Slucajno sam natrcao na ovaj tekst i mislim da je vrlo zanimljiv pa..procitajte.
Kad sam te jeseni 2000. sa zarom u ocima pricao ljudima da se spremam na put u Srbiju svi su mislili da sam lud. Svi, pa cak i moji najblizi. Srbija je tada bila u velikom neredu: sankcije, promjena vlasti, nemiri na ulicama, oziljci od bombardiranja NATO vandala... sve to cinilo je Srbiju jednom od najnepozeljnijih turistickih destinacija na planeti. KAOS, DESTRUKCIJA, RUINA, NISTAVILO - zivot istocno od raja, , rodbina, Balasevic, Lukovic, Otporasi, Sava centar, plocnici Knez Mihajlove, Cigani, narodnjaci, devojke sa cardas nogama - razglednice su iz zemlje kojoj nisam mogao odoljeti! Nista mi drugo nije preostalo nego da spakiram kovcege i otisnem se na putovanje mog zivota, svojevrsni ! Dragi putnici, govori vam vas kapetan, moje ime je Damir Pericic Jelovac, vezite se, POLIJECEMO...
Na stanici u Omisu cekajuci bus za Split naidje moja stara skolska prijateljica i upita me gdje putujem. U Beograd- odgovorih hitro- a skoknit cu i do Novog Sada na kavu kod Balasevica! Najprije me zacudjeno pogledala onda se nasmijala i odlazeci rekla nesto u smislu: ha ha dobar ti je taj, pozdravi mi Djoleta, ha ha dobar si...Ne draga moja jebozovna prijateljice, ja se ne salim...Nije me cula, nema veze...
U busu kojim je nas 15-ak ljudi putovalo iz Splita do Bajakova (granica RH&SRJ) sjedio sam do jedne lijepe djevojke. Ljeto prije sam konobario u jednom kaficu na plazi, ista ta cura tad mi je narucila bijelu kavu, donio sam joj je ali kvaka je bila u tome sto je mlijeko bilo pokvareno. Njen momak je bio bijesan na mene a ja sam se ispricavao do poda. Toliko o slucajnim susretima. Putujuci, malo smo pricali, ona se mene nije sjecala - to je bio dobar znak!
U Bajakovu smo se prebacili u bus beogradske Laste. Bio je malo bolji od onog busa iz . Na stanici u Puli sreo sam Catherine - ma ne to je neki drugi film! Na stanici u Beogradu svi su se razbizali - ja sam ostao sam, niko me nije docekao. Tako sam htio. Svojoj mnogobrojnoj beogradskoj rodbini najavio sam se tek za iduci tjedan. Htio sam ih iznenadit. O faktoru iznenadjenja sve sam naucio od Voltairea.
Prije nego nastavim sa svojom storijom jedno upozorenje: ako mislite da slijedi klasicni putopis sa izlistavanjem klasicnih kulturno-povijesnih & prirodnih znamenitosti, moram vas razocarati! Te stvari mozete naci u udzbenicima prirode i drustva ili u oficijelnim i vjerojatno nagradjivanim brosurama, monografijama ili sluzbenim putopisima uvazenih i renomiranih novinara koji su zavrsili po nekoliko fakulteta. Ja, jebi ga, nemam fakultet i zaboga nisam dosao u Bgd da bi po cijele dane buljio u Hram Svetog Save. Svaka njemu cast ali dosao sam u potrazi za najvecim blagom koje neki grad ima a to je njegova dusa, a dusa svakog grada su njegovi LJUDI! Slijedi kratki pregled 2-tjednih dogadjanja i putesestvija, susreta i suza, epizodica i impresija koje sam dozivio posjecujuci rodbinu i prijatelje dakle ljude tog predivnog miholjskog leta u Zemlji Srbiji..........
Na kolodvoru sam promijenio prvih 100 maraka (svih 500 je isparilo u 2 tjedna). Potrazio sam kioks i kupio kartu Beograda, rastvorio je, Boze, ovo izgleda kao shema trafo stanice. Vidjevsi zbunjeni izgled mog lica, prodavac je pritekao u pomoc i uputio me. Sjedam u sedmicu i za 10-ak minuta sam u Novom Beogradu, blok 44. Nekako sam nasao stan tete Vere, tad smo prvi put vidili jedno drugo, ali srce je svejedno snazno kucalo, konacno neko moj u ovom velikom gradu. Nije mi trebalo dugo da se udomacim u stanu koji ce biti ishodiste svih sljedecih lutanja, svojevrsna baza.
Ne budi lijen, nakon rucka sjedam u bus i eto me kod Sava Centra. Slikajem ga sa svih strana kao ludjak, obilazim, kruzim, trljam oci i ne vjerujem. Prisjecam se svih onih videokazeta s Djoletovim koncertima iz SC koje smo u poluilegali gledali u Omisu u doba kad se ratovalo, klalo, pljackalo i naravno mrzilo sve sto je lijepo. Sjedam u 18-naesticu i idem u Brace Jerkovica. Lako nalazim stan ujaka Bogdana, otvara mi vrata, ne prepoznaje me, nismo se vidili 10 godina, ja se predstavljam, najprije nevjerica a zatim se grlimo, ljubimo, furiozno telefoniram Baki u Liku, Baka place, evo Ti brat na telefonu, volim te... To nije bila odradjena tezga, rutinski posao obilazenja rodbine. Ne. To emocijama nabijeno iskustvo je bilo poput ponovnog radjanja, vracanje iskonu, prapocecima, korijenima, spajanje popucalih savova na otvorenoj rani, rani krvavoj i teskoj 10 paklenih godina otudjenosti. Bogdanu sam se tih dana stalno vracao: zajedno smo rucavali, pili, slusali , setali, gledali prastare fotografije, pusili Moravu (do filtera)...
Drugaciji osjecaji su se vrzmali mojom prostom dusom slovenskom pri druzenju sa stricom Majkom, Dusom i Zoranom na divljem Surcinu. U Korenici, u rodnoj im Lici imali su predivnu kucu, pobjegli su pred Olujom, i ne kane se vise vracati. Monstruozni umovi iz 9. kruga pakla, podmukli tipovi iz nasih najgorih nocnih mora, gnjile&trule kreature, nositelji najnizih i najjeftinijih strasti koji su se nekako domogli vlasti umijesali su svoje smrdljive prste u zivote malih ljudi i tako je i moj Majk ostao bez doma u svojoj rodnoj Hrvatskoj. Gnjev, tuga, ocaj, razocaranje... Dobro ajde, nismo samo tugovali. Kad god bi dosao, teta Dusa bi se pobrinula da na stolu bude vrhunske spize, jelo se i pilo u velikim kolicinama (ili kako bi rekao Voltaire: na stolu ima svake srice). Jednom prilikom kad sam isao Surcinom, iznad mene je letjelo OGROMNO jato ptica, bilo ih je mali milijun. U potrazi za toplim suncem juga mozda su proletjele i kroz moj Omis...
Posjetio sam i Kalemegdan. Lijep je. Na sentadama i zidicima ljubakaju se zaljubljeni parovi u gomili snova. Setao sam se Knez Mihajlovom s Tamarom i grcevito i ljubomorno stiskao jednu najlon vrecicu. U njoj je bio meni najdrazi suvenir koji sam mogao pozeljeti i ponijeti iz Beograda: dres Sinise Mihajlovica, covjeka sa topom u nogama i najzajebanijim igracem SS Lazia. Eh, Sinisa da oces prec u Hajduka...
Eto me u Batajnici kod Djokice i njegove brojne familije. Djokica je pravi veseljak, osmijeh mu je stalno na licu (eh, da je vise takvih ljudi). Svi su me srdacno primili: njezna Irena, njeni roditelji (moji Licani), prelijepa Jelena, a najjaci od svih je mali Raso.
Za razliku od mojih vrsnjaka koji su odrastali uz punk, metal ili grunge ja sam, jebi ga, uvijek bio cudno dijete i odrastao sam uz Feral Tribune. Da, imao sam bolno odrastanje. F.T. je bio prozor u svijet normalnih, jedini casopis u zemlji ciji novinari nisu svirali u ratne trube. Jedan od Feralovih novinara uz cije sam se clanke smijao i plakao istodobno, koji su promijenili moju percepciju svijeta je legendarni, veliki, kultni Petar Lukovic ili Pero s Onoga Sveta. Kucam na vrata njegova officea u Prote Mateje. No riplaj. Kuc-kuc cika Pero! Noubadi ansver. Hvata me panika, kucam na vrata do, otvara mi neka zena, pitam je za Lukovica, to je onaj poznati novinar odma do Vas, nikad cula, odgovara i zalupi vratima! Mislin se kakva si ti Srpkinja, nabijem te radikalnu! Sutradan sam imao vise srece. Vrata mi je otvorio Lukovic glavom i bradom. Donio sam mu a sta drugo nego dvi litre , crnog dalmatinskog vina za kojim stalno uzdise u svojim tekstovima. Pero, nadam se da si u slatkom vinskom izazvanim Babicem napisao naramak lucidnih i virtuoznih tekstova u svom bravuroznom stilu i da Te susret sa mnom (dalm.- smenon) barem nakratko vratio u dobra stara vremena kada Ti za doc na Tvoj Brac nije trebala jebena viza, da si preko mene telepatski osjetio huku mora bacenog do zala, cuo ribarske svadje, mirisao opojnu lavandu, ..... Ej, majstoru od rici...
Nakon stresnih lutanja urbanim sredistem Bgda, smiraj sam nalazio u okrilju dragih mi i bliskih ljudi. Tako sam jedno popodne proveo i kod Kolasinaca u Novom Beogradu. Jos pamtim pizzu tete Nade, volio bi imat onako gustu bradu kao Milance, a s Milicom sam se brzo nasao, obozava Mihajlovica, tad je slusala Verve, a danas garant guta Dream Theater, pametna cura.
Do Apatina sam putovao nesto vise od 4 sata. Sestra mog voljenog djeda Jovice, Soka, bila je u sredistu mog zanimanja. Baka Soka je stara i bolesna ali jos uvijek umije voljeti, biti njezna, draga i duhovita. , govorila mi je. Grlio sam je i ljubio i znam da joj je bilo toplo oko srca, jer znala je da je mojim rukama grli i mojim usnama ljubi i njen brat koji je, imam tu srecu, istodobno i moj Djed.
To sam popodne stigao u Novi Sad. Padala je kisica, ali to me nimalo nije smetalo. Nebo je bilo sivo, i daleko, zvijezde su se u predvecerje jedva nazirale, a ja sam znao da cu tog dana dotaknuti onu najsjajniju, upoznat cu Djordja Balasevica! Najprije sam se susreo sa barba Danijelom, covjekom koji me spojio s Djoletom. A nakon toga sam se setuckao opjevanom, mitskom Ulicom Jovana Cvijica. Noc je pala... kao plast. S Oljom i Djoletom sam proveo predivnih 70-ak minuta. Dotaknuo sam dvije zvijezde. I sta sad da vam pricam. To iskustvo... da imam na raspolaganju sve jezike koje ljudsko bice poznaje, da znam trilijun rijeci... da opisem to, nesto veliko... ma, i da nadjem takvu rijec, plasio bih je se, da , plasio bih se te proklete rijeci, i necu da je znam, premda slutim da je nosim duboko u sebi, cuci, a ja sam kukavica, ne usudim se znati, nemam snage, cudo, koje se nalazi van meni znanih granica emotivnosti, srece, tuge, ljubavi, radosti, krika i uzdaha, nemira i strasti; rajska violina Ignaca Sena para moju dusu, nemoj vise ako Boga znas...To su bili moji osobni DANI LAVOVA! Djole ima dusu djeteta, jednostavnu, skromnu i cistu, Olja, ni biblijske Pjesme nad pjesmama ne mogu docarati njen osmjeh i toplinu kojom zraci...
Pred kraj jos nekoliko crtica: psi lutalice na svakom koraku, jednog novosadskog sam pokusao nahraniti kupovnim keksima, nije htio, valjda sam ga podsjetio na Mariju Antoanetu (), stari Dorcol i obitelj tete Rajne koja je nekoc ljetovala u Omisu (Vesna je zaplakala), otporaski bubnjari u Sava Centru, Pavlovici kod Partizanovog stadiona, Milja na somborskom kolodvoru, Skoda iz 60-tih na Topcideru, vojvodjanski silosi, prelijepa Jovana Balasevic, ekipa Foto Fokusa koja je izdrzala mahniti tempo razvijanja mojih filmova (8), baka Jelka u Jakovu koja radi izvrsne fritule, opijanje (tequilla) i bancenje u Marinera (Tamara, Daniela&Sasa, Giska, Marko i ja), Mima Jelovac s kojom se uvijek smijem kad se cujemo telefonski...Obitelj koju sam namjerno ostavio za kraj su moji Mrdjenovici: teta Vera koja mi je bila poput majke, mocni Mrdja, Tamara koja ce za par godina postati zlatarski magnat te poznati Bg-ski biznismen Sasa i njegova Daniela. Pravi ste. Nije bilo tesko zavoljeti ni vas, ni Beogradjane, ja se glede&unatoc svemu, u Beogradu ni na tren nisam osjecao kao stranac! Da ne duljim, napisao sam grafit pored Sava Centra koji govori dovoljno sam za sebe sta ja osjecam prema Beogradu.
Otisnuo sam se na ovo putovanje iz dosade, da malo pobjegnem od jednolicne svakodnevnice, zapravo da pobjegnem od sebe, ali nisam uspio. Nikad nisam bio blizi samom sebi. Hodao sam mog zivota i to je sunce otopilo neke davne ledenice koje su bile zaglavljene on the dark side of my soul.
Htio bih se zahvalit mojoj obitelji, osobito Mirjani, mom osloncu u zivotu, posebno hvala upucujem Marini, Karmen i Zdenku koji su mi pomogli kad sam bio na dnu. Zahvaljujem se i Johnnyju Stulicu na repeticijama iz brutalne iskrenosti. , ovo moje skromno djelce, ovu storiju posvecujem, iz sasvim misterioznih razloga, Voltaireu. Ne znam zasto bas Tebi, Voltaire? Ili mozda znam...Jer, dok sam tumarao bgd-skim mokrim ulicama cesto sam gledao u zvijezde, tako jarko su sjale, gotovo dodirivale visoke bgd-ske ...i da znas...jedna je zvijezda uvijek licila na Tebe...Ti si bio sa mnom... u mom koraku. Hvala Ti, hvala Ti sto postojis!
Ako mi zelite opsovati mater (kuditi me) ili mi cestitati, ako imate poriv da iz bilo kakvih pobuda i nagona (koliko god oni niski i sexualno nastrani bili) pisete meni- mozete slobodno, bez ustrucavanja na e-mail:
damir-jela@inet.hr , a tu je i ICQ: 147527416. Dragi moji, svijet je predivno mjesto! Do slijedeceg putopisa, lijepo vas pozdravlja
Damir Pericic Jelovac!
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
