banjalukaforum.com

Humor je zapravo čin agresije?



Glavne šaljivčine u društvu nisu dobronamjerni veseljaci već dominanti agresivci koji humorom pokušavaju dominiratni skupinom, tvrdi njemačka znanstvenica.


Humor je čin agresije, tvrdi njemačka znanstvenica, koja kaže da ljudi koji nasmijavaju druge smatraju da kotiraju više na socijalnoj ljestvici od svoje publike.

Dominantni ljudi koriste humor kako bi nasmijali druge, čime žele pokazati da su oni u društvu 'gazde', tvrdi Helga Kotthoff sa Sveučilišta u Frieburgu.

''Oni koji su na vrhu društvene ljestvice su slobodniji kada je nasmijavanje drugih u pitanju. Isto tako su i agresivniji i većina njihovih šala se svodi na ismijavanje drugih.''

''Oni koji zauzimaju viši položaj na društvenoj ljestvici humorom preuzimaju kontrolu u određenoj situaciji, dok je isto dosta riskantno za one koji se nalaze nisko na društvenoj ljestvici. Sve do 60-ih godina žene su rijetko imale priliku nekoga nasmijati, jednostavno si to nisu mogle priuštiti.''

''Komedija i satira baziraju se na agresivnosti, a ne na ljubaznosti'', smatra ona.

''Do 60-ih godina prošlog stoljeća smatralo se neženstvenim biti duhovita. No čak i danas žene se češće šale na vlastiti račun, a muškarci na tuđi.''

Razlike u sposobnostima muškaraca i žena da postanu komičari uočavaju se dosta rano. Dječaci se već u dobi od četiri, pet godina više šale, dok su djevojčice obično te koje se smiju. No s godinama se djevojčice oslobode i češće se koriste humorom.

Helga Kotthoff smatra da je humor, uključujući i zezanje, miks 'vezivanja i zajedljivosti'. Žene često koriste humor kako bi se povezale sa svojim prijateljima, a muškarci kako bi izbacili frustracije. No oba spola koriste humor kao sredstvo kontrole drugih.

''Naprimjer liječnici često koriste humor kako bi utješili pacijenta, ali i kako bi ga ušutkali ako pokaže da previše zna o svom medicinskom stanju.''

''Medicinske sestre znaju se šaliti na račun pacijenata, ali ne kad je doktor pristan. A zna se desiti da nečije šale budu ignorirane ako su izgovorene u društvu ljudi višeg statusa.''

Do seksualne revolucije 60-ih žene su rijetko postajale komičari, bilo u javnosti ili privatno, jer je većina humora čin agresije.

''Studija provedena 80-ih pokazala je da muškarci koriste seksualne šale kako bi verbalno 'pobijedili' ženu za koju smatraju da je iznad njihovih kriterija. Njihov humor je već u samoj srži agresivan.''

Studija je objavljena u časopisu Journal of Pragmatics, prenosi Telegraph.co.uk.

Crni roditelji – bijela djeca




Crnoputa Brazilka i njen tamnoputi partner roditelji su dvoje tamnopute i troje sasvim bijele, albino djece. Neobična obitelj mora se nositi s ismijavanjem i sumnjama okoline.

Na snimkama objavljenim u britanskim i američkim medijima tamnoputa majka iz Brazila Rosemere Fernandes de Andrade ponosno je predstavila svoju šaroliku obitelj. Uz dvoje tamnoputu djecu, tu su i tri albino potomka.

Genetičari potvrđuju da je ovo vrlo rijedak slučaj s obzirom da su oba roditelja, i Rosemere i njen partner Joao, crni. Naime, da bi se rodilo albino dijete oba roditelja moraju biti nositelji albino gena. A ako su oba roditelja nositelji gena, postoji šansa da će se u jednom od četiri slučaja roditi upravo dijete s albinizmom.

Crno-bijela obitelj živi u siromašnom naselju na sjeveroistoku Brazila. Osim čestog ismijavanja u školi zbog sumnje da su uistinu potomci svojih roditelja, albino djeca teško se nose i s klimatskim faktorima.

Naime, albinizam se pojavljuje pri nedovoljnoj proizvodnji pigmenta melanina, koji daje boju koži, očima i kosi. Ljudi s takvom kožom uvijek moraju biti zaštićeni od sunca da ne bi došlo do opeklina.

Majka Rosemere kaže kako s mukom pokriva medicinske troškove za svoje troje albino djece, a najviše se boji da ne dobiju rak kože, jer im ne može priuštiti svu dodatnu zaštitnu odjeću i kreme.

Kad smo glupi – psujemo




Psiholozi tvrde da je psovanje negativno emocionalno ponašanje i pomanjkanje emocionalne inteligencije. Psujemo kad ne znamo na prikladan način upravljati emocijama.

Sve kulture poznaju psovku koja čini prosječno 1% vokabulara. Psovka najčešće ima seksualno značenje, rjeđe bogohulno, ponekad nacionalno ili etničko. Prisutna je i u književnosti npr. u Shakespearovom Hamletu ili Henriku V. Nezamislivo je sportsko navijanje bez psovki, kako prema sucima, tako i prema protivničkim igračima, tvrdi psiholog Timothy Jay.

Psovke se razlikuju od naroda do naroda. U SAD-u su najčešće na rasnoj osnovi, a u Europi različite nacije imaju različite psovke: rezervirani Nijemci maksimalno se suzdržavaju od psovki, dok temperamentni Talijani obiluju psovkama u svim narječjima. Nezamislivi su vicevi bez psovki, kao i šale te sočne muške priče.

Psovanje je češće u muškoj populaciji, među mlađim osobama, nižeg socioekonomskog statusa. Primijećeno je da izbor psovki ovisi o društvu, pa se u mješovitom društvu koriste "blaže" psovke, a u muškom "sočnije". Predstavlja dio kliničke slike Tourettovog sindroma (15% slučajeva), višestrukog motoričkog ili verbalnog nesvjesnog tika.

Psovanje je poput korištenja trube u autu kojom izražavamo cijeli raspon naših osjećaja: ljutnju, pozdrav, zahvalnost. Psovanje može biti katarzično i pomaže u oslobađanju osjećaja nakupljenog bijesa, može biti i nadomjestak fizičkom nasilju.

Psiholozi tvrde da je psovanje negativno emocionalno ponašanje i pomanjkanje emocionalne inteligencije. Ljudi psuju onda kad ne znaju na prikladan način upravljati vlastitim negativnim emocijama. Osobe koje češće psuju su dominantne, ekstrovertne i pripadaju tzv. osobnosti tipa A.

Psovke su često definirane kao govor mržnje, verbalno zlostavljanje ili seksualno uznemiravanje, a psovanje je krivično djelo, te psovač može biti novčano kažnjen za verbalni delikt, odnosno nanošenje emocionalne boli.

Kiša leukocita iz vedra neba!

Oukvil, malena opština na periferiji Vašingtona sa samo 665 stanovnika, navikla je na česte padavine, ali ono što se sa neba sručilo 7. avgusta 1994. bilo je mnogo više od obične kiše. Bio je to pravi pljusak misterioznih lepljivih želatinskih grudvica. Svaki čovek u Oukvilu je svojim očima video lepljive grudvice, ali nikome nije bilo jasno šta je to i odakle pada. Ubrzo su se žitelji Oukvila razboleli. Imali su potpuno iste simptome koji su podsećali na teški oblik gripa. Strah se uvukao u svaku kuću, zajedno sa strepnjom i pitanjem šta su sadržale neobične lepljive kuglice koje su toga dana zapljusnule njihov gradić.
Pedest dva kvadratna kilometra Oukvila su bila prekrivena grudvicama. Tajanstvena bolest se proširila na čitave porodice, pa su uskoro svi bili bolesni. “Grip” ih je mučio od sedam dana do tri meseca. Ljudi Oukvila nisu imali pojma šta je uzrok bolesti, ali su itekako sumnjali. Priča o pljusku želatinskih grudvica se proširila čitavom okolinom.
Jedan oukvilski policajac je prvi podneo zvanični izveštaj o neobičnoj “kiši”, zapisavši da mu je vetrobran kola bio potpuno ulepljen i da su brisači samo još pogoršali čitavu situaciju. Morao je da stane na najbližoj benzinskoj pumpi i opere stakla i tek je tada video šta to pada sa neba. Kasnije je ispričao novinarima da je imao osećaj kao da u ruci drži žele ili nešto slično tome.
Kada je misteriozna “kiša” prestala da pada sledećeg jutra, ljudi su ugledali svoja dvorišta i polja prekrivene želatinskim grudvicama. Neki su mislili da su grudvice ostatak grada, ali čim bi ih uzeli u ruke i osetili kako se lepe, shvatali su da je u pitanju nešto krajnje čudno i nesvakidašnje.
Dok je vozio majku u bolnicu, jedan mladić je sa sobom poneo i uzorak lepljivih grudvica. Sumnjao je da je to uzrokovalo majčinu slabost, koja se razbolela odmah pošto što je izašla napolje da vidi grudvice.
Rezultati analize grudvica su šokirali laboratorijske tehničare: sadržale su bela krvna zrnca, zapravo, ljudske ćelije! Uzorak je poslat na analizu i državnom ministarstvu zdravlja u Vašingtonu. Otkriveno je da grudvica sadrži dva tipa bakterija, od kojih se zna da jedna postoji u ljudskom sistemu za varenje. Niko nije znao šta je to.
Šest puta tokom sledeće tri nedelje, na Oukvil i okolinu su padale kiše želatinskih grudvica. Ljudi su se razboljevali, životinje su umirale. Sva pitanja su ostala bez odgovora. Da li je to nešto što je padalo iz aviona? Da li su grudvice životinjske ćelije, kako je to mislio mikrobiolog Tim Dejvis iz laboratorije Amtest? Američko vojno vazduhoplovstvo je objavilo da grudvice nemaju nikakve veze sa njima i da oni ne znaju o čemu je reč. Vremenom je čitava priča zataškana, ali skeptici nastavljaju da postavljaju pitanja. Da li je vojska testirala supstancu koju su nameravali da upotrebe protiv neprijateljskih zemalja? Da li su želeli da provere eventualne efekte svog novog biološkoh oružja?
Naravno da Pentagon odbija svaku odgovornost. Oni upućeniji upozoravaju da ne bi bio prvi put da američka vojska testira potencijalno biološko oružje na sopstvenom stanovništvu i podsećaju na brojne primere zloupotrebe poverenja naroda koje je bio prisiljen da prizna i bivši predsednik SAD, Bil Klinton javno se izvinivši žrtvama vladinih tajnih “programa”. Klinton se jeste izvinio žrtvama iz prošlosti, ali pošto niko nije prihvatio odgovornost za misteriozne želatinske grudvice koje izazivaju bolest ljudi i smrt životinja, stanovnicima Oukvila su uskraćeni i najosnovnije objašnjenje i uteha, o izvinjenju i eventualnoj odšteti da ne govorimo.