Radila sam u Jevrejskoj, nikog nema u klubu, ja gladna, a igra i Holandija protiv nekog, svjetsko...
Rekoh sebi - idem skoknuti do picete, uzeti komad pice i baciti pogled na TV u basti Vesne due.
I kupim si parce pice i vec iza coska pocnem istezati vrat kao zirafa ne bih li kako vidjela tekmu par sekundi prije nego sto bi to bilo moguce ako bih nastavila da se normalno ponasam i normalno hodam.
I naredne sekunde osjetim ostar bol u koljenima i vidim stubic na milimetar od mog lica.
Naime, zvjernjajuci i istezuci vrat kao zirafa nisam vidjela one betonske stubice ( kraj kojih sam 2 i po godine svaki dan prolazila ) i zakucala sam se u njih koljenima, a gornji dio tijela mi se savio od tog naglog zaustavljanja i da sam malo gipkija s jedne strane stubica bih stajala na nogama koljenima zabijena u stubic, a s druge dubila na glavi ( falio mi je koji sitni centimetar
). U svemu tome uspjela sam sacuvati komad pice u ruci
, a ljudima u basti sam bila zanimljivija od tekme. I to je neki uspjeh.
Jedno 15-20 dana sam provela u hlacama jer su mi koljena bila zguljena i u krastama kao kod nestasnog sestogodisnjaka koji pokusava letjeti kao Supermen.
Jednom davno, dok sam jos isla u Hol, silazeci u stiklama dole desio mi se peh zvani - ljubavni zov.
Neke cure koje su isle iza mene su pozurile da ne izgube iz vida neke momke i zakacile me tako da sam posla padati niz stepenice, sto je na svu srecu bilo nemoguce u toj guzvi, ali sam ostala bez stikle na jednoj cipeli.
Okrenula sam se i izasla vani, skinula cipele u kojima je bilo nemoguce hodati i vratila se kuci bosa.
Ima toga jos puno...jako sam smotana...
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
!
