Evo pronađoh neki navodno još neobjavljeni razgovor sa Titom. Razgovor je vodio Radoman Mlađenović, autor brojnih eseja, oko 30 feljtona, političkih rasprava...
Razgovor je vođen 21. maja 1976. godine, govori o dalekovidnosti i brizi Tita za Jugoslavijom za koju je predosjetio da bi se mogla raspasti.
Evo neki dijelovi
"Jedno predosjećam, a ti si govorio nešto o tome. Gde sam ja to pogriješio?...Ako sam im dao velika prava (misli na republike) nijesam im dao pravo da sutra, posle moje smrti, rade šta je za te oligarhije najprivlačnije, zanemarujući kako je ovo stvoreno, urađeno, da bi se brzo rasturilo! Ako sam dao da Srbija ima dve autonomije, nijesam želeo da nestane i oslabi Srbija?...Naprotiv: Da ojača...Jer, suprotno: standard nacije - kao što si rekao - će opadati, pretvorićemo se u protektorate bogatih, što će se reflektovati na sve institucije, pa i vojsku! Ili će svaka republika i pokrajina stvarati svoju vojsku? Kako ono reče, nikako mi ne izlazi iz glave - kad si govorio o modeliranju sistema PVO SFRJ - "svako će želeti da ima svoj atar"; da tako je, pa od kulturne eto nam teritorijalne i političke autonomije, sve u cilju ostvarivanja samoupravnih i interesnih prava, gde će na kraju, pamtim te tvoje reči, poželeti da imaju pored vlasti i Sud, Vojsku, na kraju, Državu?"
"Razočarali su me svi! Uzdao sam se u neke ljude, a neke sam usput pogubio koji su mi ipak bili pravi prijatelji. Visina ne poznaje ravnicu. Ona je surova i nemilosrdna. Nisam mogao sve te pohlepe, tu neverovatnu dinamiku razvoja, taj spoljni i unutrašnji svijet, kontrolirati. Kaj ne. Čovjek sam kao i svi ljudi. Gdje mi reci koji mladi čovjek, pa i u godinama, ne voli život, ali ga nijesam nikada previše konzumirao sem viskija i cvičeka! No, i tu sam znao svoje granice. A sa mnogima nijesam mogao nikako izać na kraj. Posebno sa kosovskim političarima i njihovim svađama, gdje mi se ta greška naseljavanja albanske sirotinje na metohijskoj zemlji može uzeti za grijeh. Ali se plašim da se oni na toj zemlji neće zaustaviti, jer svakim danom traže sve više i više! Prosto rečeno: postajem nemoćan. Priznajem da su mi i Muslimani tu, za vratom, a Srbi me ne vole kao nekad...To me najviše boli...Kao da su me svi otpisali, jer osjećaju da neću dugo. Šta to Hrvati smjeraju, ne mogu da gatam u bob. Samo znam da to ne treba ići tako!"
"Ako im nijesam, mislim na sve njih, bio dobar, što mi to ne kažu dok sam živ? Od Slovenaca, kao što sam ti rekal prošli put, najviše se plašim, jer mi je deda rekao: "da im nikada ne vjerujem..."
"Šta misliš, poslije duge pauze reče, dal' će se ikad skupit kada se jednom razdvoje?... Ćutiš?... Kao da se plašiš da mi kažeš ono što si mi prošli put govorio?... Ja mislim da hoće! U grobu mogu da se kladim da hoće...Znaš li šta će ih natjerati? Siromaštvo...rekao sam: siromaštvo! Niko nikome ne poklanja ništa tek onako...Ako se bil tukli, i Staljin će im se u grobu smijati...To me boli."
"Noćas ćeš prenoćiti ovdje. Imaćeš sve. Posmatraju me...Nego, pre nego što odeš, još jednom mi reci: Neće se barem tući, ako se budu svađali...Grešan sam...Mnogo..."
|