|
Na rubu znanosti - na rubu pameti
Ono što ne podnosim, ono što smatram pogrešnim, čak i opasnim – jest guranje tih stvari pod egidu znanosti. Nemojte – štetno je, može i ugroziti nečiji život. Prepustite znanost znanstvenicima a bacanje graha bacačicama graha.
Pratite li emisiju “Na rubu znanosti” koju vodi Krešimir Mišak, a emitira Hrvatska televizija? Ako ne, ovisno o afinitetima – niste propustili ništa, ili ste propustili prosvjetljenje. Riječ je o emisiji koja ugošćuje najrazličitije likove, a bavi se stvarima koje neki nazivaju “rubnim stvarima u znanosti” - telepatijom, bioenergijom, teorijama zavjere, NLO-ima, aurama, homeopatijom...
Izraz “rubna stvar u znanosti” pritom je poprilično pogrešan i zavaravajući, jer nastoji tim teorijama dati barem dio kredibiliteta znanosti, učinivši ih nečim što je “na rubu znanosti” - nije čista znanost, ali nekako jest “znanstveno”.
Znanost je bremenita riječ i pravi pravcati brand. Znanstvenome se vjeruje, znanstvenicima se vjeruje. Znanost ima podugačak popis stvari koje radi dobro, precizno i istinito.
Zašto se raznorazni alternativci tako rado vole šlepati na nekakvom “rubu znanosti”? Zato što je i rub dio znanosti – kazati kako je nešto “na rubu znanosti” puno je bolje nego kazati kako je nešto “izvan znanosti” ili “znanost to ne poznaje”, jer se u tim slučajevima ne bi moglo uštipnuti malo od općeg prihvaćanja znanosti kao pozitivne i stvarne. Isto tako se mnogi opsjenari vole okititi titulom “dr.” u svojim alternativnim lječilištima, jer neuk narod tu titulu uglavnom bespogovorno proširi u “doktor medicine”, dakle liječnik – i ponovo, osoba kojoj se vjeruje zbog toga što je u struci kojoj se vjeruje i koja se već nebrojeno puta dokazala.
"Znanstveni" program HRT-a
Tako i emisija “Na rubu znanosti” - zvuči baš znanstveno, pa zašto ju ne bismo svrstali u znanstveni program? Da se emisija zove “Moja teorija zavjere” posve sigurno ne bi završila u znanstvenom programu HRT-a.
No, HRT tu emisiju smatra dijelom znanstveno-obrazovnog programa i kao takvu je emitira. Protiv toga pobunio se splitski fizičar Dejan Vinković i zatražio micanje te emisije iz znanstvenog bloka u zabavni, kako ona ne bi zauzimala mjesto emisijama koje zaista spadaju u znanost i obrazovanje, i kako ne bi kvarila statistiku.
I to bi vjerojatno bilo to, HRT bi se vjerojatno uobičajeno oglušio na taj zahtjev, a slučaj vrlo brzo pao u zaborav – da se Mišak nije našao pogođenim. U svojem podužem odgovoru, Krešimir Mišak ustvrdio je kako je njegova emisija posve znanstvena i zato zaslužuje mjesto u znanstveno-obrazovnom programu.
Izvan ruba znanosti
Pritom je došlo do nekakvog nesporazuma jer se Mišak, čini se, uplašio kako će se na sudu morati dokazivati nekakva znanstvena istina. Zapravo, u svom je odgovoru Mišak ispravno komentirao kako nije na njemu odrediti u kojem bloku će se prikazivati njegova emisija. No, odmah zatim je zaključio kako je pismo zapravo usmjereno protiv same emisije, pa se potrudio dokazivati kako se emisija “Na rubu znanosti” može svrstati u znanstvene. No, argumenti kojima to dokazuje počivaju na nogama od vrlo tankog stakla. Spomenut ću tek nekoliko.
“Znanstvenu istinu čine interpretacije podataka, a isti se podaci mogu interpretirati na različite načine, te ih se može i filitrirati iz raznih razloga za koje nema prostora na ovom mjestu.”
Vjerovali ili ne, znanost ne čine samo gotove formule i razrađene teorije; znanost čine i ogromne količine podataka dobivenih mjerenjima, a iz kojih se zatim izvlače zakonitosti i utvrđuje precizno o kakvoj je zakonitosti riječ. Ti se podaci, zaista, mogu interpretirati na različite načine, s greškama, bez grešaka, namjerno lažno, slučajno lažno... poanta interpretacije je da podaci daju točno određenu zakonitost koja se kasnije može primjeniti na sve druge podatke; u slučaju “namještenih rezultata”, tako dobivena zakonitost ne može se primjeniti univerzalno, već samo na taj mali skup podataka. Pogrešna interpretacija podataka vjerojatno je najčešća zabluda u koju upadaju ljudi koji odjednom otkriju kako su napravili formulu za perpetuum mobile, generator nulte entropije, vremenski stroj ili antigravitaciju. Ljudi su možda i u najboljoj namjeri i najčišćeg srca, ali u kalkulacijama su previdjeli pogrešku (u takvim slučajevima najčešće zbog nepoznavanja ili “slobodne interpretacije” nekih temeljnih zakonitosti) i dobili rezultat koji u praksi – ne radi.
“Znanstvene istine su privremene, ne vole kad ih se na to podsjeća, sklone su isključivanju radikalno drugačijih mišljenja (dakle onih koje im mogu uzdrmati same temelje) čak i onda kad takve ideje stižu iz znanstvene zajednice - a pogotovo ako ne stižu. “
Ovo jednostavno ne stoji. Znanstvene istine nisu privremene po definiciji; zakon gravitacije važio je još od nastanka Svemira, milijardama godina kasnije mjerimo ga potpuno identičnog kakav je i bio, i takav će i ostati do kraja Svemira (i Svemir ima svoj rok trajanja, kažu znanstvenici). Gravitacija se ne mijenja, niti je počela postojati tek kad smo otkrili njene zakonitosti.
Kada je jedan "alternativac" napustio svoje i prihvatio ideje drugog?
Sitniji problem postoji kod Newtonove mehanike – koja je silne godine važila kao najbolji mogući model i po kojoj su se izračunavale putanje vrlo dalekih nebeskih tijela (Neptun je otkriven tako što je prvo izračunata njegova putanja, a tek zatim je uočen); no, dogodila se kvantna mehanika i shodno tome sva sila kvantnih pojava – vrlo neobičnih! Otkrilo se kako Newtonova mehanika u tom sićušnom svijetu ne funkcionira dovoljno dobro i ne može objasniti sve pojave. Je li to učinilo Newtona zastarjelim? Zapravo – nije. Stari zakoni i dalje rade jako dobro. Nema ni razloga zašto ne bi radili – ako smo stoljećima mogli vrlo precizno izračunati gibanja, kako bi otkriće da to ne radi na nivou kvanta – išta promjenilo? Je li kosi hitac manje kos otkad znamo za kvarkove? Newtonova mehanika, dakle, uopće nije privremena. Ona važi u cijelom Svemiru, naravno u svom makroskopskom svijetu. Što se tiče radikalno drugačijih mišljenja, podsjetit ću kako je upravo kvantna mehanika bila vrlo, vrlo radikalno mišljenje kojeg su osporavali i ismijavali. Taj radikalizam doživljavao je dugo godina poprilične otpore etabliranih znanstvenika i tek početkom dvadesetog stoljeća kvantna mehanika postala je prihvaćeni model. Kvantna mehanika je “starim” fizičarima bila jednak trn u oku kao i postavljanje mozga kao mehanicističkog središta svijesti “starim” liječnicima, što su – također tijekom godina, između ostalih učinili Andreas Vesalius, Rene Descartes i Thomas Willis. Pa ipak, unatoč tom potpunom izokretanju starih vrijednosti, znanstvenici su prihvatili te radikalne, bogohulne, nove ideje.
Da, takva je znanost – dokažite joj kako je stari model loš a novi dobar, i znanost će odmah prihvatiti novi model. To jest dio evolucije znanosti, proces u kojem se ona rafinira, pročišćava i postaje preciznija i univerzalnija. S druge strane, tek trebam vidjeti dva suprotstavljena “velika alternativca” kako jedan od njih priznaje da su ideje onog drugog bolje i točnije, napušta svoje ideje i prihvaća njegove. Mislim da se tako što u cijeloj povijesti ljudskog roda – nije dogodilo.
Zatim, kaže Mišak kako ne može izbrojati koliko je doktora znanosti nastupilo u njegovim emisijama (kojih je bilo 250, što i nije tako neizbrojiva količina), pa je odustao nakon brojke od pedeset.
Pedeset doktora znanosti koji gostuju u emisiji – ne znači baš ništa. Uvjeren sam kako je u drugim informativnim emisijama, pa čak i u, recimo, “Dobro jutro, Hrvatska” – gostovalo više doktora znanosti, akademika, liječnika i znanstvenika. Čini li to emisiju “Dobro jutro, Hrvatska” znanstvenom?
Doktori znanosti kao zečja šapa
Naravno da ne. Sama činjenica da netko s titulom gostuje u nekoj emisiji ne čini emisiju znanstvenom. Titula ne može “posvetiti” ni znanstvenika ni emisiju. Titula je priznanje nekih postignuća, da. No, ona nije zečja šapa koja će svog vlasnika zaštititi od neznanstvenog mišljenja, niti će “posvetiti” neku emisiju.
No, krenimo dalje: spominje se astrologija i dr. Klaus Volkamer koji tvrdi kako se “može naslutiti da postoji nelokalni fenomen na kojem se temelji ta disciplina zvana astrologija”; jesmo li tu upali u onu zamku titule? Dr. Klaus Volkamer doktorirao je kemiju. Zašto ga doktorat iz kemije čini stručnim za dokazivanje astrologije, nejasno mi je. No, eto – on je znanstvenik, dakle sve što priča mora biti znanstveno potkovano.
Pa, ne mora. Ne bi bio ni prvi ni zadnji znanstvenik koji je zabrijao() na stvari koje sa znanošću nemaju nikakve veze. Pritom se on koristi titulom zarađenom na posve drugim stvarima kako bi ona dala težinu njegovim fantazijama.
Činjenica da je u emisiji koja se bavila astrologijom sudjelovala osoba koja ima doktorat iz kemije, naslućuje kako postoji objašnjenje za astrologiju i vjeruje da ljudi iz očiju isijavaju dosad neotkrivene zrake – daje li emisiji znanstveni ili zabavni karakter?
Ufologija – ovdje Mišku trebamo priznati određeni kredibilitet. Proučavanje NLO-a zaista jest bilo (na stranu UFO ludilo) na znanstvenoj tapeti. Relativno dugo. Njime su se bavile i agencije i znanstvenici.
No, Miškovi autoriteti su... nekako... čudni. Dr. Jacques Fabrice Vallee i njegov kolega dr. Josef Allen Hynek prominentno su na vrhu dugačkog popisa ufologa.
Vjeruju li znanstvenici u NLO?
Dr. Vallee se dugo bavio izučavanjem fenomena NLO, pa iako nikad nije našao nikakav konkretan dokaz, ipak je učinio korak dalje u ufologiji: nezadovoljan vanzemaljačkom hipotezom koja kaže kako vanzemaljci dolaze na Zemlju svemirskim brodovima, osmislio je vlastitu hipotezu multidimenzionalne posjete koja tvrdi kako vanzemaljci mogu biti i iz druge dimenzije, i da su relativno česta pojava; dapače, Vallee smatra kako je čudo u Fatimi zapravo posjeta vanzemaljaca.
Njegov kolega Hynek isprva je bio skeptičan prema vanzemaljcima, no kasnije se predomislio. A zatim se ponovo predomislio.
Vjeruju li znanstvenici u NLO? Ne. Misle li znanstvenici da NLO ne postoje? Ne!
Znanost nije isključiva – znanost nema mišljenje o NLO i vanzemaljcima. Iz jednostavnog razloga: nema nikakvih dokaza niti u korist, niti na štetu te teorije. Činjenica je da postoji SETI institut koji unatoč skeptičnosti i kritikama uredno radi, u kojem rade i znanstvenici, a koji traga za znacima vanzemaljske inteligencije.
Ako su, dakle, znanstvenici spremni tolerirati jedan projekt kakav je SETI, a koji nije i možda nikad neće doseći svoj cilj, zašto ne trpe NLO? Je li razlog to što ljudi koji se time bave uglavnom nabacuju teorije koje nisu provjerljive ili su u sukobu sa osnovnim zakonima fizike?
Znanost nema ništa protiv ideje o vanzemaljcima. Dapače, kad bi se sutra spustio pravi NLO, prvi bi u njega utrčali znanstvenici i geekovi – jedni da proučavaju tehnologiju, a drugi zbog čistog gušta pritiskanja potencijalno opasnih gumbića ispod kojih su nerazumljivi piktogrami...
Kako bilo, činjenica je da za fenomen NLO nema ali baš nikakvog dokaza. Dovesti u emisiju ljude, pa makar oni imali i titule, koji pričaju bez ikakvih konkretnih dokaza svojih tvrdnji – ne, niti to nije znanost, ništa više od ljudi koji pričaju kako se bacanjem graha može predvidjeti budućnost.
Ufologija – nije znanost. I nema baš nikakvu znanstvenu podlogu. Dovesti pa i milijun ufologa u emisiju neće je pretvoriti u znanstvenu.
Liječenje AIDS-a molitvom
Ako ste imali snage pročitati do ovog dijela, najavljujem upravo odličan finale: Mišak kreće u protunapad:
“Općenito, kad se priča o svijetu znanosti, prisutna je lažna predodžba o njegovoj objektivnosti, a druga raširena lažna predodžba jest da postoji koncenzus oko mnogih (pa i ključnih) pitanja.”
Znanost je, dakle, sklona filtriranju. Ona zaista jest sklona filtriranju – gluposti. Znanost ne bježi od radikalnih ideja, ona samo ne voli glupe ideje i neprovjerljive teorije.
Najzad, Mišak spominje znanstvena ispitivanja liječenja na daljinu, navodeći jedan vrlo uznemirujuć i potencijalno opasan primjer: liječenje molitvom oboljelih od AIDS-a. Istraživanje je proveo tim psihijatrice Elizabeth Targ, a Mišak tvrdi ovo:
“Nakon višemjesečnog trajanja programa i nakon što su te pacijente usporedili s drugom grupom ljudi oboljelih od AIDS-a, koji su također bili pod kontrolom, utvrđeno je da su se oni pacijenti, za koje su se ti iscjelitelji molili, polagano oporavljali. Pacijentima je bilo bolje u svakom pogledu. No zdravstveno stanje onih pacijenata, za koje se iscjelitelji nisu molili, sve se više pogoršavalo. Potom su znanstvenici dodatno pooštrili protokol. Ponovili su cijeli postupak. Otkrili su da je molitva bez ikakve sumnje u velikoj mjeri utjecala na zdravstveno stanje pacijenata, bez obzira što pacijenti nisu znali da se za njih moli.”
Ovo je iznimno opasna izjava. AIDS i dalje ubija – netko naivan ili očajan mogao bi se uloviti za ovu Miškovu izjavu i učiniti sebi veliko zlo pokušavši se liječiti molitvama. Tko će biti odgovoran?
Posljednji čavao u lijes tog samoopravdavanja zabit ću tekstom koji je izašao u časopisu Wired 2002. godine, iste godine u kojoj je dr. Targ preminula od karcinoma na mozgu – i nikakve molitve nisu je mogle spasiti. U istom tekstu spominje se i kako njeno istraživanje nije baš bilo po znanstvenim regulama, jer su istraživači “otključali” rezultate dvostruko slijepog ispitivanja i u njima aktivno tražili statističku korelaciju koja bi potvrdila njihove pretpostavke.
Ovaj članak nastao je još 2002. godine, i nije ga bilo teško naći na Internetu, pa nije vrag da netko nije odradio svoj novinarski posao?
I tu bih stao, jer ovo je zaista na rubu pameti.
Nema smisla češljati ostatak Miškovog odgovora, i neka zaista svatko tko vjeruje kako “Povijest parapsihologije prepuna je kvalitetnih istraživanja i eksperimenata koju su napravili profesionalni znanstvenici za razne svrhe” - vjeruje i dalje.
Znanost znanstvenicima, a bacanje graha bacačicama graha
Ljudi koji žele vjerovati u onostrano uvijek će vjerovati. I to je njihovo pravo. Neka samo gledaju, nemam ništa protiv. Možda ih zabavlja, možda u to zaista vjeruju. Neka ljudi miševi vjeruju u ljude guštere, neka dokoni grade piramide u dvorištu. Volite čitati sudbinu iz šalice kave? Ma, samo naprijed!
Zabavljajte se, ljudi! Ali – ono što ne podnosim, ono što smatram pogrešnim, čak i opasnim – jest guranje tih stvari pod egidu znanosti. Nemojte – štetno je, može i ugroziti nečiji život. Prepustite znanost znanstvenicima a bacanje graha bacačicama graha.
Nemam baš ništa protiv emisije “Na rubu znanosti”. Vjerujem da nema niti Dejan Vinković, niti svi oni znanstvenici koji su potpisali peticiju podrške Vinkovićevom pismu.
Neka emisije, ona pripada ljudima koje zabavlja i koji ju vole. Ali njoj nije, njoj jednostavno nije mjesto u znanstveno-obrazovnom programu!
P.S. Arthur C. Clarke nije bio pseudoznanstvenik. On nije bio ni znanstvenik - on je bio pisac znanstvene fantastike. Krešimire, Wikipedia je samo jedan klik daleko!
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Imam osjecaj kao da je rijec o radikalnom ateisti po kojem se izgleda samo po sebi podrazumijeva da molitva predstavlja zlo i kao da je to vec svima poznato, pa je kao suvisno objasnjavati i argumentovati...