeg lista, pokušavajući mu dati građanski prihvatljivu formu, ovaj pripadnik medijske porodice Scarabaeus ne uspijeva sakriti njegov autentični smrad. Njime već više od dvadeset godina kadi hrvatski medijski prostor. Tulež njegove olfaktivne simfonije trulež je mišljenja koje ne prepoznaje vrijednost individue dok na nju ne nalijepi odgovarajuću nacionalnu etiketu.

http://www.tacno.net/kolumna/oliver-frl ... uju-sreci/


Citiraj:
RANOJUTARNJI NA(R)CIZAM

Magareća tvrdoglavost kojom Tomislav Čadež godinama pokušava postati kazališni kritičar na najdirljiviji način pokazuje karitativni karakter dnevnog lista za koji piše. Jednostavno, nema toga što u plemenitoj misiji opismenjavanja teatarskog ignoranta neće ponijeti i podnijeti stranice Jutarnjeg lista, pa ni njegov recentni antisemitski ispad.
Riječ je o tekstu od 29. 4. 2014. pod naslovom “Djevojčica sa zečjim ušima. Ako to nije kič, što jest kič?”, koji Čadež završava sljedećim riječima: “Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta niti da je pravila ždralove prije nego što će je dezintegrirati atomska bomba. Ali sad, zahvaljujući Blaževiću, svi znamo: voljela je zečeve, a nadimak joj bijaše Hirošima Auschwitz.”
Ono što je Marin Blažević napisao, pokušavajući, kao profesor kazališne kritike na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, učenika iz magareće klupe nečemu podučiti, glasi: “… kape sa zečjim ušima na glavama djevojčica upućuju na prizor iz ultimativne predstave dvadesetog stoljeća, Genesi. From the museum of sleep (1999), danas već legendarne talijanske skupine Societas Raffaello Sanzio. Bilo koji kazališni gledatelj može preskočiti citatnu relaciju, no kompetentan kazališni kritičar mora znati da je drugi čin svoje antologijske predstave Romeo Castellucci naslovio Auschwitz te u njemu djecu obučenu u kostime bijelih zečeva s Davidovim zvijezdama posjeo na dječje vlakove – smrti.” Dakle, gdje se tu spominje da je Aleksandra Zec bila “žrtva holokausta” ili imala nadimak “Hirošima Auschwitz”, osim u morbidno antisemitskoj konstrukciji Tomislava Čadeža?
Međutim, spajajući tragičnu smrt jedne dvanaestogodišnje djevojčice i najmanje 1,1 milijun nacističkih žrtava iz Auschwitza, od kojih su 90% bili Židovi, u degutantni antisemitski vic, Čadež je, vjerojatno, uspio nasmijati svoje urednike i čitatelje. Jer, koliko god bio neuspješan kao kazališni kritičar, toliko je uspješan u mirnodopskoj provedbi mentalnih recidiva rasnih zakona. Ono započeto u Endehaziji, Čadež dovršava u Epehaziji. Fizička eksterminacija iz NDH, dobiva konačno rješenje u simboličkoj likvidaciji kroz građanski-prihvatljivo upakirani antisemitizam objavljen na stranicama Jutarnjeg. Šest milijuna planski ubijenih Židova za Čadeža su dobar povod da se našali: “Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta.”
Pierre Vidal-Naquet govori o ekspanziji negacionizma holokausta kroz “spektakularizaciju genocida, njegovu transformaciju u čisti jezik i konzumeristički objekt za mase”. Pokušaj nacista da svijet koncentracionih logora i zvjerstava počinjenih u njima učine nezamislivim, ostave ga bez riječi i slike, nalazi svoj pandan u inflatornoj reprezentaciji holokausta, u mašineriji njegove dezimaginacije. Antisemitski vic Tomislava Čadeža prilog je takvoj reprezentaciji koja radi na ukidanju empatije prema žrtvama najvećeg i najsustavnijeg progona pripadnika jednog naroda u ljudskoj povijesti. On ima dvostruku negacijsku funkciju. Njegova primarna zadaća je dokidanje realnog i simboličkog značenja smrti dvanaestogodišnje Aleksandre Zec. Njegovo primarno sredstvo je izrugivanje s tragedijom šest milijuna stradalih Židova u Drugom svjetskom ratu. Pretvaranjem holokausta u konzumeristički objekt za zabavu svojih čitatelja, Čadež uspostavlja kontinuitet s nacističkim procedurama dehumanizacije. Doslovno nasilje koncentracionih logora transformira se u simboličko nasilje antisemitskog vica. Njime se humanizira nacistička dehumanizacija, prevodi u zabavni sadržaj za malograđanske konzumente Jutarnjeg lista, naročito one na strunama čijeg latentnog građanskog fašizma Čadež gudi.
Kad iz holokausta radi viceve ili brani zločine onih koji su se početkom devedesetih nastavljali na domaću inačicu ideologije koja je do njega dovela, Čadež, po svoj prilici namjerno, zaboravlja njezinu krvavu bilancu. U Hrvatskoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijena 21000 Židova. Ostavljamvicmaheru iz Jutarnjeg da sam izračuna koliko je to posto na onih 25000, koliko ih je u Hrvatskoj živjelo 1941.
A dok se Čadež bavi aritmetikom genocida koji su počinili nacisti i njihovi lokalni trabanti, htio bih postaviti pitanje odgovornosti zajednice kojoj, svoj nekompetentnosti usprkos, on formalno pripada. Dakle, što će po ovom pitanju napraviti vrle kolege kazališni kritičari? Njihovo dosadašnje nereagiranje može biti interpretirano samo na dva načina. Ili su im antisemitske gadosti njihovog kolege prihvatljive ili im ne predstavljaju tako veliki problem da bi se po tom pitanju javno oglasili. Da ih podsjetim još jednom, kolega iz Jutarnjeg napisao je sljedeće: “Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta… (…) Ali sad (…) svi znamo: voljela je zečeve, a nadimak joj bijaše Hirošima Auschwitz.”
Što se samog Čadeža tiče, koji uz uvjerenje u vlastite kritičarske sposobnosti, gaji i iluziju da je polemičar, i njegovog eventualnog odgovora na ovdje napisano, savjetujem mu da – ako je završio s računanjem – ne mrči zalud hartiju. Dotični pripada onim mentalnim strukturama hrvatskog društva kojima je i nakon 69 godina od završetka Drugog svjetskog rata potrebna temeljita denacifikacija. Možda Tomislav Čadež nikada neće postati kazališni kritičar, ali ne želim izgubiti nadu da bi jednog dana mogao postati čovjek.

http://www.tacno.net/kolumna/ranojutarnji-narcizam/


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Ova tema je zaključana, ne možete da menjate postove ili da odgovarate  [ 53 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1, 2, 3  Sledeća

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 4 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs