I ja imam posesivne verbalizacije, recimo kažem: na
mom fakultetu, iako nije moj, nisam ga ja ni sagradila, ni uložila novac u njega, nisam vlasnik, čak ni dekan.
I to izjednačavam i sa: moje papuče (papuče koje bi trebala, ali ne nosim, no su tu), moja prodavnica (prodavnica u koju idem), moja sarma (poznata sarma koju svi vole, a koju pravim zimi par puta za veće praznike), moja mama (eto vidite koliko joj ne dajem slobodu
), kao i sa recimo moj ljubavnik.
Voljela bih da vidim osobu koja ne upotrebljava svojatarske izraze.
Pa brate mili, čak i kad je neko bivši, kažeš
moj bivši momak...
Mislim, kako to izbjeći, i zašto?
Samo da bi se dao lažni privid neposjedovanja i slobode drugog ljudskog bića?
Kenja se tu puno oko svega toga.
Ne smatram ako ću reći da je neko moj, da time tušim njegovu individualnost. Više se ista tuši i guši i ubija nekim drugim postupcima koji mogu biti usitinu razarajući.
_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik