Hristov je napisao: Dobro ti si pragmatičan tip čovjeka, polažeš veću težinu na konkretna djela. Ali svakom djelu prethodi pokretačka kreativna snaga, inspiracija i uzor. Mislim da Nick dobro radi taj dio posla, a koliko sam upućen, pozitivno je dočekan i od ljudi sa fizičkim ograničenjima, jedan mladić je ovdje na forumu napisao sve pozitivno o Nicku.
Nick kaže na jednom mjestu, parafraziram, džaba nam kompletnost izvana ako smo nekompletni iznutra. Za njega je sreća prvobitno bila nezamisliva bez udova. I potom reče da nas Bog može izliječiti iznutra bez mijenjanja spoljašnjih okolnosti. Znači nije govorio o nekoj kompenzaciji za udove u obliku supruge modela, novca, jer kad je krenuo da drži motivacione govore, nije imao ni bogatstvo ni ženu niti mnogo izgleda na uspjeh, samo iskustvo te transformacije, znači to je bilo jedino što je mogao da ponudi, a to je i onomad i danas suština njegovih govora. On ide u osnovne i srednje škole i drži govore pred učenicima među kojima nema invalida, a drži isti govor kao i pred invaildima. Znači ne obraća se isključivo invalidima, priroda njegove poruke nije rezervisana samo za invalide. Ona hipotetička odgovornost koju ima prema invalidima, također ima i prema fizički zdravima, ali šta on to treba konkretno da uradi za zdrave, da im svima nađe posao? Ja vjerujem da su većina otišli sa njegovih predavanja sa nečim pozitivnim, da je dao snažan impuls nekim ljudima izabravši prave riječi. Zbog toga ga treba cijeniti, gledajući ono pozitivno što je ostvario, a ne ono što nije ostvario prema našim mjerilima. Čak ni Hristove riječi nisu dosegle svakog čovjeka koji ga je slušao, zavisi kakvo je tlo na kojem sije riječi.
Da zaključim, cijenim tvoju pragmatičnost i dužan sam ti izvinjenje zbog malo grubljiih riječi, ali ne treba potcijeniti ni riječi koje ravnaju put za praktičan rad.
Da, ja jesam pragmatična osoba, ali to je u priči sporedno, jer ne mislim da se itko u javnom djelovanju mora prilagođavati meni, mom karakteru i ukusu. I ne potcjenjujem faze nijednog, pa ni tog društvenog procesa, svjestan sam da su za bilo što malo složenije potrebni ljudi različitih profila i sposobnosti. Kvaka je zapravo u tome da kad je riječ o problemima vezanim uz invaliditet, ta priča uglavnom staje u toj "fazi filozofiranja". Svi su uvijek puni pozitivne energije, suosjećanja, vjere, nade, svi se slažu da treba ovo, i treba ono i da smo svi jednaki i ravnopravni, a onda se tresu brda, da bi se rodio miš.
E sad, što je posljedica? Posljedica je da masu ljudi s nekakvim invaliditetom nema uvjete za normalan i dostojanstven život, a kompletna javnost živi u uvjerenju da se ta priča svodi na filozofiju o vjeri, nadi i pozitivnom pogledu na život. A Nick živi od eksploatacije te zablude koja u javnosti postoji. I vjerojatno to ne radi zato jer je zločest, nego zato jer je to njemu najlakši način da preživi.
Ti cijeniš te Nickove filozofske postavke, ali bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi ih cijenio da ti se ta filozofija nudi kao odgovor na činjenicu da si nezaposlen, gladan ili ovisan o drugima. Filozofirati je lijepo, ali to je uvijek lakše na pun želudac, i kad držiš svoju curu za ruku.
Znam da Nick ima obožavatelje među invalidima.....Ali i to ti je zapravo zato što su to ljudi koji su sustavno odgajani da ne traže ništa više od toga da im se netko nasmiješi i uputi im lijepu riječ. Imao sam priliku uživo i nasamo razgovarati s takvim ljudima, a ljutnja koja ponekad izvire iz mojih tekstova o tome, je zapravo reakcija na spoznaju da su i ti ljudi negdje u sebi usamljeni i nesretni. Mislim zapravo da je i Nick negdje u sebi usamljen i nesretan. I to manje zbog toga što je invalid, a više zato što mu društvo ne dopušta da bude išta drugo. Čovjek ima dva faksa, a može uspjeti jedino igrajući na empatiju mase. To bi frustriralo mene, a vjerujem da frustrira i njega, samo si on zbog prirode posla ne može dopustiti da to javno kaže. Od njega se očekuje da izgleda sretno.
Meni isto invaliditet sam po sebi nije problem. Imam svoj specifičan način kretanja i u svojoj koži se osjećam normalno. Veći problem mi je to što sam školovani pravnik koji ne zna hoće li ikad dobiti priliku da to i bude. Pa sam onda postao novinar i objavio sad već blizu 200 tekstova o koječemu, ali me je javnost primijetila tek kad sam počeo kenjati o invaliditetu.
Ja sam odabrao malo manje produhovljen pristup temi jer netko i to mora. Budem li pristao na to da cijeli život kenjam o vjeri, nadi i pozitivnoj energiji, umrijet ću od gladi čim me tata ne bude mogao hraniti.
A 95% invalida koje sam upoznao su ljudi koji su u puno goroj poziciji od mene. Prosječan riječki invalid je 35godišnjak sa srednjom stručnom spremom, bez radnog staža, jedini prihod mu je socijala, bez seksualnog iskustva, a ukupno životno iskustvo mu se svodi na neke slobodne aktivnosti u udruzi invalida. Taj prosječan riječki invalid će također biti impresioniran Nickom, i bolje će se osjećati par sati nakon što ga čuje. Ali realne probleme tog prosječnog invalida nećeš riješiti vjerom i nadom. A on će isto biti gladan kad mu umru roditelji. Tojest bit će na socijalnoj pomoći i slušat će Nickova predavanja, jer ništa bolje neće moći očekivati. A ljudi poput tebe će živjeti u uvjerenju da je Nick strašno bitan jer priča o vjeri i nadi. Reci ti meni, jel se ta nada jede? Jel bolja kuhana il pečena?
Ne bih imao ništa protiv da kojekakvi duhovnjaci svode invaliditet na vjeru i nadu ako ih to veseli, pod uvjetom da u priči nitko nije gladan i vrlo materijalno očajan i usamljen.
|
, suviše su konzervativne moje kolege)...