banjalukaforum.com

Nije Amerika nego Australija

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Covek zivi u USA, ako se ne varam

2007. preselio u Kaliforniju, u pravu si.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

I odjednom se proslavio... Hau jes no

Amerika, Amerika, bogata i ponosna,
Amerika, Amerika, gomila klovnova

Sta da kazem. kad sam napisala prvi post pomislila sam da samo ja vidim koliko je ovo isforsirano i malo tu mač za mene

Ima nas jos koji misle tako, nisam nesto preterano ni hteo pisat na ovoj temi jer mi je smesna, ali kada vidim da se 6 strana pise pise o coveku iz filma Ko to tamo peva, prosto moram da napisem koju

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=nNJSvAzU2NU[/youtube]

Pozdrav.......Inače ja sam autor teksta koji si pročitao na Indexu......I griješiš. Ne znam za tu ženu s B92 jer ju ne poznajem, ali ja bih na tom polju podržao angažman koji definira konkretne probleme i nudi konkretna rješenja. Inače, ja imam blaži slučaj cerebralne paralize...Zbog ovog "blaži" sam uspio recimo zadnjih 15ak godina života živjeti potpuno normalno, ponekad čak ni ne razmišljajući o invaliditetu kao takvom. Prije godinu dana sam se zbog poteškoća prilikom zapošljavanja prvi put u životu učlanio u lokalnu udrugu oboljelih od moje bolesti. Popizdio sam kad sam vidio koliko u toj populaciji ima neriješenih problema kojima se nitko ne bavi, koje nitko čak nije ni definirao, jer su naprosto tabu. Među bitnije takve probleme bih naveo zapošljavanje, i ostvarivanje prava na intimu i seksualnost. Izdvajam te dvije stvari, jer sam na to i ja teško nalazio odgovore, a imam bolje uvjete za život, manje zdravstvenih poteškoća, i više obrazovanja od prosječnog invalida. Ne žalim se toliko na svoju privatnu situaciju (trenutno imam djevojku i tražim posao, i u nekom trenu ću ga naći). Međutim, čak i ja sam progutao hrpu govana od strane ovog društva dok sam došao u situaciju da je posao jedino što mi fali. Borba s različitim barijerama me je koštala puno živaca, emocija, energije, vremena, truda, sposobnosti da "nadmudrim" svoju okolinu tamo gdje je ta okolina glupa i zatucana. I ne bih u tome uspio da nisam imao mlade i lude roditelje koji su išli i glavom kroz zid kad je trebalo.

Moji tekstovi na tu temu su nastali iz osjećaja da sam ja izuzetak, a da većina ljudi sličnih meni nikad ni ne dođe do stupnja razvoja na kojem može postaviti pitanja koja ja ovdje postavljam, jer im društvo to nije dopustilo. Protiv Nicka osobno nemam ništa, osim što mislim da griješi kad ukupne probleme svih invalida svijeta svodi na vjeru, nadu i pozitivno razmišljanje. Tu je ipak potrebno puno više kreativnog razmišljanja, individualnog pristupa, rada, angažmana.....Tekstovi su moj način da na to upozorim.

Pa da...Ja jesam uspio kao novinar.....Međutim, ciljao sam na nešto drugo......Ja sam isto u tekstu spomenuo Hawkinga. Primjećuješ li da zanimanja koja navodiš sva zahtijevaju ili neki iznadprosječni talent, ili barem pristup javnosti, i sposobnost da javno djeluješ? Ne može se svatko javno eksponirati onako kako smo to napravili Nick Vujičić i ja. I ne može svatko biti sportaš, pjevač ili kvantni fizičar. Upoznao sam u ovih godinu dana puno invalida koji su se školovali za neka "obična" zanimanja koja nisu toliko razvikana, i odvijaju se daleko od javnosti. Ti ljudi imaju zanemarivo male šanse da se ikad zaposle. Ja sam po struci diplomirani pravnik, što je inače fancy struka, pa mi zapošljavanje svejedno nije jednostavno. Od novinarstva dobijem povremeni honorar, koji mi ne bi bio dovoljan da se sam uzdržavam. Sad zamisli u kojoj su poziciji invalidi sa srednjom stručnom spremom. O tome ti Nick nije rekao ništa, i neće reći ništa, i to je jedino što mu zamjeram.

Zašto je tako teško prihvatiti ideju da mogu imati drukčiji pristup problemu, koji se ne tiče samo Nicka, nego i mene osobno, i oveće hrpe drugih ljudi, a da zbog toga nisam iskompleksirani debil?

U redu, možda griješim pri izjednačavanju pojmova, ali iskreno ne vidim gdje je greška. Nauči me nečemu. Koja je razlika između motivacijskog govornika i putujućeg propovjednika? Iz moje perspektive to izgleda isto, ali možda mi nešto promiče. Baš me zanima što.

Zašto Bambi još nije opleo paljbu?!?!

_________________
Rape train has no brakes

Sa korita Ivanova

Nisam bloger, tj. ne vodim blog nego povremeno pišem za E-Balkan.net o raznim temama. Slučajno su me ove godine nakon dvogodišnje suradnje platili da pišem i o invaliditetu, jer su dobili neke pare za takvu tematiku. Recimo da sam samouki novinar. Pa da vidimo koje mi to nebuloze po tebi oduzimaju kredibilitet. Priznajem da "objektivan" nisam. Mislim da ni ne mogu biti, obzirom da me se tema osobno tiče. Objektivnost možeš tražiti u nekim drugim mojim tekstovima koji se odnose na politiku i film. Tekstovi o invaliditetu su zapravo moja intimna proza koju sam javnosti ustupio zato što iskreno mislim da se problemi kojih se ta proza dotiče ne tiču samo mene, i da je rješavanje tih problema važnije od mene, pa i od moje privatnosti.

Međutim, mislim da ti tekstovi nisu bezvrijedni samo zato što nisu 100% objektivni. Naprosto, prikazao sam dijelove problema koji se u javnosti inače slabo vide,a koje je i Nick prešutio, jer mu se ne uklapaju u priču koju inače prodaje. Mislim da to što su tekstovi obojeni mojom osobnom perspektivom, ne mijenja činjenicu da ti problemi postoje. Ne moraš se složiti sa svakom mojom rečenicom, i vrlo je moguće da sam neke rečenice mogao i bolje sročiti ili objasniti. Međutim, pametnije bi postupio da si razmišljao o problemu koji opisujem umjesto da tražiš tehničke nepreciznosti u mojoj frazeologiji.


Ovaj momak je napisao:

Primjera slčnih ovome ima više u članku ali ovime ću najbolje objasniti šta mi smeta. Pročitaj ovo koji put i razmisli malo o tome, i vidjećeš kakvu je glupost napisao. Po njemu Nik je bez sumnje lažov jer navodno tvrdi nešto što nije istina, laže ljude prodajući "poštapalice". On koji je iskusio invalidnost kaže da je život surov i da ne postoje magična riješenja, ALI ipak na jednom drugom mjestu kaže svaka čast Niku što se izdigao iznad svoje invalidnosti. Da li sad Nik prodaje maglu ili se stvarno izdigao, izgleda da ni momak nije načisto sa time. Ako se stvarno izdigao, zašto onda ne pričati o tome? Ovaj momak kaže da zna iz iskustva da ne postoji drugi put osim onog koji je on prošao, što je van svake pameti, mislim ono, arogancija zar ne? Nik je jasno rekao kako je doživio preobražaj, rekao je da je to bilo kroz Boižoju riječ, i to kaže bez uvijanja. Ja ne vjerujem da su njegov osmijeh i vedrina lažni, mislim da je iskren kad je pričao o pokušaju samoubistva i kad je pričao kako je sedmicama plakao prije koju godinu kad mu se neki plan izjalovio. Čovjek je prevazišao to sve i opisuje svoj put. Ovaj momak je samo dokaz da su nam Nikovi sa svojim vanrednim iskustvom potrebni, da nam pokažu kako možemo promijeniti unutrašnji stav bez obzira na spoljašnje okolnosti. Iskustvo ovog momka ga je naučilo da psuje i kad imenuje svoj članak, ona blogerka hoće histerično da plače, dotle ju je dovelo njeno iskustvo, a Nik kaže da može i drugačije. Moć njegove poruke nije u tome što govori neke komplikovane formule za uspjeh, što zadovoljava intelektualnu glad filozofa. Fazon nije u razriješenju neke logičke zavrzlame nego u unutrašnjem prihvatanju tih jednostavnih istina, a legitimitet mu daje upravo njegova životna priča, i to je sva filozofija. All we need is love, ok ajmo dalje to znamo. Nik kaže volim vas, i neka cura se rasplače, izađe iz publike i priđe mu i zagrli ga, i kaže to mi nikad nije rekao. Vidiš u čemu je razlika i zašto njegova priča ima smisla? Samo treba podići uši i bolje oslušati šta kaže. Nik se ne obraća samo invalidima, obraća se svima, njegova poruka nije blamiranje invalida, ako neki invalid to tako doživljava njegov problem. Stvar je tako jednostavna, njegova priča pomaže ljudima, on za neke ljude JESTE čudo koliko god taj bloger lagao da nije tako i da Nik laže druge da bi zaradio poštapalicama.
[/quote]

Ne mislim da je Nick u potpunosti lagao, niti to u mom tekstu piše. Ne mislim čak ni da je sve što radi nužno potpuno loše ili beskorisno. Ali mislim da on svojim angažmanom ne dotiče bit problema, i mislim da previše bazira priču na patetici i religiji. Kroz svoje tekstove na temu (ne samo onaj o Nicku ima ih još 15ak) sam pokušao ponuditi pristup problemu bitno drukčiji od njegovog. Da, i suroviji. Da, i racionalniji u smislu "Problem je u tome i tome, dajte mi rješenje!". Mislim da sam u tome i uspio. Mislim i da sam neke svoje osobne probleme vezane uz invaliditet riješio jednako uspješno kao Nick. Rastužuje me samo to što znam da ljudi od silne fascinacije Nickom, ne vide da su okruženi tisućama drugih invalida koji nisu u poziciji da se mogu sami izboriti za sebe. Rastužuje me i to što Nick svoj utjecaj na javnost nije iskoristio kao način da definira realne probleme tih ljudi i ponudi rješenja. Rastužuje me i to što će se Nick vratiti u Australiju, a ovo društvo i dalje neće imati pojma, i neće imati odgovor na pitanja o tome kako srediti realne probleme ljudi koji ovdje žive. A potpuno sam na čisto s tim da mi je drago što se Nick izdigao iz prosjeka, baš zato što znam koliko je to zajeban put, i drago mi je zbog svakog tko ga uspješno pređe. Ali to ne mijenja činjenicu da je njegov angažman u nekoj mjeri kontraproduktivan i prazan po pitanju rješavanja problema drugih ljudi. I siguran sam da je osmjeh na njegovom licu često i prečesto glumljen radi javnosti. Jer ni meni nije jednostavno javno se izložiti, pa vjerujem da nije ni njemu. Tužno je to što čak i on koji se smatra uspješnim ne može živjeti od 2 faksa koja je završio, nego živi od trgovine svojom intimom, kao uostalom i ja. Tu vidim problem, koji je općedruštveni, i veći je i od Nicka i od mene. Žao mi je što se on na taj problem ne osvrće.



Hm....da. Ja isto imam neobičnu i gotovo jedinstvenu životnu priču i preživljavam tako što pišem o njoj. Baš u tome i jest problem. Tj. problem je u tome što niti ja, niti Nick ne možemo opstati u društvu bez da prostituiramo intimu, i nikakve škole nam nisu dovoljne da steknemo pravo živjeti od svojih sposobnosti, umjesto od dijagnoze.


Čini mi se da je neko ovdje napisao, ako samo jednu osobu inspiriše, isplati se. Tebe ne inspiriše, druge inspiriše i to je to.
[/quote]

Meni je isto genijalno to što se neki ljudi bolje osjećaju kad ga čuju. Problem je samo u tome što su ti "bolji osjećaji" kratkog daha. Nakon što dođe s predavanja, prosječan slušatelj se vraća u surovu balkansku stvarnost, Nick se vraća u Australiju, a problemi ostaju isti. Zato se meni čini korisnijim baviti se problemima i rješenjima, nego apstraktnom inspiracijom.



Nije problem u tome što Nick ne djeluje na mene, nego u tome što svojim djelovanjem ne mijenja stvarno stanje. Da imam takvu logistiku iza sebe, osobno bih radio puno konkretnije stvari od inspiriranja. A to s curom mi fakat nije jasno. Ja recimo osjećam potrebu štititi intimu svoje djevojke, i razmislio bih pet puta prije nego što objavim njenu fotku uz tekst. Ne kužim tu potrebu da komercijaliziraš baš svaki aspekt života. Ne kužim izostanak smisla za elementarnu diskreciju. Tim više što znam invalide koji su s 40 ili 45 godina djevci. Pokušaj zamisliti kako fotografiranje njegove cure utječe na njih.

Ne kužim što ste se zalijepili za riječ "lažov" koju ja nisam upotrijebio. Mislim da ne laže, nego da uljepšava priču tj. izbacuje sve ono što publika ne želi čuti. Time zapravo radi medvjeđu uslugu i sebi, i populaciji koju predstavlja.

Napisao sam da motivacioni govornik ne mora biti propovjednik, govori se mogu odvijati bez pozivanja na Boga, kao primjer sam naveo Hoyta. Može se reći da svi propovjednici jesu motovacioni govornici, ali svi motovacioni govornici ne moraju biti propovjednici čiji govori imaju vjersku ideološku pozadinu.

Mislim da imamo različito shvatanje motiva i cilja Nikovih govora. Ako se ne varam, ti Nika gledaš isključivo kao invalida koji je naučio da i pored svojih nedostataka ostvari sve ono što jedan, inače zdrav, čovjek ima mogućnost da ostvari, a njegove govore kao pokušaj da stimuliše i druge invalide da krenu njegovim putem. Znači imam osjećaj da sve što Nick radi definišeš njegovom borbom sa samim invaliditetom, da je njegov invaliditet centralni problem. 
Da stvari 100% stoje tako, ja bih se vjerovatno složio s tobom, postavljanje slike njegove djevojke bih možda takođe tumačio kao šepurenje, itd. Ali njegov invaliditet je samo dio jednog većeg problema sa kojim je on morao da se suoči, invaliditet mu je nametnuo razmišljanje o smislu njegovog života, njegovom mjestu u svijetu, slici samog sebe, a to su pitanja koja izlaze van okvira nečijeg fizičkog zdravstvenog stanja, i tiču se svakog od nas. Zato njegovi govori nisu upućeni samo invalidima, nego svima nama. Njegov invaliditet je bio samo zamajac koji ga je naveo da se pozabavi jednim drugim problemom koji nema veze sa invaliditetom.

Slika njegove djevojke na netu,  njegove šale i ekponiranje ja ne gledam kao šepurenje i razmetanje, nego kao dokaz da je on uspio da pobjedi sebe, svoju duševnu mizeriju kojoj je robovao duže vrijeme. I kada poslušaš njegove govore, vidjećeš da on govori o prihvatanju sebe takvog kakvi jesmo, da svoju sreću definišemo "ne onim što nemamo nego onim što imamo". Da li ćemo uspjeti u životu kao govornici, naučnici i umjetnici je od manjeg značaja, to nije težište njegove priče. Možda on ne dotiče svakoga, ali sigurno ima i onih drugih. A ako mene lično ne dotiče, to možda više govori o meni nego o njemu, zar ne?
I to što se slika njegove djevojke pojavila na netu je normalna stvar, čovjek je poznat u svijetu i normalno je da prate šta se dešava u njegovom životu.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

OK......Evo ti sad druga strana priče......Ako ti kao osoba bez invaliditeta uspiješ iz Nickovih filozofskih monologa izvući nešto što će ti pomoći da riješiš neki drugi problem koji te u životu tišti, to je super i za tebe i za Nicka, tome nemam što prigovoriti, niti imam pravo prigovarati, kao što ti uostalom nemam pravo određivati koje knjige ćeš čitati i koje filmove ćeš gledati.

Međutim, sad uzmi u obzir činjenicu da u Nickovoj publici postoji i nekakva masa ljudi s invaliditetom, koji su u daleko lošijoj poziciji nego on, a po nekakvoj inerciji se poistovjećuju s njim. Ti ljudi imaju probleme koji se ne rješavaju filozofijom i utjehom, nego konkretnim društvenim angažmanom, projektima, programima, sustavnim radom na karakternom i fizičkom razvoju tih ljudi. Što "na ovim prostorima" zapravo nitko ne radi. Jedino što se tim invalidima sustavno nudi je filozofija i utjeha, istovjetna onoj koju Nick prodaje ne samo njima, nego i tebi. Samo što tebi ta filozofija može biti dovoljna, a njima nije.

Oni dođu na to predavanje, vide čovjeka koji je napravio sve ono što oni nikad neće, ali im ne kaže ništa o tome kako to točno postići, niti ga je za to zapravo briga. Nakon toga se kratko vrijeme osjećaju dobro, jer su dobili površnu utjehu, a onda se vrate u stvarnost, i osjećaju se još jadnije jer ne mogu promijeniti svoju poziciju koliko god razmišljali pozitivno i vjerovali u Boga.

Isključivo i jedino zato mislim da bi taj Nick trebao preuzeti odgovornost za svoje riječi, i njihov utjecaj na publiku te pokrenuti nekakav konkretan projekt na tom polju, koji će zbilja promijeniti živote nekih ljudi. To bih ja na njegovom mjestu napravio, ali nemam njegov novac i logistiku. On ga ima, ali sumnjam da će to napraviti jer on za tim nema potrebe. A mislim da ipak gleda samo sebe.

A ovo ti ne lupam napamet. Ja sam isto jedan od rijetkih invalida koji su uspjeli živjeti normalno i imati recimo normalna životna iskustva. Kad sam s tim iskustvima došao među invalide koji su odrasli u nekom prosječnom invalidskom okruženju, gledali su me kao da sam jebeni Tom Cruise. Kad sam objavio "Jebem vas u posebne potrebe" to je bila revolucija, jer sam valjda prvi koji je stavio "Jebanje" i "posebne potrebe" u istu rečenicu, a da se nikom nisam zbog toga ispričao, niti spominjao Boga, vjeru i nadu. I možda ćeš pomisliti da mi je to godilo, ali zapravo tek to me je natjeralo da se osjećam maleno, i da osjetim odgovornost prema tim ljudima. Nije ugodno kad se nađeš u grupi ljudi koji te gledaju kao da si faca, samo zato što imaš nešto što bi svi trebali imati. Curu i prijatelje s kojima si negdje izlazio i nešto radio.

Moji kritički tekstovi nastaju iz tog osjećaja nelagode i nepravde. Mislim da je vrijeme da ovo društvo prestane tepati invalidima, tješiti ih, i pričati o ljubavi, vjeri i nadi, i da netko počne nuditi konkretna rješenja.

Svaka čast duhovnosti i pozitivi, ali ne vjerujem da će ta filozofska formula riješiti išta. Barem ne u onoj populaciji na koju se najviše odnosi. Ako riješi tebi svaka čast, ali ne pišem sve ovo zbog tebe.

I za kraj.......Zamisli slijedeće. Zamisli sebe kao 45godišnjeg invalida koji je djevac, nezaposlen, i ovisan o roditeljima. Otvoriš novine i vidiš fotografiju Nickove manekenski građene žene u kupaćem kostimu. Bi li se zbog toga osjećao bolje, ili možda lošije?

Previse insistiras na tome da se Nick uklopi u tvoje predstave o tome kako treba da se odnosi prema invalidima i sta treba da bude cilj njegovih predavanja, zar po tebi on ne bi trebao da postavi sliku svoje djevojke na net? Zar ne mislis da ides predaleko sa svojim zakljuccima o njegovim motivima i iskrenosti koje stavljas pod znak pitanja? Moras prihvatiti cinjenicu da on sebi nije zadao cilj da trazi posao i zivotnog partnera invalidima cijelog svijeta, njegov cilj koji je postavio sebi je da ljudima ulije snagu i nadu, dio novca daje u humanitarne svrhe, izmedju ostalog i za invalide. On nije obecao da ce uciniti vise od toga niti ima smisla da mi ocekujemo nesto vise ili nesto drugo od njega, zato ne mozemo zahtjevati od njega da se licno brine za svakog invalida, pokrene projekte, na tome treba da rade lokalna udruzenja, njegov doprinos moze da bude samo novcani prilog. Da je Nick obecao da ce poslije njegovih govora invalidi naci partnere sebi, posao i prijatelje, ja bih ga takodje kritikovao zato sto se obecanje nije ispunilo, ali on nije govorio o tome.

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Nek su tvoje predstave čiste i objektivne.

_________________
Rape train has no brakes

Sa korita Ivanova

E baš tu dolazimo do srži problema. Gledao sam jučer svoj zadnji post ovdje s osjećajem da nešto nisam napisao, sad znam i što je falilo. Naime, ne namećem JA Nicku nekakvu odgovornost zato jer se meni tako prohtjelo, niti zato da bih ispao pametniji od njega, nego se tom temom NITKO ne može i ne bi smio baviti bez NEKAKVE odgovornosti, iz istog razloga iz kojeg ne možeš voziti bez da poznaješ osnovne prometne znakove. Ja niti sebi ne bih dopustio da na bilo koji način počinjem tu temu bez da razmišljam o tome kakvu poruku šaljem i kako će ju različiti ljudi interpretirati.

A obrađivanjem te teme na tako religijski i patetičan način Nick radi isto što i svi ostali. Svodi invalide na jadnike i poluljude s kojima društvo ne može ništa, osim im ulijevati snagu i nadu da nose svoj križ. Time produbljuje problem, jer i ostatku društva šalje poruku "Mi smo jadni, žalite nas, plačite s nama, nek nam pomogne Bog!". Na taj način zapravo samo povećava vjerojatnost da će se i službene društvene institucije koje bi trebale smišljati konkretna rješenja time baviti na isti način kao on. Kad se ja obratim nekoj službenoj instanci i kažem da mi treba pomoć u nalaženju posla, ta instanca će me potapšati po ramenu, i reći "Samo polako, vjeruj, dat će Bog!" i u roku od 3 minute će zaboraviti na mene. I nitko u tome neće vidjeti problem, jer čak i poznati predstavnici invalidske populacije poput Nicka (pre)često tvrde da im treba samo to. Vjera i nada.

Ta vjera i ta nada su tako prazne i beskorisne riječi kad nisu praćene konkretnim stavom o konkretnim problemima, da se meni povraća od toga.

Ljudi poput Nicka su te riječi oslobodili svakog značenja, i doveli su nas do toga da svatko tim riječima može baratati bez da nam ponudi išta konkretno. Ja niti uz najbolju volju ne mogu Nicka osloboditi odgovornosti za to.

I tu uopće nije pitanje mislim li ja da je Nick uspio, i je li mi drago što je uspio. Naravno da mi je drago, i naravno da to jest nekakav uspjeh. NJEMU je bolje da radi to što radi, nego da sjedi u nekom domu za nezbrinute invalide. Ali mislim da nije svejedno što će on s tim svojim uspjehom napraviti. A on ne radi ništa konkretno, i nakon što ta njegova priča padne u zaborav, situacija za većinu invalida će biti ista, ako ne i gora nego sad. Bit ćemo okruženi lijenim birokratima kojima smo u opisu posla, a koji i dalje neće raditi ništa osim ponavljati "Vjerujte, dat će Bog, jeste vidjeli onog Nicka kako je uspio!"

Mislim da si posao od pogresne pretpostavke da Nick treba biti iskljucivo inspiracija invalidima.

Sto se tice Nicka, on u nasim okolnostima mozda vise daje inspiraciju zdravima, jer zdravi ce reci "ako on kao tezak invalid ima takvu volju za zivotom i ako je to sve postigao, onda zdravi ljudi imaju vise sanse da sve to postignu"

Kao sto sam vec pisao u prethodnim postovima u ovoj temi, postizanje cilja ne zavisi nuzno samo od "volje i zelje", vec od niza drugih okolnosti, od kojih najvise uticu u kojoj si zemlji rodjen i u kakvoj porodici.

Nick je imao srecu da se rodi u pravoj porodici i u pravoj zemlji, ali je imao nesrecu da ima ogranicenje teskog invaliditeta.

Kombinacijom volje i nadljudskih napora, on je uspio prebroditi ovaj jedan tezak ogranicavajuci faktor-invaliditet.

Kao sto sam vec pisao, on to vjerovatno nebi postigao bez obzira na svu volju da je rodjen u Africi, ili cak eventualno i kod nas, jer postoje drugi veliki ogranicavajuci faktori koji onemogucuju razvoj.

Dakle, on je po mom misljenju vise inspiracija zdravima nego invalidima, jer je prebrodio jedan veliki ogranicavajuci faktor koji je daleko tezi nego sto su problemi vecine zdravih.
Naravno, njegova filozofija ima ograniceno djelovanje i na invalide, ali mislim da njegova predavanja prvenstveno uticu na zdrave ljude koji su u depresiji.

Dakle, ako su ogranicavajuci faktori toliko veliki, kao sto si gore naveo primjer 45-godisnjeg invalida, u losoj zemlji i situaciji, ili jos gore u Africi, onda mu Nickova predavanja mozda nece puno biti od koristi.
Ali postoje milioni zdravih, kao i onih invalida koji zive u dobrim zemljama koji nemaju ogranicavajuce faktore kao Afrikanci ili cak mi Balkanci, na njih ce vjerovatno to inspirativno djelovati jer je Nick pod istim datim ekoloskim faktorima i okolnostima postigao uspjeh.

Zakljucak je dakle, da mozda Nickova predavanja kod nas nemaju tu moc kao u zemlji u kojoj zivi, slicno kao sto ni razne self-help knjige sa zapada koje mozemo procitati kod nas nemaju pozitivno dejstvo, ali u sredini u kojoj su pisane one imaju ucinkovitu moc.

Dakle, ne mozes ocekivati da bilo koji metod pomogne svima, ali ce pomoci nekome, ili velikom broju ljudi, kao i ovaj metod sto Nick koristi, ima ograniceno djelovanje kod nas, u Africi nebi imao nikakvo djelovanje, a u Australiji bi imao veliko djelovanje. Kod nas bi se mozda ovaj metod vise mogao primijeniti na zdrave ljude nego na invalide. Dakle, zavisi od okolnosti.

_________________

Filozofija...