Neki Rimljanin je rekao
memento mori, odnosno
sjeti se smrti. Mene je takva misao gonila (ili vodila) još od nekih dječačkih dana. Bude čudno nekad, kad izleti slučajna misao, mrki pogledi, podsmješljivi komentari, ljudi uglavnom ne vole da se "sjećaju smrti". Ja sam uvijek ("uvijek", otkad pamtim razmišljanja o tome) nekako mislio da to "sjećanje" u stvari pruža neku vrstu osvješćenja. Naravno, ne treba dozvoliti da nas to "sjećanje" parališe, nego baš dovede do
svijesti. To bi trebalo da je određeno osjećanje sadašnjeg trenutka (u manjoj ili većoj mjeri). Ono nas opominje da nikad ne zapadamo u preveliku euforiju, ali nam takođe ne da da upadnemo u neki duboki ponor očaja.
Ne znam da li je tvorac teme ovako nešto imao na umu, ali je ja tako doživljavam.